8. i 9. juna na terenima Golf Kluba Sarajevo održano je državno prvenstvo BiH u golfu.
Ove godine prvenstvo je imalo rekordnih 45 učesnika uglavnom iz dva sarajevska i jednog golf kluba iz Posušja. Bilo je i nekoliko golfera iz inostranstva.
Tereni su bili dobro pripremljeni a i vrijeme, osim sporadičnih manjih pljuskova, bilo je veoma ugodno za igru.
Već dugo planiramo posjetiti jedan od najljepših gradova na svijetu – Lisabon. Konačno, sutra letimo preko Zagreba u petodnevnu posjetu glavnom gradu Portugala. Možda je ovo prilika da se vidimo sa nekim od čitalaca koji prate blog Dovla.net? Ukoliko u Lisabonu živi neko od Sarajlija koji prate blog, eto prilike za susret. Obavjest očekujemo na e-mail vlado@dovla.net.
Autor: Dragan Ilić
Izvor magazin VREME, 06. 06. 2013.
Pre nekoliko dana u novinama je osvanula vest da su na predlog jednog člana SANU akademici pokrenuli (ili nameravaju da pokrenu) zabranu rijaliti programa u Srbiji.
Ovakvi TV sadržaji su štetni za naciju, pa se apeluje na vlast da se isti zabrane. Ovakav pristup nije iznenađenje jer ste još devedesetih mogli čuti slične ideje – vezane za tada aktuelni turbo-folk. Danas su rijaliti programi u tzv. “patriotskoj inteligenciji” nasledili pogubni uticaj turbo-folka koji je trovao glave našoj naivnoj i povodljivoj omladini. U oba slučaja, narod, publika, ili gledaoci, posmatraju se kao pasivni konzumenti koji nisu u stanju da razluče šund od kvalitetne kulture, pa je svrha vlasti da putem zabrana stvara ukus naroda.
Druga premisa koja se ponavlja, a vezana je za SANU, odnosi se na arbitriranje poželjnih i nepoželjnih kulturnih obrazaca. Svojevremeno je turbo-folk došao na udar zbog istočnjačkog (teheranskog, maloazijskog, turskog, mudžahedinskog…) prizvuka. Naš melos, ono naše nežno “Oj Moravo…” smatralo se ugroženim pod naletom antisrpskih zurli i tapana. Danas je tako sa rijaliti programima – kojima se, ruku na srce, može pronaći hiljadu mana, ali ponovo se štiti taj naivni gledalac, ta iskonska srpska tabula raza, koja će povodljivo satima blejati u Ekrema (opet taj orijent), Staniju ili nekog trećeg. Biće tako i sa “Velikim bratom” i svim njegovim budućim ukućanima.
Evo nas konačno u Šeheru! Nakon dva tmurna dana, granulo je i sunce. Naravno, odmah su krenuli silni susreti sa familijom i prijateljima, trebalo se malo i prilagoditi na vremensku razliku, ali, sve se brzo normalizovalo. Blog radi sa ograničenim kapacitetom, Bojan će preko vikenda probati da sredi problem sa slanjem komentara i dotjera kvačice na slovima. Još malo strpljenja.
Evo i par fotografija sa susreta sa rajom, valja sve izdržati. Čim završim sa ovim izvještajem, odosmo ponovo na ručak.
Predhodni dan snimio sam Bjelašnicu sa našeg prozora (još ima snijega), Zetru i Dječiji festival na teniskim terenima
Sinoć smo bili kod Tope, ostali do iza ponoći uz pjesmu i muziku
Glavni štimung, kao i uvijek, pravio je Damir Lisac uz punu podršku supruge Snježe. Stavljam i ove pojedinačne fotografije za one koji ih nisu dugo vidjeli.
Tamo gdje su se kalili ljudi, sportisti i heroji….
Kada počne priča o nekim davnim sportskim vremenima, svim bivšim sportistima srce zadrhti, a u očima se ”zavrte” magične slike nezaboravnih utakmica na igralištu i u salama vječnog hrama sporta FIS-a. Sve što je u tom periodu, osim fudbala i atletike, vrijedilo u sportskom smislu u gradu Sarajevu se okupljalo u na tom legendarnom mjestu. U FIS su igrali sportski velemajstori, ali većina njih je počinjala svoje prve sportske korake i davala prve golove i koševe na nekom drugom mjestu.
Ovo je priča o jednom od tih mjesta, o igralištu Prve gimnazije zvanom METALAC koje je iznjedrilo više bivših državnih YU reprezentativaca u svim sportovima nego bilo ko drugi. Na tim terenima učenici su pravili prve sportske korake i darovali svoju mladost toj divnoj životnoj radosti zvanoj sport. Sport im je dao mnogo toga; druženje, prijateljevanje, putovanja, nekima i materijalnu korist, ali najvažnije od svega toga ugradio im je dostojanstvo i ljudskost. Ogromna većina njih ostala je dosljedna ovim grandioznim ljudskim vrijednostima i u ovim teškim i varljivim vremenima.
Pored sportske dimenzije, METALAC je bio mjesto gdje su se kalili ljudi, sportisti i heroji!
Radio sam prije mnogo godina na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, koji se nekada zvao i Arhitektonsko-urbanistički fakultet. Imali smo Katedru za urbanizam i prostorno planiranje, koja je sa Katedrom za revitalizaciju arhitektonskih spomenika i cjelina sačinjavala odsjek. Bilo je na katedri mnogo predmeta, a ja sam predavao na dva ili tri. Jedan je bio Projektiranje stambenih naselja (što je bilo dosta pogrešno izabran naziv), a drugi Urbana ekologija, što i nije bilo tako loše. Treći, ne znam možda i nije bio treći. U urbanu ekologiju sam svojevoljno ugurao temu Futurologija, koju sam dvije godine izlagao nešto proširenu na postdiplomskom studiju iz prostornog planiranja. Oni studenti koji su slušali futurologiju su dosta profitirali.
Ovaj mali uvod je bio potreban da objasnim kako sam uopće došao u situaciju da se bavim pejsažnim uređenjem prostora ili konkretno spomenicima i njihovim okolišem. Predmet kao takav nije na žalost postojao na Arhitektonskom fakultetu, a trebao je, i trebalo je da se zove nešto kao uređenje ili projektiranje vanjskih prostora. Na anglosaksonskim univerzitetima ta tema se obično vodi pod “Landscape design” ili “Environmental design” što je mnogo šire. Neko vrijeme imali smo jednog šumara, koji je trebao biti konsultant za uređenje okoline na urbanističkom projektiranju, ali on nije bio projektant, više se bavio biljnim vrstama i najviše se bavio parkovima.
