Preuzeto iz zagrebačkog “Jutarnjeg lista”.
Hrvatima iz Hercegovine naši bi političari napokon trebali prestati obećavati da su samo privremeno dio Be-Ha
Bolje da smo se priključili na kanalizaciju nego na Hrvatsku, barem bi kao govna došli do mora, reče mi prije nekoliko godina jedan mostarski slikar. Jednom je u prošlosti bio oduševljeni Tuđmanov i Šuškov pristaša, čak i nekakav savjetnik pokojnog Bobana, ali mnogo je vode Neretvom proteklo od toga zanosa. Za Hrvatsku i Hrvate ostao mu je samo rezignirani, trpki humor. Nisam ga odavno vidio i ne bih znao je li i njega zarazila histerija Milanom Bandićem, od koje se na prošlim predsjedničkim izborima tresla čitava Hercegovina, ali ga se često sjetim i uvijek me nasmije njegova fekalna prispodoba što savršeno opisuje tragičnu političku avanturu bosanskohercegovačkih Hrvata u devedesetima, a i danas je zapravo točna i aktualna. Otvori integralni članak »
objavljeno:
ponedeljak, 8. februar 2010 u 19:36 CET, pod
Preuzeto,
Razno
otvoreno: 142 puta |
nema komentara
Lijepo Vas molim da , ukoliko je moguce, ovaj tekst objavite kao zaseban prilog, a ne kao komentar na tekst na koji se odnosi.
Povod ovom javljanju je tekst Hariza Halilovica koji je objavljen 24 januara 2010.
Vecina tekstova koji na neki nacin obuhvataju i dodiruju siri krug posjetilaca ovoga bloga dozivi 1000 ili vise od 1000 otvaranja. Dovoljno je pogledati posljednjih dvadesetak tekstova koji govore u prilog ovoj tvrdnji.
Harizova iskrena, divna ispovijest, iako dodiruje najsiri moguci krug posjetilaca ovoga bloga, jer govori o necemu sto se desilo na prostorima sa kojih svi mi dolazimo i predstavlja dio novije istorije nase zemlje , dozivijela je samo 340 otvaranja. Po jednostavnoj racunici najmanje 700 posjetilaca je pored srebrenickog pokolja, pored srebrenickih masovnih grobnica , pored Harizove ljudske price proslo, a da se nije niti osvrnulo.
Sedam stotina posjetilaca . Sedam stotina ljudi koji se cesto u komentarima nizivaju ”raja” , ”gradjani”. Sedam stotina ljudi sirokuh pogleda koji cesto pominju to jedinstvo, drugarstvo, zivot u nasem gradu kojega se svi tako rado sjecamo.
Pa da li je moguce da jedan tekst o folklornoj grupi ”Seljo” ili slike sa neke igranke iz sezdesetih moze da generira veci broj citanja nego ispovijest covjeka kojem je cijela porodica ubijena u jednom od najkrvavijih genocida u novijoj istoriji covjecanstva.
Hariz je ovim prilogom izvrsio jedinstven popis posjetilaca ovoga bloga.
Prema odredjenim prilozima je moguce biti ravnodusan. Ja nisam otvorio prilog sa ljetovanja DTV Partizan jer ne pripadam istoj generaciji i ne poznajem te ljude. Time sto nisam otvorio prilog rekao sam da me ne zanima.
Medjutim, sta porucuje onih 700 posjetilaca koji nisu otvorili tekst Hariza Halilovica.
Ukoliko je neko covjek, humanista , osnovnih civilizacijskih vrednovanja, on ne moze imati istu poruku: ”Ne zanima me” ne otvarivsi Harizov tekst, kao ja ne otvorivsi tekst o DTV Partizan, nego je tim svojim postupkom izrazito svoj stav..
A taj stav moze da ima dvije poruke .
Jedna je : ”Nije se desilo”
A druga je: ”Neka se desilo” .
Pomozite mi ukoliko ima treca poruka koju su, sjedeci u mraku kompjuterskih soba, poslali oni koji NISU otvorili tekst. Sedam stotina njih…. Duboko se nadam da ima.
Pozdrav
Damir Kapetanovic
Lijepo Vas molim da , ukoliko je moguće, ovaj tekst objavite kao zaseban prilog, a ne kao komentar na tekst na koji se odnosi.
Povod ovom javljanju je tekst Hariza Halilovića koji je objavljen 24 januara 2010.
Većina tekstova koji na neki način obuhvataju i dodiruju širi krug posjetilaca ovoga bloga doživi 1000 ili više od 1000 otvaranja. Dovoljno je pogledati posljednjih dvadesetak tekstova koji govore u prilog ovoj tvrdnji.
Harizova iskrena, divna ispovijest, iako dodiruje najširi mogući krug posjetilaca ovoga bloga, jer govori o nečemu što se desilo na prostorima sa kojih svi mi dolazimo i predstavlja dio novije istorije naše zemlje , doživjela je samo 340 otvaranja. Po jednostavnoj računici najmanje 700 posjetilaca je pored srebreničkog pokolja, pored srebreničkih masovnih grobnica , pored Harizove ljudske priče prošlo, a da se nije niti osvrnulo.
Sedam stotina posjetilaca . Sedam stotina ljudi koji se često u komentarima nazivaju ”raja” , ”gradjani”. Sedam stotina ljudi širokih pogleda koji često pominju to jedinstvo, drugarstvo, život u našem gradu kojega se svi tako rado sjećamo. Otvori integralni članak »
objavljeno:
ponedeljak, 8. februar 2010 u 05:09 CET, pod
Saradnici
otvoreno: 396 puta |
6 komentara
Kad cujem ono : “Voljelo se dvoje mladih sest mjeseci, godinu…” i plakao bih i smijao se. Posljednjim atomima snage najcesce uspijevam u ovom drugom. Sjetim se tada kako su se snimale te legendarne “Zute dunje”. Goran Bregovic, autor pjesme vec je gubio zivce,a pjevac Davorin Popovic bio je ljut kao ris. Nakon desetak ponavljanja, istrcao je iz tonskog studija i,onako po sarajevski, naredi Bregi da brise iz vidokruga. Poslije cigarete smirenja, Pimpek se vratio pred mikrofon i u cugu otpjevao ono sto nas vec vise od dvije decenije prikuje dok odusevljeno slusamo majstora glasa. Kada je izasao iz studija samo je, onako u prolazu , dobacio kompozitoru :
- Mali, tako se to radi…
Osmijeh na legendarni sarajevski mangupluk, polagano zamre kada se prisjetim koliko je dobrih ljudi, sto su bili vezani uz ”Zute dunje”, vec zauvijek otislo. Kako godine teku raja polagano zaboravlja da je ta pjesma vezana za film ”Kuduz” Ademira Kenovica. Kao i pjesma i film je bio izuzetni plod rascvjetale predratne sarajevske kulture. Nas grad drmao je tada bivsom zemljom gotovo u svim segmentima estrade,filma, pozorista. Sjecam se zacudjenih pitanja mojih kolega iz Zagreba, Beograda, Ljubljane;
- Sta to ima u tvom Sarajevu?
Kako to objasniti nekom ko na Bascarsiji uz cevape narucuje koka kolu umjesto jogurta ili kada za bozu kaze kakva je to zamucena secerlama?!
… “Kuduz” je bio romansirana prica o ubici Junuzu Keci. Majstor pera Abdulah Sidran ga je u svom scenariju nazvao Beco. Radeci na tom filmu kao direktor propagande, po ko zna koji put sam se uvjerio u razdjelbu izmedju novinarstva i knjizevnosti. Tog Kecu, koji je presudio svojoj nevjernoj zeni, i njenim ljubavnicima, pa se onda oteo u hajduke istrazivao sam reporterski nekoliko godina. Na podrucju oko Kiseljaka, pedesetak kilometara od Sarajeva, ljudi su zivjeli u strahu, pitajuci se svake noci ko ce biti nova Junuzova zrtva. Narodna milicija i brojne klopke, koje su mu postavljali, nisu uspjevali da zaustave opasnog bjegunca, koji se u stilu Ramba pojavljivao i nestajao kao duh. Kako je vrijeme prolazilo Keco je od ubice postajao junak, borac za cast. Po nekima pravedno je presudio onima koji su ga iznevjerili. Posebno se pricalo o njegovoj ljubavi prema pastorki, kcerki zene koja je bila prva zrtva na njegovom pomahnitalom putu osvete. I onda Junuz kao da je u zemlju propao. Jednog dana zove me kolega iz Budve i kaze da su tamo uhvatili nekog neprijavljenog sezonskog gradjevinskog radnika Junuza Kecu. Legenda o “osvetniku iz Kiseljaka” pukla je kao balon od sapunice. Mir se vratio medju preplasene ljude, a odbjegli ubica je zavrsio iza resetaka zatvora u Foci. Na tog Kecu bi,dakle, zaboravio da nije bilo Sidrana i Kenovica. Njihov ”Kuduz” inspirisan zivotom,ljubavi i zlocinom jos jednom je pokazao sto knjizevnik moze da ucini. On je u ubici trazio covjeka, a novinari najcesce senzaciju. Tananim tkanjem pleo je majstor pera pricu o nesretnom bicu koje je zeljelo da ima topli dom, koje je svim srcem prihvatilo tudje dijete kao svoje najrodjenije. Sa visova srece izgubljeni covjek tresnuo je u blato preljube, alkohola, ismijavanja, kafanskih tuca. U tom beznadju on je kao sulud potegnuo za oruzjem. Kada se jednom krene onda povratka nema. Film je bio u tipicno Sidranovskom stilu, protkan tragedijom i humorom. I “Kuduz” nije bio poseban samo po nezaboravnim “Dunjama” nego i po prvoj filmskoj ulozi Abdulaha Sidrana. Tako je vjerno odigrao otpravnika vozova da su ga neki poslije pozivali na rad u bosanskorcegovackim zeljeznicama.
Da bi propaganda filma dobila jos vise na vrijednosti odlucio sam da sa rediteljem Nerminom Dzuhericem i snimateljem Vladimirom Divjakom – Totom, napravim dokumetarac o Junuzu Keci. Prikazan je cini mi se desetak puta, prije i poslije rata, na nekoj od sarajevskih televizija… Naravno trebalo je posjetiti i Kecu u focanskom zatvoru. Uspjeli smo nekako izganjati sve dozvole i naci se kamerom u lice sa opasnim ubicom. Iznenadio me je susret s njim. Bio je omanji covjek, izgubljenog pogleda, koji je bez pogovora pristajao na sve sto smo od njega trazili. Pricao je mirno i stalozeno o onome sto je ucinio, cinilo se bez imalo kajanja. I onda smo odlucili da ga iznenadimo.Mislili smo da ce to biti najbolji poklon za njega. Uveli smo u sobu, u kojoj smo razgovarali, njegovu ljubimicu, pastorku, kcerku zene koju je ubio. Djevojcica kao da mu je sve to oprostila, jer je osjecala njegovu veliku ljubav. U njemu je pronasla oca kojeg nikada nije imala. Nakon Junzovog soka, uslijedilo je grljenje, plakananje i onda – lom. Odgurnuo je djevojcicu, uzviknuo kao podivljala zvijer. Poceo je lomiti sve sto mu se naslo na putu. Uzarenih ociju krenuo je ka meni, pa onda prema kameri. Toto je nije ispustao, cijelo vrijeme je snimao. Utrcali su zatvorski cuvari i jedva ga savladali. Bijesno se otimao kada su ga cetvorica iznosila. Djevojcica je drhtala u mom zagrljaju, dok mi je srce tutnjalo u usima. Trebalo je da prodje dosta dana da zaboravim na taj jezivi prizor. Jos jednom sam bio siguran da su novinari ipak bolje ocjenili ubicu nego knjizevnik. Kada smo montirali nas dokumentarac vodio sam zestoku borbu s rediteljem i drugim saradnicima. Bio sam cvrsto za to da se prikaze sve sto se dogadjalo u focanskom zatvoru,a drugi su tvrdili da ce to pokvariti snagu romansirane price koju donosi film “Kuduz” . Popustio sam i danas mi je zao zbog toga. Dokumentarac smo zavrsili sa scenom kada mu jadna djevojcica trci u zagrljaj.
I onda su uslijedile premijere. Sa Sidranom sam bio cesto. Voljeli smo da jedan drugom dobacujemo dosjetke. Bio je pravi majstor reagovanja na mah. Recimo kada smo u beogradskom Sava centru ugostili ondasnjeg predsjednika Predsjednistva SFRJ Janeza Drnovseka. Kazem Abdulahu,ili Avdi kako ga prijatelji zovu:
- Vidi, majke ti, moje godiste a predsjednik drzave!
- Sta ces tako je mlad, ali je Slovenac…
Onda smo se krajem 1989. godine zaputili u Pariz na dodjelu evropske filmske nagrade “Felix”. Kenovicev film je bio nominovan za nekoliko nagrada. Boravili smo Avdo i ja u istoj sobi u velikom hotelu “Mediterane”. Bilo je to zdanje puno posljednjih rijeci tehnike. Recimo, tada smo se prvi put susreli sa magnetnim karticama koje su se koristile umjesto kljuceva za sobu. Jadni Sidran, nije volio te tehnicke novotarije, iako je prvi u raji imao kompjuter, koji mu je najprije sluzio za igranje saha, a tek poslije za pisanje scenarija.
- Paja, nemoj ,molim te, zaglavljivati, jer valja onda meni samom u sobu. Kako cu s tim vrazjim kljucem – molio je.
I desavalo se da sam ga nekoliko puta u tri,cetiri sata ujutro nalazio kako me strpljivo ceka sjedeci u hodniku pred nasim vratima. Magnetna kartica ga nije slusala. A kada bismo zajedno krenuli na pocinak, tada bi slijedila procedura naglog Avdinog budjenja. Bilo je to svakog jutra u tri sata i pet minuta.
- Sto ne spavas?
- Tako to mene nesto, vazda, u ovaj sat budi – objasnjavao je dok sam mu se tada smijao. Danas se vise ne smijem. Ostario i ja i postao novi Avdo. Budim se gotovo svake noci, ali koji minut poslije Sidrana, negdje oko tri sata I 15 minuta. Zasto, pojma nemam!?
U hladne zimske pariske dane Avdo je doletio samo u laganom sakou. Odlucio je da se ponovi u nekom butiku svjetske modne prijestonice. Odemo nas dvojica u ducan, Sidran odabere divan dugacki kaput. Probavao ga nekih desetak minuta i sve zapitkuje za moje misljenje. Dodjemo na blagajnu, Avdo se trzne za “american – card”, lijepa prodavacica je ljubazno primi. Onda okrene nekoliko telefonskih brojeva i uzvrati:
- Gospodine, kartica vam nije ispravna.
Pokusasmo s ubijedjivanjem, ali ne pali to kod kapitalista. Avdo kako je usao tako je izasao – samo u sakou. Srecom, nije bio odvec zimomoran.
… Ovo kako je Sidran lijepo pisao o nasem Bobi Perisicu izazvalo je sva moja sjecanja, koja kada god sam u Sarajevu pojacam sa jos vise emocija stojeci nad grobovima dvojice zivotnih jarana Davorina Popovica I Mirze Delibasica. Tu na Barama, uz tuzno treptanje lisca gustih krosnji breza, kao da uvijek cujem ono – Voljelo se dvoje mladih sest mjeseci godinu…
Pavle Pavlovic
Uz saglasnost autora preneseno sa www.vilsonovo.net
Kad čujem ono : “Voljelo se dvoje mladih, šest mjeseci, godinu…” i plakao bih i smijao se. Posljednjim atomima snage najčešće uspijevam u ovom drugom. Sjetim se tada kako su se snimale te legendarne “Žute dunje”. Goran Bregović, autor pjesme, već je gubio živce, a pjevač Davorin Popović bio je ljut kao ris. Nakon desetak ponavljanja, istrčao je iz tonskog studija i, onako po sarajevski, naredi Bregi da “briše iz vidokruga”. Poslije cigarete smirenja, Pimpek se vratio pred mikrofon i u cugu otpjevao ono što nas već više od dvije decenije prikuje dok oduševljeno slušamo majstora glasa. Kada je izašao iz studija samo je, onako u prolazu , dobacio kompozitoru :
- Mali, tako se to radi… Otvori integralni članak »
objavljeno:
nedelja, 7. februar 2010 u 22:32 CET, pod
Preuzeto,
Razno,
Saradnici
otvoreno: 301 puta |
3 komentara
Pod banom Tvrtkom I (1355-1391), koji se proglasio potpino nezavisnim i uzeo titulu kralja, se Bosna proširila na dijelove Srbije, Hrvatske i Crne Gore, te je imala i luku Kotor. Ali Tvrtkovo napredno kraljevstvo je bilo kratkog vijeka jer su svi njegovi nasljednici bili vazalski kraljevi bez ikakve moæi. Maðarski vojnici su se u bogumilskoj zemlji, koju su smatrali bezbožnièkom, osjeæali gore nego što su se osjeæali Turci. Franciskanci i Dominikanci su provodili inkviziciju. Zato nije nikakvo èudo da je Bosna 1963, bez ikakvog otpora, pala pod Turke, pri èemu je posljednji kralj ubijen kod Jajca. Dvije godine kasnije palo je i malo vojvodstvo koje je nastalo jugozapadno od Bosne uz rijeku Neretvu. Tamo se je jedan velmoža negdje oko 1450-te proglasio hercegom, pa je cijeli taj kraj od tada nazvan Hercegovinom.
Pod Turcima je nastupio period reda i discipline. Ne samo da plemstvo više nije smjelo ratovati protiv slabijih, te tiranizirati stanovništvo, nego su takoðe prestala i proganjanja bogumila. To je dovelo do toga da je velika grupa bogumila došla do uvjerenja “Bolje Turci, nego papa”, te su umjesto da pristanu Rimskoj ili Vizantijskoj crkvi, pristupili islamu. Plemstvo se je ovim èinom ponadalo i da æe saèuvati svoje pozicije. Ova grupa je tako formirala jezgro muhamedanskog slavenskog naroda koji i danas živi u Bosni i Hercegovini.
Tako je u Bosni i Hercegovini nastupio jedan dugotrajni period sužanjskog odnosa koji je ovdje trajao više od èetiri stoljeæa. Uticaj Turske u Bosni je bio veæi nego u Srbiji, dijelom i zato jer je je jedan dio slavenskog naroda prešao na islam. Poslije bogumilskih plemiæa na islam prelaze i drugi. Tako i jedan dio seljaka, u 17-om vijeku, pod pritiskom janièara prelazi na islam. Na sjeveroistoku Bosne je doselilo nekoliko stotina familija iz Anadolije koje su se postepeno prilagodile slavenskom okruženju. Takoðe su se i na drugim mjestima naseljavali Turci. Posvuda u zemlji, u gradovima i selima, su se pojavila bijela minareta, koja su i danas karakteristièna za bosanski krajolik.
Pojavljuje se “turski” tip kuæe, iako je on ustvari nastao na Balkanu. Bijelo obojen zid je dijelio kuæu od ulice. Na njemu su postojala uska vrata kroz koja se ulazilo u unutrašnje prohladno dvorište (avliju, prim. prevodica), okruženo drveæem i cvijeæem, po kome su šetale kokoške i psi. Iza avlije je kuæa, u prizemlju koje je kuhinja, šupa, špajz , te kod bogatih i prostorije za poslugu. Na spratu su bile sobe sa umjetnièki uraðenim tapiserijama po zidovima, i sa divanima okolo. Nije bilo stolica. U sredini je bio nizak okrugao stoliæ, sa koga se pila kafa. Prema ulici je dio kuæe bio izbaèen, a prozori su imali drvene rešetke.
Jedan odvojeni dio kuæe su koristile samo žene, nijedan muškarac tamo nije mogao uæi, ali su i žene bile potpuno odvojene od vanjskog svijeta. Ovaj izolovani položaj, kao i podreðeni poloaj žene imali su duboke posljedice. Ako bi ulicom nailazio stranac, muhamedanska žena se kroz uska vrata iz vrta povlaèila u kuæu. Zakonski uvedenoj jednakosti muškarca i žene trebalo je mnogo vremena da nadvlada stari moral. U stvari nisu bile žene te, nego muškarci, koji su htjeli da zadrže stare odnose.
Ovakav odnos se prenio i na nemuslimansko stanovništvo. Hrišæanske zene su se ponašale isto kao i muslimanke, uglavnom od straha da ne budu otete od strane turskih vojnika. Svuda su zavladali turski životni obicaji, odjeæa,hrana, umjetnost, doduše nešto manje meðu seoskim hrišcanskim stanovništvom, nego meðu gradskim.
Turci nisu nikoga prisiljavali da preðe na islam, u tome nisu ni imali nikakvog interesa. Njihovi istovjernici , kao raja, zasigurno nisu mogli tako mirno i neogranièeno dugo profitirati .
Razlike izmeðu muslimana i hrišæana su bile prilièno velike, i postajale su veæe kako je slabila moæ i jedinstvo Otomanskog carstva, a time i rastao pritisak vladara na narod. Od poèetka turske vladavine je postojao otpor hrišæana, a on je dobio znaèajne forme nakon ustanaka u Srbiji 1804-te i 1815-te.
Pa i samo slavensko-muhamedansko stanovništvo je ulazilo u otpor protiv turskih moænika. I ovo je stanovništvo imalo mnogo razloga za nezadovoljstvo. Tako se pod voðstvom muslimanskih begova, vlasnika zemlje, poèetkom 19 stoljeæa organizuje nekoliko ustanaka. Osman- paša Latas je 1850 uèinio ovim ustancima kraj, na taj naèin da je eliminisao srednjovjekovno stanje u Bosni. Naime on je izgradio puteve, uveo poštanski saobraæaj, knjige i novine.
Iako je 1852 godine Osman paša ugušio ustanak, porazivši crnogorsku vojsku, talas ustanaka se proširio naroèito 1875., pa je Bosna I Hercegovina, koja je do tada bijela mrlja na karti Evrope, izazvala interes velikih sila. Oko Bosne i Hercegovine su poseban interes pokazale Rusija i Austro-Ugarska. Na Berlinskom Kongresu 1878 je Beè dobio dozvolu da okupira zemlju.
Preveo sa holandskog F. Èengiæ, januar 2010
Pod banom Tvrtkom I (1355-1391), koji se proglasio potpuno nezavisnim i uzeo titulu kralja, Bosna se proširila na dijelove Srbije, Hrvatske i Crne Gore, te je imala i luku Kotor. Ali Tvrtkovo napredno kraljevstvo je bilo kratkog vijeka jer su svi njegovi nasljednici bili vazalski kraljevi bez ikakve moći. Mađarski vojnici su se u bogumilskoj zemlji, koju su smatrali bezbožničkom, osjećali gore nego što su se osjećali Turci. Franciskanci i Dominikanci su provodili inkviziciju. Zato nije nikakvo čudo da je Bosna 1463, bez ikakvog otpora, pala pod Turke, pri čemu je posljednji kralj ubijen kod Jajca. Dvije godine kasnije palo je i malo vojvodstvo koje je nastalo jugozapadno od Bosne uz rijeku Neretvu. Tamo se je jedan velmoža negdje oko 1450-te proglasio hercegom, pa je cijeli taj kraj od tada nazvan Hercegovinom.
Pod Turcima je nastupio period reda i discipline. Ne samo da plemstvo više nije smjelo ratovati protiv slabijih, te tiranizirati stanovništvo, nego su takođe prestala i proganjanja bogumila. To je dovelo do toga da je velika grupa bogumila došla do uvjerenja “Bolje Turci, nego papa”, te su umjesto da pristanu Rimskoj ili Vizantijskoj crkvi, pristupili islamu. Plemstvo se je ovim činom ponadalo i da će sačuvati svoje pozicije. Ova grupa je tako formirala jezgro muhamedanskog slavenskog naroda koji i danas živi u Bosni i Hercegovini. Otvori integralni članak »
objavljeno:
nedelja, 7. februar 2010 u 01:07 CET, pod
Rajvosa
otvoreno: 248 puta |
nema komentara
Objavljeno u “Slobodnoj Dalmaciji”
GLAVNI GRAD BOSNE I HERCEGOVINE VIŠE NIJE PRIMJER ZA MULTIETNIČNOST
Uslijed narasloga javnoga govora, u posljednje vrijeme, o Sarajevu koje da, eto, sve više postaje izrazito bošnja?ka, monoetni?ka sredina, možda je jedino preostalo neodgovoreno pitanje ono o zadržanom tajmingu takvog diskursa.
Zašto je, naime, rije? o tome prevladala tek sada, ili tek nedavno, ako je ?injenica da ni demografska statistika niti svakodnevna praksa nisu bitno razli?iti u odnosu na stanje otprije deset ili dvanaest godina?
Pa, bit ?e da je zbog ne?ega iscurio rok za upotrebu prethodnoga dominantnog uvjerenja, svojevrsnog mita o “multi-kulti” metropoli Bosne i Hercegovine. Bit ?e da je proces etni?ko-konfesijskog zapišavanja teritorija tek sad o?ito dovršen, te je i mit ispunio svoju marketinšku svrhu.
- Uvijek smo bili skloni idealizacijama te vrste, s onim glupim floskulama o me?usobnom posje?ivanju za Bajram i Boži?, kazuje nam Damir Šagolj, proslavljeni Reutersov fotoreporter, dok pijemo kavu u “Dva ribara” na obali Miljacke, i uspore?uje taj privid s poratnim življenjem ove zemlje na stranom novcu, bez strateških pokušaja oživljavanja doma?e privrede.
- Nema tu puno nevi?enih pojava, jer Sarajevo je sad nacionalno homogenizirano taman koliko i Zagreb ili Beograd. Svi su se potrpali u svoje torove, i to je direktna posljedica rata, samo što u nas žene danas ?esto pokrivaju glavu, što izgleda, kao, dramati?nije.
A meni ne smetaju, recimo, turske zastave kad se viju po svadbama u Sarajevu. Meni ustvari smeta svaka zastava, bilo koja. Ali, to je moj problem, kao i nekog anacionalog Bošnjaka u Sarajevu, zaklju?uje Šagolj.
Nema Srba
U danima nakon SFF-a, kad se potroši prazni?na rezerva zahvata namijenjenih oku gosta i kad stvari bivaju vidljivijima, pokazuje se da se od Hrvata želi tamo vratiti uglavnom još samo poneki kriminalac s dvojnim državljanstvom.
Nije slu?ajno tako: isti onaj sustav koji je ve?inu potjerao, eliti je osigurao dvostruka prava. A tome je sustavu etnija ili konfesija tek instrument, zato se ovako dobro slažu njegove franšize razli?itih nacionalnosti.
I tako, Hrvati se danas u Sarajevu broje tisu?ama, ne više desecima tisu?a, osim što su u prosjeku kudikamo starije dobi. Najviše ih ima na plo?ama s imenima ulica i na osmrtnicama.
Uslijed narasloga javnoga govora, u posljednje vrijeme, o Sarajevu koje da, eto, sve više postaje izrazito bošnjačka, monoetnička sredina, možda je jedino preostalo neodgovoreno pitanje ono o zadržanom tajmingu takvog diskursa.
Zašto je, naime, riječ o tome prevladala tek sada, ili tek nedavno, ako je činjenica da ni demografska statistika niti svakodnevna praksa nisu bitno različiti u odnosu na stanje otprije deset ili dvanaest godina?
Pa, bit će da je zbog nečega iscurio rok za upotrebu prethodnoga dominantnog uvjerenja, svojevrsnog mita o “multi-kulti” metropoli Bosne i Hercegovine. Bit će da je proces etničko-konfesijskog zapišavanja teritorija tek sad očito dovršen, te je i mit ispunio svoju marketinšku svrhu. Otvori integralni članak »
objavljeno:
subota, 6. februar 2010 u 02:43 CET, pod
Preuzeto,
Rajvosa
otvoreno: 785 puta |
9 komentara
FAZ donosi reportažu o Sarajevu pod nazivom “Zlatna medalja protiv zaborava – Pet krugova u snijegu.” Sjeæanja na Olimpijadu u Sarajevu prepliæu se sa ratom. Ljepota olimpijade i zajedništva ipak pobjeðuje traume rata.
Èlanak poèinje sjeæanjem novinarke lista Frankfurter Allgemeine Zeitung na tada 18-godišnju Katarinu Witt, koja je u Sarajevu osvojila svoje prvo zlato u umjetnièkom klizanju: “Ah Katarina, kako smo te samo voljeli kada smo se gurali pred TV-ekranima da vidimo Vuèka, koji je zavijajuæi ‘Sarajevooooo!’ svakog dana oznaèavao poèetak takmièenja na olimpijskim borilištima.
U školskom dvorištu smo narednog jutra diskutovali da li za tebe, Katarina, treba da navijamo jer je na tvojoj trenerci stajalo velikim slovima DDR. Odrasli su nam pojašnjavali da to za nas iz Zapadne Njemaèke nije laka odluka. A onda smo u debelim zimskim èizmama pokušali imitirati tvoje skokove na ledu i odluèili da si zaslužila da dobiješ zlato. I olimpijske sudije su se s tim složile. Nekoliko godina kasnije u gimnaziji smo uèili da su prilikom atentata u Sarajevu na austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju ispaljeni zapravo prvi meci 1. svjetskog rata. Ali to nam je bilo svejedno. Kad god bi èuli rijeè Sarajevo, mislili smo na tebe i klizanje. Sve do momenta kada je rat zarobio ovaj grad.
Ah Katarina Witt, tako šarmantna i sa prvom zlatnom medaljom u karijeri, uzdahnuo je Edin Numankadiæ, izgovarajuæi R nekako èudno i drugaèije nego mi Nijemci, što kad mali, gledajuæi TV prenos sa Olimpijade u Sarajevu, nismo mogli razumjeti. Numankadiæ je jedan od najznaèajnijih umjetnika u BiH i direktor Olimpijskog muzeja. To je bio i 1984, kada je pažnja cijelog svijeta bila usmjerena na ovaj grad bivše Jugoslavije, okružen moænim planinama i smješten u kotlini u kojoj se jedna pored druge uzdižu džamije, crkve i sinagoga, kao da ga je urbanistièki uredio arhitekt multikulturalnosti, puštajuæi mašti da radi. Edin Numankadiæ u Olimpijskom muzeju doèekuje bh-uèenike, koji s razredom dolaze u posjetu. Oni treba da vide da Sarajevo ima i drugaèiju prošlost ,osim ratne. Pokazuje slike sa otvaranja Zimskih olimpijskih igara. Nasmijani ljudi u narodnim nošnjama, predstavnici šest jugoslovenskih republika i dvije autonomne pokrajine
drže se za ruke. U pozadini gori olimpijska baklja.
San zamijenio užas rata
San o jugoslovenskom bratstvu i jedinstvu održao se samo još osam godina. Potom su se ispraznile skijaške piste. Došao je rat. Na olimpijskim planinama iznad grada zabarakadirala se Karadžiæeva vojska. Na grad je tokom opsade koja je trajala 1425 dana ispaljeno dva miliona granata. 11.000 ljudi je ubijeno, 60.000 ranjeno. Pošto nisu znali gdje da sahrane mrtve, pretvorili su stadion Koševo i brežuljak iznad Zetre u groblje. Sada se tamo prostire more bijelih nadgrobnih spomenika. Mladi i stari, ðaci i odrasli našli su tu svoje posljednje poèivalište.
Bio je to 21. mart 1992., poèetak opsade Sarajeva. ‘Ubijte ih u mozak’, navodno je rekao Ratko Mladiæ, prije nego što je dao nareðenje za napad na Olimpijske objekte. Sportska dvorana Zetra brzo je pretvorena u gomilu betona i metala. Potom je na nišan uzeta Skenderija, Vijeænica sa Nacionalnom bibliotekom, Orijentalni institut i konaèno Numankadiæev Olimpijski muzej. Ciljano je, kaže on, trebalo biti uništeno sve, što je svjedoèilo o identitetu Bosne i Hercegovine. Narednog dana on je sa kolegama iz ruševina pokušavao da pronaðe i spasi ono što granate nisu uništile. Ugledao je zlatnu medalju. Uzeo ju je u ruke i zakleo se da æe ona jednoga dana biti izložena u novom Olimpijskom muzeju. Sada nam je ponosno pokazuje.
Pogled na planine je pogled na rat
U ratu su Srbi sa brda odluèivali o životu i smrti stanovnika Sarajeva. ‘Ne mogu da pogledam na planine a da se odmah ne sjetim rata!”, dobacuje jedna prolaznica. Olimpijada i rat, najnespojiviji od svih parova, zaruèili su se u Sarajevu. Sjedamo u taksi. Cilj Trebeviæ, da vidimo bob-stazu. Vozaè podiže obrve i poèinje da prièa. On je za vrijeme Olimpijade vozio novinare sa jednog na drugo olimpijsko borilište. Ali sada je razorena skakaonica na Igmanu, sa koje je skakao Jens Weißflog, koji je tada osvojio srebro. Tamo su se vodile najžešæe bitke za jedini izlaz iz grada. Tu je i Bjelašnica gdje je Slovenac Jure Franko u slalomu osvojio jedinu srebrenu medalju za Jugoslaviju. Ratnim dejstvima jedino nije bila izložena ljepotica i dama Jahorina. Na njenim obroncima, nešto niže na Palama je Karadžiæ napravio svoje uporište. ‘Planina sada pripada RS-u’, kaže taksista i pokazuje na bijelu taèku, gdje je nekada bila žièara. Potpuno je
uništena. Mogla bi se ponovo staviti u pogon ali ljudi se boje da neko ne poène da puca u nju’, ozbiljno primjeæuje taksista.
Oko bob staze na Trebeviæu još uvijek kruže duhovi rata. Pokušavamo odagnati takve misli, podsjeæajuæi se na njemaèke takmièare Hansa Stangassingera i Franza Wembachera. Idemo po bob stazi, sa koje su se oni strmoglavljivali za vrijeme Olimpijade. Odjednom nam se prièinjavaju pucnjevi i glasovi srpskih muškaraca, koji su ovdje boravili 4 godine. Tamo je stajala njihova artiljerija, uperena na grad. Kad smo se vratili u grad, Tomo Poèaniæ nam objašnjava da je ona granata, èiji se zvuk mogao èuti, bila bezopasna, jer bi proletjela i pala negdje drugo. Svaka druga izazivala bi smrt, pojašnjava ovaj penzionisani sarajevski sportski reporter, koji je bio na legendarnim Zimskim olimpijskim igrama u Bernu 1954. Bio je u Sarajevu i kada je Sandra Dubravèiæ 8. februara zapalila olimpijsku baklju. Suze su mu se slivale niz lice kada je srušena Zetra. ‘Osjeæao sam se kao da gori moja sopstvena kuæa’, kaže Poèaniæ.
Tada nismo razlikovali ljude po etnièkoj pripadnosti
‘Klicali smo svim jugoslovenskim takmièarima kao da su roðene Sarajlije. Tada još nismo razlikovali ljude po etnièkoj pripadnosti.’ Samo šaèica ljudi iz Sarajeva željela je 1994 iz ratnog Sarajeva otiæi na Olimpijadu u Lillehammer. Tomi Poèaniæu nisu dozvolili, jer se mnogi novinari nsiu vratili. Ali i iz Lillehammera vratio se u Sarajevo jedan èovjek. Tadašnji predsjednik Olimpijskog komiteta Antonio Samaranch. On je prekinuo boravak u Lillehammeru kako bi u Sarajevu, gradu pod opsadom, prisustvovao proslavi desetogodišnjice Olimpijade. Prkosno, kao da nema opasnosti sa brda, direktor Olimpijskog muzeja Numankadiæ i njegovo kolege organizovali su slavlje. Bio je to signal da grad ne odustaje od svog identiteta. Vidno potresen, to se moglo vidjeti na video-snimku, Samaranch je stao na mjesto gdje je deset godina ranije proglasio Zimske olimpijske igre okonèanim. ‘Samaranch je bio simbol slobode, znak da nismo zaboravljeni’, pojašnjava
Poèaniæ. ‘Ponašali smo se kao da smo poludjeli. Svako je trèao da ga pozdravi, da ga dodirne. Njegova posjeta bila je samo poèetak velikog programa solidarnosti.’ Od Meðunarodnog olimpijskog komiteta poèela je stizati hrana i paketi za iznemogle i terorizirane stanovnike grada.
A Katarina Witt? ‘I ona je 2004. došla u Sarajevo da presjeèe crvenu vrpcu, kojom je otvoren obnovljeni Olimpijski muzej. Bila je fantastièna, nikom nije odbila autogram i za svakog je imala lijepu rijeè’, konstatuje Poèaniæ , prenosi izmeðu ostalog u opširnoj reportaži, posveæenoj Sarajevu i Olimpijadi, list Frankfurter Allgemeine Zeitung.
Autor: Jasmina Rose
Odg. urednik: Mehmed Smajiæ
© Deutsche Welle
Frankfurter Allgemeine Zeitung donosi reportažu o Sarajevu pod nazivom “Zlatna medalja protiv zaborava – Pet krugova u snijegu.” Sjećanja na Olimpijadu u Sarajevu prepliću se sa ratom. Ljepota olimpijade i zajedništva ipak pobjeđuje traume rata.
Članak počinje sjećanjem novinarke lista Frankfurter Allgemeine Zeitung na tada 18-godišnju Katarinu Witt, koja je u Sarajevu osvojila svoje prvo zlato u umjetničkom klizanju: “Ah Katarina, kako smo te samo voljeli kada smo se gurali pred TV-ekranima da vidimo Vučka, koji je zavijajući ‘Sarajevooooo!’ svakog dana označavao početak takmičenja na olimpijskim borilištima.
Otvori integralni članak »
objavljeno:
subota, 6. februar 2010 u 02:01 CET, pod
Preuzeto,
Rajvosa,
Sport
otvoreno: 255 puta |
1 komentar
Uz saglasnost i prijedlog Dr Ferida Čengića, vlasnika portala “Leteći Holandjanin”.
Do ruku mi je došla zanimljiva knjiga na holandskom jeziku dr T.Eekmana (http://www.tomeekman.com/ ). Knjiga je izdata 1955, a nosi naslov : Joegoslavie –opstandig stiefkind van Europa (Jugoslavija – pobunjeno pastorèe Evrope).
Knjiga je prva poslijeratna knjiga koja holandskom èitaocu predstavlja jednu za njih do tada daleku i nepoznatu zemlju. Autor opisuje svaku republiku posebno, osvræuæi se posebno na njenihove istorijske karakteristike. Vrlo su zanimljiva stajališta autora, koja se razlikuju od onoga šta smo mi uèili u našim istorijskim knjigama, a koja su aktuelna još i danas. Za poèetak iznosim neka zapažanja o Bosni i Hercegovini (odijeljak Bosna i Hercegovina), koja æu u vlastitom prijevodu prenijeti u nekoliko nastavaka. Zanimljivo, da se knjiga, izdata prije 64 godine, jos uvijek moze naruciti ( vidi u komentaru).
Bosna i Hercegovina
Ako Slovenija, Hrvatska i Srbija, kako po krajoliku, tako i po stanovništvu, imaju odreðeni sebi svojstven karakter, to se za Bosnu i Hercegovinu ne može reæi.Sve je ovdje nekako mutnije, neodreðenije. Za ovu zemlju se sigurno može reæi da zauzima veliki središnji dio Jugoslavije, protežuæi se od mora do Panonske nizije. A ljudi su ovdje razlièiti po vjeri i porijeklu, zvali se oni Srbi, Hrvati, ili “nacionalno neopredjeljeni Jugosloveni” kako se ovdje izjašnjavaju muhamedanci. Jedan vlastiti bosanskohercegovaèki narod oficijelno ne postoji.
Pa ipak ova republika ima svoju specifiènu narav, èega èovjek postaje svjestan ako malo proluta tamo-vamo. Takoðe ona ima svoju vlastitu prošlost, svoju sopstvenu istoriju. Kada su se Sloveni tek doselili na Balkan, išla je istorija te zemlje paralelno sa ostalim južno-sloevenskim podruèjima. Kada su se poèele formirati srpska i hrvatska država potpadala je Bosna povremeno pod hrvatsku ili srpsku vlast (kao napr. pod vlast Tomislava ili Èaslava u desetom vijeku).
Tu tadašnju Bosnu moramo sebi predstaviti kao podruèje oko gornjeg toka rijeke Bosne, rijeke po kojoj je zemlja dobila ime. Vizantijski car je postavio poglavnika, bana Kulina (1168-1204), koji je meðutim morao priznati vlast Maðarske. Za vrijeme Kulina ovo podruèje dobija veoma veliki ekonomski rast. Plemstvo je meðutim sve više nametima iscrpljivalo narod, a takoðe je pljaèkalo maðarsku vojsku rasporeðenu u zemlji. Bosanski narod je bio zreo za bunu protiv katolièke crkve, koja je bila usko povezana sa državnim moænicima. Tako je prihvaæen jedno revolucionarno heretièko uèenje.
Upeèatljivo je da su u toj zemlji Iliri, negdje poèetkom naše ere, prihvatili iz Perzije Mitrasovu vjeru, koja je procvjetala u Bosni tako da su stanovnici bili uglavnom bogumili, vjere bogumilske. Bogumilsko ucenje je jednako stajalo pod uticajem Mitrasovog kulta, kao i drugih sekti sa Bliskog istoka koje su po prirodi bile dualistièke. Ime bogumil je porijeklom od jednog legendarnog pape Bogumila, ali se korijeni sekte u stvari mogu naæi u Maloj Aziji. Tamo se relativno rano pojavio sektarski otpor prema pretjeranom luksuzu i svemoænosti crkve.
Pokret je naime dobio jak socijalni karakter, i bio je u Srbiji i Makedoniji (gdje se pojavio u jedanaestom vijeku) veoma progonjen, te je od strane Nemanjiæa velikim dijelom likvidiran. Mnogo bogumila je tada pobjeglo u Bosnu. Istovremeno je postojala jedna druga struja izbjeglica, katarena (ili patarena), iz obalnog jadranskog podruèja, koji su progonjeni zbog radikalnog heretiènog uèenja.
Seljaci, kao i jednostavno gradsko stanovništvo i niže plemstvo su lako prihvatili pokret bogumila ili patarena, jer je taj pokret propagirao skromnost , zajednièki rad i zajednièku molitvu. Pokret se opirao nasilju, razbojništvu i bogaæenju, te je propagirao neposlušnost prema plemstvu i dvoru. Istovremeno se pokret zalagao za obrazovabnje, kulturu i književnost, pa je imao civilizacijski uèinak. Oko godine 1200 su se bosanski bogumili i ostale sekte ujedinili u takozvanu “Crkvu bosansku”. Kulin ban i njegovi nasljednici su zvanièno odbijali bogumilstvo, ali kada je oslabila prijeteæa ruka Rimsko- katolièke crkve oni su ipak opet podržali nacionalnu Bosansku crkvu. Ova crkva je bila jedina u srednjevjekovnoj Evropi koja je ( više od 2,5 stoljeæa) imala vlastitu samostalnost, nezavisno od Rima i Vizantije.
Preveo sa holandskog F. Èengiæ, januar 2010
(nastavak slijedi)
Do ruku mi je došla zanimljiva knjiga na holandskom jeziku dr T.Eekmana (http://www.tomeekman.com/ ). Knjiga je izdata 1955, a nosi naslov : Joegoslavie –opstandig stiefkind van Europa (Jugoslavija – pobunjeno pastorče Evrope).
Knjiga je prva poslijeratna knjiga koja holandskom čitaocu predstavlja jednu za njih do tada daleku i nepoznatu zemlju. Autor opisuje svaku republiku posebno, osvrčući se posebno na njihove istorijske karakteristike. Vrlo su zanimljiva stajališta autora, koja se razlikuju od onoga šta smo mi učili u našim istorijskim knjigama, a koja su aktuelna još i danas. Za početak iznosim neka zapažanja o Bosni i Hercegovini (odjeljak Bosna i Hercegovina), koja ću u vlastitom prijevodu prenijeti u nekoliko nastavaka. Zanimljivo, da se knjiga, izdata prije 64 godine, jos uvijek moze naručiti ( vidi u komentaru). Otvori integralni članak »
objavljeno:
petak, 5. februar 2010 u 02:37 CET, pod
Preuzeto
otvoreno: 299 puta |
1 komentar
Slokari na ZOI Vankuver 2010. – ne kao takmičari
http://bihski.com/2010/01/15/slokari-na-zoi-vankuver-2010/
objavljeno:
četvrtak, 4. februar 2010 u 02:03 CET, pod
Dijaspora,
Sarajevska raja,
Sport
otvoreno: 189 puta |
1 komentar
Bio neki stari dedo negdje oko Olova
i kad su izašli mobilni telefoni kupio jedan
i nije ga ispuštao iz ruku, ni kad je umro;
rekao je da ga obavezno ukopaju sa njim.
I hajde tako mu sin i uradi.
Ali je dedo imao i 2 unuka,nestašna hajvana, koji su izvadili SIM Card prije nego su ga pokopali.
I prošlo 10 tak dana od toga, pošao sin na akšam u džamiju, a uzmu ovi unuci karticu i nazovu ga.
Čovjek ulazi u džamiju, kad ono piše na mobilnom “Babo calling”.
Frajer se sjebo, ušo u cipelama u džamiju, i sav ishavješćen kod hodže.
Nije mogo sebi doći 7 dana.
Baš u to vrijeme umre i komšija Ismet.
Kad sad stiže SMS od babe: “Reci Ismetu da mi ponese punjač”
objavljeno:
srijeda, 3. februar 2010 u 04:12 CET, pod
Saradnici
otvoreno: 373 puta |
3 komentara
Juče sam primio e-mail poruku od sestrića moje supruge Dr Sanjina Dekovića. Toliko naivno sročena , vjerovatno poslanu od nekog stranca koji traljavo poznaje naš jezik, nema nikakvih šansi na uspjeh. Objavljujem poruku u originalu, prosudite sami:
“Sam u žurbi pismeno vam ovaj mail, želim tražiti vašu pomoć na nešto vrlo bitno, ti si samo jedan mogu postići u ovom trenutku, i ja očekujem vas u pomoć mi priteci jer nešto krajnje strašno se događa da mi je sada, Trebam uslugu od vas, ja sam imao izlet u Ujedinjeno Kraljevstvo. Nažalost za mene sve je dobio moj novac ukraden na mom putu prema hotelu gdje sam podnio zajedno s mojim torbu gdje mi putovnicu, putnih isprava i mliječnih je, i sve od tada sam bio bez novca, ja sam čak i zahvaljujući hotelu ovdje.Na taj način JA imati ograničen pristup internetu za sada, molimo Trebam te da mi posuditi oko 1550 (British Pounds), tako da mogu napraviti pripreme i vratiti se kući, sam govorio da veleposlanstvo ovdje, ali oni ne reagiraju učinkovito stvar sam će se vratiti novac natrag čim sam se kući, ja sam tako zbunjen pravo now.Please ću čekati da čuti od vas skoro i držati me u molitvi, jer da je puno pitanja. Naš prvi prioritet je sigurnost, jer ja ne osjećam sigurno ili osigurano
Moja nada na vas”
objavljeno:
srijeda, 3. februar 2010 u 04:05 CET, pod
Blog
otvoreno: 255 puta |
2 komentara
