U treæem razredu Srednje ekonomske škole u Sarajevu naš profesor srpsko-
hrvatskog jezika,uvaženi Bato Jeftiæ,koji je tada imao nekoliko godina više od nas uèenika,dao nam je pismeni zadatak primjeran buduæoj struci i zani-
manju,pod naslovom:”Šta bi uradio da dobiješ milion dolara”.Jedan naš kolega,tada šeret a do pred smrt uvaženi ekonomista je upitao Jeftu (tako smo od milja zvali našeg profesora) dali smijemo biti istiniti i otvoreni a da ne budemo kažnjeni.Naravno,kazao je profa.Ipak,naš kolega nije bio iskren i on
bi novac kao uložwo u gradnju puta gdje žive njegovi roditelji.
Kada je profa podijelio ispravljene i ocjenjene zadatke,upitao je kolegu zašto nije bio iskren i šta je zaista mislio.Pa pola bi stavio na pupak Sofije Loren.
Ovog školskog dogadjaja sam se sjetio kad me je nedavno posjetio moj
mladjahni rodjak,koji se dobro uhljebio u Njemèiji da mu ja kao “iskusan”
ekonomista dam savjet.Naime,on i njegov njemaèki partner bi želili da ulože
odredjeni novac u unosnu investiciju u Sarajevu.Brzo,vrlo brzo sam mu dao moj prijedlog.
Iskreno,lièno optereæen svojim “staraèkim dobom” kao i problemima i stanjem
zbrinjavanja starijih lica a time i problematikom staraèkih domova u Sarajevu
i uvjeren da bi takva investicija bila svestrano opravdana i unosna,dao sam prijedlog da bi i svoj novac, da ga imam,bez ikakvih dilema uložio u
izdradnju staraèkog doma u bližem okruženju Sarajeva.
Prijedlog je odmah,s neskrivenim interesovanjem prihvaæen i dogovorili smo se
da da se obostrano pripremimo za naredni susret kada æeon sa svojim kompanjonom sigurno doæi u Sarajevo.
Nekoliko dana poslije,kahvenišuæi sa kolegama u bašti kod”Egipta”,primijetili smo još jednog kolegu koji onako,baš ulickan bezbrižno šeta Ferhadijom..Prišao nam je i odmah poèeo prièu kako mu je u staraèkom domu u N edjariæima gdje odnedavno živi.Oèito je zadovoljan a evo i sada je bez ikakvih problemo nastavio svoju staru naviku da šeta po Sarajevu i da kahveniše sa prijateljima.Svoju odluku da ide u dom obrazlaže da je ostao samac ,da su mu djeca na dvije strane svijeta,da njegova penzija obezbjedjuje troškove posebnog apartmana,ali da je on zbog druženja izabrao ugodnog cimera,da u domu ima raznih zanimacija,ugodnog druženja i sl.
Rasprava za i protiv se otegla u nedogled.Bili smo jedinstveni da su staraèki domovi u svakom pogledu dobro rešenje ali ta je to ipak tužna starost..,da se time na odredjeni naèin sramoti porodica ali ipak je najteže kad èovjek ostane sam medju èetiri zida….
Kao kolege svi smo bili jednodušni da je izdradnja staraèkog doma poreba i unosan posao a nadasve human i društveno potreban zahvat.I ova rasprava je uèvrstila moje razmišljanje da sam roðaku dao dobar prijedlog.
Grad S arajevo je vrlo oskudan i zaostaje u rješavanju ovog problema.Postojeæi domovi su prepuni,slobodnih mjesta nema, èeka se puno i traži se štela.Pored doma u Nedjariæima nedavno je otvoren novi,privatni na Sedreniku. Stari , u ratu devastiran,avetno djeluje pored novoizgradjenog okol-
liša.
Sarajevu sigurno nedostaje i više domova u raznim dijelovima grada.Èudno
je da brojni tajkuni koji ulažu u sve i svašta ne nalaze svoj interes i za ovaj
sigurno unosan zahvat i da bi se investica relativno brzo isplatila .
Nije me iznenadila brza reakcija iz Njemaèke.Došli su i donijeli neke svoje
planove i rješenja i iskustva iz Njemaèke.Projekat su radili na bazi 100 korisnika.Znaju za naše probleme sa dozvolama,saglasnostima,stranaèkim interesima.Odluèni su i strpljivi.Bitno je naæi odgovarajuæu lokaciju,problemi
infrastrukture,blizina saobraæajnica,ambilanta i apoteka,liftovi i sijaset svega što osigurava siguran i ugodan boravak starijih lica.
Moje sugestije su prihvatali i uvažavali a uz zahvalnost za moju dobrona-mjernu inicijativu obeæali su da æu imati prednost i znaèajan popust ako
budem koristio njihov dom.
Samo da se to i doživi.
Miro Karamehmedoviæ
U trećem razredu Srednje ekonomske škole u Sarajevu naš profesor srpsko-hrvatskog jezika, uvaženi Bato Jeftić, koji je tada imao nekoliko godina više od nas učenika, dao nam je pismeni zadatak primjeren budućoj struci i zanimanju, pod naslovom: “Šta bi uradio da dobiješ milion dolara”. Jedan naš kolega, tada šeret a do pred smrt uvaženi ekonomista je upitao Jeftu (tako smo od milja zvali našeg profesora) da li smijemo biti istiniti i otvoreni a da ne budemo kažnjeni. Naravno, kazao je profa. Ipak, naš kolega nije bio iskren i on bi novac kao uložio u gradnju puta gdje žive njegovi roditelji.
Kada je profa podijelio ispravljene i ocjenjene zadatke, upitao je kolegu zašto nije bio iskren i šta je zaista mislio. Pa, pola bi stavio na pupak Sofije Loren! Otvori integralni članak »
objavljeno:
petak, 30. jul 2010 u 03:50 CEST, pod
Rajvosa,
Razno
otvoreno: 221 puta |
1 komentar
“UJUTRO pijemo slovensko mlijeko, ljetujemo u Hrvatskoj i gledamo derbi Jadranske lige Cibona – Partizan. Htjeli to priznati ili ne, živimo kao što se živjelo u Jugoslaviji. Osim što ne možemo u Peæku patrijaršiju, ali za vrijeme Tita manastiri ionako nisu zanimali Srbe.”
Tako poèinje tekst beogradskog Pressa u kojem se pokušava dokazati da živimo jednako kao što smo živjeli u zajednièkoj državi. Navode kako je susret predsjednika Ive Josipoviæa i Borisa Tadiæa probudio emocije svih jugonostalgièara koji su vidjeli da se predsjednici dviju država grle i rukuju kao drugovi iz JNA koji se vide nakon 20 godina te pred kamerama napadno jedan drugoga zovu “velikim prijateljem”.
“Odavno se Srbin i Hrvat nisu tako lijepo slagali, još od kada su Slobodan Miloševiæ i Franjo Tuðman zajedno crtali kartu Bosne na salveti, ali su meðusobne razmjene uvažavanja uvijek držali podalje u javnosti”, nastavlja u satiriènom tonu Press. To da smo još uvijek Jugoslaveni se dokazuje èinjenicom da su Srbi rado viðeni gosti u Hrvatskoj te da se gledaju bosanske i hrvatske serije.
“UJUTRO pijemo slovensko mlijeko, ljetujemo u Hrvatskoj i gledamo derbi Jadranske lige Cibona – Partizan. Htjeli to priznati ili ne, živimo kao što se živjelo u Jugoslaviji. Osim što ne možemo u Pećku patrijaršiju, ali za vrijeme Tita manastiri ionako nisu zanimali Srbe.”
Tako počinje tekst beogradskog Pressa u kojem se pokušava dokazati da živimo jednako kao što smo živjeli u zajedničkoj državi. Navode kako je susret predsjednika Ive Josipovića i Borisa Tadića probudio emocije svih jugonostalgičara koji su vidjeli da se predsjednici dviju država grle i rukuju kao drugovi iz JNA koji se vide nakon 20 godina te pred kamerama napadno jedan drugoga zovu “velikim prijateljem”. Otvori integralni članak »
objavljeno:
četvrtak, 29. jul 2010 u 03:13 CEST, pod
Nostalgija,
Preuzeto
otvoreno: 443 puta |
5 komentara
Tekst koji slijedi, pod uslovom da ga Vlado, radi duzine, a mozda i sadrzaja, publikuje, je napisan davno. I pored inzistiranja da se objavi, nisam pristajao, smatrajuci da je to jedna intimna ispovijest ili reakcija na dogadjaje koji su se u BiH odvijali u to vrijeme. Nebi ni sada da nisam zgrozen dogadjajima 11. jula u Potocarima, gdje je, umjesto tihog pieteta prema ubijenim, odrzana parada politike koja je, u mnogome i dovela do tragedije(a). Tekst ukazuje da se nista nije promijenilo u ovom nehumanom svijetu koji se, inace, kune u humanost. Mozda, ipak, jest – POSTALO JE GORE.
ZLJ
WIßENSEE UND JUDISCHER FRIEDHOF
Wißensee. Malo, poput tanjira okruglo, jezero u nekadašnjem Istoènom Berlinu. Odmaramo se uz radosnu galami razigrane djece. U kasno popodne, na Šacov predlog, kreæemo ka Jevrejskom groblju. Na glavama su nam obavezna pokrivala glave – skijaške kape, a Mikica maramu.
Mauzolej graðevinskog preduzimaèa Lachmana, graðen uljepšanom kiklopskom tehnikom; Baumanov mramorni grob na èijoj je horizontalnoj ploèi smješten, kao raspadnuti, sarkofag ispunjen zemljom iz koje izlazi drvo po svojoj izraslosti sazaðeno tu sigurno prije 1938. Probija se izmeðu mramornih stubova, one èudne tamnoplavocrnosrebrenkaste boje, negdje u visinu. U novi život.
Onda mementum:
Leon Arona Rosenfeld
12.19.1915. Branderburg.
1942 Auswitz
Ne vjerujem da je pedantna logorska služba zaboravila upisati taèan datum umiruæa. Èini mi se vjerovatnijim da su, isto tako pedantni nacisti, uspjeli uništiti Knjigu umrlih (Bože groznog li cinizma! Pa to bi se moralo zvati Knjiga pobijenih). pa se neko od rijetkih preživjelih prosjetio: èetrdesetdruge sam ga još vidio, a onda više ne. Ostaje tajna ko je upisao ono: 1942. Auswitz. Nema onog: Spomenik podiže supruga. Zahvalna djeca, pokatkada : Volks (njemaèki, engleski, ruski….)
Niko tu više nije sahranjen. Niti æe biti, kao ni pod brojnim drugim spomenicima.
Izbijamo na travnatu poljanu sa, na zid uredno poredanim, bog te pita koliko starim kamenim ploèama. Sudeæi po ispranosti onih, na kamenu urezanih èudnih hebrejskih pismenija, vjerovatno su te ploèe prvi vijesnici koji su trebali da opamte ljude na postojanje jednog naroda.
Prazna poljana se doima poput djeæijeg igrališta. Djece nema.
Stare ploèe gledaju na ugao poljane gdje poèinju rijetke, nove, svježe sahrane. Nema više: Lexy, Cohn, Gebhardt. Sada su: Wiltinowsky, Ruš, Semiotuk. Izmeðu starih ploèa i 1938 jedno veliko ljudsko pleme nije samo nastanjivalo, nego do krajnjih granica unaprijeðivalo ono što se zvaše njemaèka industrija, njemaèki duh, njemaèka kultura.
Onda išèezoše. Njemaèka kultura se zadrža na kièu. Onome kakvog nam pokazaše na minijaturiziranim replikama svjetske graditeljska baštine u Glieneke Schloßu. Unistiše nacisti tada sve one koji su pobjegli od staljinistièkog boljševizma, a koji su vjerovatno ostvarivali jedan od najveæih kulturoloških retransfera u povijesti èovjeæanstva. Katarina im je iz Njemaèke donijela sjeme kojeg, izmeðu ostalih, selekcionisao i jedan Voltaire. Razviše ga , nešto dodadoše, pa vratiše u obliku oplemenjenog hibrida iz kojeg izrastoše nove vrste. Asimilacija, reasimilacija? Pa bez toga nema progresa! Šta æe danas asimilirati Srbi èija se filozofija zasniva na mitu jedne izgubljene bitke? Šta Hrvati na mitu svojih stoljetnih povijesnih prostora, narodnosnog prava, zova krvi i tla? Muslimani na lažnim zasadama bogumilskog porijekla i iskrivljenog Muhamedanstva?
Gledam to prazno bezdjecno travnato polje opkoljeno grobovima i odjednom mi pred oèi izaðe onaj spomenik kod El Aricha na Sinaju, gdje je izraelska vojska 19 i neke – sasvim je svejedno koje, i èija vojska, pobila, tako kažu, 1200 ljudi, žena i djece dok su klanjali. Da li su baš tada, i toliko, i bas te(?) uvijek: žene, djecu, stare, iznemogle…… – stvar je propagandnog ukusa. Ubijen je jedan èovjek. Ubijen. Èovjek. Zar se ništa nije moglo nauèiti iz vlastitih holokausta?
Zar taj svijet ne shvata da æe svaki novi izgubljeni èovjek biti samo sasipanje proljetne kiše na sjemena opasnih biljki: mržnje i osvete.
Pred oèi mi izlazi tijelo sjedokosog èovjeka Horvata u èija je “ustaška” leða “srpski heroj” Jovo sasuo rafal. Uhapšen je nakon ubistva Horvata, silovanja jedne starice od 70 godina, pa vraæen, jer: “Ako nam Jovu ne vratite, mi napuštamo front”. A bejahu u prvoj liniji dok je u blizini bilo robe u prodavnicama “Metalke”, alkohola i šunki u Abida Kusturice piceriji “Maestro”. U tijela Srbina Nenenadiæa i Muslimana Dobriæa u atomskom skloništu naše zgrade, sasuo je “srpski heroj” nekoliko rafala. U Dobriæa, koji zbog bolesti srca nije na frontu: “E taki nam, moj Dobro, ne trebaju jer samo jedete”, a u Nenadiæa, jer je u kukovima imao ugraðene željezne kinèere æe, prije nego ispali rafal od 32 metka reèi: “E kad imaš toliko željeza, evo ti ga još!”.
Za razliku od Jove koji tog trenutka pijan nije znao koje su nacionalnosti bili oni koje je ubijao, jer ih je, kao foèanski osuðenik zbog ubistva punice i zeta, osloboðen da bi se borio za srpsku stvar, a ubijao je iz patološkog zadovoljstva, u “Najèišèoj srpskoj opštini u republici Srpskoj”, kako to reèe njen predsjednik, inaèe Hipokratov ljekar, su to dobro znali. I rekoše: “A zašto Nenadiæa –Srbina??!!
Na Judischen Friedhoff nema više natpisa “Psima i jevrejima ulaz zabranjen”. Nema ih ni u Njemaèkoj, ali mi se æini da bi se ovdje, kao i svugdje, našlo mnogo onih koji bi upitali” “A zašto psima?”
Sumnjam da æe pokušaji da napravim snimke uspjeti. Biæe mutni, kao kada snimaš pokretni predmet pogrešnom exponažom. A ja ne snimam pokretne predmete, nego grobove. Kameru ne mogu da umirim. Ne, ne tresu mi se ruke. Samo mi se pritisak prsta prenosi na njih i kameru oštro skreæe prema dole. Za rukama koje streme ka, u prozorèiæu okulara iz najdubljeg podruma podsvijesti iskrsloj nabreklini koja kod normalnih ljudi spaja tijelo i glavu i zove se vrat. Nabreklinu Žutca koji iz hercegovaèkog seoca, nakon što po Popovu Polju pobi, pokla ili maljem po glavi lupi sve što bejaše srpsko i pravoslavno, stiže u Sumbula Avde 4.
Nogom šuta moga ispisnika Moritza i kanilnim tonovima, karakteristiènim za primitivca, odcereka svoju solistièku partituru uz pratnju Kulturbundskog hora obuèenog u ganz neue smeðe uniforme, “pod dirigentskom palicom g. Walthera Hofmanna”, kako bi to konstatirao revni muzikološki kritièar.
Kao što dolièi dirigentu, g. Hofmann je u crnom habitu. Ma visokom, atletski graðenom tijelu, non plus ultra ulaštene èizme; reithose šavova oštrih kao bridovi kame; na struku kao kod djevojèice, sa koga zraèi GOT MIT UNS! Odsjaj izrazito schone deutche blaue Augen fantastièno se sklapa mit silber Adler na šapki. Nisko oboreni šiljt kao da nije tu da štiti od sunca, nego da bude katalizator amalgama: Augen/Adler i na reverima blješteæih SS. Amalgam koji æe sve te pojedinaènosti uskladiti i sigmatizirati u OKRUTNOST. Schene Augen se pretvoriše u grausame Augen (okrutne).
Hoffmanni, siromašna zanatlijska porodica, podkraj prošlog vijeka, doplovi na talasima austrougarske migrantske politike. I odmah, kao da tu vijekovima nije bilo fratara, kao da nije postojala srpska graðanske èaršija, kultura safardina i, ama baš nikakva orijentalna ostavština, postadoše Kulturtrögeri. Djeca im se izškolovaše, poðoše se pretvarati u èinovnike ili pedagoge – kao što je bio g. Walther. Njegov sin Freddy je bio Moritzov i moj ispisnik. Zajedno jeli kriške kruha i masti, osoljene i alevirane; zajedno se igrali; zajedno kod advokata Pavièiæa išli u pljaèku voèa, što je bilo manje opasno jer je dr. Ivan bio mlak èovjek, od pljaèke kod èasnih sestara gdje je èoškoglavi, bezvratni, krivonogi, niskoèelni Zapadnohercegovac Mijo (ovdašnji hrvatski kolega takve tipove zove Homo Hadezezis), marisao do kostoloma.
Šutnuti Moritz nijemo plaèe. Porodica Altarac je stigla ovdje podkraj petnaestog stoljeæa. Takoðer migrantska, ali ne dobrovoljna. Iz Espagne ih istjera Izabele i Ignatio Loyola – Torquemada. Moritz sada stoji na prašini ulice, kao i druge sunarodnjaèke porodice koje živješe na toj osunèenoj strani Sarajeva. Stoje sa par kufera. Žutac sa svojom obitelji i ne èeka da hor otpjeva requiem i Altarci budu ubaèeni u kamione koje dovezoše ustaše. Taj posao nižeg ranga, kao i oni što æe ih slijediti, dat je njima, a prihvatiše ga svojski. Nestrpljiv je da se što prije ubaci u prepuni bogati stan, jer Jevrejima, osim liènih stvari i nakita (naravno!) nije ništa dozvoljeno da nose. “Nema potrebe. Tamo gdje idete ima æete sve što vam za život treba”, rekoše im. Nisu im rekli da im ništa neæe trebati, jer života neæe više ni imati.
Kažem Freddiju: “Hajde da sakrijemo Moritza kod nas. Sa kime æemo se igrati? Hraniæemo ga od opljaèjanog voæa, a ja æu donijeti kruha i masti prije podne a ti u podne”. Zapanjeno me gleda. “On mora da idu! Svi oni moraju da idu.” “A zašto?” “Jer su niža biæa”.
U objektivu mi iskrsnu oèev lik koga to veèer, kada se vratio iz Grada nekakav sav skrhan i pogružen, upitah zašto je Moriyz biže biæe i šta to uopšte znaèi. Ispriæah mu šta se dogodilo u našoj uilici, sa mojim i Freddijevim prijateljem. Prvi put sam oca vidio kako plaæe kada je, veoma mlada, umrla prelijepa tetka Lucija.
Sad je odjednom poèeo da plaæe u prozorèiæu kamere. Lik mu poðe išèezavati u suznom moru. Skinuh kameru sa oka, ali mi se slika ne razbistri. Grob predamnom je prelomljen lelujao; lelujali su stari i bijeli nadgrobni kamenovi sa dalekim, èudnim a tako bliskim i prisnim hebrejeskim znakovima; zalelujaše se i svi ostali skupi mramorni spomenici i isèeznuše, a jedino osta ono drvo koje sa Baumanove grobnice stremi ka nebu, ka – iz mrtvila – nekom novom životu.
Procijedih: “Izvinite, ali ja dalje ne mogu!” Uputih se ka recepciji. Stadoh pokraj Baumove grobnice, zagledah su u tu èudnu kompoziciju i pomislih: “tebe drvo, izdžikalo iz tog sarkofaga treba odmah posjeæi. Ti varaš! Varaš ljude pokušajem da im zakone naturalne obnove artificijalno nametneš kao socijalne. Ljudi æe to prihvatiti u krivom svijetlu. Kao opravdanje za svoje zloèine, jer, zaboga: ‘eno i ono drvo na Judischer Friedhofu u Berlinu uništeni Jevreji govore da je sve to ništa, da je nevažno i da æe se sve ionako obnoviti.” Pa kad je tako: ZAŽDI GA NIJE IZ NAŠEG SELA!
Poèinjem da proklinjema èas kad je Liberu Krojaèu (Slobodanu Šnajderu – Šacu) palo na pamet da nas odvede na Judischer Friedhof. Prokllinjem jer mene neæe izmijeniti. Ja o tome nisam samo slušao poput tada neroðenih Nijemaca. I ne samo Nijemaca. Ja sam to vidio i doživio – neznao, ali osjetio. Šta je sa tima, mojeg i starijiih godišta? Tima lakozaboravnim, koji prihvativši Neue Europiche Ordnung, u Zagrebu 1941 srušise jevrejsku sinagogu a od njenog kamena uz Meštroviæev i Biliniæev paviljon podigoše tri munare te ga pretvoriše u bogomolju “Hrvatskog cvijeæa”. (Uz prigodnu slatkorijeèivost poput one delegata HDZ u novobosanskom parlamentu dr. Vlade Pandžiæa: “Draga braèo Muslimani…!” pa im zabiše nož u Mostaru, a evo sada i u Sarajevu, jer oklopna brigada HVO ne krenu iz Kiseljaka ka Rakovici i Ilidži kako bî dogovoreno za konaèni proboj u deblokadi Sarajeva, nakon što Armija BiH krvavivši na Vogošæi, Debelom brdu, Nišiæima, treskavici veza srpske snage za sebe.Valjda zato što je Ilidža ravniæarska pa nema brda na kome se može zavijoriti hrvatski stoljetni šahovski stijeg?). Pedeset godina kasnije trgu, koji se u meðuvremenu zvaše Trg žrtava fašizma, dadoše novo ime Trg Velikana, a ne Trg holokausta ili Der Judisher Platz, kada im je veæ toliko stalo do Danke Deutchland.
Ne, dragi moj Libero! Nisam ja taj koji treba iæi na Judischer Friedhof. Tamo treba slati: èoškoglave, krivouste, niskoèelne, tisuèletnom uljudbom zablentavljene bojovnike; kratkošišne bradate, fundamentalizmom izluðele, mudžehedin; dugobrade, kosovskim mitom raspamæene, osvetnike.
Nesreæa je u tome što æe oni, stojeæi pred Baumanovom grobnicom, za drvo – metaforu reinkarnacije reèi: “sasvim zgodno da se na njega objesi toliko i toliko ljudi”.
Ipak æu na to groblje iæi kad god mogu. Emocija koja me na njemu prožima kao da ostarjelom tijelu uliva neku dodatnu fizièku snagu, neobhodnu da istraje na putu kojim idem: POMAŽI I POMAŽI. I neprijatelju. Možda æe da se osvijesti.
I najuzaludniji posao ima nekog smisla.
Berlin, augusta, 1993.
Tekst koji slijedi, pod uslovom da ga Vlado, radi dužine, a možda i sadržaja, publikuje, je napisan davno. I pored inzistiranja da se objavi, nisam pristajao, smatrajući da je to jedna intimna ispovijest ili reakcija na dogadjaje koji su se u BiH odvijali u to vrijeme. Ne bih ni sada da nisam zgrožen dogadjajima 11. jula u Potočarima, gdje je, umjesto tihog pijeteta prema ubijenim, održana parada politike koja je, u mnogome, i dovela do tragedije(a). Tekst ukazuje da se ništa nije promijenilo u ovom nehumanom svijetu koji se, inače, kune u humanost. Možda, ipak, jest – POSTALO JE GORE.
ZLJ Otvori integralni članak »
objavljeno:
utorak, 27. jul 2010 u 16:34 CEST, pod
Razno,
Saradnici
otvoreno: 453 puta |
3 komentara
Stoljeæima smo slušali kako smo bez religije puke egoistiène životinje koje se meðusobno bore samo za sebe, da je naš jedini moral slièan onome kakav ima èopor vukova; samo religija, reèeno nam je, može nas uzdiæi na višu duhovnu razinu. Danas, kad religija sve više postaje nadahnuæem za ubojstva i nasilje diljem svijeta, uvjeravanja da kršæanski ili muslimanski ili hinduistièki fundamentalisti samo zloupotrebljavaju ili pervertiraju plemenite duhovne poruke svojih vjera zvuèe sve ispraznije. A što je s vraæanjem digniteta ateizmu, jednog od najveæih nasljeða europske kulture i možda naše jedine šanse za mir?
“Bezbožni” nihilizam
Prije više od stotinu godina Dostojevski je, u «Braæi Karamazovima» i drugim svojim djelima, upozoravao na opasnost od bezbožnog moralnog nihilizma, tvrdeæi zapravo da ako Bog ne postoji – sve je dozvoljeno. Francuski filozof Andre Glucksmann èak je i primijenio dostojevskijevu kritiku bezbožnog nihilizma na 11. rujna, naslovivši svoju knjigu «Dostojevski na Manhattanu»
Stoljećima smo slušali kako smo bez religije puke egoistične životinje koje se međusobno bore samo za sebe, da je naš jedini moral sličan onome kakav ima čopor vukova; samo religija, rečeno nam je, može nas uzdići na višu duhovnu razinu. Danas, kad religija sve više postaje nadahnućem za ubojstva i nasilje diljem svijeta, uvjeravanja da kršćanski ili muslimanski ili hinduistički fundamentalisti samo zloupotrebljavaju ili pervertiraju plemenite duhovne poruke svojih vjera zvuče sve ispraznije. A što je s vraćanjem digniteta ateizmu, jednom od najvećih nasljeđa europske kulture i možda naše jedine šanse za mir? Otvori integralni članak »
objavljeno:
ponedeljak, 26. jul 2010 u 21:12 CEST, pod
Preuzeto
otvoreno: 344 puta |
1 komentar
Groblja u Sarajevu,pravoslavna,katolièka,jevrejska,islamska mezarja kao i
bogumilske-bosanske nekropole u bližem i širem okruženju su uglavnom uredjena,veoma lijepa,dostojanstvena,tajanstvena i zanimljiva.
Sarajevo,tragom svojih multi….multi…osobenosti ima pravo bogatstvo u sliènosti ali i u razlièitosti kako u monumentalnosti tako u samim obredima i
sahranama.
Veæinsko je mišljenje da je problem grobalja u Sarajevu uglavnom solidno riješen i da se ovom pitanju daje sve veæa pažnja.Postoje tri gradska multikonfesionalna groblja:Lav,Bare i Vlakovo koja su uglavnom i popunjena osim Vlakovo ,koje se proširuje i dobrano uredjuje.Brojno muslimansko mezarje je pretežno locirano na obroncima grada:Alifakovac,Faletiæi,Ravne bakije,Grliæa brdo,Bijela tabija,Obad i drugo,kao i Jevrejsko groblje,dok su
bliže centru pravoslavna groblja Sv.Mihovil,Sv.Arhandjel i Sv.Georgije kao i više katolièkih grobalja.Ateistièka groblja zauzimaju znaèajne ptostore na
gradskim grobljima Bare,Lav i Vlakovo.
Posebno su uredjena groblja uz bogomolje i džamije (Begova,Ferhadija,
Alipašina) za ukop vidjenijih ljudi ,zaslužnih gradjana i vjerodostojnika.
Sarajevo je poznato i po grobljima nastalim manje-više poslije svih ratova:Partizansko groblje,Šehisko groblje Kovaèiæi,Groblje palih boraca u
velikom parku,Vojnièko groblje,Vraca i brojni drugi.
Zanimljivo je da se u svim grobljima postoje odredjeni dijelovi u kojima se sahranjuju samoubice.Nisam siguran da romska populacija ima svoje groblje
te da ni brojni kinezi koji žive i rade u Sarajevu imaju svoje sahrane i groblja.
U gradu postoje vrlo osposobljena i vrijedna pohvale pokopna društva Pokop,Bakije i druga koja pružaju kompletne usluge ali svakako za masnu cijenu.
Grad takodjer obiluje brojnim spomenicima istaknutim i zaslužnim liènostima:Vjeèna vatra,Vraca,žrtvama fašištièkog terora i hladnog rata,spomen obilježja za masovna stradanja od granatiranja u posljednjem ratu.Posebno je znaèajan i vrlo interesantan spomenik poginuloj i nastradaloj djeci Sarajeva koji je nedavno uradjen velikom parku.
Gradjani Sarajeva su veæinom rado prihvatili i odobravaju postavljanje spomenika papi Ivanu Pavlu II ispred sarajevske katedrale.
Ipak,u ovom kokuznom vremenu znaèajan problem, ne samo sarajlija je sami èin ukopa-sahrane pokojnika.Ljudi se prema svojim moguænostima i životnim navikama pokušavaju da se blagovremeno osiguraju “da djeca nemaju problema kad dodje sudnji dan” i obezbjedjuju grobna mjesta ili ,za života,grade spomenike na nekim njima bitnim mjestima ili grobljima.Prema
dubini džepa,moguænosti su vrlo razlièite,od nikakvih kada po pravilu uskaèe i interveniše grad,do onih koji unaprijed obezbjedjuju pored ostalih i desetine
vjerskih dostojnika.Dobiti mjesto na Barame,u Lavu ili groblju Koševo je veoma teško…ali se nadje.
Prostori za groblja u Sarajevu su svakako ogranièeni.Rješenja su svakako porodiène grobnice ali svakako i dubinsko ukopavanje posebno supružnika
koji se, šaleæi na svoj raèun,propituju ko æe biti donji.
Miro Karamehmedoviæ
Groblja u Sarajevu, pravoslavna, katolička, jevrejska, islamska mezarja kao i bogumilske-bosanske nekropole u bližem i širem okruženju su uglavnom uredjena,veoma lijepa, dostojanstvena, tajanstvena i zanimljiva.
Sarajevo, tragom svojih multi….multi…osobenosti, ima pravo bogatstvo u sličnosti ali i u različitosti kako u monumentalnosti tako u samim obredima i sahranama.
Većinsko je mišljenje da je problem grobalja u Sarajevu uglavnom solidno riješen i da se ovom pitanju daje sve veća pažnja. Postoje tri gradska multikonfesionalna groblja: Lav, Bare i Vlakovo koja su uglavnom i popunjena, osim Vlakova, koje se proširuje i dobrano uredjuje. Brojno muslimansko mezarje je pretežno locirano na obroncima grada: Alifakovac, Faletići, Ravne bakije, Grlića brdo, Bijela tabija, Obad i druga, kao i Jevrejsko groblje, dok su bliže centru pravoslavna groblja Sv.Mihovil, Sv.Arhandjel i Sv.Georgije kao i više katoličkih grobalja. Ateistička groblja zauzimaju značajne ptostore na gradskim grobljima Bare, Lav i Vlakovo. Otvori integralni članak »
objavljeno:
ponedeljak, 26. jul 2010 u 03:41 CEST, pod
Rajvosa,
Saradnici
otvoreno: 451 puta |
4 komentara
Stoljećima smo slušali kako smo bez religije puke egoistične životinje koje se međusobno bore samo za sebe, da je naš jedini moral sličan onome kakav ima čopor vukova; samo religija, rečeno nam je, može nas uzdići na višu duhovnu razinu. Danas, kad religija sve više postaje nadahnućem za ubojstva i nasilje diljem svijeta, uvjeravanja da kršćanski ili muslimanski ili hinduistički fundamentalisti samo zloupotrebljavaju ili pervertiraju plemenite duhovne poruke svojih vjera zvuče sve ispraznije. A što je s vraćanjem digniteta ateizmu, jednom od najvećih nasljeđa europske kulture i možda naše jedine šanse za mir? Otvori integralni članak »
