Dr Žarko Primorac: Godišnjica smrti Emerika Bluma

Nije jednostavno danas, nakon dvadeset pet godina od njegove smrti, govoriti o Emeriku Blumu, njegovom vremenu i stvaralačkom radu. Jednostavno zato što je danas sve drugačije. Sve se promijenilo, a nažalost, dobar dio toga na gore, u usporedbi s onim vremenima. Ondašnja država se raspala, današnja Bosna i Hercegovina nikako da nađe svoj put, koji bi joj omogućio da uspostavi razvojni ritam s ostalim tranzicijskim zemljama, Energoinvest je sveden na malu frakciju onoga što je nekada bio; veliki broj njegovih ljudi rasuo se diljem svijeta. Što je najgore, čini mi se da nema više ni onoga entuzijazma i poleta s kojim se radilo i stvaralo u Blumovo vrijeme. Zato je teško naći poveznicu između sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka i današnjih vremena. Ipak, neke poveznice postoje i o njima želim reći nekoliko rečenica. Blum je najveći dio svoje velike energije potrošio stvarajući Energoinvest. Od okupljanja šačice inženjera u Čemaluši, koja je u ranim pedesetim započela projekt zvan Energoinvest, pa do stvaranja velikog evropskog poduzeća bio je dug i težak put. Ipak, Blum ga je uspješno savladao i napravio najnaprednije poduzeća na ovim prostorima. Otvori integralni članak »

Sanja Rihtman: Ponovo s Indexima i prijateljima

Još jedna turneja Indexa-ovaj put Crna Gora. Da nas sudbina nije razbacala na sve strane svijeta i da nismo toliko udaljeni jedni od drugih sigurno ne bismo osjećali ova povremena okupljanja toliko dragocjenim niti bi nam putovanja diljem, bivše nam, domovine otkrivala toliku  ljepotu prirode i krajeva kroz koje smo prošli. Nekada smo to obilazili onako usput sa puno manje osjećaja za ljepotu i neodoljivu privlačnost, a danas smo svjesni svakog cvijeta, svakog potoka,  da ne govorim o rijekama čiju boju ni najveći slikari nisu u stanju prenijeti na platna.

Našli su se u Budvi. Indexi i prijatelji, bili su gosti na festivalu Pjesma Mediterana. Još jednom se pokazalo kako je cijela priča o Indexima  dragocjena i lijepa, kako pruža neizmjerno mnogo užitaka kako u  muziciranju tako i u druženju sa tolikim dragim osobama. Osjeća se da to nije prosto još jedna “tezga” nego prijatan susret prijatelja koji se ne vidjaju često i koji s užitkom i sa uvijek novom kreativnošću   izlaze na pozornicu na veliku radost publike koja ih snažno i iskreno bodri. Otvori integralni članak »

Sarajevo, uvijek u našim mislima…

Iako trajno u našem sjećanju, svaka vijest, priča ili slika Sarajeva budi emocije vezane za značajan dio naših života proveden u Šeheru, osobito kod nas koji živimo u dijaspori, rasuti po cijelom svijetu.

Zvjezdana Marković koja sada živi u Pragu obradovala nas je ovim divnim fotografijama našeg voljenog grada:

Sarajevo ljubavi moja

Na istu temu, Halil Djurbuzović je sačinio foto-kolaž pod istim naslovom, ali sa bezbroj novih slika Sarajeva uz pjesmu Keme Montena “Sarajevo, ljubavi moja” i stavio je na You tube pod nazivom Sarajevo foto-kolaž”. Istovremeno, poslao je link čitaocima bloga Dovla.net:

http://www.youtube.com/watch?v=ovGSrDE-8F4

Predrag Finci: Igranka subotom

Play it again, Sam.

Sam se zvao Mordo. Omalen, plećat, tamnoput; leptir-mašna i kamašne. Pojavljivao se u doba ocvalog bagrema. Kontrolisao je svjetla, dogovarao sa sezonskim radnicima da nanesu novi šljunak, ponovo postave žice na dvorišne zidove, da poprave klupe i prelakiraju preklopna vrata na bini. Znali smo da je ljeto na pragu. Znali smo i da će nam dvorište biti oduzeto u nekoliko narednih mjeseci, ali se nismo mnogo tužili. Predveče bi se izverali na okolno drveće i krovove garaža i strpljivo čekali da zapišti mikrofon, da Mordo odbroji “je’n, dva, je’n dva”, nešto promrsi momcima oko sebe, ugasi nedopušenu cigaru i klimne glavom: “Paša, može!”. Vrata se otvoriše. Počinje. Otvori integralni članak »

Jan Beran: Prisjećanje na početak rata

Sarajevo, proljeće 92 ge. sumrak, raja sjedi na stepenicama zgrade u Omera Maslića… Ni rat ni mir traje već danima, ništa nije sigurno, u daljini se puca, ali… Proljeće je u Sarajevu, na posao se ne ide, vrijeme je lijepo i da nema glasina i udaljenih eksplozija, ličilo bi to na neplanirani godišnji odmor. Stanari stubišta, možda po prvi put, vide svoje komšije u punom sastavu. Nisu ni znali koliko naroda živi u toj betonskoj kutiji… Oni su obični gradjani i “ovo nije njihov rat”, roka se doduše, ali to je daleko, 200 m vazdušne linije, neka budala razvaljuje Pofaliće, grad gori, no to nema veze sa njima. Prežvakavaju razne teorije, završavaju rat i prije no što je stvarno počeo i priznajmo, osjećaju se sjajno… sve dok… Iz galopirajućeg sutona izranja pred stepeništem podebeo, bucmast momak, dječačkog izgleda, plavih očiju pod šljemom sa “teo” natpisom izvučenim kistom, u punoj zimskoj policijskoj uniformi, sa kalašom u ruci, čija cijev, bar za sada gleda u asvalt, sa podreskom o desnom ramenu, tetejcem za pasom itd… itd… Spodoba zastaje klateći se… Pridržava se za puščani remen… ”kajado” na stepeništu. Svi su zamukli očekujući najgore… “Sve Srbe treba poklat’ “p’janski kroz zube izgovara momak… Zgrada pred kojom stoji je vojna, veliki broj Srba sjedi sada na stepeništu, proklinjući u sebi čas kada su glatko i sa gadjenjem odbili prijedlog onih papaka sa brda da sve ostave i zbrišu na Pale njima u zagrljaj… Dakle ipak je istina: Srpsko pitanje u Sarajevu se rješava načinom doktora Pavelića… Strah, očaj i nevjerica na licima. Pokoja poštovana supruga ne propušta možda zadnju priliku da u p’o glasa ujede: “a lepo ti je tast govorio” ostali su se usrali od nenadane pojave zla u plavoj uniformi… Otvori integralni članak »

Mili Pavlović: Dupli dekeri i izvršni organi

Ranijih sedamdesetih pupak Sarajeva bio je lociran kod današnjih izvršnih republičkih organa. Kako god okreneš, to je i logično, ta biološka bliskost organa sa pupkom. Povrh najsmrdljivije javne gradske ćenife pametni projektanti uredili su ringišpil duplih dekera, polovnih londonskih autobusa, te ih saobraćajno uvezali sa vašingtoncima, opet polovnim tramvajima koje nam je po predanju uvezao naš onovremenski sugrađanin broj jedan, da ne kažem kroz jedan, ljudina bez portfelja, prozapadni komunista, Ljubo Kojo.

Tih najljepših godina u istoriji ljudskog roda sve je u Sarajevu bilo polovno, a opet, izgledalo i svečano i novo. Polovni su bili automobili, kamioni, teretni tricikli sa onom rešetkastom kvadratnom korpetinom naprijed, razni tomosovi prdavci ( Tomos-marka, Prdavac-model popularnog slovenačkog motorina) i poneki konji navodno brdsko-planinskog tipa, koji bi sizifovski vukli zapregu naseljenu komplet čergom sa obala rijeke Željeznice. Moj tadašnji lični savjetnik za genetiku, Rusmir Miro Mašić , tvrdio je da su ti nesretni konjići dobiveni ukrštanjem pacova i čistokrvnih mediteranskih magaraca!

Pavle Pavlović: Sudjenje mačku Brnji

Priča našeg Debe na davno mazanje štamparskom bojom, munjevito me vrati u godinu ratnu prvu. Trčali smo tog julskog dana Zlaja Arslanagić - “Crvena jabuka” i ja kao ludi. Činilo nam se, milimetar ispred snajperskih zrna što su praštala oko ušiju. Bacili smo se naglavčke u neki od haustora u ondašnjoj Ulici Kralja Tomislava. Zadihani i oznojeni nismo mogli doći do riječi. Srce samo što ne iskoči, a u očima nam strah do kosti.

• Uh, dobro je, Paja, ovo je moja raja. Još koji haustor pa smo kod mene ćiku. Proćićemo kroz dvorišta, znam ti ja ovdje svaku tarabu - smirivao je Zlaja.

A samo smo kojih desetak minuta ranije bili u podrumu Šahovskog kluba “Bosna” i uživali dok su Kemal Monteno i on pjevali ondašnji Zlajin hit “Nekako s proljeća”. Zaboravili smo tada na rat, granate, snajpere, nestanak vode, struje. Odnekud se stvorila i flaša brlje, koja nam je legla kao najbolji “Chivas”. Dok smo šćućureni dolazili k sebi, pitao sam se šta mi bi da napustim sigurnost ”šahovskog” podruma. Mogao sam još ostati, još je bilo brlje, a i dobre raje. Smijali smo se do iznemoglosti. A, kažu obično poslije smijeha dolaze suze. Da li im je sada vrijeme, da li će me nešto strefiti, ili ću se još jednom uspjeti dovući do svoje kuće i pokazati onima što nas šicaju, zna se, šta… Otvori integralni članak »

Nenad Vitlačil: Uloga Dajdže u okončanju rata iliti agresije na BiH

• Dokumentirani prilog bibliografiji o uzrocima, karakteru, a naročito okončanju svega navedenog za ono kada se “historijski distanciramo” -

UVOD

U familiji, elem, mogu vam biti zastupljene sve znane i neznane figure po krvnom i tazbinskom srodstvu, ali ako nema dajdže, … život se je surovo poigrao s vama. Može tu da bude tētāka, … stričeva, …amidža, …ujka i sav preostali sijaset zvanja. Ali, ako nema dajdže, - džaba vam bili svi. Odsustvo ove figure ozbiljno ugrožava postojanost braka i porodice vam, da još ne prepadamo na temu pravilnog razvoja potomstva. Ne znam, boga mi, kako ste uspjeli dobaciti do današnjeg dana, bez dajdže. Mogu, a ne usuđujem se niti, misliti na šta vam je sve život, bez dajdže, nalik. Ali, ne očajavajte, nije sve izgubljeno, još uvijek se taj nezamislivi nedostatak može naknaditi. Jer, za zvanje dajdže nisu potrebna neka posebna svojstva: stručna sprema, prethodno iskustvo na istim ili sličnim …, članstvo u …, ugled i povjerenje sredine u kojoj radi i živi, polna ili (gluho-bilo) nacionalna pripadnost. Nije čak potrebno niti da je titularna osoba u tazbinskom srodstvu koje joj daje puno pravo na to zvanje. Dakle, dovoljno je da bilo koju od bliskih vam osoba proizvedete u zvanje dajdže. Ovu investituru možete da obavite onako, uz kahvu, usput. Nije potreban niti neki svečani ceremonijal, jer za sve neophodno pobrinuće se magija naizgled besmisleno nanizanih suglasnika i samoglasnika koji tek izgovoreni, iznenadnom melodioznošću, daju naslutiti čaroliju zapretenu u ovoj riječi …. Izgovorite napr.: tetak! … Ništa! Jeldeee? Ništa posebno. Mlako. A, sada izgovorite, jednostavno: dajdža! … Pluća, jeldeee, cijela pluća učestvuju? Otvori integralni članak »

Goran Radonjić: Intervju za BHRT

Dragi prijatelji,

Nedavno je na Bosansko Hercegovačkoj Radio Televiziji objavljena jedna emisija (u okviru serijala Lifestyle) koju su sarajevski novinari snimali na brzinu negdje u novembru 2008, neposredno prije nekog od mojih putovanja. Ta emisija je prikazana na TV, a nalazi se na Sajtu iste televizije.

Ukoliko imate vremena (35 minuta od kojih 20 minuta moje priče) i naravno želite da pogledate istu, možete je veoma jednostavno pronaći :

www.bhrt.ba

bht 1 (jedan od tri ponudjena izbora u sredini ekrana)

Redakcija revijalnih i mozaičnih emisija (na lijevoj strani)

Lifestyle (u sredini sa datumom 26/05/2009)

Iskreni pozdravi

Goran Radonjić

Maca: T r e š nj e

Vijest dana je bila.

Stigle trešnje.

Oči bi nevjericom zasjale.

Bale na usta krenule.

Mater bi pun fišek po stolu prosula.

Jeli bi ih neoprane.

Najveće birali.

Kačili za usi.

Pleli po rukama.

Ništa ne bi ostalo.

Ni špice, ni crvi, ni peteljke.

Stigle trešnje.

Stig`o miris ljeta.

Dragan Macanović Maca