Mirza
Mirza - Sportista Bosne i Hercegovine 20.vijeka! Upoznao sam ga kao juniora, proveo dosta vremena s njim: u klubu, na putovanjima, u kafani, za kartama, upoznao njegove roditelje Izeta i Dudu, prvu suprugu Bebu i sina Darija, zatim Slavicu i Danka, tako velikog sportistu a tako skromnog covjeka - jos nisam sreo. Evo jedne epizode: Mirza je za prelazak od “Bosne” dobio izvjesnu sumu novca (nije ni blizu njegovoj vrijednosti). Par mjeseci kasnije, kada je trebalo dovesti Pesica u klub, Mirza je pozajmio klubu skoro cijeli iznos i kasnije cekao da mu se pozajmica vrati - u ratama. Nikada nije trazio koliko je mogao - uvijek sam govorio: Da je neko drugi umjesto njega - “uzeo bi nam dusu”!
Sjecam se jedne velike utakmice u Tel Avivu. Prvi put smo dosli u goste jednoj od svjetski poznatih ekipa i osjetili “slatku ulogu favorita”. I respekt, i strah! Prvo poluvrijeme smo ih razbili, sala je bila bez daha, kakva neopisiva radost kada je Maccabi tijesno pobijedio. Ovo je slika iz hotelskog lobija: Maser Redzo, ja i Mirza.
Kada je Mirza odlazio iz slavnog Reala, nasli smo se u Madridu, bili smo u dva restorana i svaki put je Mirza bio docekan aplauzom prisutnih. Taj dan je prodao svoj auto Ford - Fiestu i sutradan napustio Madrid. Presao je u Indesit iz Caserte ciji trener je bio Bosa Tanjevic. Nazalost, manji mozdani udar prekinuo je njegovu blistavu karijeru.
Poslije izvjesnog vremena, Mirza se oprostio od aktivnog igranja, puna Skenderija ispratila je svog ljubimca na utakmici sa slavnim Realom. Doslo je mnogo gostiju, njegovih suigraca iz reprezentacije, bila je svecanost u Hollyday Inn-u, a uvece je bio “dernek” u prostorijama kluba. Uz orkestar Cigana Pavlovica, pjevali su Cobi Savcic, Kemal Monteno, Kicanovic, Georgijevski. Slucajno sam se nasao u tom slavnom drustvu i ova slika je moja draga uspomena.
Mirza i Davor su dvije sarajevske legende, bili su nerazdvojni prijatelji i obojica su prerano “otisli u legendu”. Sahranjeni su jedan pored drugoga na sarajevskom groblju. Dva talenta, dva umjetnika, dvojica divnih ljudi koji su nam toliko puta razgalili srca i priredili puno radosti. Neka im je vjecna slava!
Sjecam se samo da je bio Utorak, kada sam negdje oko 7:00 uvece procitala u sarajevskom Oslobodjenju vijest da se Mirza ozenio. Naravno, autor clanka je bila Olga Djokovic i nakon sto sam procitala prvih par recenica, na ivici suza sam saopstila tu vijest mom tati koji mi je mirno odgovorio da vec zna. U cudu 15 godisnjeg djeteta sam ga upitala kako je mogao da mi tako nesto beskrajno vazno ne kaze na vrijeme
Pogledao me je sa prikrivenim osmijehom i zavrtio par puta glavom, shvativsi o cemu se radi.
Posljednji put sam vidjela Mirzu u Beogradu, na Knez Mihajlovoj u drustvu Davorina i Moke Slavnica aprila 1998. godine kada sam iz Vankuvera stigla u Beograd da obidjem roditelje.
Dvije godine nakon toga sam u San Jose-u upoznala Tanju,zenu 40-ih godina, doktora matematike,rodjenu i odraslu u Podgorici, koja mi je jednom prilikom,kada sam pricale o kosarci rekla: “Ja sam do 25 godine sanjala o tome kako Mirza dolazi u Podgoricu i vodi me u Sarajevo.”
Mirza je kasnih 70-ih bio idol nasim momcima koji su zbog njega zavoljeli kosarku, drag kao rodjeni sin nasim ocevima koji su subotom oko 5:00 sjedili u Skenderiji ili pred TV ekranima, a nama, tada djevojkama rodjenim 60 i neke jednostavno - princ.
Princ koji je zauvijek otisao u bajku.
Draga Sanja,
Hvala na divnom sjecanju na Tvog “Princa”. Siguran sam da dijelis misljenje mnogih djevojaka koje su dozivljavale Mirzu kao istinskog princa, sto Mirza i zasluzuje. Oplemenila si moj prilog o Mirzi rijecima jedne “tinejdzerke”. Kao da si i sada u tom dobu!