P. Debevec (Autorski opus - dio)

Ako ste procitali clanak o Pegi, sada imate priliku da pogledate dvadesetak njegovih slika - reprodukcija. Nazalost, nije mi poslao nazive slika i autore originala. Ipak, zanimljivo je pogledati dio njegovog bogatog opusa. Pise da ima oko 150 slika (zao mi je sto nema mjesta za toliki broj slika - bojim se da ce mi “zagusiti” blog). Ja sam, zaista, uzivao gledajuci to sarenilo motiva i boja cuvenih slikara preneseno Peginom rukom.

Koristim ovu priliku da citiram njegove misli potaknute mojom zeljom da ovim blogom priustim zadovoljstvo mojim prijateljima, drugarima i bivsim sugradjanima sirom svijeta - kakvo bogatstvo izraza izbija iz Pegine poruke:

“Zamisli jedan dobar film koji se zasniva na www.dovla.net-u, koji postepeno otkriva vihorom rata rasute i raznesene nekadasnje prijatelje po pljesnivoj kori ove planete i koji se usudjuju da povjeruju da ce im njihove objedinjene zivotne price koje oni saopstavaju jedni drugima, vratiti sve ono sto su do tada izgubili i da ce snaga novog prijateljstva zaustaviti vrijeme. To potraje. A onda, ipak, pocinje ponovo, ali ovaj put i konacno osipanje, dok na kraju posljednji ne ostane sam i zatvori svoj kompjuter. Sve mi se ovo cini poznato, kao da sam vec negdje gledao ovaj film, bolan - gledao, igr’o bolan u njemu.”

Dodatak: Cuveni stanari Radiceve br. 2

Pego je naknadno poslao veoma zanimljivu storiju o cuvenim stanarima kuce u kojoj je godinama zivio:

“Tako mi i treba kad se igram sa ozbiljnom izdavackom kucom. Danas napisem, naslikam ili kazem, a vec sutra citam i gledam svoje slike u Dovla.net-u. Dugo sam uspijevao da to nekako sakrijem. Ali, sve do jednom. Medjutim, kad je vec tako, treba nesto i da napisem o mom ulasku u carobni svijet boja, kicice i platna. Moj prvi kontakt u tom pogledu bio je kada se Vojo Dimitrijevic, poznati sarajevski slikar, a tada mlad i vitak partizan, uselio na sprat iznad naseg stana u Radicevoj ulici br. 2. odmah poslije rata. Sjecam se da sam tada dobio dva narandzasto-crvena spuzvasta reketa za stoni tenis zajedno sa tirkizno zelenom mrezicom. Tako je nasa kuca dobila jos jednu legendu, buduci da je u njoj do tada vec stanovalo nekoliko poznatih porodica koje su ostavile dubok trag u istoriji ovog grada i o kojima je steta ne napisati roman, ili ga je vec sam zivot napisao: Porodica Samardzic iz koje je kcerka Nives odvedena na strijeljanje medju posljednjim gradjanima Sarajeva pred sam kraj rata i koja je usla u poeziju Izeta Sarajlica. Porodica Kecmanovic: Ilija - knjizevnik, Milica - profesor sa njihova dva sina i kcerkom. Porodica Kurt: Sarmantni i bucni profesor Husnija i njegova divna, tiha supruga Semsa sa djecom Naimom-Najom, Zlatom i Nadom. Zatim Fico i Natasa Cengic rodj. Zimonjic (Pisao si o Goranovoj ulici, valjda ce biti na Grbavici). Porodica Ugljen: Zineta i Cazim sa djecom Nenadom, Nadom i posebno interesantnim, lucidnim umjetnikom Zlatkom koji me je zainteresovao za arhitekturu i kasnije mi bio profesor. Medjutim, obzirom da pricamo o slikarstvu, posveticu vise paznje Vojinoj prici. Vojo unosi Pariz i prasinu na svojim vojnickim cokulama u Radicevu 2 i za kratko vrijeme magicna moc slikarstva pocinje da djeluje u jednoj polovini njihovog stana - ateljeu, u kojem se vode teske i krvave bitke na ogromnim platnima. Uporedo se oslikavaju i prekrasni pejzazi grada, portreti, aktovi… i eto i prve gala izlozbe u slikarskom paviljonu na uglu Titove i Bolnicke. Na samom ulazu - akt zene u prirodnoj velicini! U novom, poslijeratnom Sarajevu - sok, nedoumica…nista manje nego kad je Modiljaniju bila nasilno zatvorena izlozba u Parizu ranih dvadesetih, zbog par izlozenih aktova koje cak ni napredno francusko drustvo nije htjelo da prihvati. Ali, Bosna je nesto drugo (uvijek puna iznenadjenja). Posjetioci i zvanicnici dolaze u osvjezenim tamnim odijelima sa leptir i obicnim masnama, izvadjenim iz ormara poslije duze vremena. Defiluju u nedoumici pored akta na ulazu gdje ih docekuje cijenjeni slikar Vojo Dimitrijevic sa Jelenom, njegovom zenom nevidjene ljepote koja je pozirala za taj akt u prirodnoj velicini. Vojina slikarska vjestina odagnala je svaku sumnju o tome ko je prelijepa osoba na platnu. Medju posljednjima, dosao je i Djuro Pucar, a izlozbu je otvorio cuveni Pjer Krizanic, doajen karikaturista i harizmaticni umjetnik koji je tada dugo i bezuspjeno pokusavao da nadje papir sa napisanom besjedom. Tada je Pjer samo rasirio ruke i rekao: Sta da vam pricam, neka vam pricaju Vojine slike! Eto, tako je otvorena prva slikarska izlozba u Sarajevu kojoj sam i ja imao cast da prisustvujem i tako se stvorila ova tanka, skrivena nit izmedju mene i slikarstva, koja mi pomaze da ne izgubim tlo pod nogama u ovom skliskom i surovom vremenu.”