Stara fotka iz pedesetineke…
Danas sam dobio jednu vrlo interesantnu sliku iz “pedesetineke” od Sase Levija Domacinovica, arhitekte koji sada zivi u Izraelu sa suprugom Lorom i djecom. Nedavno smo se culi telefonom pa je obecao poslati nesto interesantno i, evo, odrzao je rijec. Na slici su Sasa, Dimo Bilic i njihov prijatelj Igor Predic. Zanimljiva je i prica koja prati sliku o stonoteniserima Sarajeva iz tog vremena koju prenosim u cjelosti:
Dragi Vlado
Obecao sam ti nesto poslati pa ti i saljem. Ako ti vrijedi ti iskoristi, ako ne vrijedi-zaboravi.
Posto se svi tvoji prilozi krecu oko sporta i ja cu se pozabaviti tom temom.
Ja sam odrastao u Zagrebu, na Ribnjaku. Tamo je bio veliki pionirski centar i sala sa mnogo ping pong stolova. Posto sam bio prijatelj Ivice Crnjaka, koji je tada bio pionirski ili omladinski prvak drzave, zapalio sam se za ping pong. U Sarajevo sam dosao 1952. godine . Imao sam 10 godina. Stigao sam sa tenis reketom, klizaljkama i skijama. Ni jedan od tih sportova nisam mogao upraznjavati-nije bilo terena. Posao bih par puta na Trebevic ili Betaniju sa skijama, ali to se uvijek lose zavrsilo. Poceo sam trenirati ping pong u klubu Zeljeznicar. Trener je bio Huso Arslanagic, a moj nacesci partner bio je pokojni Mladen Doder. Igrali smo negdje na Marindvoru, mozda u Zeljeznickom neboderu. Ubrzo sam presao u Bosnu jer sam isao u razred sa Dimom Bilicem. Postali smo bliski prijatelji. Tamo je vec bio Lekic Hasan zvani Cano i Tomo Kuzmanovic zvani Koksi. Imali smo veliku zelju za igranjem, ali nije bilo sala, nije bilo stolova, nije bilo ni reketa, a loptice smo naucili krpati kao carape; acetonom. Igrali smo gdje god se moglo; u Domu milicije, u Graficaru preko puta FIS-a u FIS-u, a najvise u nemogucim uvjetima u zgradi Partizana 1 na Carsiji. Znali smo cekati satima da odigramo jedan set ili partiju, jer su seniori visili na ionako malom broju stolova. Treneri Grsa i Franjo malo su nam posvecivali paznje i uglavnom onima koji su uspjeli da se izbore za rezultete sami po sebi. Ja sam uvijek bio treci i cetvrti igrac, tesko je bilo igrati u Diminoj sjeni. Tako sam malo pomalo napustio stolni tenis, bas u vrijeme kada smo otkrili salu u Pionirskoj dolini i u njoj sto i kada je Ante Dafinic poceo da postize sve bolje rezultate. Zbog tako losih uvjeta treniranja i bez ozbiljnih trenera sarajevski stoni tenis nije imao sta traziti u jugoslavenskoj konkurenciji sve dok u grad nisu poceli dolaziti vec gotovi igraci iz manjih gradova i sredina.
Sasa Levi Domacinovic
Imam samo jednu sliku (a tko je nas tada uopste i gledao, a kamo li slikao) sa Dimom Bilicem, a sa nama je dobar prijatelj Igor Predic.
Zna li iko gdje je Igor Predic? Da li je ziv?
Cao Fedja!Ne vidjesmo se u Sarajevu u oktobru/novembru, Oma mi, cini mi se, rece da si bio.
Interesantno, za Igora sam pitala Bubija, mog rodjaka, koji je studirao s njim u Dubrovniku.Nesto mi je ispricao - cega se ja vise ne sjecam.Ali, ako hoces, evo ti Bubijev broj u Frankfurtu:0049 697 382 472.
Valjda se nekad sretnemo, Mufu redovno pitam za tebe.Sve najbolje, pozdrav, Andjelka.
Pozdrav Vladi legendi,
Ovih dana studen Kanade lakse podnosim s tvojim postom. Vratio si me decenije unazad, u nasu lijepu sarajevsku proslost. Ja sam “mala raja” (mada evo vec sest banki) koja je u vasu generaciju gledala kao uzore ne samo u sportskom smislu. Zovem se Reso Hadzismajlovic i mi se licno ne znamo kao sto se licno ne znam sa dobrim dijelom iz tvoje galerije likova.
Ja sam odrastao u Jabucice Avde gdje je sport bila nasa glavna zanimacija, ne samo keranje lopte na livadi na Marindvoru. Tu su stanovali Ante Dafinic, Zoran Popovski, Ilijas Pasic, Tomo Marjanac, Bozo Rafajlovic, Corn, Turanjanin, a u obliznjoj Kalemovoj braca Gojkovici, Eno Terzic.
Jos u Osnovnoj skoli poceo sam sa rajom u ulici igrati ping ponga na nekom starom ishabanom stolu. Nas dvadesetak a sto jedan. Sjecam se da smo se Dubi Simunic i ja ljeti ustajali u pet sati ujutro da bi mogli igrati par sati prije no sto se pojave ostali.
Laci Fabijan mi je predavao likovno u “Borise Kovacevica” i zapazio me je kad sam osvojio prvo mjesto u skoli. Odveo me je u “Bosnu” kao pionira. U pionirskoj a mozda i juniorskoj ekipi igrali su tada Cvrle Andzic, Bato Salom i ja. Mislim da smo bili pionirski prvaci BH, te 1961. Trenirali su nas Franjo i Grsa prvo u nekoj polusrusenoj baraci na Skenderiji a onda u podrumu Poste. Isli smo i na drzavno prvenstvo u Zagreb ali smo pored velikih ambicija brzo poispadali. Razlog je bio top-spin (Hrbud mu bio zacetnik kod nas) tada novo oruzje koje mi nismo ni znali da postoji. Kao sto Sasa Levi rece, uslovi nikakvi, stolova ni za lijeka. Tada su u prvom timu bili Dimo, Anto Dafinic, Eno Gazic pa Kambera i Sejo Kapetanovic. Do reketa je bilo tesko doci. Sjecam se da ih je sam pravio Tomo Kuzmanovic (mi smo ga zvali Kuzma) a i popravljao ih. Tu su jos bili Zeljini stonoteniseri Kemo Celebicic (?), Aco Sakic i buraz mu Dino.
Kad se pojavio mladi i vrlo perspektivni Midhat Ustovic za nas je bilo sve manje termina i vremena za igranje. Tako sam napustio stoni tenis. Ipak poigram kad god imam prilike i nije se puno zaboravilo. Mnogo godina kasnije radeci u Energoinvestu Veljko Novakovic nagovori gosp Saloma (Batinog oca) i mene da igramo na Energofisu. Tu dodjemo do finala i izgubimo jer nam se gosp Salom povrijedio. Mislim da je prvo mjesto osvojila ekipa Coce Arslanagica.
Nisam znao da je Pimpek igrao i rukomet. Pjevac je bio nevjerovatno nadaren za sve sportove ukljucujuci i ping pong. Kad me je u Fis-u vracajuci se sa treninga kosarkasa zamolio da malo igramo pingica, nevoljno sam igrao jer sam otkrio da on prvi put drzi reket u rukama. Nakon mjesec dana on se ponovo pojavi na kraju mog treninga i opet hajd da igramo. Jedva sam pristao, ali sam bukvalno bio sokiran kako odjedanput dobro igra. Seretski mi kaze - malo sam se pripremao. Za samo nekoliko sati igrao je k’o pravi.
Lijepo je osvjeziti uspomene o Borisi i bratu mu Milenku – Fakcetu mom najboljem prijatelju od 1. razreda Gimnazije pa do njegove smrti prije dvadeset godina, na porodicu Falatar koju sam jako volio.O Setku, sarajevskom sprdadjiji, Mirku Zagorcu i Vasku Metikosu raji sa Faxa, Tomi Marjancu i Bozi Rafajlovicu iz J.Avde, Nedi Maslesi iz Gimnazije i poslije, Caki Bektesevicu i Resi Avdicu iz Libije, Dake Radosevica i Janje sa atletike i mnogih drugih.
Topli pozdravi iz hladne Kanade
Reso
Hello!
I have seen here Zoran Popovski. I am not sure if he is who I met in England a few years ago (the yerar of La Macarena).
Please contact me.
Za Resu Hadzismajlovica
Prije vise od godinu dana sam procitao ovaj prilog Sase Levija, ali ne znam kako sam propustio da procitam i komentare, sto sam sasvim slucajno tek danas otvorio.
Skoro sva imena koja ste Sasa i ti spomenuli su mi poznata, neka vrlo dobro, a sa vecinom njih se i licno poznajem. U vrijeme koje opisujes, ja sam se motao oko DTV Partizana 1 na Carsiji (stanovao sam tada u Logavinoj), a intenzivno se druzio sa Tomom Kuzmanovicem s kim sam isao u isti razred u “nizoj gimnaziji” u Klosteru. Vrlo cesto sam dolazio kod njega kuci u JNA ulici blizu Senoine gdje smo od kartona i drugog dostupnog materijala pravili makete zgrada, uglavnom nebodera, jer je on bio odusevljen Amerikom i njenim velegradovima, pa otuda i potice njegov, amerikanski akcentiran nadimak, koji je sam sebi dao - “Koksi” a ponosno ga je ispisivao sa “Coxy”, cak mi se cini i sa dva x.
Bio sam svjedok njegovih uspjesnih improvizacija pri pravljenju i prepravkama reketa i lijepljenju specijalne spuzve na njih, jer, kako sam ja to tada shvatio, bez te spuzve nije bilo moguce izvoditi tek otkriveni “top spin” udarac. U dokolici isao bih sa Tomom na njegov trening u nekoj baraci pored Partizana 1 i tu sam i upoznao Dimu Bilica, koji se jako nervirao kad bi pogrijesio i pri tom teatralno kriknuo “neeee!!!”
Nejse, posto vidim da si u Kanadi kao i ja volio bi znati da li smo negdje u blizini jedan drugoga.
Ja zivim i radim u Newmarketu (Greater Toronto Area). Moja e-mail adresa je brafajlovic@yahoo.com
Pozdrav
Bozidar Bato Rafajlovic