Stara fotka iz pedesetineke…

Danas sam dobio jednu vrlo interesantnu sliku iz “pedesetineke” od Sase Levija Domacinovica, arhitekte koji sada zivi u Izraelu sa suprugom Lorom i djecom. Nedavno smo se culi telefonom pa je obecao poslati nesto interesantno i, evo, odrzao je rijec. Na slici su Sasa, Dimo Bilic i njihov prijatelj Igor Predic. Zanimljiva je i prica koja prati sliku o stonoteniserima Sarajeva iz tog vremena koju prenosim u cjelosti:

Dragi Vlado
Obecao sam ti nesto poslati pa ti i saljem. Ako ti vrijedi ti iskoristi, ako ne vrijedi-zaboravi.
Posto se svi tvoji prilozi krecu oko sporta i ja cu se pozabaviti tom temom.
Ja sam odrastao u Zagrebu, na Ribnjaku. Tamo je bio veliki pionirski centar i sala sa mnogo ping pong stolova. Posto sam bio prijatelj Ivice Crnjaka, koji je tada bio pionirski ili omladinski prvak drzave, zapalio sam se za ping pong. U Sarajevo sam dosao 1952. godine . Imao sam 10 godina. Stigao sam sa tenis reketom, klizaljkama i skijama. Ni jedan od tih sportova nisam mogao upraznjavati-nije bilo terena. Posao bih par puta na Trebevic ili Betaniju sa skijama, ali to se uvijek lose zavrsilo. Poceo sam trenirati ping pong u klubu Zeljeznicar. Trener je bio Huso Arslanagic, a moj nacesci partner bio je pokojni Mladen Doder. Igrali smo negdje na Marindvoru, mozda u Zeljeznickom neboderu. Ubrzo sam presao u Bosnu jer sam isao u razred sa Dimom Bilicem. Postali smo bliski prijatelji. Tamo je vec bio Lekic Hasan zvani Cano i Tomo Kuzmanovic zvani Koksi. Imali smo veliku zelju za igranjem, ali nije bilo sala, nije bilo stolova, nije bilo ni reketa, a loptice smo naucili krpati kao carape; acetonom. Igrali smo gdje god se moglo; u Domu milicije, u Graficaru preko puta FIS-a u FIS-u, a najvise u nemogucim uvjetima u zgradi Partizana 1 na Carsiji. Znali smo cekati satima da odigramo jedan set ili partiju, jer su seniori visili na ionako malom broju stolova. Treneri Grsa i Franjo malo su nam posvecivali paznje i uglavnom onima koji su uspjeli da se izbore za rezultete sami po sebi. Ja sam uvijek bio treci i cetvrti igrac, tesko je bilo igrati u Diminoj sjeni. Tako sam malo pomalo napustio stolni tenis, bas u vrijeme kada smo otkrili salu u Pionirskoj dolini i u njoj sto i kada je Ante Dafinic poceo da postize sve bolje rezultate. Zbog tako losih uvjeta treniranja i bez ozbiljnih trenera sarajevski stoni tenis nije imao sta traziti u jugoslavenskoj konkurenciji sve dok u grad nisu poceli dolaziti vec gotovi igraci iz manjih gradova i sredina.
Sasa Levi Domacinovic
Imam samo jednu sliku (a tko je nas tada uopste i gledao, a kamo li slikao) sa Dimom Bilicem, a sa nama je dobar prijatelj Igor Predic.

Komentari (7)

1
Fedja Starcevic
Saturday, 30. December 2006 u 21:08

Zna li iko gdje je Igor Predic? Da li je ziv?

2
Andjelka Milanovic
Wednesday, 3. January 2007 u 22:29

Cao Fedja!Ne vidjesmo se u Sarajevu u oktobru/novembru, Oma mi, cini mi se, rece da si bio.
Interesantno, za Igora sam pitala Bubija, mog rodjaka, koji je studirao s njim u Dubrovniku.Nesto mi je ispricao – cega se ja vise ne sjecam.Ali, ako hoces, evo ti Bubijev broj u Frankfurtu:0049 697 382 472.
Valjda se nekad sretnemo, Mufu redovno pitam za tebe.Sve najbolje, pozdrav, Andjelka.

3
Reso
Saturday, 3. March 2007 u 00:08

Pozdrav Vladi legendi,
Ovih dana studen Kanade lakse podnosim s tvojim postom. Vratio si me decenije unazad, u nasu lijepu sarajevsku proslost. Ja sam “mala raja” (mada evo vec sest banki) koja je u vasu generaciju gledala kao uzore ne samo u sportskom smislu. Zovem se Reso Hadzismajlovic i mi se licno ne znamo kao sto se licno ne znam sa dobrim dijelom iz tvoje galerije likova.
Ja sam odrastao u Jabucice Avde gdje je sport bila nasa glavna zanimacija, ne samo keranje lopte na livadi na Marindvoru. Tu su stanovali Ante Dafinic, Zoran Popovski, Ilijas Pasic, Tomo Marjanac, Bozo Rafajlovic, Corn, Turanjanin, a u obliznjoj Kalemovoj braca Gojkovici, Eno Terzic.
Jos u Osnovnoj skoli poceo sam sa rajom u ulici igrati ping ponga na nekom starom ishabanom stolu. Nas dvadesetak a sto jedan. Sjecam se da smo se Dubi Simunic i ja ljeti ustajali u pet sati ujutro da bi mogli igrati par sati prije no sto se pojave ostali.
Laci Fabijan mi je predavao likovno u “Borise Kovacevica” i zapazio me je kad sam osvojio prvo mjesto u skoli. Odveo me je u “Bosnu” kao pionira. U pionirskoj a mozda i juniorskoj ekipi igrali su tada Cvrle Andzic, Bato Salom i ja. Mislim da smo bili pionirski prvaci BH, te 1961. Trenirali su nas Franjo i Grsa prvo u nekoj polusrusenoj baraci na Skenderiji a onda u podrumu Poste. Isli smo i na drzavno prvenstvo u Zagreb ali smo pored velikih ambicija brzo poispadali. Razlog je bio top-spin (Hrbud mu bio zacetnik kod nas) tada novo oruzje koje mi nismo ni znali da postoji. Kao sto Sasa Levi rece, uslovi nikakvi, stolova ni za lijeka. Tada su u prvom timu bili Dimo, Anto Dafinic, Eno Gazic pa Kambera i Sejo Kapetanovic. Do reketa je bilo tesko doci. Sjecam se da ih je sam pravio Tomo Kuzmanovic (mi smo ga zvali Kuzma) a i popravljao ih. Tu su jos bili Zeljini stonoteniseri Kemo Celebicic (?), Aco Sakic i buraz mu Dino.
Kad se pojavio mladi i vrlo perspektivni Midhat Ustovic za nas je bilo sve manje termina i vremena za igranje. Tako sam napustio stoni tenis. Ipak poigram kad god imam prilike i nije se puno zaboravilo. Mnogo godina kasnije radeci u Energoinvestu Veljko Novakovic nagovori gosp Saloma (Batinog oca) i mene da igramo na Energofisu. Tu dodjemo do finala i izgubimo jer nam se gosp Salom povrijedio. Mislim da je prvo mjesto osvojila ekipa Coce Arslanagica.
Nisam znao da je Pimpek igrao i rukomet. Pjevac je bio nevjerovatno nadaren za sve sportove ukljucujuci i ping pong. Kad me je u Fis-u vracajuci se sa treninga kosarkasa zamolio da malo igramo pingica, nevoljno sam igrao jer sam otkrio da on prvi put drzi reket u rukama. Nakon mjesec dana on se ponovo pojavi na kraju mog treninga i opet hajd da igramo. Jedva sam pristao, ali sam bukvalno bio sokiran kako odjedanput dobro igra. Seretski mi kaze – malo sam se pripremao. Za samo nekoliko sati igrao je k’o pravi.
Lijepo je osvjeziti uspomene o Borisi i bratu mu Milenku – Fakcetu mom najboljem prijatelju od 1. razreda Gimnazije pa do njegove smrti prije dvadeset godina, na porodicu Falatar koju sam jako volio.O Setku, sarajevskom sprdadjiji, Mirku Zagorcu i Vasku Metikosu raji sa Faxa, Tomi Marjancu i Bozi Rafajlovicu iz J.Avde, Nedi Maslesi iz Gimnazije i poslije, Caki Bektesevicu i Resi Avdicu iz Libije, Dake Radosevica i Janje sa atletike i mnogih drugih.
Topli pozdravi iz hladne Kanade
Reso

4
Ana
Friday, 14. December 2007 u 10:37

Hello!

I have seen here Zoran Popovski. I am not sure if he is who I met in England a few years ago (the yerar of La Macarena).

Please contact me.

5
Bato Rafajlovic
Sunday, 22. June 2008 u 01:20

Za Resu Hadzismajlovica

Prije vise od godinu dana sam procitao ovaj prilog Sase Levija, ali ne znam kako sam propustio da procitam i komentare, sto sam sasvim slucajno tek danas otvorio.
Skoro sva imena koja ste Sasa i ti spomenuli su mi poznata, neka vrlo dobro, a sa vecinom njih se i licno poznajem. U vrijeme koje opisujes, ja sam se motao oko DTV Partizana 1 na Carsiji (stanovao sam tada u Logavinoj), a intenzivno se druzio sa Tomom Kuzmanovicem s kim sam isao u isti razred u “nizoj gimnaziji” u Klosteru. Vrlo cesto sam dolazio kod njega kuci u JNA ulici blizu Senoine gdje smo od kartona i drugog dostupnog materijala pravili makete zgrada, uglavnom nebodera, jer je on bio odusevljen Amerikom i njenim velegradovima, pa otuda i potice njegov, amerikanski akcentiran nadimak, koji je sam sebi dao – “Koksi” a ponosno ga je ispisivao sa “Coxy”, cak mi se cini i sa dva x.
Bio sam svjedok njegovih uspjesnih improvizacija pri pravljenju i prepravkama reketa i lijepljenju specijalne spuzve na njih, jer, kako sam ja to tada shvatio, bez te spuzve nije bilo moguce izvoditi tek otkriveni “top spin” udarac. U dokolici isao bih sa Tomom na njegov trening u nekoj baraci pored Partizana 1 i tu sam i upoznao Dimu Bilica, koji se jako nervirao kad bi pogrijesio i pri tom teatralno kriknuo “neeee!!!”
Nejse, posto vidim da si u Kanadi kao i ja volio bi znati da li smo negdje u blizini jedan drugoga.
Ja zivim i radim u Newmarketu (Greater Toronto Area). Moja e-mail adresa je brafajlovic@yahoo.com

Pozdrav
Bozidar Bato Rafajlovic

6
Ljiljana Predic
Friday, 9. January 2009 u 22:19

Slucajno sam naisla na ovu stranicu.Nemam reci da opisem svoje uzbudjenje kada sam procitala da ima ljudi koji poznaju moga brata Igora .
Njegova sam mladja sestra, od Strica (moj i Igorov otac su rodjena braca blizanci).
Godinama tragam za Igorom .Poslednje sto znam je da je ziveo u Belgiji , da se vratio u Yu i u svojoj 34 god.prijavio da sluzi vojsku (mislim da je to bilo u Zemunu), posto u to vreme /kraj 70.tih p.v. nije bila amnestija za one koji su bez odsluzenja vojnog roka otisli iz zemlje na zapad.Igor je dobrovoljno sluzio vojsku da bi se mogao vratiti u Sarajevo i brinuti o svojoj baki , posto su mu umrli i otac i majka jedno za drugim(majka Jelena i otac Rasa).\

Beskrajno bih bila zahvalna da mi se javi neko od prijatelja mog brata Igora.On je bio jedinac i ja sam mu najbliza rodjaka.Beogradjanka sam posto je nas zajednicki deda ziveo iu Bgd.gde su se rodili nasi ocevi /moj otac i Igorov ,braca blizanci.Igorov tata dosao je sa sluzbom u Sarajevo kao dipl.Ing sumarstva ozenio se sa prelepom sarajkom Jelenom .
Znam da je Igor zavrsio klasicnu gimnaziju u Sarajevu , te molim ako ima njegovih skolskih drugova da mi se jave.Bila bih zahvalna za svaku fotografiju.
Igora sam pocela da trazim davno.Nemam uspeha, nemam tragova.Potrebno je da Igora pronadjem jer se radi o njegovoj imovini , dedovini koju je nasledio u Beogradu.To je deo imanja u centru Beograda.
Znam , takodje da je Igor rano otisao na zapad.Ziveo je u nekoliko zemalja i proputovao dosta.Jedno od poslednjih puta kada smo se sreli je bilo;kada sam polovinom sedamdesetih god.dosla kod njega u Sarajevo da se vidimo (njegovih roditelja stan bio je na Marin Dvoru).Igor je doputovao iz Belgije sa verenicom belgijankom.Proveli smo u Sarajevu lepe dane.Zivim sada u Australiji (dvadeset god.).Nesrecna sam sto nista neznam o svome jedinom bratu Igoru Predicu.Kao sto sam napisala tragam ali do sada bezuspesno , ovo je prvi trag za svo to vreme , ovaj clanak na vasem Sajtu od koga mi suze teku.Igor je bio zaista lep, divno vaspitan mlad covek , avanturista i karizmatican.Imao je dosta prijatelja , te se nadam da ga se i sada secaju i molim ih da mi pomognu da Igora pronadjemm ili bar cujem o njemu po secanju onih koji su mu bili prijatelji.Pozdravljam prijatelje mog brata Igora koji su ga pomenuli i stavili zajednicku fotografiju na ovaj Sajt.
Oni koji ga poznaju mogu mi se javiti na sledeci E-mail;signssolution@hotmail.com
Ljiljana

7
Ljiljana Predic
Friday, 9. January 2009 u 22:53

Secam se interesantne price jednog dozivljaja mog brata Igora .Ispricao mi je prilikom naseg susreta kada je doputovao iz Belgije gde je ziveo 70.tih god.p.v.
Igor je kao sto sam vec rekla putovao dosta.Jednom prilikom kada je bio na krajnjem severu , nasao se u jednom ribarskom mestu .U nekoj konobi , gde su na pice i jelo svracali
radnici/ribari , upoznao je coveka prepoznali su se da su sa prostora Yu.Bili su obojica iznenadjeni kada se ispostavilo; da su iz Sarajeva.U tom coveku ribaru , Igor nije prepoznao decaka koji je rastao u zajednickoj ulici(inace Igor je odrastao u centru Sarajeva u bakinoj kuci).Ovaj covek ribar bio je ustvari decak nesto stariji od Igora koji je samo nestao jednoga dana a culi su se neodredjeni glasovi “da je pobegao iz zemlje” u nekom svom ranom adolescentnom dobu)…
Zivot je udesio da su se nasli , prepoznali u tom zabacenom dalekom kutku planete…

Jos jednom , molim prijatelje Igora Predica i mog jedinog brata da mi se jave.
U nadi da je Igor ziv ,

njegova sestra Ljilja .

Upišite komentar

Vaš komentar