Bill Tribe - “Bosanska knjiga u engleskom povezu”
Mnoge Sarajlije iz moje generacije sigurno se sjecaju vitke, visoke figure planinara u “gojzericama” i sa ruksakom na ledjima na povratku sa obilaska okolnih brda i planina, obicno nedeljom popodne. Bill Tribe, lektor sarajevskog Filozofskog fakulteta bio je zaljubljenih Sarajeva. Nazalost, umro je prije par godina u Londonu, a ovaj divni prilog poslala nam je njegova supruga Zdenka. Okvir za fotofrafiju ostao je prazan (iz tehnickih razloga), nadam se da cemo uskoro objaviti vise njihovih slika.
BOSANSKA KNJIGA U ENGLESKOM POVEZU*
NEOBIČNA ODISEJA BILLOVE BIBLIOTEKE
Bill ispred Vijećnice (fotomontaža za dokumentarac Urbicide A Sarajevo Diary)
Pegina priča o komšijama i profesoru
koji je više volio Sarajevo… ponukala
me da napišem prilog o čudnom putešestviju
Billovih knjiga: od Engleske do Sarajeva, preko
Turske, Grčke, Kipra, Bosne, Škotske, Engleske
i, napokon do Sarajeva, gdje se sada nalaze jer je on
tako odredio u svojoj oporuci.
Sigurna sam da se mnogi Sarajlije sjećaju engleskog lektora na Filozofskom fakultetu, koji je smatrao naš «šeher» svojim gradom i čak je bio predao zahtjev za bosansko državljanstvo 1992. godine.
Bio je strastveni planinar i bolje je poznavao naše planine od mnogih rođenih u SFRJ.
Napisao je i knjigu o Sarajevu nakon istraživanja starih arhiva i mnogobrojnih razgovora sa starosjediocima. Gdje god je putovao i knjige, koje su se vremenom namnožile od pedesetak do blizu hiljadu tomova, putovale su s njim. Prije rata je stanovao u studentskom domu preko puta RK Sarajka i kada je dom postao sjedište Armije BiH, knjige su upakovane u sanduke i uskladištene u Klubu delegata gdje je UNPROFOR tada imao svoj Glavni štab. Jednoga dana je general Rose tražio da se soba u kojoj su bile knjige isprazni i kada je saznao da ih je tu ostavio Bill Tribe, Englez, naredio je da se transportuju za V. Britaniju (a stigle su u Edimburg u Škotskoj).
Nakon rata, knjige su vraćene vlasniku, a nakon njegove smrti 2003. godine, uz pomoć prijatelja i Britanskog Savjeta koji je platio troškove transporta, 385 knjiga za koje smo odlučili da bi bile od koristi studentima, Poklonjeno je Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
I tu se odiseja završava.
*Tako ga je nazvao moj tata.
Zdenka Tribe
Odavno me svrbi da se javim na ove divne priloge i prvi put ne mogu da odolim a da ne prokomentarisem.
Bilo je davno a kao da se zbilo jucer: na Filozofskom fakultetu, Bill Tribe nam je donio tekst drame “Playboy of the Western World”, podijelio uloge i meni je zapala sporedna uloga jedne od tri seoske udavace. Tribe je odmah primijetio da sam bila razocarana sto nisam dobila neku vecu, ako ne i glavnu zensku ulogu i objasnio mi je da je citajuci tekst zamislio mene kao komicni lik i da je siguran da cu ja to dobro izvesti. Glavne uloge dobili su Donka Cabak, Slobodan Jovanovic i Milan Mihajlovic zvani Sisi.
Probe su bile vrlo intenzivne i u vrlo kratkom roku smo se pripremili za predstavu u studentskom klubu u podrumu Filozofskog fakulteta, a od svih nas Tribe je imao najvecu tremu jer je to bio njegov pokusaj da osmisli nas studij i vjerovatno pokaze velikanima nase Katedre da se jezik moze uciti i na zabavan nacin, ne samo po strogim akademskim normama.
Posto nam je to bio prvi dramski pokusaj, trebalo je osmisliti kostimografiju, pa smo svi donijeli sta je ko mogao, a ja sam pored svog “kostima” donijela i “kostim” za Sisija: tatinu americku kariranu kosulju i hlace koje sam poderala radi autenticnosti uloge oca koji se pojavljuje u “dronjcima”, plus sve zavoje iz mamine kutije prve pomoci i bocu kecapa za scensku krv. Tribe nam je priznao da je racunao na nasu snalazljivost.
Naravno, predstava je bila pravi hit, pa smo je morali i ponavljati, ali razlog mog pisanja je u stvari vecera kod Billa i Zdenke Tribe poslije nase velike “premijere”. Zdenka je pripremila veceru a Bill je iznio pice, pa smo ih slusali do nekih sati kao omadjijani njihovim pricama. Kao da ih cujem kako upadaju jedno drugom dok pricaju kako su se poceli zabavljati, kako je Bill, onako visok i krakat, nespretno otplesao prvi ples i izvinjavao se na nasem jeziku; gledali smo slike sa raznih putovanja i nakon toliko smijeha i galame, Bill je ispricao kako je njegova mama dosla prvi put u posjetu u Sarajevo i bila sokirana kako se “razbacuju” parama jer je Zdenka docekala sa serpom punjenih paprika! (Naravno, odmah su je odveli na pijacu da vidi da kod nas nisu skupe kao u Engleskoj!)
Na to se nadovezala prica kako je Billova mama kao savjesna gradjanka nazvala lokalnu policiju da obavijesti da su joj u posjetu dosli sin i snaha sa dvoje djece iz Sarajeva. Iako je to oubicajena procedura za strance, Bill je bio sokiran majcinim postupkom i tada je prvi put pozelio da zaista ima nase drzavljanstvo. Zato se nisam iznenadila kada sam preko interneta saznala da je Bill Tribe ostao u Sarajevu za vrijeme rata. Znala sam da se osjecao slobodnije pod sarajevskim granatama nego pod podozrivom paskom engleskih policajaca.
Zao mi je da sam propustila da ga potrazim i podsjetim na one lijepe dane, pa ovom prilikom koristim da se oprostim od naseg dragog lektora koji nam je svima prirastao za srce. Pozdrav Zdenki i djeci (proslo je vise od 30 godina, cini mi se da se zovu Igor i Tamara?), a tebi Vlado i Suadi maksuz selam od Ljubisine svastike iz San Hozea, Kalifornija