dovla.net

Prvih nekoliko dana naseg boravka u Sarajevu proteklo je u privikavanju na vremensku razliku, ustajao sam u 2 ili 3 sata ujutro, malo gledao TV ili bio na kompjuteru, pa opet - u krevet. Uslijedile su posjete familije i najblizih prijatelja (odmah su dosli Melica i Nihad Ademovic, Melica jos radi kao advokat, a Dedo je u penziji, zatim nasa kuma Majda Jamakovic - arhitekta sa suprugom Nurkom Cejvanom - penzionerom, pa Veljo i Vlatka Novakovic i dr. Poceli smo i akciju na sredjivanju zuba, porucili naocare (kod Igora Barosa), krenuli sa vadjenjem nekih dokumenata. Nazalost, vec sam bio na jednoj sahrani i jednoj dzenazi. U veoma nesretnim okolnostima, preminuo je Dojcin Uzelac, otac pokojnog Ugljese i Slobodanke, moje koleginice iz bivse Jugobanke - u 96.godini. Poznavao sam ga skoro 50 godina, izuzetno cestit i posten covjek. Na sahrani je bilo dosta poznatih, ali mnogo manje nego da je Ugljesa jos ziv. Pored nekih cije slike su vec u albumu, bili su Zijo Kafedzic jedan od direktora bivseg “Unisa” i Veselin - Makso Kapetanovic, poznati automobilisticki as.

U medjuvremenu je pao snijeg koji se zadrzao, malo je i zahladnilo pa nije bas pogodno za duze setnje. U setnji Ferhadijom (koju sada zovu “Dnevni boravak” jer neki penzioneri tamo provode po nekoliko sati svakog dana) sreo sam Salka Selimovica, bivseg gradonacelnika Sarajeva i Drenka Orahovca, TV rezisera.

Sa Bosom Tanjevicem sam malo navratio u kafic “Gogo” sreo vlasnika Gogu Marjanovica i Vjeceslava Tolja, bivseg kosarkasa “M.Bosne” i “Bosne” koji je bio glavni organizator kosarkaskog susreta Real Madrida i bivsih zvijezda jugoslovenske kosarke u spomen na rano preminulog Mirzu Delibasica koja je odigrana nekoliko dana ranije.

Sticajem okolnosti, sinoc je odrzano svecano proglasenje najboljih sportista BiH za 2006.godinu, a dodijeljene su i specijalne nagrade “za zivotno djelo” Bogdanu Tanjevicu (sada je trener turske reprezentacije) i Abasu - Aki Arslanagicu sada trener “Borca” iz Banja Luke), kao i Nikoli - Noki Bilicu za doprinos sportskom novinarstvu. Noka je napunio 70 godina ali je i dalje aktivan na sportskim priredbama i neumoran u slikanju i brzoj distribuciji slika. Obzirom da je bio jedan od laureata i da je sjedio u prvom redu prilikom promocije, nije mogao slikati ostale slavljenike. Medjutim, cim je primio nagradu, latio se foto-aparata - i sve nadoknadio. Vjerujte mi na rijec - Noka je fenomenalan. Jos se ni koktel nije zavrsio, dosle su vec izradjene slike!!! Svjetski rekord, nevjerovatno!!! Kako je sve to organizovao?

I ja sam uspio napraviti nekoliko snimaka starih sportista: Dragana Vikica, Josipa - Skije Katalinskog, Slavice Delibasic, Muje Demira, zatim novinara Seje Hadzijahica i Zeljka Rodica, kao i sportskih radnika Huseina - Ruta Morankica i Vlade Raguza (bivseg direktora “Pokopa”), kao i sportskog ljekara Zlatana Hrelje - cuvenog Cakija. Moram ispricati i jednu staru anegdotu vezanu za Cakija. U mladosti, Caki je bio atleticar - trkac na 400m i 400m prepone. Tada je atletika bila u povoju pa su odrzavani mitinzi u manjim mjestima radi propagande atletike. Jednom prilikom, na takvom mitingu u Gorazdu, Caki je trebao trcati na 400m, vec se zagrijavao sa sprintericama i u trenerci, ali, obzirom da nije bilo drugih trkaca u toj disciplini, spiker je pozvao nekog dobrovoljca iz publike da bude sparing-partner da Caki ne bi trcao sam. Javio se jedan momak, skinuo se bos, zavrnuo nogavice - i pobijedio Cakija! Naravno, Caki sve to demantuje kao neciju izmisljotinu.

Danas sam bio na dzenazi mog drugara iz djetinjstva, zajedno smo stanovali na Cobaniji negdje pedesetih godina. U dalekoj Kaliforniji umro je Kemo Redzic, divni covjek, dugogodisnji radnik “Energoinvesta”. Tuzno je bi tesko bilo izraziti saucesce njegovom bratu Ibrahimu - Ciletu, supruzi Minki i kcerkama Mirni i Jasni koje je bukvalno obozavao, puno smo pricali o njima tokom nasih telefonskih razgovora u Americi. Osipa se moja generacija - bili smo isto godiste. Zbogom stari druze!