Setnja Sarajevom

Danas je osvanuo jos jedan divan (slika sa naseg prozora) suncan dan, kao stvoren za setnju pa smo Suada i ja pjesacili sa Koseva do Titove i dalje Ferhadijom. Ranije sam cuo price da neko od mojih poznanika prodje Ferhadijom i ne sretne nikog poznatog! Nama se to jos nije desilo. Danas smo sreli najmanje petnaestak poznatih lica, neki su nas prepoznali i prvi prisli, stali smo svaki put da se malo ispricamo. Divan je osjecaj vidjeti radost u ocima prijatelja i poznanika zbog naseg dolaska u Sarajevo.

U “Imperijalu” slicna situacija, 5-6 puta smo ustajali da se pozdravimo. Sjedili smo sa Rikijem (Bogoljub Rikalo) kada nam je prisao Momo Maunagic, nekadasnji reprezentativac Jugoslavije u rvanju. Tada su konstatovali da su, u to vrijeme, obojica branila boje bivse Jugoslavije. Caki je napravio snimak Mede Came nekadasnjeg golmana RK “Bosna” i njegove supruge Gordane. Nadam se da se moj drugar Riki nece naljutiti ako otkrijem da je napunio 71 godinu sto se po ovom snimku nikada ne bi zakljucilo.

Na povratku smo sreli mog skolskog druga iz osmogodisnje skole i gimnazije Jovu Jovanovica i njegovu suprugu Nasihu. Jovo je cijeli rat proveo u Sarajevu, a sada je angazovan u Upravnom odboru fondacije “Bosanske piramide”, inace je penzioner.

Sreli smo i Mahira Palosa koji je bas juce dosao iz Engleske gdje sada zivi u posjetu svom gradu. Prije 14 godina posljednji put smo popili kafu u Ljubljani. Suada mu je malo zapjevala “Spavaj cvijete moj…”. Sreli smo dosta poznanika cije se slike vec nalaze u ovom blogu, a na kraju smo naisli na Suadinog kolegu Dr Jovu Dimitrijevica, ljekara-neurologa u penziji.