“Jahorina moje ljubavi”
Znam da se Pego isuvise cesto pojavljuje u mom blogu, em salje divne i zanimljive priloge, em je aktivan sto se ne za vecinu citalaca ne moze reci. Ponovo je poslao sarmantan prilog o nasoj zajednickoj ljubavi - ljepotici Jahorini. Suadu i mene vezu nezaboravne uspomene za taj biser bosanskih planina. Evo, prosudite sami da li sam mogao da odolim:
Necu da vam dosadjujem pricom sta se dogodilo kada sam ponovo zaplesao sa Mirom, te kobne vecer prije 40 godina. Ipak da znate da sam promijenio signal za treci ples ,sav razocaran i porazen kao Napoleon pod Moskvom i dao mojoj lijepoj neznanki na znanje “da je izdala nasu prvu malu tajnu”, i pruzio joj jos jednu,ali ovaj put posljednju sansu ,koju je ona svesrdno iskoristila jer niko iz njenog drustva nije ponovio novi dogovoreni tajni kod ,kojim sam otvorio put do treceg plesa i slobodan prilaz ka njenom srcu.Kad sam joj poklonio cijelo zvijezdano nebo, dok sam je te veceri pratio do doma JNA, gdje je odsjela,obecala je da ce doci na slalom koji sam i ja vozio na nekom internom takmicenju /mozda konobara?/ slijedeceg dana. “Kako si prosao na takmicenju?” pita me ona slijedece veceri, dok vise ne kao stranci,plesemo,od tada, za cijeli zivot samo nas ples “Stranci u noci”, jer je u toku dana bila strasna magla i ona nije mogla ni da nadje gdje se odrzavalo takmicenje. “Pao sam poslije trece kapije”, kazem ja, “jer sam kod prve dvije razmisljao da li su ti oci plave ili zelene”.Lagani osmijeh predje preko njenog lijepog lica i ja vidjeh kako ovo lice sazrijeva u svoj svojoj ljepoti i kako se oko nje pojavljuju cetiri prelijepe djevojcice,koje ce ukrasiti mój zivot u buducnosti i jos mnogo zanimljivih stvari i dogadjaja koji ce pratiti taj zivot,dok Bato Kovac zavjerenicki gleda iza poklopca klavira i ubacuje samo nama znane improvizacije, koje znace ,adios amigo, vaja kon dios. Necu da vam dosdjujem ali hocu da vas natjeram da se sjetite mnogih, koji su ovdje na jahorinskim snijegovima i mecavama, inkrustrirali svoje zivote , kada se ovo more prelijepe mladosti bez obaveza, zatalasalo i prolilo u nepovrat;a oni su kao fosili u pustinji bez riba, ostali za vjecnost. Sjecate li se Cigija/lijevo/, Baje profe, Paje sampiona, Vase obrve, Meska kotrabasa, Brace doktora i Mirze kulena, Cvijana sa zice… i starog bezimenog seljaka,koga smo zvali Seljak, koji je radio na zici kod Satora i spavao u baru i to u camcu za spasavanje,i bio nas privatni pilot koji je pustao uspinjacu i sve to radio za rakiju , i kad smo mi to htjeli i pustao uspinjacu u svim pravcima koje smo pozelili.Sjecam se da sam moju Mirjanu primjetio, na uspinjaci koja je vec prosla pored Satora, pa je Seljak, ne samo zaustavio uspinjacu, nego je lagano i vratio unazad, na zaprepastenje ostalih skijasa, samo da bi ona mogla da izadje a ja sam je, posto je bila bez skija, nosio,kao mladu preko praga, lagano skijajuci niz padinu prema vili “Kosuta”. Mnoge su ljubavi pocele a vjerovatno po koja i zavrsila u Satoru i na toj cudesnoj Jahorini. Ko se ne sjeca E-8, na cudesnom prvom Dju-boksu nase mladosti, u hotelu Jahorini , i neprevazidjenog srce- parajuceg hita “Raining in my hart, since we gona part” koji je neodoljivo privlacio zaljubljne parove da se priblize jedno drugom u plesu i tako zaustave u vjecnosti.Svi oni, ili bar njihovi duhovi, u nekom paralelnom zivotu i dan danas plesu na Jahorini ,zato pustimo ih, ne budimo ih… P.S. Dragi moji Suada i Vlado , nisam htio da pustim ovo kao komentar na “40 godina.. jer bi bilo dobro da ide kao nastavak price koja ce zaista natjerati ljude, da nesto napisu o ovoj nenadmasnoj planini; koja nam je zarobila srce, jer smo bili te srece, da je dozivimo u svojim dvadesetim godinama i kako rece Hemingvej u svojoj knjizi “Movable fiesta”, za Pariz,tako kazem i ja za Jahorinu “ona ostaje u nama, ma gdje da se mi pokrenemo, kao putujuci praznik, koji nas prati do kraja zivota.Obavezno neka se pojavi i slika Satora sa Suadom, pored koje smo prosli i koja nas je pozvala, kao dobra vila, da se vratimo u ovaj carobni svijet. Hvala vam unaprijed Mira I Pego
Lako je Pegi pricati ljubavne price sa Jahorine kad se one odnose na vlastitu zenu./ a sta je bilo sa meleskinjom sa Kube???/
Nema sumnje da ima jako mnogo divnih jahoriskih prica koje se Blogovci ne usudjuju ispricati jer bi im sadasnji supruznici trazili da “pojedu cipelu”.
Pego, hvala na prelijepim jahorinskim reminiscencijama i meni je Jahorina bila divan i znacajan faktor mog bivseg zivota.
Azra K. Houston
Sjecas li se Mady Bel?
Ovo pitanje postavljam svima onima ,koji su ucestvovali na bespostednom jahorinskom ringu, kojim su defilovale domace a i inostrane ljepotice ranih seamdesetih godina,iz svih nasih krajeva,pa cak i inostranstva:amerikanke ,koje su po povratku sa Olimpijade u Inzbruku svratile u Sarajevo i nasle se i na
Jahorini.Bile su tu austrijanke,engleskinje /jedna cak i mis grada Konventrija/,sestre grkinje / ciji je otac bio vlasnik manjeg otoka pored Atosa/slovenke, koje su se za vrijeme “Pusta”,praznika kraja zime,skijale u pidjamama,i jos mnoge ljepotice,kje su kao gurnute metlom ispod gvozdene zavijese arterirale na padine ove prekrasne planine.
Sve su one bile i prosle, ali Madlen lijepa, izazovna i privlacna,plavusa tridesetih godina, francuskinja koja se iznenada pojavila kao olicenje svih do tada poznatih ,zanosnih ljepotica i filmskih zvijezda od Brizite do Milen Demonzo,ostala je neostvareni ,okamenjeni san jahorinskih zavodnika tog vremena.Oko nje je uvijek lebdio mirisljavi oreol, nedostiznog senzibiliteta i prefinjenog francuskog sarma, pa je samo njena pojava blokirala sve muske receptore i stavljala ih u njenu sluzbu i pod njenu kontrolu.Ali ona je pored ostalog uvijek imala jedan dodatni uslov:njen izbranik nije smio da bude punoljetan.Sjecam se da su tada vec matoriji, suncem opaljeni,iskusni, zavodnici falsifikovali svoje licne karte mijenjajuci godinu rodjena samo da bi usli u uzu konkurenciju kod izbora ,nedostizne i principijelne Madi.Ali nista nije pomagalo,ona je kao preteca ,danasnje Demi Mur, imala istancano culo da odmah otkrije one ,koji su se svercovali i pokusali da je prevare.Dolazila je godinama na Jahorinu, a njena lijepota je bila ne prolazna,samo su se mijenjali njeni mladi i uvjek sve mladji kavaliri, sa kojima je ona zaljubljeno plesala i tiho plesuci pijevusila”Kisa u mom srcu ,otkako smo se rastali… E-8…”Sic transit gloria mondo”…. Kao sto, nekad slavna primadona Sarajevske a i Beogradske opere,ima danas obicaj da pozdravlja svoje stare prijatelje, sa “Gdje ste bivsi ljepotani”tako kazem i ja i pitam vas….”sijecate li se jahorinske ljepotice, Mady Bel?”
Dragi moj Pego,
pričitala sam tvoj predivni prilog o Jahorini i nije mi jasno da baš na ovaj dan, 8 januara, nikome nije pala na pamet malo bliža godina 1984. Ama baš nikome, čak ni uredniku uvaženog sarajevskog bloga!
ZIMSKA OLIMPIJADA
Čini mi se da je Jahorina, između ostalih sarajevskih planina, imala neke veze s tim. Požuri pa popravi zajedno sa Vladom dok ne bude suviše kasno! Kakvi ste to vi, svi koji se javljate na blogu i okolo njega, sportaši (makar i bivši) ako niste zapamtili Olimpijadu na koju smo svi mi Sarajlije, obični nesportaši, bili toliko ponosni?
Vadite kestenje iz vatre d a n a s lijepo vas molim.
Pozdrav
Zdenka
Dragi Peck,
kad budes sastavljao “Speisekarte der Damenspezialitäten” molim te da ne zaboravis i onaj par beckih cipela…(da dalje ne meracim, You know what I mean)Guten Appetit!!!
Tvoj Jaro Mufa/Hannover
Eh, Jahorina, Jahorina! Eto i neke nasi lijepi trenuci su provedeni na toj ljepotici, prisjecamo se dok sa Lajlom i Sanjinom mezimo uz hladno pivo!
Draga Azra,uz duzno postovanje svim clanovima porodice
Hvala ti sto si se javila i uljepsala mi dan.Ja zaista cijenim sva tvoja pisma i drago mi je sto postoje ljudi pametni i sarmantni ,koji su danas rijetkost.Zato bih zelio da sto vise
pises, jer ti to zaista dobro radis a i ima sta da kazes.
Drago mi je da ti se dopadaju ove moje sladunjave, romanticne pricice, koje su samo dio kompleksa ,koji vucem jos iz gimnazije ,jer mi je rijetko koji pismeni bio ocijenjen.Zdenka Milisic,moja draga prijateljica iz skole, me podsjeti neki dan,da sam za pismeni ,Put u Grcku..” za koji smo mi sve dobile mrsave dvojke a ti peticu,iako nisi tamo ni bio”…/jer,su me na vrijeme,preventivno, kaznili ukorom nastavnickog vijeca,da ne bih na toj ekskurziji uradio nesto neprilicno.
Hadzistevicka, ta mudra hladna stijena, mi je podarila jednom dvojku ,samo zato sto je rad bio napisan u jednoj recenici na dvije strane, a bio bez greske.Znam da sam jednu finu staru profu izludjivao, pisuci kao Dos Pasos pa je morala, da procita sva njgova djela, sto joj nije bilo nimalo lako u tim godinama/sad tek znam kako joj je bilo/Jednom sam je rasplakao,kad sam za slobodnu temu izabrao “Smrt moje majke”,iako je moja Darinka od tad zivila jos dobrih trideset godina.A bio sam prisutan kad je jedna druga profa svome sinu buducem poznatom intelektualcu predamnom podijelila masu komlimenata za njegov pismeni ,koji je uslijdio nesto kasnije i kad mu je na kraju rekla;”..Samo kako si mogao mene da proglasis mrtvom..”na sto je on pocrvenio kao tulipan.
Eto tako ti je to moja Azra,svak vuce neki tovar iz svoje mladosti,a sto se tice one lijepe aluzije,na lijepu Kubanku,moram da ti i to odgovorim na onaj meni svojstven nacin.Bas te godine…ano de dios miliones.. u Moskvi na sajmu u Parku Sakoljniki,gdje sam postavio YU izlozbu i Energoinvestov veliki stand na sajmu tehnike,upoznao sam vrlo zanimljivog covijeka izvjesnog Jeftusenka,koji je bio pjesnik u modi i koji nas je zabavljao svojom velicinom.Kasnije sam procitao i jednu njegovu uspijelu pjesmu”Meeting on Kopenhagen airoport”gdje opisuje njegov susret sa Hemingvejom’” KOGA ON U STVARI NIKAD I NIJE SREO.Toga, kao sto znas ima dosta u literaturi,sjetimo se samo mog omiljenog pisca, Knuta Hamsuna Pedersena,i njegovog romana Misterije,gdje njegov junak iz tridesetih godina proslog vijeka, u zutom odijelu, sa violinom u ruci ,silazi sa broda u jednom malom mjestu u norveskom fjordu i zaluduje svijet pricajci divne izmisljene price za koje on na kraju to i sam kaze ali narod u to nece da povjeruje.
Puno pozdrava tebi i tvojima.
Draga moja Zdenka
Svaka cast,dobro si nas upozorila i na ruzila.Posto je Vlado na trudnickom bolovanju,i ne moze da se ukljuci u ovu akciju ostaje samo meni ili tebi da napisemo o godisnjici Olimpijade.Ti to neces,a ja se bojim da bi opisao onu “olimpijadu” koju je onaj kosati odrzao na Palama nekoliko godina kasnije.Bojim se da bi svasta rekao pa da se ne bi svidjelo nikome.Zato nek lijepe stvari traju u svojoj ljepoti ,koju im niko ne moze oduzeti.
Ipak, da to nebi ucinio odlucio sam kratko da kazem nesto, kako je to bilo iz mog ugla.
Stigli smo u poslijeddnjem cas iz Bagdada,zajedno sa Lilom Labrador nasom Filipinkom, koja nam je tamo cuvala dijecu i pravila sa nestvarnom lakocom sve nase kulinarske specijalitete ,uvije ponizna i skromna ogovarajuci samo ;”jes mam,jes sr”i nasli smo se na stadionu Kosevo, gdje se njene krupne tamne oci ,nisu mogle cudom da nacude,tolikoj ljepoti, koja se pred njom i nama pruzala.Ali tek pravo cudo nastalo je kad je poceo da pada snijeg ,nekoliko dana poslije toga,dok smo stajali uz bob stazu na Trebevicu i gledali takmicenja i tipa koji je tada drzao u ruci natpis 3.16 i slao nerazumljive poruke svemircima ,cim bi ga uhvatila kamera.Ustvari to je bio samo broj pod kojim je bio stih odnosno odredjena poruka u bibliji.Lila je prvi put u zivotu vidjela snijeg i samo to je za nju bila olimpijada u njenoj dusi.Kada smo je jos odvukli na Bjelasnicu potpuno se izgubila u mrazu, snijegu i bljestavom suncu, da nije ni primijetila bracu Stiva i Fil Mera ,koje smo kasnijei licno upoznali na jednoj hokejaskoj utakmici dok smo svi zajedni urlali”Go Kanada go…A tek kad smo se svi uvukli na umjetnicko klizanje, na kome su Englezi otplesali svoj nezaboravni Bolero za vijecnost ,tada sam joj vidio suze u ocima..Pa sam je upitao’”Sto places, bona, Lilo.?”a ona meni odgovori”Placem sto mi je lijepo ,kao da sam na nekom nebu i bojim se da sam daleko od kuce,i ne znam da li cu moci uopste da se tamo i vratim.
Prosla je Olimpijada,Lila se vratila kuci preko Atine na Kairo ,pa onda jeftinim linijama koje su kupile sve Filipince iz tog dilela svijeta,i vracale ih nijhovim sigurnim kucama ,koje malo potresu zemljotresi ili se prolije po koji cunami, ali uvjek stoje i cekaju ih da se oni njima vrate, dok ja ponovo odoh u bijeli svijet i nikako da se vratim tamo gdje mi je stvarno kuca i gdje je moj dom.Da li je to zbog te prekrasne Olimpijade, koja je umjesto Lile, koja se toga plasila, kao svoj neminovni danak uzela mene.
Azra,
U pravu si - lako je njemu (Pegi).
Ja bih mogao puno pricati o Kosuti, ali ne smijem, prvo, ode puno unazad, drugo, ta Kosuta je meni na i u srcu vec gotovo 36 godina (moja draga), pa ne bih da kvarim
Pozdrav svima,
halid
sterling, va
Dragi Halide,
Bas neka da si se javio i prebacio loptu malo na “Kosutu”,to prekrasno gnijezdo mladosti,malo u udolini zasuskano od vjetrova, a opet u srcu svih dogadjaja.Tamo je mladi svijet praznih dzepova i punog srca stvarao bajke, koje nazalost nema ko da isprica,ali dovoljno je da se stvori dzep u sjecanju,koji se odmah popuni divnim,raskosnim uspomenama.Mozda juzni jahorinski vjetrovi nesto o tome znaju , kad onako lijepo i nenametljivo pusu na Goloj donoseci miris mora i karavane nezaboravnih uspomena.
Pozdrav Pego
Dalmatinka na snijegu,
Lopta ode na Kosutu i ja se sjetih jednog para,koji se u Kosuti pojavio sa martovskim snijegom davnih sedamdesetih.On visok ona lijepa,on skija, ona lezi na suncu u Rajskoj,siromasni ali mladi, sami sebi okrenuti a na planini.
Njen odnos prema snijegu je bio ,kao da je tjerala bijele miseve sa terase na kojoj se suncala,otresajuci ga sa jakne i cipela i kao da je govorila “His,his odlazite od mene” da bi kasnije legla i citavo svoje bice izlozila i utopila u suncu ,koje joj je prijalo i nedostajalo.Suncane martovske dane su provodili na snijegu,a uvecer su jeli samo majonezu kupljenu u ekspres restoranu na Titovoj,i malo hljeba, koji su uzimali u kuhinji,i plesali sretni i zadovoljni uz dju boks, koji je stalno ponavljao, njima dragu ali uvijek jednu te istu melodiju; E-8,”Raining in my hart since we gona
part..”
Kada su odlazili primjetio sam da su sretni i zadovoljni, ali kao malo drukcije preplanuli od ostalih,mozda malo zuto braon,ili se to meni samo ucinilo.
Komentar na Mufin komentar
No,no, moj dragi Mufa, bas si zlocest,ovde nije rijec o cipelama ,pogotovo ne o beckim, nego je rijec o jahorinskim, i to ne o cipelama,nego o snijegovima i omladini ,koja ga je gazila i cistila ispred hotela i na stazama.Uostalom kad je bila rijec o Erziki,cutao si k’o zaliven a sad si se raskukurikao”Dr’zte,lopova,ukrade cipele…!”
Uvijek tvoj prijatelj, jaro i odani fan.Peck
ljubav je ljubav zar ne