40 godina od sudbonosnog susreta na Jahorini

Prije par dana, Mirjana i Pego Debevec proslavili su u Varsavi cetrdeset godina od njihovog prvog susreta u hotelu “Sator” na Jahorini. Kao i uvijek, inspirativni “momak” Pego napisao je divnu pricu u spomen na taj sudbonosni dan:

Kao da neko hoda iznad mog groba, to kazu Englezi kad se stresu od prejakih emocija,kad im se nesto nevjerovatno dogodi u zivotu. Eto to se meni dogodilo jucer 2 februara, kada smo Mira i ja sa drustvom slavili 40 godina, kad smo se prvi put ona i ja sreli. Proslava je bila u zaista u prekrasnom restoranu “Poljska tradicija”, gdje su nam iznosili i pticije mlijeko i drzali nas za najvaznije goste, da bi nas, kada su doznali o cemu se zapravo radi, jos castili sampanjcem i na kraju su poklonili Miri ogromni buket od 19 bozanstvenih tulipana koji su nestvarno djelovali u zimskom ambijentu, dok smo se kasno vracali kuci.

I tada se dogodi to cudo. Upravo tada na tvom blogu, koji smo po povratku slucajno otvorili, iz snjezne vejavice izroni, Jahorina nase ljubavi i zacarani hotel Sator. Kao da je vrijeme bilo namjerno zaustaviljeno nekom nadljudskom silom,kako bi vjecno zadrzalo bajku iz tog proslog vremena. Kao kad je zaspala Trnoruzica sa cijelom svojom svitom u zamku i cekala cas svog budjenja.Tako smo se Mira i ja osjecali kada smo virtuelno prolazili kroz mecavu slika tacno u dan i sat poslije 40 godina, nakon naseg prvog susreta koji se dogodio upravo tu u hotelu Sator.

Polako i oprezno da ne poremetimo usnule uspomene, prodjosmo na slici ,pored Suade, koja na slici stoji ispred hotela i udjosmo u zacarani, usnuli bar u mracnom podrumu.

Iznenada bljesnuse svjetla i sve se pokrenu, ozivi u momentu i vrati u svoje vrijeme.Tresti muzika a dalje u polumraku, preplanuli mladi svijet igra, dok ista mecava kao i na slici, veje oko hotela utisavajuci muziku, zamor i nejasne zvukove.

Ja stojim uz sank opaljen od sunca i planiskog vjetra, obucen sav u bijelo, kao i u pricama Mirze Idrizovica o legendarnom , Djavolu Bjanku njegovom junaku,koga je on stvorio u tadasnjim novinama “Mladost” i oplemenio ga svojom divnom poetskom dusom, u cemu sam mu ja,svojim postojanjem, svesrdno pomagao ziveci svoj violentni zivot pun zanimljivih dogadjaja. Negov junak je radio kao konobar u Satoru zajedno sa jos petoricom studenata, koji ce kasnije postati svjetski ljudi i strucnjaci u svom poslu, a koji su tada provodili bezbrizne dane svoje mladosti u skijanju dok su, kad je trebalo, u hotelu radili i pokadkad nocu pretvarali svoje skromne zivote u najljepse bajke svijeta.

… Tada se otvorise ulazna varta i zajedno sa ostatkom oluje i mecave uleti u ovu podrumsku prostoriju jato divnih mladih ljudi, veselih djevojaka i mladica. Sa njima udje i neobicno lijepa visoka i zagonetna dijevojka, koja odmah privuce moju paznju, dok je otresala snijeg sa svoje odjece i radoznalo gledala oko sebe. Imala je svjetlo plavi pulover i tamno plave uske pantalone i kao da nije dodirivala pod dok je hodala graciozno sa rasutom kosom starog zlata.

Orkestar Bate Kovaca zasvira “Stranac u noci” i mi se ubrzo nadjosmo zagrljeni u plesu, dok se ostatak njenog drustva tek smjestao oko kamina. Nekad trenuci traju godinama a nekad godine prodju za tren. Predlozio sam djevojci lijepih manira i pokreta ali vragolastog pogleda i toplog osmijeha, da mi kad se zavrsi ples i kada se vrati u svoje drustvo, diskretno da znak tako da prekrsti ruke, sto ce znaciti da zeli da dodjem po nju ponovo kad zasvira muzika za ples. Dogovorili smo se i ona je otisla. Osjecao sam da iz nje zraci nesto cudno i neobicno sto me jako zainteresovalo i privuklo i jedva sam cekao da se ponovo oglasi muzika.

Orkestar ponovo zasvira lagani ples a ja vidjeh da ona, ali i sve ostale djevojke iz njenog drustva, prekrstise ruke na prsima… digoh se i bez trenutka razmisljanja odlucno krenuh u najvecu avanturu svog zivota, koja traje i dan danas…

Dok vrijeme rusi hotele i pokriva ih uvjek novim mecavama, jedino stari, usnuli, hotel Sator stoji nepromjenjen i ceka da jednog dana i u njega ponovo u naletu mecave udje neka nova mlada djevojka i sretne nekog drugog mladog covjeka, koji ce zajedno, skinuti urok i pokrenuti ovaj zacarani svijet.

Mira i Pego

Nase iskrene cestitke!

Komentari (5)

1
Ico Rudic
utorak, 6. februar 2007 u 11:14

Sve cestitke Miri da je mogla obuzdati svih tih 40 godina naseg Peg Deby-a.

Pozdrav Ico

2
Pego
utorak, 6. februar 2007 u 20:36

DRAGI ICO,
UVIJEK SI BIO NA STRANI ZENA I TO JE ISPRAVNO.NJIH TREBA ,APSOLUTNO,OBOZAVATI.SVAKA KRITICNOST U BILO KOJEM POGLEDU VODI U PROPAST.SJETIH SE JEDNOG SVEDSKOG PISCA ,KOJI JE BIO VRLO POPULARAN SEDAMDESETIH-OSAMDESETIH GODINA SA KNJIGOM “MOJIH 99 VJERENICA”,KAD STARI GOSPODIN PISE O SVOM ZIVOTU I NAVODI SVE PRICE O ZENAMA SA KOJIMA JE BIO VJEREREN ,A NJEGOVA BAKICA TA POSLIJDNJA U NIZU,CITA SVE STO ON PISE.MEDJUTIM KAD DODJE DO PRICE O ZENI ,ZBOG KOJE JE DOTICNI GOSPODIN A SADA CIKICA,DA BI PRIDOBIO NJENU LJUBAV,POJEO I SVOJU CIPELU,BAKICA SE PROMIJENI I PADNE POLAKO U DEPRESIJU.CIKICA POKUSAVA DA JE POVRATI U NORMALNO,I NE BAS MNOGO ZAINTERESOVANO STANJE, KOJE JE ONA POKAZIVALA DO OVOG DIJELA PRICE,ALI NE IDE,NIKAKO NE IDE I BAKICA SAMO KOPNI LI KOPNI.NA KRAJU NEMAJUCI KUDA CIKICA PITA BAKICU,” JE LI HOCES LI DA JA I ZA TEBE POJEDEM SVOJU CIPELU?DA LI BI TO POMOGLO?”
,A ONA IZNEMOGLA MALO SE OSMJEHNU I KLIMNU GLAVOM I RECE”DA,DRAGI”
CIKICA UZIMA CIPELU, KUHA JE NEKOLIKO SATI ,REZE NA TANKE OPUTE I POCINJE DA JE JEDE,A BAKICA OSMJEHUJUCI SE, POLAKO ALI SIGURNO VRACA SE U SVOJE PRVOBITNO STANJE.
POZDRAV PEGO

3
Ksenija
srijeda, 7. februar 2007 u 01:32

Lijepa prica Pege Debeveca.Pomalo nas mnoge vraca u “Sator”na Jahorini.

E,puste,lijepe godine mladosti.

Ksenija.

4
Pego
srijeda, 7. februar 2007 u 15:52

Dragi moji prijatelji
Ova romanticna prica zamaglila je mnoge aktere i dogadjaje, koji su stvarali legendu ovog hotela.Bar da spomenem da smo Mido Brankovic,kasnije predstavnik Enrgoinvesta u Njujorku,Mahir Palos kasnije nas poznati pjevac,kao jos neki drugi, radeci kao konobari, povremeno ,kad nam je smijena padala da radimo i u baru, nastupali sa orkestrom Bate Kovaca i kao pjevaci ,cesto drzeci posluzavnike i salvete u rukama ,dok smo razvaljivali “Kad sveci marsiraju…,Sesnaest tona …itd” pa su nas zvali “konobari pjevaci”,sto tek danas poslije 40 godina ,kao veliki hit, ulazi u ekskluzivne restorane u svijetu.
Ja sam cak jednom prilikom dobio carsku napojnicu od drustva veselih Talijana, koji su za tacno u ponoc narucili rodjendanski sampanjac,na koga sam ja skoro i zaboravio pa sam morao da ga u akrobatskom skoku preko susjednog stola ,serviram i stavim pred njih u poslednjem momentu dok je sat otkucavao ponoc.Leonarda ,lika sa talijanske novcanice ,koju sam dobio kao nagradu za spektakularno obavljen posao ,sjecam se i danas.
Steta bi bilo da se ne sakupe ove pricice ,koje su sigurno zakodirane u memoriji tadasnjih lijepih preplanulih mladica i djevojaka ,koji i danas preplanuli ali malko stariji ,defiluju u ovom blogu.
Puno pozdrava svima Pego

5
Pego
nedelja, 11. februar 2007 u 10:59

Dragi Pego,
Mogao bi bas malo i da se obuzdas ,da se ne prepustas tako svojim emocijama,jer ko zna sta ce ljudi o tebi pomisliti.Vremena su druga i ljudi imaju potpuno razlicite kriterijume.Pitanje je da li tvoje pisanje moze da otvori smrznute duse danasnjeg svijeta….”Ali sta ce ludima oci i usi ako imaju barbarske duse”.*/Heraklit,prije nase ere/
Pozdrav Pego

Upišite komentar

Vaš komentar