Sjor Praljak
Dzinovska licnost sarajevskog rukometa, Sjor Praljak, svakako zasluzuje posebnu paznju. Kao i obicno, Pego je dao svoj doprinos napisavsi briljantnu Poemu o Sjoru:
Sjor Praljak ,covjek za sva vremena Vec dugo pokusavam da ga pronadjem, mnogi to znaju.Cak i vi to dobro znate, Vlado i Caki, i zato mi je posebno drago sto ste legendu ponovo vratili u stvarnost. Ne samo zato sto je moje kratko igranje rukometa, jednog od mojih omiljenih sportova, bilo vezano za ovu nevjerovatnu, legendarnu i harizmaticnu licnost,koja to jedino i moze potvrditi pa se osjecam kao da mi je ponovo pronadjen nestali krunski svjedok ,jer jedino bi on mogao da nadje u svojoj bogatoj riznici neki znak mog sportskog postojanja ili moju sportsku sliku iz tog vremena, nego zato sto kad god pomislim na pravi istinski sport i najposteniji odnos u njemu, pomislim na Sjora Praljka. Proveo sam najljepse sportsko druzenje sa ovim neobicnim sportskim boemom ,umjetnikom visokog sportskog stila,od momenta kad sam kao najmladji igrac koji je ikad usao u jedan seniorski tim ,zacudjen kao ovca i zbunjen kao flamingo, poceo da otkrivam tajne prijateljstva i sve ono sto sport pruza i krasi. Iako su Bosna i Mlada Bosna bili ljuti protivnici i rivali, uvijek je medju njima vladao duh prijateljstva bez obzira na vitesko nadigravanje na svim zvanicnim i nezvanicnim turnirima. Pogotovo na ovim drugim ,kad su to bili dogadjaji vise od igre, gdje je ljubav bila nagrada vrijednija od pehara. A ta ljubav je bila u srcima publike koja je stajala na kisi i vjetru, nekad i na snijegu, na rasklimatanim tribinama koje su je jedva nosile dok su se grozdovi navijaca penjali i po okolnim zgradama ,krovovima i drvecu, stvarajuci nezaboravnu arenu koja i danas postoji kad neko od onih kojima ta ljubav jos uvijek tinja u srcu ,prodje u nedeljno jutro pored Fisa , stane i sjetno provuce prste kroz metalnu mrezu ograde i pocne u tisini da prede davno zaboravljene price o legendama rukometnog sporta, mislima sustizuci huk gromoglasnog navijanja i urlika koji se stapa sa udarcma cipela o daske na tribinama i gubi daleko u svemiru. Ta vremena su u svemu imala svoje heroje, ali malo koji sport je imao takvog majstora ,covjeka i boema kakav je bio Sjor.Bojim se da mu dodijelim bilo koji sinonim ili slicnost sa nekom poznatom sportskom ,filmskom ili medijskom licnoscu i legendom iz tog ili bilo kog drugog vremena.Bojim se da bi to sve bilo ipak osiromaseno i nedovoljno. Buntom i jednostavnoscu ,zestinom i blagoscu,duhom ,humorom, dalmatinskom tradicijom, sa bosanskom tvrdocom i istrajnoscu, Sjor je bio i “Buntovnik bez razloga” i”Tomas Moore,covjek za sva vremena” i James Dean, ali i Best i Robin Hood,i svi oni divni, pozitivni i neobicni likovi nase mladosti. Nikad mi niko nije davao podrsku u bilo cemu u zivotu,/ mada sam je u mnogo cemu zasluzivao/,kao on u igri i sportu,tada kad sam kao petnaestogodisnji djecak, zahvaljujuci sudbini i sretnoj vili, nastupao sa legendama i drzavnim reprezentativcima Becirom,Rikijem,Culetom, Bracom Brajicem,Bracom Milicom,Avdom Corom,Spaletom,Acom,i ostalim bardovima u toj familiji koja se zvala “Mlada Bosna”jos i prije mojih drugova i vrsnjaka Hakije ,Cakija, i ostalih buducih, stvarnih zvijezda i legendi, koje su tada cekale svoj pravi trenutak zrelosti.. Posebno se sjecam prvog zvanicnog nastupa na vaznom rukometnom turniru u Gorazdu kada sam, igrajuci pivota, od Sjora dobio upotrebljivu loptu i postigao gol, sto nije bilo nista posebno jer sam do tada vec bio probio led i stekao povjerenje, pa me je trener Milan Vranic rado stavljao u tim.Na moje iznenadjenje, Sjor je skoro prekinuo utakmicu i vrlo ozbiljno kao da je neka vazna i neodlozna svecanost u pitanju, zagrlio me i na opste divljenje publike ,kao drzavni reprezentativac, zabiljezio ovaj trenutak u mojoj kratkoj sportskoj karijeri dok je publika ne znajuci o cemu se radi dugo aplaudirala…”Sta je Sjore, sta ti bi, sta se dogadja ?, Pa, nije mi prvi put?”,pitam ga..”Znam, ali ti je prvi put u jednom zvanicnom i vaznom takmicenju, neka ti je srecno mali..” rece veliki Sjor jednom djetetu kome suza radosti kanu tek pedeset godina kasnije. Zahvaljujuci Sjoru,nekako su me uz njega kao kost uz sniclu ,gurnuli kao pojacanje na prvoj utakmici “Bosne” koja je gostovala u Mostaru za 1. Maj i igrala prvu zvanicnu i prijateljsku utakmicu sa Velezom na njegovom fudbalskom stadionu u produzenom poluvremenu jedne fudbalske utakmice, da bi publika mogla da se upozna sa novim sportom ,koji je osvajao srca mladih.Poslije sam, sve zbog Sjora i njegove nesebicne podrske u igri na mnogim mecevima kao i razumijevanja ostalih divova uz koje sam kao “mali” igrao ,dobio poziv za ucesce u mladoj reprezentaciji za mec sa Rumunima… i to je bilo sve….Zivotni tokovi su me odvukli u nekom drugom pravcu.. Uvijek isti , Sjor se nikad nije mijenjao, kao ni danas dok ga gledam na ovoj slici, uvijek je svakoj utakmici i svakom treningu prilazio ozbiljno i profesionalno sa nevjerovatnim entuzijazmom i ljubavlju.Znao je sam da trci i satima trenira u dvoristu Fisa po kisi ili na ljetnoj zegi, dok su ga mnogi i stari i mladi zadivljno stojeci ili sjedeci u hladu na tribinama ili kroz prozore okolnih zgrada gledali , kao sto su to cinili i ostali,bas svi koji su se tuda slucajno ili namjeno nasli i zastali u prolazu. Ali sada, poslije toliko dugo vremena,prvo cega se sjetim i pitam je :da li je on ikad popravio onaj prednji zub ,koji mu je neko slomio u silini bespostednih okrsaja u kojima je stalno ucestvovao, pa je uvijek stiskao usta da se to ne bi vidjelo, sto mi se cini, gledajuci pazljivo ove slike, radi i dan danas. Igra, tim, publika i grad, uvijek je sve bilo obojeno nekim njegovim specificnim znakom prisustva i postojanja , sto i ovaj ozareni, zadovoljni i sretni izraz na licima njegovih suigraca i drugova, Spaleta,Rikija i Cakija,na ovoj slici ,koji stoje sa njim ,to nesumnjivo i potvrdjuje. Ako ikad napisem “One sportsman’s show” to ce biti prica o Sjoru Praljku,najvecem i nikad prevazidjenom, istinskom zaljubljeniku rukometnog sporta i covjeku za sva vremena. S ljubavlju i postovanjem Pego
Riki i Spale
Uvjek vise volim da se sakrijem u nekom od komentara ,nego da me Vlado ubaci u naslove,jer mi to nekako ima vise ljudsku dimenziju,pa ga cita onaj ko to pronadje, a ne onaj kome se to servira.
Zato jos par rijeci o momcima sa Sjorom na slici.
Riki i Spale.Scila i Haribda,ako jednu stijenu prodjes ceka te druga na koju ces se sigurno nasukati, pa ma kakav vijest i lukav Odisej da budes.Dva sjajna momka hladna i pouzdana u zivotu kao i u igri,ako je uopste potrbno praviti bilo kakvu razliku ta dva pojma, jer kako igras tako i zivis.Uvijek isti kao i kad sam ih upoznao prije vise od pedeset godina,kada je razlika izmedju mene i njih od 5-6 godina bila znacajna i vazna.
Spale uvijek cist dotjeran kako na terenu tako i bilo gdje, nikad nikog nije povrijedio cak i kada je u sudaru agresivni protivnik izvukao deblji kraj i odbio se od njga kao od Gibraltarsku stijenu,Spale je uvijk bio prvi da mu pruzi ruku i da ga podigne, pa da mu jos i kaze koju rijec utjehe i potstreka pa i izvinjenja,a ne bih se iznenadio da je izvadio stetoskop i svijesno ga primjenio i pregledao protivnika ako je za to bila potreba i ukazo mu prvu medicinsku pomoc, buduci da je bio svijesan i pouzdan mlad lijekar i strucnjak pred kojim je stajala blistava karijera.Nikad psovke, nikad ruzne rijeci ni suigracu a ni protivniku.Gentleman Jim na terenu i van njega,odan svojoj ljubavi kako u rukometu tako i svojoj ljubavi u zivotu sa kojom je i dan danas.
Riki, Charles Bronsson ,ako se sijecate tog snaznog hladnokrvnog glumca ,koji se obracunavao sa mafijom i sa svim protivnicima od Indijanaca do gusara i dalje, na filmskom ekranu, a da mu ne zaigra ni jedan damar na licu.Takav je bio Riki
koji je znao u naj dramaticnijim situacijama ako neko i prodje pored Spaleta, da vec vidjenu loptu u mrezi skrene u aut/ili je uhvati ko zrelu krusku/ i onda da je kao macka brzo i vjesto pokupi i baci u kontru Sjoru i ostalima, da poraz pretvore u trijumf cak i u poslijdnoj sekundi igre…
Eto, samo da znate ko su ti ljudi na slici.