Reso Hadzismajlovic poslao je divnu poemu o sarajevskim tramvajima i probudio lijepe uspomene na mladost. Iako godinama nismo koristili tramvaj, sada nam izgleda kao nezaobilazni dio nasih zivota:
Sarajevski tramvaj
Kad smo se krajem pedesetih spustali iz Jabucice Avde na Marindvor da uskacemo i iskacemo iz tramvaja nije nas puno zanimala prica o prvom tramvaju na Balkanu. A na vrhu Jabucice Avde stanovao je gosp. Medic vrlo interesantan karakter, jedan u nizu iz nase ulice. Stariji gospodin, tada u svojim ranim osamdesetim, uvijek sa leptir masnom i u neizostavnom hubertusu, potpuno zutih zuba od zvakanja duhana, uvijek bi se zaustavljao pored nas djece i ispricao po koju pricu iz istorije naseg grada.
Omiljena tema mu je bio prvi sarajevski tramvaj kojeg je Ausro-Ugarska uvela krajem proslog vijeka. Pricao je da su po polozenim sinama konji teglili drveni vagon od Ferhadije do Marindvora i nazad. Tramvaj je imao uniformisanog tramvajdziju koji je zvonom upozoravao putnike na polazak. Govorio je kako su vagoni imali i prozorcice sa zavjesama a ljeti je operisao i otvoreni vagon. Desetak godina kasnije konje je zamjenila struja a posljednja stanica tada je bila stara zeljeznicka stanica. Pricao je da su tramvaji rijetko bili puni a da se sarajevska gospoda svecano obucena znala u ljetnim danima voziti bez nekog cilja u tim otvorenim vagonima. I ja se sjecam starog tramvaja iz pedesetih a narocito onog otvorenog kako smo ga mi zvali. Bilo je stvarno zadovoljstvo u vedrim ljetnim danima voziti se u njemu i posmatrati Titovu ulicu, izloge i raju po trotoarima pri, po pravilu, sporoj voznji. Tadasnji tramvaji su imali i onu papucicu za ulazak a nama je bio poseban merak uskakati na nju. To se bogami vjezbalo ozbiljno, jer prestizno je bilo elegantno i sigurno uskakati a potom i iskakati. Najbolji u tome je bio Sule Hasanagic od koga smo mi manja raja ucili. Prvo se zatrcis da uhvatis brzinu tramvaja, zatim se jednom rukom uhvatis stange, uskocis, lagano se cucne a onda ispravi. Sve to je trebalo odraditi nekim baletanskim potezima. Inace tadasnji tramvaji su bili spori a njihova skripa i kloparanje sa Marin Dvora, mogla se cuti u nasim stanovima sve do ponoci, kada bi prosao posljedni tramvaj.
Negdje krajem ljeta 1960 godine svi smo se sjurili na Marin Dvor da pozdravimo novi moderni tramvaj, pa jos americki, a da se oprostimo od naseg starog zelenog tramvaja kako smo ga zvali. Bio je to posljednji krug tramvaja naseg djetinjstva koji je odlazio u penziju iskicen cvijecem i socijalistickim parolama. Novi tramvaj zvani washingtonac nije bio nimalo lijep a nije imao vise ni one papucice za uskakanje. Izgledao je kao blindirano vozilo sa malim prozorima ali sa udobnim sjedistima. Uskoro je washingtonac saobracao i do Ilidze. Sjecam se da su nas u Gimnaziji vodili na dobrovoljnu akciju kopanje trase za prugu ka Ilidzi. Ne znam koliko smo doprinjeli u radu ali se i sad sjecam ukusnog bureka i kefira kojeg smo dobivali za “tezak” rad. Vec pocetkom sesdesetih linija broj 3 saobraca od Carsije do Ilidze. Inace broj 1 saobraca do Stanice, broj 2 do Cengic Vile a broj 4 i 5 od Skenderije. Ljeti, mi raja iz ulice bi tramvajem isli na Ilidzu na picigen, obicno Utorkom kad se bazen punio. Tada bi nas i po dvadesetak, na sred bazena sa vodom samo do koljena, razbacili picigina a lopta bi znala biti van vode i po desetak minuta. Sjecam se da smo na bazenu kibicovali profesionalne partije remija i ucili tajne te igre od Bajise, Ace Ristica, Refika Muftica i Setka. Kasnije sam se cesto vozio washingtoncem na fakultet. Uvijek neka guzva, raja ulaze i izlaze na sva vrata. Stariji i pored uslova smrdljive saune nisu dali otvoriti prozor zbog propuha.
Negdje krajem sesdesetih washingtonce zamjenjuju ceski tramvaji. Oni su ljepsi, siri i svjetliji. Nema konduktera a karte se ponistavaju. Zato ima revizora, mahom papaka koji bi drsko trazili karte na pokaz. Oni sto se svercuju drzali bi se blize izlaznim vratima. Sa prilivom “newcomera” u grad, rastao je broj bunardjija po tramvajima. Nepogresivo bi namirisali zrtvu i sa zadivljujucom vjestinom operisali. Po tramvajima se vozilo dosta penzionera bez ikakvog cilja ne znajuci sta ce sa svojim vremenom. Cesto bi uzeli nepoznatog prvog do sebe i prepricavali im svoje zivote. I tako bi okreatali runde i runde sa svojim mjesecnim kartama. Mladja raja bi citala novine ali bi se znao napraviti grozd raje iza njih disuci im iza vrata zadubljeni u citanje. Cesto bi se razvila diskusija izmedju nepoznatih, najcesce oko fuzbala. Smetalo vam ili ne voznja tramvajem tada je bila sve samo ne dosada. Za vrijeme rata tramvaj prestaje raditi gotovo dvije godine. Sarajlijama su tada u tim teskim godinama nedostajale mnogo vaznije stvari od tramvaja ali im je bilo srce puno kad je ponovo proradio. Danas, obojeni raznim bojama i oblijepljeni reklamama kruze istim linijama vozeci mahom neku drugaciju klijentelu.
Bravo Sore,prava prica. Sarajevski tramvaji su prava istorija gradu.
Inace, prvi tramvaji na elektricni pogon u Evropi,ako je vjerovati nekim enciklopedijama, su sarajevski tramvaji. Austro-Ugarska se nekako plasila testirati inovacije u Becu, pa je odlucila da to bude u Sarajevu (Sarajevo was industrialized by Austria-Hungary, who used the city as a testing area for new inventions, such as tramways, before installing them in Vienna).
A, otvoreni tramvaj se zvao jos i “ljetni”.
Pozdrav,
Halid G./Sterling, VA
Tacno Halide, zvali smo ga “ljetni”. Poered ljetnih basti, ljetnog kina imali smo i ljetni tramvaj.
Zdravo Reso,
Jucer je bila diskusija ovog odlicnog clanka na nedeljnoj “Skype Tibini” i Neno i Mira Bobar su predlozili da se jos nesto malo doda o nasem tramvaju.
Posto se Neni ne pise (a odlicno prica) a Mira ne bi htjela da se pojavljuje sama na dovla.net-u, dogovoreno je da Neno isprica, Mira zapise, sve se e-mailira meni te da ja to malo obradim i posaljem kao komentar.
Ja sam komentar samo kopirao i evo ga:
“Postovani Blogovci of Dovlanet
poslije citanja Resinog clanka i prisjecanja sa Nerkom malo bi da dopunimo Resino sjecanje na nase cuvene “TRAJVANE” koji su vozili dvosmjerno Titovom, a Obalom jednom tracnicom u oba smijera sa bajpasom kod Poste za mimoilazenje.Oni koji su glumili kaskadere i kacili se za njih dijelili su tramvaje na: KOCKA ,LEPTIR, STRUCA i LJETNI TRAMVAJ.
“Kaskaderi” su se kacili na “mudo” onaj hepek otpozadi tramvaja,a uskakalo se u KOCKU i LEPTIR jer su rukohvati i papuca bili sa vanjske strane. Mnogi kaskaderi su i padali,uz poderotine i ogrebotine ali se to hrabro podnosilo i naravno roditeljima lagalo o porijeklu povreda.
E onda je nekih 60tih godina dosao
V(W)asingtonac, a stare tramvaje smo s tugom jos malo gledali i obilazili dok su cekali na Bulevaru Borisa Kidrica da budu odvezeni.
Tramvajsko kaskaderstvo je ubrzo zaboravljeno jer je kacenje za nove tramvaje bilo gotovo nemoguce,ali ipak ne i neizvodljivo,za najhrabrije(ludje) nema prepreka.
Srdacan pozdrav,
Neno Bobar”
I jos nesto; Neno je zavrsio svoju “kaskadersku” karijeru kad mu je kondukter opalio samar poslije kojeg je dva sata sjedio na klupi u parku iza Higijenskog i gledao u jednu tacku. Ljudi su mu prilazili i pitali ga “Mali sta je bilo” a on je samo odgovarao “ Nista, nista ciko sve je u redu”.
Pozdrav,
Nerko
Imam četiri sjećanja vezana za tramvaj, koje do sada niko nije spomenuo, a vjerovatno ćete se sjetiti barem nekih od njih:
1. Ljetni tramvaji su imali drvene klupe sa naslonjačima koji su bili na zglobove i mogli su se okretati. Kad tramvaj dodje na zadnju stanicu, otkaci se vučni vagon od prikolice, manevriše na drugi kolosjek i promjeni stranu tako da dodje opet ispred prikolice, pa se onda klupe na ljetnoj prikolici okrenu u drugom pravcu.
2. Na tramvajskim stanicama, na žicama po kojima je klizila trola, visile su table četvrtastog oblika, sa crvenim slovima koja su vremenom izblijedila i na kojima je pisalo TRAMWAY - TRAMVAJSKA STANICA.
3. Ponekad, vrlo rijetko i vrlo davno, tramvajskim je šinama išao i uskotračni voz, sa par vagona. Ti vagoni su skretali u skladište u Titovoj ulici, preko puta Markala, gdje je kasnije bilo dvorište i garaža Centrotrans, poslije ovog rata parking, a sada se pravi garaža. Ne znam šta je bilo u tim vagonima, možda hrana!
4. Za one koji su uskakali i iskakali iz tramvaja posebnu je opasnost predstavljao dio pored zgrade Šipada. U periodima kada je vlast pooštravala mjere protiv ove pojave, na tom mjestu je znao stajati milicioner sa pendrekom, pa je bila trka da se sa papuče uleti unutra, gdje je čekao strašni kondukter iz priče Nene Bobara. Posebno je bio opasan caja kojeg smo zvali Garib. Za najhrabrije je bila poslastica opkladiti se ko će Gariba izraditi, uskočiti odmah poslije stanice kod Hipotekarne banke, stajati na papuči i dobro se naguziti prije susreta sa njim, pričekati da Garib zamahne pendrekom, a onda se naglo isturiti naprijed i pustiti da pendrek samo fijukne kroz zrak. Oni koji su ulagali u opkladu stajali su malo podalje i navijali. Znalo je biti i opasno,ako se napravi pogrešna procjena, ili ako Garib, nedaj bože zaustavi čitav tramvaj!
Pa nismo baš ni bili andjeli, kako to danas pričamo djeci i unucima!
Samo o izrazu Garib:kako se ja sjecam,a mozda se i varam,izraz je u Sarajevu upotrebljavan za ruznog muskarca.Medjutim,u Indiji saznajem da garib znaci siromah.Ko je u pravu,Rajvosa ili Delhi?
Izgleda da se tramvaj zahuktao ili otkacio… Sjecanje za sjecanjem…
Kao raja sa Sumbuluse morao sam da prodjem i svu skolu uskakanja i iskakanja u/iz tramvaja. Prvi koraci su se pravili na okretaljci na Bascarsiji, izmedju izlazne i ulazne stanice. Tu je tramvaj vozio sporo, a zavrsavalo se “diplomskim” kod Sipada, kao sto Maso primijeti.
Sa “diplomom” sa sarajevskog tramvaja, dubrovacki mi je bio sega-sala. Bilo mi je 15-tak godina kad sam sa nekom dubrovackom manguparijom medju kojom je bio Mujo,pravi mali baksuz, brat Djele i Ibrice Jusica, isli na vaterpolo utakmicu u Gruz. U povratku smo se kacili i zezali sa kondukterima, vrteci se u krug po dugoj papuci. U jednom momentu u pomoc “kundi” u zadnjem vagonu ljetnog tramvaja dosao je “kundo” is prvog vagona, pa krenuse sinhronizovano. Taman smo dosli na Boninovo, gdje je pocelo da ubzava, kad nas saletise. Nemas kud nego iskakat. Nista specijalno, sem sto kad sam iskocio, shvatio sam da sam se zaustavio na pola metra od metalne bandere!!!. Poslije toga vise nisam prakticirao ovu vjestinu.
Posto sam ja odrastala u Sime Milutinovica, izmedju Hotel Evrope i Centrala, mi smo se - kao i svi ostali - igrali na ulici i po okolnim “bazama”, prolazima, ulicama i dvoristima.Saobracaj su bili : kola i konji(na koja smo se pentrali-uz negodovanje kocijasa) i rijetki auti.Niz Obalu smo tjerali kolut ili vozili romobil(po mogucnosti - na kuglagere), ali i uskakali na “rep” tramvaja.Ja sam to prestala prakticirati negdje 50-tih - kada je”tramvajdzija” na Carsiji, kod Hotela/prenocista Stari grad, na moj uzas, ZAUSTAVIO TRAMVAJ, izasao i trcao zamnom koja sam bjezala sto su me noge nosile!Jos pamtim strah dok sam, sjedeci i drhtureci negdje u nekom haustoru , gdje sam se sakrila, osjecala..
Fedja, u vezi Gariba, ovome čovi to nije bilo ime, dala mu ga raja i moram priznati bio je poružan!
Ili nam se to samo činilo, zbog toga što smo u ovoj igri bili na različitim stranama!
TRAMVAJ. Ko se nije kacio na tramvaj nije ni bio pravi Sarajlija.
DUBROVACKI TRAMVAJ je bio nesto posebno. Glavna linija: Pile - Kolodvor. Odvojak iz Gruza za Lapad.
Specificnost je bila da je prolazio tik uz bandere.
Vrijeme, negdje 1947 ili 48, kada su mladi, “perspektivni” bosanski sportisti, zajedno sa starim, odlazili na pripreme: prvo malo u Trebinje a onda u Dubrovnik, ispunjeno je velikim brojem anegdota. Vuk Krnjevic je sa trebinjskog mosta, za okladu, obucen skocio u Trebisnjicu i trcao, onako u spuznutim mokrim carapama za kladiocem da naplati opkladu.
U Dubrovniku su nas vecerom pocastili u menzi zvanoj “Mimoza” (danas skupi, luksuzni restoran). Vecera je bila vise nego skromna, sto je normalno za ono doba kada nam je svega manjkalo, pa i hrana. Servirana u plehanim aluminijumskim tanjirima, prvo supa, a onda nesto sto bi se moglo zvati brujet. Vina je bilo vise nego dovoljno. Dok su ga Dalmosi mjesali sa vodom u “bevandu”, Bosancerosi, navikli na sljivu, pili su bez razrijedjivanja. I, naravno, em mladi, em gladni, em nenaviknuti, vino ih uhvati. Sekretar dubrovackog SKOJ-a, koliko me pamcenje ne vara: Ante Vetma, kasnije uspjesni predsjednik Grada (opstine), je pozdravio “drugove i drugarice iz Bosne”, a u ime Bosanaca je odgovorio Branko Peric, tada student medicine, kasnije, doktor nauka i profesor Med. fak. u Sarajevu. Brana se, jedva primjetno ljuljajuci, dize i podboci rukom na sto - ali direkt u tanjir, srecom hladne, supe. Trenutak je veoma ozbiljan. Radi se skojevcima, omladincima, graditeljima bolje buducnosti - a saka u supi. Mrtva tisina. Brana, ne vadeci saku, odrza, mozda svoj najbolji govor u zivotu. Svi zapljeskase, a cak ni Pavle Lukac, inace pretjerano govorljiv, nije rijeci prozborio. “To je pravi omladinac”, rece rukovodioc sportskog kampa, a sportisti prionise jelu.
Vratimo se tramvaju. U kampu su bili i bokseri. Teskas je bio Abdulah Gagic - Gaga (mogao je da podigne 500 kila do pojasa, ali tehnike za dizaca - ni zglave). Imao je stopala takve velicine da je morao boksovati u vunenim carapama. Kasnije je Bozo Ruzicka u Bosnasportu pokusao da mu napravi kozne “patike”, ali se doznake za takvu kolicinu koze nisu izdavale. Od mladjih boksera je bio i Ahmed Zagorica. Seret, kome nista, ama bas nista, nije bilo sveto. U modi je bilo opaljivanje “cvoka” (”Majti cvoka!”)
Niko Gagi nije smio to uraditi osim Zagorice. Opaljivo mu je svakog casa. Gaga se dobrocudno smijuljio. E, ide se na izlet na Lapad. Tramvajem. Gaga je naprijed a ispred njega Zagorica. Neko iz zadnjeg reda dreknu: “Gaga, bolan!”. Gaga se okrenu i nage da vidi ko ga proziva, taman kad je tramvaj isao uz stub. Zazvonilo je kao na Notre Dame-u. Niko ne smije da se nasmije. Gaga se okrenu Zagorici i rece: “Ahmede, Ahmede, sad si malo precero.”
GARIB (GARIP) Ni sarajevsko, ni indijsko. Rijec je arapskog porijekla i, kao imenica; znaci: siromah, tudjin, stranac, neko ko nema nikoga svoga, a kao pridjev: cudan, neobican. Kod nas se cesto mijesa sa: gurbecijom: skitnica (od gurbet - skitanje u tudjini. Sarajevski zargon ne poznaje rijec garib.
Pozdrav skakacima iz tramvaja.
Zeko
Moni je iz Izraela poslao poduzi clanak o sarajevskim tramvajima koji je dobio od svoje koleginice iz “Energoinvesta” Aide Sendic:
Tramvaj Sarajevo 1885 - 2000 - Snjezana Mulic Busatlija
O “zelenoj azdahi”, “sejtanu” i vozilu koje je letjelo kao da je popilo Red Bull
Prica pocinje otprilike ovako Uoci Nove 1885. godine silan svijet, odjeven u svecane haljine, okupio se na malom trgu u Ferhadiji. Na tek polozenim sinama, sto su se svjetlucale na hladnoci, stajao je drveni vagon-tramvaj upregnut u konja bijelca. Vagon je sa svih strana bio uokviren prozorcicima na kojima su se kocoperile tanke zavjese pa je izgledalo kao da se veranda neke bogate kuce s Vratnika spustila u carsiju.
Objavljeno je da od tog dana u Sarajevu pocinje saobracati tramvaj - cudo jos nevideno u srednjoj Evropi - i da ce voznja od Ferhadije do Uzane zeljeznicke stanice trajati trinaest minuta, sto ce kostati pet krajcera. Tramvaj je u jednoj voznji mogao povesti 28 ljudi pa je kondukter, koji je po posebnim propisima gradske vlade bio ” pristojno odjeven i nije zaudarao po alkoholu i bijelom luku”, pozvao prve putnike u tramvaj. Kada se tramvaj napunio, zvonce je zazvonilo i brkati “tramvajdzija” Johan Hanke potjerao je svog bijelca po sinama. Tramvaj je otisao prema Marindvoru, a na Ferhadiji, mjestu gdje ce se kasnije izgraditi prava gradska tramvajska stanica, ostalo je 28 pari cipela!
Prije toga da ne bi za dzabe izrovali becke ili pestanske ulice, Austro-Ugari su odlucili “konjsku zeljeznicu” - kako se tada nazivao tramvaj - isprobati prvo u Sarajevu. Tako se u ljeto 1884. godine pocelo sa kopanjem sarajevskih ulica i polaganjem tramvajskih sina. Tom prilikom Sarajevo je ostalo bez jednog od najljepsih mostova - kamenog mosta koji je premoscavao Kosevski potok kod Alipasine dzamije, ali je dobilo i titulu prvog grada na Balkanu i u srednjoj Evropi koji je imao tramvaj.
Naprijed i curik Prva tramvajska pruga u Sarajevu bila je duga 3,1 kilometar, a pocinjala je od danasnjeg Ekonomskog fakulteta, pruzala se Ferhadijom i dalje glavnom gradskom ulicom (danasnjom Titovom) preko Marindvora i zavrsavala na Uzanoj zeljeznickoj stanici. Tada je napravljena samo jedna traka, pa je tramvaj funkcionirao po sistemu “naprijed i curik”, odnosno tako sto se konj koji ga je vukao, kada bi dosao do zadnje stanice, isprezao i ponovo uprezao, ali na suprotnu stranu vagona i vracao se istim sinama kojim je i dosao. Bilo je propisano da jedan konj ne smije voziti vise od dva kruga, kako se ne bi iscrpio. Prvi tramvaj kretao je ujutro u pet sati, dakle sat prije nego je iz Sarajeva kretao prvi voz. Ljudi su tada komentarisali kako tramvaj ide “glatko, cisto, necujno, kao po dlanu”. Tramvajska karta bila je tamnocrvene boje i ispisana na srpskohrvatskom, njemackom i turskom jeziku. U danasnjoj Strossmayerovoj ulici bila je izgradena i remiza - stala za konje i spremiste za tramvaj.
Tramvaj zvani inspiracija Tramvaj je malo koga ostavljao ravnodusnim. On je umjetnicima tog doba postao inspiracija za njihova djela, a sarajevskoj raji za izmisljanje prica o “zelenoj azdahi” i “sejtanu”. Muzicar S. Bosiljevac je za prvu voznju sarajevskog tramvaja skladao brzu polku za klavir pod nazivom Sarajevski tramvaj, dok je jedan njemacki slikar po imenu Kürchner u akvarelu naslikao “jurnjavu konjskog tramvaja sarajevskim ulicama”. A za izvjesnog slikara Kerestesija moglo bi se komotno reci da je bio prva osoba zaduzena za marketing i propagandu sarajevskog tramvaja. Ispod svoje slike konjske gradske zeljeznice on je napisao: “Dobar pjesak ne moze prije doci. Cijena 5 krajcera. ”
Struja umjesto konja Deset godina kasnije, 1. maja 1895. godine, konje ce zamijeniti struja, i prvi tramvaj, zakacen samo jednom elektricnom stangom za zicu, pocet ce kruziti Sarajevom. Trasa tog tramvaja isla je od zeljeznicke stanice, koja se nalazila kod danasnjeg hotela “Bristol” pa do Latinske cuprije. Vozila koja su koristena proizvela je firma “Simens-Sohukert” i bili su to prvi tramvaji nastali u njenim pogonima.
Ali, u elektricnu azdahu gradani nisu imali povjerenja pa je isprva tramvaj uglavnom kruzio poluprazan. Ipak, vec sljedece godine, 6. septembra, elektricni tramvaj zabiljezit ce rekordan broj prevezenih putnika - cak 3.800 ili skoro 15 odsto cjelokupnog stanovnistva Sarajeva.
Povecan broj putnika trazio je znacajne izmjene u rezimu saobracaja pa su, umjesto svakih 15 minuta, tramvaji kretali svakih deset minuta sa polazne stanice. Pruga je produzena do Vijecnice 1. decembra 1897. godine, a nepunu godinu dana poslije u saobracaj je pustena jos jedna linija koja je isla danasnjom Titovom ulicom do Katedrale. Preko Bascarsije 1923. godine sinama su povezane Obala i Titova ulica, a iza Tvornice duhana izgradena je nova remiza.
Zdravlje i teatar Elektricni tramvaji imali su odvojene vagone za pusace i nepusace. Cak su jedno vrijeme vagoni bili odvojeni za dame i muskarce, ali se zbog nerentabilnosti brzo od toga odustalo. Carska i kraljevska bosanska zeljeznica gledala je da na svaki nacin ugodi putnicima pa je, pored toga sto je posebnim odredbama propisala nacin odijevanja i drzanja higijene kod vozaca i konduktera, 1891. godine izdala nalog da u dane kada se u gradu odrzavaju teatarske predstave, posljednji tramvaj umjesto u deset vozi pola sata kasnije.
Vasingtonci na Ilidzi Oko 50 hiljada Sarajlija devetog je oktobra 1960. godine izaslo na gradske ulice da isprati stari elektricni tramvaj u “penziju”. Zadnji svoj krug, okicen vijencima, cvijecem i zastavicama, zeleni tramvaj obisao je vozeci petnaestoricu svojih penzionisanih vozaca. Stari tramvaj zamijenit ce tzv. “vasingtonci” koji ce te iste godine voziti putnike od Bascarsije pa sve do Ilidze. “Vasingtonci” sa sjedistima presvucenim tamnozelenim skajem, po Sarajevu ce praviti krugove do 1967. godine, kada ih zamjenjuju danas vec poznati tramvaji iz cehoslovacke tvornice “CKD Praha”.
Staklena kutija E, nekako od ovog doba pocinju problemi. Javno komunalno preduzece GRAS u svom almanahu spominje kako je to doba kada snijeg ometa tramvajski saobracaj, a zbog sve veceg koristenja tramvaja oni vise ne znaju na koji nacin da naplacuju karte i, istovremeno, izbjegnu guzve. To je doba kada vise nema konduktera i vozi se po sistemu samouplate. Svaki putnik bi usao i ubacivao sitne dinare u staklenu kutiju. Tramvajdzija je za to vrijeme buljio u kutiju i brojao gvozdenjake. Onaj ko nije imao sitna nije se ni mogao voziti. A onaj ko ne bi nista ubacio ili bi ubacio manje nego sto treba i pokusao uci u tramvaj, najmanje sto bi prouzrokovao bila je svada. Obicno su ovakve situacije zavrsavale tucama. Za to vrijeme tramvaj je stajao, a oni putnici koji nisu bili u klincu morali su da cekaju. Ovaj sistem brzo je ukinut i ponovo su uvedene papirne karte.
Novogodisnje konfete Nakon toga, a to je vec vrijeme predratno, prica s pocetka dobija sasvim drugu fabulu: posto se putnici propisno izguraju, opsuju jedni drugima sve sto se da opsovati i udu u tramvaj ili ostanu da vise na vratima, tramvajdzija zazvoni i krene. Do Katedrale vec se sigurno zna kako koji putnik stoji sa kupanjem, na Banci i to sta je ko tog jutra jeo, a na Higijenskom znaju se i druge stvari iz drustvenog zivota putnika. Do Marindvora tramvaj je vec sav helac od prljavih cipela, a po sjedistima, rukohvatima i unutrasnjim zidovima tramvaja, pocinje bal olovaka, zileta i cakija. I vec je vrijeme za revizora. Oni koji nemaju karte razvaljuju vrata i izlijecu, dok drugi ostaju da zajedno s revizorom uzivaju u prizoru koji on pravi. Naime, on od svake karte koju uzme na pregled otkida rub i onda te male papirice baca po tramvaju bas kao novogodisnje konfete. A pocetna stanica? Ona ostaje prekrivena zguzvanim kutijama od cigareta, izvakanih zvakacih guma i upotrijebljenih tramvajskih karata.
Mir sa tramvajem Od 2. maja 1992, kada tramvaji prvi put u svojoj stogodisnjoj povijesti prestaju da voze, pocinje vjerovanje da ce bas oni, onog dana kada krenu, preokrenuti stvarnost. Zaista u to ratno doba vjerovalo se da ce mir doci sa tramvajem. Tada se tramvaj sa zeljeznih sina preselio sto na raskrsnice, gdje je imao ulogu antisnajperskog zida, sto u stanove, u kojima je pretvaran u pecurice, sto u snove i ceznje.
Toliko su Sarajlije tih ratnih godina zeljele tramvaj da je cak jedno vrijeme gradom kruzio auto koji je umjesto sirene imao tramvajsko zvono. Tramvaj je proradio nakon tacno 600 dana. Oni koji tog 15. marta 1994. godine nisu mogli sjesti u tramvaj, izasli su na ulice i mahali mu bas kao za sinom koji odlazi na liniju.
Leteci tramvaj I nikada sarajevski tramvaj nije isao brze nego u tim ratnim godinama. Naprosto je letio, sisao stanice isto kao da je popio Red Bull. Jer sa druge strane Miljacke na njega su pucali oni sto su psovali “j… ih tramvaj”.
Kulturni tramvaj Poratno doba obiljezit ce najruzniji tramvaji, okiceni porukama za mir, dzamijama i zastavicama, amaterskim crtezima i zvjezdicama Evropske unije. Svijet ce polagano i sasvim precizno u sarajevske sine uglaviti svoje smece. Sada je to vrijeme kada tramvaj postaje pozornica u kojoj se svadaju “gradani” i “papci”. Otprilike ovako: “papak” ude u tramvaj sa kokoskom u naramku, a “gradanin” se prodere: j… te maltar koji te pusti u grad! Da ce ova predstava ikada prestati, povjerovao je samo jednom jedan covjek, novinar N.DZ., koji je, gledajuci kako se sa ogromne skalamerije na sine spusta stari tramvaj - donacija Beca, rekavsi da ce becki tramvaj donijeti i becku kulturu.
Obecanje Dokumentom nazvanim “Ciljevi i pravci razvoja javnog prevoza”, Javno komunalno preduzece GRAS predvidjelo je da se do 2005. godine modernizuju dotrajali ceski tramvaji i tako dobije 25 savremenih tramvaja (SATRA 2) i 12 trodijelnih, dijelom niskopodnih tramvaja (SATRA 3). Lijep pokusaj. Jos da je neko dodao i kako “remontirati” i “modernizirati” putnike, vozace, revizore…
Ovi prilozi su me potsjetili kao kada pregledamo stare porodične albume. Zaista, bile su to lijepe godine našeg djetinjstva. Meni u magnovenju se pojavljuje slika iz 1940. kada je tramvaj imao malo uvijene strane, sa zlatnim dvostrukim crtama.
I ja sam sa svojom rajom uskakao u tramvaj ali jedne prilike na okuki kod Ministarstva šumarstva smo dobili pendrek od milicionera.
Papke smo provocirali tako dok ne bi izletio za nama na slijedećoj stanici, dok bi mi iskočili ranije.
Nažalost sada je tramvaj pun papaka od papaka.
Naučili živjeti u štalama i tako se i ponašaju.