E moj Paja,nisi sam u tom razmisljanju,ja o tome svaki dan,svi moji su pokopani na Barama,a ja….ko zna ,ali ni to nije toliko vazno,potresao me je tvoj ivanredni esej o nasim zajednickim drugarima,sjecanja se vracaju a tuga ostaje i dalje i nikakav standard ovog zapada je ne moze ibrisati.Toliko mi je drago da si na ovom Kaluzinom sajtu i molim te opet napisi nesto u tvom preljepom stilu….puno te pozdravljaju Jasna I Pero Filipovic ….tvoj nekadasnji reditelj

Nisam kakav sa parama a neimam ni livor… Nego da se mi vidimo gdjegod u Rajvosa pa da se oduzmemo… Valjda nismo jos tako bogati da se ne saberemo… Jan

Pavle, jarane, s velikom pažnjom pročitah tvoj prilog i stade mi “knedla” u grlu jer si me potakao da na drugi način razmišljam o svojim vlastitim “vječnim lovištima”.
Moja odluka je, za sada, da uštedim djeci pare za sahranu pa da budem kremirana ovdje u V. Britaniji a da mi se pepeo pospe po grobu mame i tate u Sarajevu.
Osim gornjeg razmišljanja, sa radoznalošću očekujem reakcije blogovaca-nam na tvoje pominjanje “tabu teme” jer, možda si primijetio da o iskustvima ratnim u Sarajevu niko ni mukajet, barem do sada. Pitam se, pitam se, da li će ta tema podijeliti blog-nam, pa neće ni trebati novo ime?
Iz vlastitog iskustva znam da je onima koji rat nisu iz prve ruke doživjeli teško da o njemu razgovaraju. Ne znam da li ih peče savjest ili jednostavno ne mogu da se užive u strahote onih koji o snajperistima i granatama mogu hladnokrvno pričati bez pompe i dramatizacije.
Ja sam prije par mjeseci imala priliku da svom novopronađenom jaranu iz školskih klupa, na njegovo insistiranje, što je sažetije moguće ispričam samo o tome kako sam se “Izvukla” iz Sarajeva. Prvo se pravio da nije dobio moj emajl, pa kada više nije mogao da krivi elektronske poštare, savjetovao mi je da “pakao koji sam prošla liječim rajem”, pa mi onda nabroja desetak svjetskih čuda koje bi trebalo posjetiti u cilju terapije. Od tada mi se rijetko javlja, samo sa nekim Fw.Fw.Fw. budalaštinama.
Ja mu opraštam jer ne znam kako bih se ja osjećala na njegovom mjestu.
Srdačan pozdrav svim blogovcima
Zdenka

Vjerovatno su mnogo zadovoljniji, sretniji(inteligentniji, sposobniji – prilagodljiviji…?) oni koji su prihvatili okruzenje,realnost – i napravili najbolje sto su mogli od toga.Otkinuli se.Nasli ljepotu, draz i
KORIST u novim situacijama.Znam dosta takvih.Vjerovatno to, taj stav, zavisi I OD RATNIH ISKUSTAVA..Medjutim, kod nas mnogih – to nema veze sa racionalnoscu..Ima veze sa nekim strunama koje trepere dok zivimo…iako(bolnih) dilema uvijek ima – zavisno od zdravstvene,porodicne, materijalne, stambene, itd situacije…(Stalne) dileme su masovno prisutne, a vrijeme prolazi…
Ne mogu da spominjem skorija bolna iskustva, medjutim: `98. sam bila u prilici da se odlucim – gdje da sahranim majku…Kada je mrtvozornik-ljekar dosla na uvidjaj, samo sam rekla:”Znam da NECU tri stvari: obdukciju, kremiranje i sahranu ovdje..!”Privremeno je, zbog raznih okolnosti, ispalo da se sahranila u Svedskoj..Ja sam znala(bez obzira na veoma uredno, uredjeno groblje itd) da to NIKADA nebi bila njena zelja..Nisam se smirila dok je, nepunu godinu poslije, nisam prenijela i sahranila u porodicnu grobnicu u Sarajevu.KOD KUCE – makar mrtva…
Ja glasam za ´Sarajevo, pa kad bilo, kako moze…
Srdacni pozdravi Paji kojeg na poznajem, ali razumijem, Andjelka.

Sve mi se cini da cemo mi svi zajedno kad tad, pa makar u kutiji od sibica biti zaceprkani na Barama i imati neki kamen sa uklesanim imenom.
Boze kad se svi sretnemo na onome svijetu…
Paja, ovim svojim putem glasnog razmisljanja dirnuo si mnoge.Moram priznati da si probudio tugu koja tinja u dubini duse.Voljela bih da mogu da se isplacem ali sam suze davno proplakala.
I zato evo i jednog vica povodom ovoga.
Tri zene otisle na onaj svijet i cekaju pred vratima raja.Odjednom se cuje zvuk busilice.
Pita jedna – sta se to desava?
Buse rupu u glavi za oreol svetice.
Zvuk se ponovi.Sta je sad?
Buse rupe na ramenima za krila andjela.
E dize se treca i rece: Ja odoh u pakao.
Ma jesi li poludjela. Tamo ce te silovati.
Neka ali mi bar nece nista busiti.Rupu vec imam.
toliko za ovaj put.
Lajla K.

BRAVO Pavle.
Dobro dosao na blog.
Cekali smo te.
Nerko

Šta vam je, ljudi ??!! Zar vi zbilja mislite da Bare samo na nas čekaju ?? Da ste vi meni živi i zdravi, tamo vise nema mjesta ni za lijeka…..
Nama jedino preostaje da osnujemo “Dovla groblje”…možda ćemo imati popusta kao osnivaći…..Sva sreća, nama je jos rano o tome govoriti….:}
I , jos nesto, Vlado, mislim da trebaš pod hitno produžiti ovu rubriku “Komentari”, više nema mjesta za sve, pa se može desiti da propustimo sta važno.:}
Azra K.

Baš je lijepo kad nemaš bar ovih problema.

Sta se ovo desava na blogu. Otkud ove nekrofilijske teme, otkud ovoliki pesimizam, o kakvim grobovima pricate, o kojim sahranama, razasutim pepelom po grobljima i tsl. Hallo, probudite se, pogledajte gdje zivite. Molim da ne shvatite da djelim lekcije, ali govorim iz iskustva. Imam dokument iz bolnice iz juna 1998. g. gdje mi je dijagnoza : visestruka rastuca metastaza na jetri, sto ce reci da sam bio matiran, spremao sam se da odem i tako su mi i rekli, jos otprilike 2-3 mjeseca. Tada sam, vise iz neke doktorske obaveze, upucen na hemo-terapiju i sjecam se da mi je jedan pacenik u cekaonici rekao : Mi koji smo ovdje smo kao u tunelu, na kraju vidimo neku svjetlost, ali ne znamo je li to izlaz ili to voz tutnji prema nama. Poslije sam otisao (sto otisao, prenesen) u Evropu da se pozdravim sa sestrom i ostalom rodbinom, vratio se ovdje i cekao kad ce to doci. Nikada u tom cekanju na um mi nije palo gdje cu biti sahranjen, po kojem obredu, nisam isao kod notara da sacinim testament, nisam plakao, nisam nista posebno trazio od mojih bliskih. Nisam se ni molio, vec sam samo vjerovao i nadao se da cu se mozda ipak izvuci. I izvukao sam se. Sta je bilo po srijedi, ne zelim ni znati . Nazalost, supuga se nije uspjela izvuci, otisla je zauvjek 7 mjeseci poslije moje dijagnoze. I sahranjena je ovdje, u hladnoj Kanadi ali tako je bar na neki nacin blizu nas koji smo ostali da zivimo u ovoj, sada nasoj, zemlji. Stoga glavu gore « oboljeli », zemlje u kojima zivite su vase zemlje, primile vas otvoreno i sve vam dale, sta je lose tu i biti sahranjen. Prirodno je, gdje zivis, tu te i sahranjuju. U selu Capone na Siciliji sve su bili spremili za velicanstvenu sahranu svog cuvenog zemljaka, ali on tu nije sahranjen. Sahranjen je tamo gdje je zivio i radio. Grob Alberta All Caponea je u Chicagu. A vi, sta cekate, sad je vrijeme da uzivajte, ali ako znate.
I na kraju, dozvolite stihove velikana Omera Hajama :

POGLEDAJ TO NEBO: KOJE NAM SVE ZLA ZADA,
GLEDAJ SVJET BEZ DRAGIH ; AL’ JE PUST, PUN JADA
AKO CASAK MOZES, BUDI SAMO ZASE ;
PUSTI “SUTRA”, BACI “JUCE”, GLEDAJ “SADA”.

Aferim Cico,

Stvarno sam se zapitala ovih dana šta bi sa dovla blogom, te ne sviđa im se ime, te kako će umrijeti, ko će im doći na sahranu, te teška im “nova” zemlja itd. Prosto ne vjerujem očima.
Ljudi, život nikada nije bio lak, to što lamentujemo za prošloću trebalo bi da se zapitamo zašto li je to, šta smo to zabrljali u prošlosti pa nas sada savijest peče. Svi mi u inostranstvu živimo bolje nego bi ikada živjeli da smo ostali. Fale vam prijatelji, je li. Kada sam došla u Dansku došla sam sama samcata, nigdje poznate osobe koja te je barem u mimohodu na korzu srela, pa da potvrdi tvoj identitet. I mic po mic, stvorih ja krug prijatelja koji mi ne zavide, koji su sretni da me vide da samnom razgovaraju, da me upitaju kako si, treba li ti šta. Kada sam proslavljala 70-ti rođendan pozvala sam 90 gostiju (ograničenje sale) i svi su došli, i kasnije još toliko je zvalo a gdje smo mi zašto mene nisi pozvala. Svima sam obečala da ću sve pozvati na meraju na mom 80-tom rođendanu. Kad dođem u Sarajevo, moja raja je ili umrla ili je uveliko spremna da umre, pa mi se i ne mili da s njima razgovaram.
Hvala Vladi, pokupila sam dosta prijatelja koje sam nekada imala, ili se nadam da sam imala. Sretna sam i blagodarna ya svaki dan koji proživim, a šta ce biti ko će me sahraniti. Naći će se već neko. Ko će mi doći nema veze, važno je da imam još volje i snage da odem kod prijatelja i sretnem se sa prijateljima, kao prije par nedelja moj susret sa Azrom K u Houstonu. Prije mjesec dana me je posjetila jedna amerikanka koja je bila kod mene u gostima prije 49 godina kada je grupa američkih studenata došla u posjetu sarajevskim studentima, pa mi donijela hrpu slajdova iz tog vremena, pa me pozvala da dodjem kod nje u Montreal. Ako me zdravlje posluži eto mene sljedeće godine u Montreal, pa možda i kod tebe
Cico, u maju ću do Varšave pa da se vidim sa Pegom i porodicom mu, u julu ću u London, tamo je dosta Energoinvestovaca, itd. Radujem se životu i živim ga u okviru mojih mogućnoti i radujem se ŽIVOTU.
Dajte ljepših tema, hvalite se djecom, unucima i prijateljima i u to ime
ŽIVI TAKO DA TE LJUDI PO DOBRU POMINJU I DA IM NEDOSTAJEŠ ZATO ŠTO SI TI TO.

Uuuuuuuh, ovdje postaje prilično vruće! Tako mi i treba kad sam pripravnik na blogu i kada nisam izučavao prijašnje teme, reakcije i dileme! Ali šta možemo, kad jednom napišeš, valja se vaditi.

Ma nije mi ovo za aferima! Zaista ne znam zašto neko vidi pesimizam u beznadje u vrlo ljudskoj dilemi koju je Paja tako lijepo dotakao i to sa veoma prisutnom dozom humora koji je svojstven i njemu i mnogoj sarajevskoj raji. Pa i moj je prilog nastojao biti mnogo više humorističan, negoli pesimističan, posebno glede slike date u prilogu.

Ima doista ljudi koji vole da stvari pripreme unaprijed, da djecu ne stavljaju u priliku da se u najtežim momentima razmišljaju o onome što se može za života riješiti. I doista ima ljudi kojima je lijepo tamo gdje su, ali i dalje žele i nadaju se da se vrate tamo odakle su.
I ima i drugačijih, i neka i njih.

Bez obzira na ove razlike, vrlo bih teško, na osnovu ovih komentara, okvalifikovao nekoga kao pesimistu, ili da ima grižnju savjesti, ili da se ne zna radovati životu. Doista, ako bih sebe ikada pokušao kritički procjeniti, našao bih svega više nego pesimizma, možda bih si čak zamjerio na isuviše opmističnom prilazu životu. A grižnju savjesti, s pravom ili ne, apsolutno nemam.

Prema tome, draga Mirjana i Cico, ostanite vi tamo gdje jeste i uživajte u tome, obilazite svijet, skupljajte prijatelje, zabavljajte se sa svojim macama i izučavajte Hajama i molim vas javljajte nam se na blog da i mi znamo šta vam se dešava, ali se nemojte toliko zaprepastiti da ima ljudi koji se eto zanimaju i s nečim drugim. I da ima ljudi koji jedva čekaju da završe svoju “misiju» vani i vrate se svojoj kući. I šta tu ima loše?
Ja sam jedan od tih i nadam se da ću se vratiti, što prije – to bolje, iako veoma cijenim i ovu zemlju i mnoge njene ljude, ali koliko je god ona meni dala, dao sam i ja njoj.

Usput budi rečeno, Hajamov grob je prelijep i bio je jako dobro posjećen do dolaska revolucionara na vlast, a sad se evo sjetih da me ponekad ipak peče savjest. Lagao sam naime svoju majku, pa kod Voje Marjanovića, u «Jelinom klubu» na tavanu iznad njihovog stana na Obali, kojeg smo napravili u svrhu kartanja, a nazvali po Mirjaninoj i Vojinoj majci Jeli, znao dane i noći igrati remija na velikom stolu pokrivenim.zelenom čohom, kako je i red. Čak smo plaćali članarinu i imali članske karte sa slikom, a od prihoda kupovali nove špilove. Velik mi teret, nema šta!
I ovo samo samo toliko da me se Mira sjeti!

Mašo

Hvala Mašo,
Divno je kada se neko sjeća tih davnih vremena. Prošla je kroz naš mansardni stan cijela armija raje, proslavljale se nove godine, osmi martovi, rođendani i šta sve ne.
vraćam se ja mome Sarajevu naravno, ali isto znam da sadašnje Sarajevo više nije moje Sarajevo, na žalost. Razlog što sam napisala to što sam napisala je i moja borba da opstanem i ne potonem u usamljenosti. A u Sarajevu sada sam još više usamljena, više ne prepoznajem ni jezik, ni naglasak, sve je drukčije. Eto studirah engleski i bih prevodilac u Energoinvestu i dođivjeh u Houstonu da mi jedna amerikanka reče da govorim Engleski sa dasnskim akcentom. I sada se pitam sta sam i ko sam. Građanin svijeta i nema viđe uzmicanja. Stranac gdje god da pođem i dođem. E pa kad sam stranac hajde da uđivamo. U to ime u zdravlje pa dok traje.

Stavam je ljudi, gdje cete tako rano??
Cuj parcele, suncane, pa ispod breze, pa “ocjedito” …..to be jara bi.

Ja sam sad dosla iz Sarajeva, ama ni mrtva se ne vracam. Ko me voli i pazi i sjeca se, neka to radi dok sam ziva, a kad me ne bude …. hop u more pepeo,prethodno iskoristiti organe koji se iskoristiti budu mogli.

Lepo pozdravljeni

branka samardzic

Cico je u pravu kada pita dokle ce ta nekrofilija.
Jedno vrijeme sam vodio “Imenik odlaznika”, upisujuci imena prijatelja, ili onih koje nisam znao ali sam imao posredne dodire. Negdje oko broja 350 sam se uhvatio da u jutro prvo otvaram smrtovnice. Da popunjavam. Pa tim koji su otisli moj “imenik” ne znaci nista, a drugima bi samo izazivao lamente (a nekima i radost).
U pravu su svi koji apostrofiraju onu drugu, netuznu, stranu.

Posto imam velika narativna i pismena iskustva o grobljima; posto smo nisane na mezarju gdje se danas prostire Medicinski fakultet koristili za odbijanje kamencica pri igri ciftek; sa zaloscu gledao unistavanje groblja pred sarajevskom Oficirskom kasinom za Austrije; Oficirskim domom za Kraljevine; Casnickim domom za NDH, pa Domom JA – JNA, a sada Domom vojske (kao sto vidite sve se mijenja samo zgrada ostaje ista), da bi se prvo podigla kao mala skoljka u kojoj je svirala muzika na radost radnicke klase i postene inteligencije, a sada je parking; skrnavljenja vjecnih ljudskih pocivalista sirom BiH (interesantno da jevrejsko groblje Weissensee u Berlinu nacisti nisu unistili), definitivna odluka je: spaliti i razasuti. Tako su uradili Vlado Dobrovic – autor spomenika na Vracama i supruga mu Zaga. Da se neda sansa da ti neko grob srusi(B. Nusic ima, na vlastitu zelju, spomenik u obliku piramide: “Da mi se niko na njega ne..).

Spreman da me iskritikujete sto se sprdam sa ovom temom, evo vam par “bisera”:

Starija dama pita cuvara groblja: “Molim vas gdje je grob 37 na parceli XII?” gt; “Ma sto si, babo, izlazila kad ne umijes da se vratis?”

Kad je Staljin umro, CKSKPb je u nedoumici gdje da ga sahrane. “Svudje samo ne u Jerusalemu. Tamo je jedan uskrsnuo” rece Nikita Hruscev.

Dva vremesna gospodina poslije sahrane: “Hocemo li kuci?”  “Zar nam se isplati?”

I na kraju – malo cinizma. Ipak je bolje da se sahranjujemo u Sarajevu. Na sprovodu (dzenazi) sastaje se prava sarajevska raja.

Z

Sta cemo mi koji smo ovdje u Sarajevu i imamo i mjesto na Barama ali djeca su nam vani i ko ce nas pokopati. Vazda je dilema jeli bolje vamo ili tamo ili kraj djece ili u nekakvom unutrasnjem miru jer kad izadjes van ti si na Vase-Strase…ili zaboli glava .Mislim da sve treba pustiti pa kako bude..raje ce uvek biti za pomoci a na kraju i sta me briga sta ce biti kad mene vise nebude bilo.
A da znate onaj prije mene sto je pisao .. cinizam je ziva istina. Na sprovodima i djenazama se sastaju sarajevska raja i popricamo ne samo o pokojnilu nego se uhvatimo raznih tema i bude nam lakse jer nehodamo svi po kafanama za koje se zna gdje se raja sastaju
Uvalila sam se i ja iako nisam iz sfere sporta ali slucajno sam radila do zadnjeg dana se i cula sa pokojnim Mirkom pa eto odlucih malo da se javim toliko da me ima.
Srdacan pozdrav Dragana

Ne znam ni sama sta mi bi da ukucam tatino ime na google. Valjda gledala danas Pecu na televiziji, ma ne znam ni ja zasto… Iznenadila sam se kada sam nasla ovaj tekst. Rastuzila sam se citajuci ga, pa i razveselila. Mnogo znaci kada vidis da ga se stari prijatelji sjete i nakon petnaest dugih godina. Nekako mi je i laknulo, jer nisam znala da si bio s njim taj dan, ni sta se tacno desilo. Kada sam se vratila u Sarajevo nisam se usudila da previse pitam, da otvaram stare, ali duboke rane, a i meni je bilo lakse da tatu spominjem u nekom drugom kontekstu. I dan danas upijam svaku pricu o njemu u zelji da ga na taj nacin barem malo bolje upoznam.
Nego sto se tice ove tvoje dileme…samo da znas na Kovacima i dalje pokapaju ljude, a sehidi nisu. Izgleda da moze i preko stele, pa ti razmisli! Ipak preporucujem Sarajevo, ako nista pogleda radi. Procitaj za svaki slucaj pricu Miljenka Jergovica ,,Grob”,mozda ti vise pomogne.

Podzrav, Senka

Stanje je sve bolje i bolje,niko se vise ne sekira gdje ce ziv biti nego gdje ce
pocivati.