Put jedne knjige
Prilog Mufe Tanovica:
Put jedne knjige
Komentar Ljubise Zecevica od 02.maja u kome se spominje ime istaknutog strucnjaka iz oblasti fizicke kulture, Jelene Dopudje me pobudio da se po ko zna koji put ponovo sjetim rata u Sarajevu i nekih interesantnih prica:
U to vrijeme sam u Hannoveru vodio humanitarnu organizaciju “Most” koja je, sem humanitarne pomoci, imala (kakve li slicnosti sa Blogom!)prevashodan zadatak spajanja u ratu pokidanih veza nasih ljudi, ne samo u dijaspori.
Uspjelo nam je da u to doba iz Grbavice iscupamo nasu sugradjanku Sandu Richtman(tada oko 30 god.prof. engl.) i dovedemo je u Hannover, odakle je poslije duzeg boravka otisla u Englesku. Sad se vi pitate, kakve veze sve ovo ima sa Jelenom Dopudjom? Ima. Sanda mi je prije odlaska iz Hannovera poklonila jednu vrlo vrijednu knjigu: Prvi turisticki vodic za Bosnu i Hercegovinu, stampan u Sarajevu 1954 godine, opremljen veoma rijetkim crno-bijelim fotografijama i kartama iz starog zemana. Autori Adem Kamenica i Ljubo Babic. Sad dolazi najinteresantnije:Ta je knjiga bila nekada vlasnistvo Jelene .Dopudje, sto se vidi po njenim pismenim unescima u knjizi. Knjigu je najvjerovatnije u “stara, dobra vremena”gospodja Dopudja poklonila Sandi Richtman. I tako je putovanje jedne knjige, iz jedne sarajevske ruke u drugu, dozivjelo svoj (privremeni) kraj u Hannoveru. Ja bih se rado odrekao vlasnistva knjige, kad za njeno “putovanje” nikada ne bi morao postojati onako krvavi razlog.
Volio bih saznati, da li su se Sandi ikad ispunila ocekivanja, koja je tada polagala u Englesku.
Pozdrav svim Blogovcima
Mufa
otvoreno: 580 puta
četvrtak, 3. maj 2007 u 22:14
Sanda Rihtman je bila moja studentica, jer je jedno vrijeme studirala i pedagogiju sa psihologijom, a njenu mamu sam vidjela u Sarajevu,ali kako mi vrijeme poratno brzo prolazi, nemojte me pitati je li to bilo prije deset, pet godina ili prije godinu. Prvi put kada je sretnem, javicu joj se i pitati za Sandu.
G-dja Jelena Dopudja bila je veliki prijatelj moga oca i nase kuce, izuzetan stručnjak u oblasti fizičke kulture, a koliko se sjećam, proučavala je narodne igre i ples, pisala o tome i pitam se ponekad je li to igdje sačuvano.
Moji roditelji su je često spominjali kada se govorilo o jelima i kuhanju, jer je bila veliki gurman,a voljela je i dobro poznavala mnoga jela bosanske kuhinje.S kakvim je samo guštom,da znate,
govorila,napr., - o klepama!!!
A sada o knjigama, jer, ako je prof. E.Ćimić
napisao da mu je “politika sudbina”, ja bih mirne duše mogla za sebe reći da mi je to - knjiga. Prvo
smo imali u kući veliku “stručnu” i “opću” očevu
biblioteku, pa smo prvu sedamdesetih godina prošlog stoljeća prodali Zavodu za fizičku kulturu
(procjenu su vršili upravo J.Dopudja, H. Ćurić i M.Hrelja), a nikad nisam saznala šta je s tim knjigama bilo na kraju i jesu li postale “opće
duhovno dobro”, što smo moja majka i ja željele.
Kasnije sam se udala za čovjeka čija je strast, nimalo ne pretjerujem, bila knjiga,pa smo, poslije njegove smrti moja kći i ja oko 2 500 knjiga poklonile jednom bosanskohercegovačkom fakultetu. I,najzad, često kažem da knjige neću kupovati, dostupne su mi u svakoj biblioteci, ali i moje police sve se vise pune!
Poslije rata ste u Sarajevu, na pijacama, čitave privatne biblioteke,sabrana djela najznamenitijih pisaca, veoma vrijedne knjige mogli kupiti za bagatelu. Tako je,eto, jednog dana knjižničarka sa mog Fakulteta ugledala nedgje na Marijin dvoru ispred uličnog prodavača gomilu knjiga sa pečatima naše biblioteke,koje su najvjerojatnije pokupljene iz nekog napuštenog stana, odjurila je odmah na Fakultet, pa su ona i nasa sekretarica to ponovo kupile! Ja i danas zastanem kod onih bukinista na Drveniji i na početku Koševa, pa malo prelistam knjige da vidim čije li su, naidjem često na imena meni poznatih naših bivših sugradjana, pa mi se onda danima (i noćima često) vrte u glavi njihovi likovi, pitam se gdje su, jesu li jos zivi, kuda li su ih “vjetrovi rata” odnijeli ili “zameli”…
Rasplakah se….
Azra Jajatovic
petak, 4. maj 2007 u 00:18
JELENA DOPUDJA
Mnoge njene knjige iz oblasti istorije fizicke kulture su sacuvane. Posebno o skolskoj fizickoj kulturi, u izdanju Zavoda Za fizicku kulturu. Na zalost, Zavod se gasi, a vrijedne zbirke, mislim i Salemova, Curiceva, Jelenina, Jakice Kamnjasevica i drugih - ne znam gdje ce zavrsiti. predlagao sam da se prenesu u Arhiv BiH (ukljucivo o zbirka dr. Feodora Lukaca) no ne znam dokle se stiglo. Jelenine knjige iz etnografije se nalaze u svjetski bibliotekama. Probajte na Googlu ili Yahooo da ukucate njeno ime.
Unistavanje knjiga nije bio samo specijalitet nacista (u Berlinu na jednom trgu pod staklom je otvor u kojem su nacisti bacali i palili knjige)
Mislilo se da: ako nema knjiga nema ni autora, nema ni naroda itd. Knjiga je kulturna tekovina, kao sto su to dzamije, crkve, groblja. A kakvu su sudbinu dozivili od “civiliziranih” ljudi (Plehan, Aladza, Ferhadija, Zitomislici, jevrejska groblja u Sarajevu, Travniku …..). Godine 1941 su sve cirilicne knjige unistavane. Nesto se slicno dogodilo i 1992. Dio moje cirilicne biblioteke koja bjese na Grbavici je, za razliku od latinicne”, ostao. Dobro je dosao nekim nastavnicima sa FF.
A sto je najgore za destruktivce: SVE SE NE MOZE UNISTITI. Uvijek ostane, ako ne po jedan ili dva primjerka, fotosi, opisi isl.
Zeko