Mufa: Prilog diskusiji o Kusti
Diskusija na Blogu o ulozi Kuste u poslednjem ratu u Bosni me malo potsjeca na jedan dogadjaj iz ratne 1994 godine. U proljece te godine je naša udruga “Most” u Hannoveru organizovala “Dane bosanske kulture” na kojima je ovaj put, pored književnika Dževada Karahasana,Nihada Imamovica, ucestvovao i rahmetli Benjamin Filipovic sa veoma upecatljivom dramom na temu rata u Bosni “Bosana” u izvedbi jednog malog pozorišta iz Berlina u kome je Benjo radio nekoliko mjeseci za vrijeme svog izbjeglištva. Benjo je, pored režije, igrao i jednu malu ulogu, jednog od cetvorice cetnickih momaka koji upadaju u stan i odvode jednu djevojku..
Poslije predstave je uprilicena jedna diskusija na temu rata sa lokalnim novinarima, na kojoj ce jedan novinar upitati Benjamina, šta on misli o Emiru Kusturici.Benjo je, iznerviran i pri pomenu Kustinog imena, odgovorio sasvim kratko:”On je smrad!” Ja sam se, kao prevodilac, našao u nedoumici, kako se lingvisticki izvuci iz te zamke a da to ne ide na štetu Benjine definicije o svoj kolegi. Odlucio sam se izjavu prevesti doslovno, što je izazvalo ne malo komešanje medju prisutnima. Tada su, naime, samo neki imali saznanja o Kustinoj ratnoj opredjeljenosti. Da bi opravdao žestinu Benjine izjave, odlucio sam se na kraci prikaz Kustine “biografije u te poslednje tri godine” sa kracim osvrtom na njegovu novu “popularnost” u Bosni.
Nastala je prava salonska diskusija, tipicna za to vrijeme u Njemackoj, o moralu umjetnika u kriznim situacijama, o toleranciji, pravu na sopstvena opredjelenja i oko, za njih preuranjene, definicije “smrad”. Vecina je na kraju bila mišljenja da ce se “stvar” srediti, kad se rat završi. Medjutim, šta njemacki novinari nisu te veceri mogli razumjeti je slijedece: Toliko je ljudi u tim godinama Bosni okrenulo ledja i priklonilo se nekim drugim ideologijama (cak i neka “fina” sarajevska raja) a da zbog toga nikoga nije posebno zabolila glava. Ali, zašto je otišao Kusta? Zašto baš on ? Veliki umjetnik, koji je u svojim djelima na tako suptilan nacin dotakao samo dno bosanske duše, neko koje je pravio filmove u kojima je svako od nas mislio da je napravljen samo za njega. Nedostajala je samo posveta. Takve filmove je mogao napraviti samo neko, ko je jako volio Bosnu i svoj narod. A onda odjednom, u odsudnom trenutku za Bosnu, prelaz na drugu stranu.Taj cin nije u Bosni shvacen kao prevara niti kao izdaja. Shvacen je kao grijeh za koji nema oprosta. U godinama koje ce slijediti, Kusta je na bosanske rane, svojim izjavama i nastupima, samo jos dolijevao vruce ulje, da bi krštenjem u Savini liniju razgranicenja sa Bosnom genijalno pojednostavio i veoma mudro prenio na religiozno polje.Tako sad svi govore o njegovom Diznilendu u srbijanskim gudurama, a sve manji broj o suštini problema. Kusta ce ostati bolna tacka bosanske istorije. Diskusiju možemo voditi samo o tome, da li smo i kad, spremni za oprost.
Norvežani, kao veoma uljudjen narod, su godinama prolazili pored kuce Knuta Hamsuna, koji je imao slicnu biografiju kao Kusta i bacali mu u dvorište njegove knjige i na taj nacin izražavali svoje gadjenje zbog njegove saradnje sa Nacistima. I, tek sada, poslije 50 godina se Hamsun ponovo cita u Norveškoj a njegove knjige se stidljivo provlace kroz norveške knjižare. Ali se u Norveškoj i danas pri pomenu njegovog imena obavezno ima dodati i to da je bio njemacki kolaborater.
Ako je uljudjenim Norvežanima trebalo 50 godina da se malo približe svom nekadašnjem idolu, koliko dugo ce taj period trajati u Bosni?
Zbog toga je ova diskusija potrebna. Da možda na tome mjestu budemo uspješniji od Norvežana.
Mufa
otvoreno: 1199 puta
četvrtak, 24. maj 2007 u 20:47
Dragi Vlado,
Pokusacu da ne predjem liniju razgranicenja izmedju diskusije i natezanja, pa cu se ograniciti samo na Mufinu opasku o Hamsunu, njemackom kolaborateru u Norveskoj.
Za razliku od odnosa Norveske i Njemacke - u kom slucaju je Njemacka okupirala Norvesku, i na svoju stranu privukla kolaboracioniste, u Bosni, kako su nas ucili, zive tri naroda, izmedju kojih je nastao TRAGICAN razdor krajem osamdesetih i pocetkom devedesetih. Kako se sjecamo sretnih vremena “…Bosna nije ni, ni, ni, vec je Bosna i, i, i”…sto je opet bilo upisano i u Ustav SRBiH, a upisano je i u danasnji Ustav BiH (”…Podsjećajući se na Osnovna načela usaglašena u ženevi 08.09.1995. godine i u Njujorku 26.09.1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima)…”).
Klimaks tog tragicnog razdora bio je rat izmedju tri naroda, u kojem je svako koristio i usluge svoga “velikog brata”…vec ko se kome kad nasao pri ruci…”braca” su cinila svasta, pa i zlocine, ali se mora reci da je ona iskonska zloca u ovome ratu bila sa “Made in BiH” natpisom, ista ona osvjedocena zloca koja nas stoljecima vec zakiva za dno evropske ljestvice uvazavanja i blagostanja… Rekao bih, ista ona zbog koje smo i danas tamo prikovani, petnaestak godina nakon rata.
Za rat su po mom misljenju odgovnorni bili 1.nacionalisti; 2. svi ostali koji su im prepustili pozornicu, pa tu ubrajam logicno i sebe, a ponizno i Vladu, Mufu i, uz molbu za oprost, druge… Bilo kako bilo, u Bosni i oko nje valja nam zivjeti zajedno, bar na ovom divnom blogu, i bolje da spustimo puske i strelice i pokusamo naci, u stilu velike svjetsko-sarajevske raje, ako ne simpatije, ono bar razumijevanje za svakoga ko nije osudjen da je cinio zlocin…A i za njega kad odlezi svoju kaznu.
E sad, reakcija covjeka pojedinca u takvom haosu je bila raznolika, ali se moze podijeliti u nekoliko kategorija: (1) prikljuciti se poklicu svog poglavice na juris; (2) ispaliti se na mjesec da negledas ovu muku; (3) naci se na ovaj ili onaj nacin na strani na kojoj te TVOJ poglavica ne bi volio vidjeti. Razni ljudi su iz raznih razloga birali neku od tih opcija. Kusta nije jedini koji je (iako je doduse uglavnom upraznjavao 2) nekako na kraju, i u nekom smislu prisao opciji (3). I na ovome blogu se moze citati o mnogima koji su se iz raznih pobuda u ovom ili onom momentu nasli na “suprotnoj strani”…
Molim puni oprost i pomirenje medju ljudima za sve njih. Ukljucujuci naravno i svjetskog velikana i ne-ucesnika u zadnjem ratu, Kustu.
četvrtak, 24. maj 2007 u 22:34
Dugo,dugo,mozda i predugo sam odlagao bilo kakav komentar na nepotrebnu temu,jer to NIKADA nisu bile teme “sarajevske raje”. Blato i pljuvanje po svemu onome što nije naše ili uz nas,je protiv nas,su odlike onih tzv. drugih kako ih uvaženi profesor navodi “papci”.Zbog toga sam i ranije želio dati komentar u stilu ” Bravo Momo”,
“Bravo Cehaja,Custa ili Mufa”.A onda dodje kao melem na to “bravo” Zoran Kajmakovic.
Mislio sam da je on veliki sa onih svojih 2 i nesto cm vise,ali uvjerio me je da je VELIKI ,
bio u Sarajevu,ostao i danas u S.Francisku.
BRAVO ZORANE.
Svi istinski ljubitelji rukometa i sarajevskog sporta krenuli su tragom g.dina Mise Basica,da saznaju nešto više o našem reprezentativcu ili kolegi sa ekonomije Goranu Neriću.I eto,svih nas na ciodi.I eto svih nas ne kod Gorana,već kod Emira - koji ni jednog trenutka nije riječ rekao o bilo čemu osim o svom gradu.I za to dobio godišnju svjetsku nagradu za dopirinos arhitekturi.I ne samo to,od austrijske vlade i ministartsva za turizam dobio je bespovratni kredit,jer sva mjesta preko 1200 n/nv mogu dobiti pare za gradnju ski staza,liftova,žičnica… i gdje je tu problem.
Priča 2.
Američki bokser,svjetski prvak u teškoj kategoriji Kasijus Klej odbija poziv za odlazak u Vijetnam.Za neke izdajnik,za druge heroj.Odbacuje hrišćanstvo,prelazi na islam,postaje Muhamed Ali !!! Draga sarajevska rajo da li smo ga mi manje ili više voljeli zbog toga.Navijali smo za njega uvijek,budili se ujutru u tri da gledamo kako pobjedjuje Frejzera,Formana,Nortona,Sonija Listona … ili se ove priče negdje razlikuju.
Kada “sarajevska raja” obidje rodni grad “što reče Dino” , jel’ sarajvo tamo gdje je bilo neka mi usliši molbu i u Morića Hanu pročita rubahije persijskog pjesnika Omera Hajama ….šta će biti nemoj time mučit sebe,nemoj dušu srce morit bez potrebe,raduj se i život veselo provodi,jer poredak svijeta pravljen je bez Tebe….
VELIKI POZDRAV ZORANU KAJMAKOVICU
četvrtak, 24. maj 2007 u 23:07
I ja pamtim taj osjećaj izdanosti kad sam još 1989 te u Oslobođenju pročitala članak u kojem Kusturica na sva usta hvali ličnost i politiku Slobodana Miloševića. Osjetila sam duboku bol i gnjev, kao da me je izdao neko najrođeniji…
Bili smo se , stvarno, svi identifikovali s njim i njegovim opusom…..
Međutim, kad malo bolje razmislim, taj divni opis bosanske duše i bosanskog mentaliteta nam je ustvari dao Sidran a Kusturica samo uobličio svojim neprikosnovenim režiserskim talentom kojeg niko ovdje ne negira.Tako da mislim da smo se identificirali sa pogrešnom osobom, da nas možda i nije izdao neko jako blizak, pa to manje boli…
četvrtak, 24. maj 2007 u 23:12
‘RAZGRANICENJE”
Lijepo je to sto Zoran insistira na razgranicenju, dajuci pri tome tri tipa ponasanja ili “opredjeljenja”.
Njegovo autosvrstavanje u one koji su nacionalistima prepustili pozornicu mislim da nije potrebno, jer je to, u stvari, bio refleks opste konstelacije. Komunisti su bili zbunjeni a sadrzaj Pandorine kutije nacionalizma koju je otvorio Milosevic su oberucke prihvatile sve nacionalisticke (molim praviti distinkciju od nacionalizma i nacionalistizma) stranke, vise se nije mogao vratiti.
O OGOVORNOSTI ZA DOGADJAJE Tri definisana tipa odgovaraju (cini mi se) Jasperovoj kvalifikaciji odgovornosti: politicka, kriminalna, moralna.
Sa kriminalcima - t.j. izvrsiocima je najlakse. Ako se sami ne istrijebe (”Vidicemo se u citulji!”), kriju se ili dospiju pred sud.
Ideolozi (politicari) po pravili najbolje prodju. Njih goni Haski sud, a na domacem terenu vlada jedna vrsta embarga. Jos niko na domacim sudovima (mislim na prostor Bivse nam) nije prozvan za politicku ogovornost. Naprotiv - slave ih.
A moralna odgovornost naroda? “Ma nismo znali..” “Ma bilo je tu necega”..”Ma to su oni njihovi a nasi su..” (nas najgori je bolji od njihovog najboljeg). U tragicnim vremenima, kad narod ostane bez vodstva (to bjese SKJ) prihvatice ono sto mu se u ponudama cini najprobitacnije. Nacionalizam je, na zalost uz religiju, postao vodeci faktor vodjenja politike. “Nacionalizam je vrtlog u kome svaka druga misao iscezne” (Karl Kraus). Normalno je da se zavrsilo ratom. Narod se ponasa po principu gregarizacije (od rijeci gregorius sto znaci coban, pastir, oko kojeg se stoka prilikom oluje ili napada zvijeri okuplja). U toru jest da smrdi ali je toplo.
JNA koja je po ustavu bila duzna da brani i odbrani spoljne granice zemlje i da stiti tekovine NOB, je, raspadom SKJ, izgubila gazdu. Nasla ga je kod Slobe. Narod je cekao se da se ona, kao anacionalna snaga, umijesa a bez da se vidilo da se je priklonila jednoj pogubnoj nacionalnoj opciji. A kad je narod uspjesno isposvadjan, zatrovan i obezglavljen, poceo je razmisljati po onoj pogubnoj semi: Bice nam bolje/Drugima ide losije/Zadovoljsvo da drugima ne ide bolje/Iznenadjenje da i jednim i drugima ide sve losije. TO TRAJE I DANAS.
Gdje ko od nas bio u trenutcima, kakve je odluke doneo, jeli uteko ili je ostao itd, se ne moze razjasniti ili rijesiti naucnim istrazivanjima. Radi se o svakom slucaju posebno, a zajednicki faktor razloga izbjega se opaza jedino kod onih koji silom istjerani.
Ostavimo to istoriji i sociologiji kad prodje vrijeme (distanca). Ako se upustimo u diskusiju(izbjegao sam da navedem niz slucajeva iz sve tri grupe da se polemika nebi sirila) od fakata ce se preci na covjeka).
Raja koja je izbjegla (ne ulazeci u tragiku samih okolnosti) je svesrdno pomagala raju koja je ostala. Cesto na vlastiti ustrb. Oni koji to pokusaju svrstati u “necistu savjest” bi bili u pravu da mnogi od njih nisu htjeli da uradi isto, ali, ili nisu imali priliku, ili hrabrost, ili su cekali da neko drugi rijesi problem.
Konacno, ne treba smesti s’uma da raja nije cvrsto organizovana grupa; da nema pravila niti statuta, niti ideologije; da se njeni pripadnici prelijevaju iz jedne raje u drugu (skola, mahala, sportski klub); da nije klika, koterije, falanga -nego kabala; da djeluje po varijabilnim konvencijama. Kusto je iz raje otisao u nesto drugo, pa o njemu vise ne treba govoriti u kontesktu ponassnja. Suvise je vidljiva njegova dealinacija od “rajizma”.
Pozdrav svima
Zeko
PS. Prelazim na istoriju sportova u Sarajevu i na anegdote. Ljepse je.
petak, 25. maj 2007 u 00:47
Gospodine Vlado,
ne morate opet objaviti moj kometar ali imam potrebu da prokomentarisem, i iznesem svoje misljenje, kao i gosp. Zoran Kajmakovic. Nedvojbeno je da je izvrsena agresija na BiH i da je JNA, u svemu tome, imala sramnu ulogu. Gosp. Zoran navodi 3 kategorije opredjeljenja covjeka pojedinca. Ja bih dodao jos jednu a to je pravo na odbranu. Ne dijelim misljenje “svi su krivi” a ni “nije se nista dogodilo” a vjerujem da je to i misljenje svih onih koji su se borili za opstanak BiH u njenim granicama sa sva 3 konstituivna naroda.
petak, 25. maj 2007 u 11:09
Dragi Vlado,
priča o Kusti je apsolutno zarazna i ima fisiono djejstvo. U to sam se uvjerio mnogo puta, u diskusijama, naročito tokom rata u Sarajevu. Svako pominjanje njegovog imena je, u pravilu, izazivalo burne reakcije, kvalifikacije i diskvalifikacije!
Razgovori o Kusti, po mom uvjerenju, imaju smisla samo ukoliko su problemski.Recimo, zanimljiva je izjava savremenika srpske poezije Matije Bečkovića.
U praskozorje rata on će jednom prilikom izjaviti:
“Ja ću biti uz svoj narod, makar on bio na pogrešnoj strani”!
Za razliku od Matije Kusto je, primjereno svojoj naravi i shvatanju osobne filozofije postojanja, uzjašio divljeg konja koji besomučno juri nekim svojim pravcem koji je teško predvidjeti i ruši sve oko sebe.
Medjutim, nisam to htio ispričati. Imam na pameti jednu drugu asocijaciju koju sam pročitao u knjizi o tamnovanju Mihaela Spera, ministra privrede i hitlerovog miljenika.
U vrijeme najvećeg uspona nacional-socijalizma održan je natječaj za izgradnju jednog grandioznog spomenika na kojem je prvu nagradu dobio mladi skulptor koji je, na nesreću, bio veliki protivnik hitlerovog režima. U to doba su već postojali logori za ljude ovakvih uvjerenja i lako se glava gubila.
Sve je teklo po planu, ali najveći je problem bio kako saopštiti Hitleru da je taj mladi momak antinacist.Tu dužnost je preuzeo Šper, kao bliski saradnik i čovjek kome se Hitler divio zbog njegovih smjelih arhitektonskih zamisli. I jednom prilikom, kada je Šper osjetio da je Vodja dobrog raspoloženja to će mu saopštiti. “Moj Fireru, dobili smo sjajno skulptorsko rješenje od jednog talentovanog mladog kipara! Ipak, moram vam saopštiti da je riječ o čovjeku antinacističkih uvjerenja” završiće priču Šper u strahu od reakcije koju niko nije mogao predvidjeti.
I, na opće iznenadjenje, Hitler je sasvim smireno odgovorio: “Ma pustite vi te mlade ljude, oni ne razumiju politiku! Više ćemo mi, kao pokret, imati koristi od talenta tog mladog skulptora, nego što će nacional-socijalizam imati štete od njegovog uvjerenja!”.
subota, 26. maj 2007 u 01:16
Who cares about Kusta?
Ja se pitam: sta reci nasoj djeci? Znaju da smo emigraniti, da se borimo za opstanak, patimo za bivsim zivotom, da se nastojimo uklopiti u novoj sredini, borimo se sa novim
obicajima i ucenjem jezika. Sta njima reci: ko je kriv i zasto je doslo do rata? Zasto da odrastaju sa osjecanjem mrznje, a kako im ne reci nista? Na sta da budemo ponosni? Na mladima svijet ostaje, a ja se pitam sta smo nasu djecu naucili o nasoj tradiciji i obicajima i sta smo im ostavli u amanet?
ponedeljak, 28. maj 2007 u 15:14
Iako sam ja ne svojom krivicom, što je i Vlado potvrdio, uzrokovala gornju diskusiju, razmišljam kako iz svake nedaće izrasta i poneko dobro. Naime, da ne bi ove žučne diskusije možda nikada ne bih saznala za MADURODAM na koga su pojedini diskutanti ukazali u poređenju sa onim vještačkim selo-gradom. I po svom običaju “ko pita ne skita” uguglirah taj termin i otkrih ljepote nečuvene u Nizozemskoj.
Predlažem da nam neko od sarajevskih Holanđana napiše nešto o Madurodamu uz obavezne ilustracije. Naći će se ipak poneko ko je bio “analfabeta” kao ja, jer “bolje ikad nego nikad” zar ne?
Uz srdačan pozdrav
Zdenka Tribe
Brackley, V. Britanija
ponedeljak, 28. maj 2007 u 22:29
Sta reci nasoj djeci?
Za sada ce oni koji su se opredjelili za “svoje” govoriti o “svojima”. A kako Dovlovci nemaju svoje niti njihove, ostaje nam da pokusamo interpetirati redoslijede dogadjaja i ??? - eventualno se pozivati na to da je svaki rat los itd. Pogledajte kakve se muke desavaju oko stvaranja udjbenika istorije/povijesti u bivsim zajednickim drzavama. Pa to pas s’maslom nebi pojeo. Pojedine nacije postoje prije nego je pojam nacije uopste postojao. a I STRANKE. HDZ je postojao u VII stoljecu, SDA je osnovao Sultan taj i taj, SDS je bila dvorska stranka Dusana Silnog, SZBiH -Tvrtka Tomasevica, HSSS Matije Gubca itd.
Izvrsni povijesnicar Dubravko Lovrenovic je dao najbolje uputstvo kako interpretirati BiH istoriju (moze i sire): POPUT STRIPA “ASTERIX I OBELIX” koji je nastao kao parodija na rezim De Gola.
Ako nastavimo kako sada ide, vise ce se govoriti o mrtvima nego o zivima.
Zeko
utorak, 29. maj 2007 u 08:18
Bravo Jugo… Ostalo su suplje teorije,koliko znam sarajlije niko nije pitao po kojoj zele da budu granatirani. A to da smo svi krivi za belaj podsjeca na Rasinu izjavu kako sami sebe granatiramo…Kusta se prvo uhvatio Slobe, pa Mila, pa… On i Brega su u ratnim danima bili jedini cija se rijec slusala u Evropi… Sve sto sam od smradova ocekivalo bilo je “Zaustavite rat” Ni habera.
petak, 1. jun 2007 u 00:45
Da ne bi komentara na temu Kuste još bih dugo živio u lijepoj iluziji da sam se napokon ponovo našao sa svojom starom finom rajom.Nažalost,stara fina raja je miljama daleko od mene a i ja od nje.Ustvari tema nije bila Kusta nego MI,što se moglo upratiti odmah nakon nekoliko prvih komentara.Stoički sam pročitao sve i shvatio da vi, tamo daleko, niste tamo daleko bez veze,budite spokojni i sigurni u tome da ste donijeli pravu odluku.