Mašo Užičanin: Prilog za historiju KK “Bosne” (Prvi dio)
Na web stranici KK Bosna, pod folderom “Historija”, koji je cini se napisan 2004, kaze se:
“Klub je osnovan prije 53 godine, 1951 …. , a 1955. godine je osvojio prvi u nizu trofeja, Kup grada Sarajeva, i tim dostignucem se plasirao u visi rang takmicenja, Republicku ligu Bosne i Hercegovine. Ovaj prvi uspjeh ekipe koja ce obiljeziti historiju bosanskohercegovacke kosarke, i sire, ostvarili su: Brkic, Marusic, Takac, Bise, Bjelica, Cindric, Bilic, Duraskovic, Fetahagic, Uzelac, Dzapa, Pilav, Hofbauer, Lovrenovic, Beganovic i Dimitrijevic. Narednih 17 godina bilo je potrebno da se u redovima studenata formira generacija koja ce klub odvesti stepenicu vise - u tadasnju izuzetno kvalitetnu Prvu jugoslovensku kosarkasku ligu. Stariji ljubitelji kosarke u Sarajevu i sada se sjecaju, i jos uvijek prepricavaju, nezaboravni mec gradskih rivala Bosne i Zeljeznicara; odigran je 28. aprila 1972. godine u Skenderiji….. Idejni voda ekipe koja je postigla ovaj historijski rezultat i njegov tvorac bio je Bogdan Tanjevic, a njegove zamisli na parketu su ostvarivali: Terzic, Milavic, Cecur, Pavlic, Nadazdin, Dumic, Soce, Varajic, Pejovic, Pesic, Krvavac i Dogic”.
Nakon ovoga pasusa, istorija kluba se daje dosta detaljno, sa imenima igraca i trenera, a u posljednjim godinama cak se daju i rezultati po sezonama. Jasno je da su tekuci i netom prosli rezultati najvazniji posjetiocima web-a, ali ipak, ako se nesto zove historija, onda … mislim da ne bi trebalo ovako! Naravno, postoji mogucnost da onaj koji je ovu istoriju pisao nije imao dovoljno podataka, mada je vjerovatnije da nije smatrao niti potrebnim da ih prikupi ili obradi.
Padaju u oci tri stvari - Prvo, tih “narednih” 17 godina koje su preskocene cine cak jednu trecinu kompletne istorije kluba. Drugo, nije tacno da je “stepenica vise” od Republicke lige bila Prva savezna liga. Postojala je i Druga savezna liga i muska ekipa KK Bosna je jedno vrijeme bila u toj ligi i iz te lige je usla u Prvu saveznu. I trece, u istoriji kuba nema niti jedne rijeci o zenskom timu iako je godinama zenska ekipa KK Bosna bila godinama jedan od vodecih timova u Jugoslaviji, te dala niz reprezentativki. I tako se eto desava dase u istoriji kluba vise puta spominje igrac iz USA, koji je profesionalno odigrao par sezona za klub i onda otisao svojim putem, a nema niti jedne rijeci o pokojnom Cedi Duraskovicu, koji je bio prvo dugogodisnji igrac one “ispustene generacije”, pa onda trener muske ekipe barem 6 godina, pa zatim i zenske jos najmanje toliko. Ili pak o Tripku Adzicu koji je tu zensku ekipu stvorio.
Kao igraca jedne od ovih ispustenih generacija ovakav me pristup pogada, pa cu pokusati da popunim ovaj prazni prostor znajuci da ce ova tema interesirati i Vladu i one dovla blogovce koji su okrenuti sportu, a i da je blog originalno i pokrenut kao prica o sportu u Sarajevu. Ja nemam namjeru da pisem istoriju, niti sam za to kvalifikovan, nego cu samo navesti neka sjecanja, priloziti nesto slika i ispricati nekoliko prica. Pisacu u nastavcima i radi boljeg rasporeda svoga vremena i radi citalaca - de se previse ne zamaraju jednom te istom temom.
U ovoj preskocenoj trecini istorije desio se je ocit prelaz iz cistog amaterizma i igre iz ljubavi prema sportu u profesionalizam. Nije to islo naglo, nego postepeno, korak po korak, sa dva treninga nedjeljno u pocetku, sa skupljanjem para za svako putovanje, limitima za ruckove u ekspres restoranima i drndanjem u drvenim kupeima druge klase, pa zatim sa tri-cetiri treninga sedmicno i putovanjima u kuset kola, pa sa nekim “hranarinama”, pa do dva-tri treninga dnevno, putovanja avionima i sve sto ide uz to. Prelaz je bio vidljiv i sa drugih aspekata - u pocetku su u Bosni igrala sarajevska raja, daci i studenti, da bi postepeno poceli dolaziti igraci sa strane, prvo iz BiH, a zatim i iz Jugoslavije. Ekipa je sve manje bila studentska, iako se i danas sportsko drustvo Bosna zove “akademsko”. Ovaj prelaz bio je za mnoge tezak, pa cak i dramatican, a ja sam bio jedan od tih. Na kraju sam sport i napustio radi te profesionalizacije, poprilicno ogorcen i to dva puta - prvi put kao igrac, a dosta kasnije i kao sudija.
U muskoj ekipi KK Bosna kakve se ja sjecam i koja je predhodila mojoj generaciji igrali su: pok. Ugljesa Uzelac, pok. Cedo Duraskovic, Dragan Huml, Mirza Kulenovic, Noka Bilic, Cico Dardagan- Staki, Nedzad Cerimagic, Stancic- nadimak Stana iTopalovic-nadimak Uho ( ne sjecam se njihovih licnih imena), bice mi zao ako sam nekoga ispustio. Igrali su vec tada u Drugoj ligi i imali prosjecno najvisu ekipu ( prvih sest pobrojanih su svi oko 190 cm visoki sto je u ono doba bilo jako puno i centri su bili te visine). Ekipa je medutim tavorila na dnu i ispala iz Druge lige 1962 godine jer nije imala niti sredstava, niti trenera, niti volje da ucini nesto vise. Na utakmicama je bilo dosta sale i cirkusanije, cak su ljudi poceli ekipu zvati i “cirkus Bosna”. Jedno vrijeme je trener bio Pal Takac, u to vrijeme gospodin vrlo finih manira, blag i stalozen, kojeg sam kasnije potpuno izgubio iz vidokruga i ne znam sta je s njim bilo. Ugljesa je naravno bio glavni u ekipi - i kapiten, i voda puta, i trener - sta god zatreba.
U to vrijeme u Mladoj Bosni je igrala proslavljena generacija igraca: Silja Deric, rahm. E. Cengic, Caza Pasic-Tatum, Srecko Rabenstajn, Zlatko Corn, Smajo Bajrovic, Sinisa Knezevic, Braco Alikalfic, Cedo i pok. Miso Gojkovic, Marko Marendic - vjerovatno sam opet nekoga ispustio.
Sarajevske gimnazije bile su vrela iz kojih su uspjesniji igraci isli u sportske klubove i dale su vjerovatno i gotovo sve predhodne generacije kosarkasa. Krajem pedesetih, kada sam ja poceo igrati kosarku, u Prvoj i Drugoj gimnaziji stasavale su veoma dobre ekipe, a u Trecoj gimnaziji se to desilo nakon nekoiliko godina. Kosarkaski turniri koji su se igrali u tada jedinoj sali u Drugoj gimnaziji, ili pak vani na Metalcu, okupljale su maltene vise gledalaca negoli utakmice Druge i Republicke lige. U Prvu gimnaziju je za trenera dosao Vlado Joksimovic, veoma vrijedan i ozbljan covjek, gotovo profesionalac. On je od nase generacija napravio tim toliko dobar, da nas je KK Bosna, odnosno Vule Vukalovic, pozvao da kao tim predemo kompletno u Bosnu i zamjenimo staru ekipu. I mi smo naravno pristali. Nije to medjutim islo lako, stari igraci su se otimali, pa smo jedno vrijeme sa starim timom putovali samo Pavlic i ja, ponekad mozda jos neko. Tako sam imao prilku da upoznam stare kajle, posebno Ugljesu, kojeg sam cisto obozavao radi njegovog duha koji je zracio svuda okolo. Prvu utakmicu smo Pavlek i ja odigrali u Tuzli, sa Slobodom koja je tek bila ispala iz lige i u kojoj su igrala cuvena imena kao Dugonjic, Separevic, braca Skobic, Ramljak, Berberovic, itd. Ja nisam imao pravo igrati pod svojim imenom, valjda nisam imao valjanu registraciju, ili sam bio premlad - ne sjeecam se tacno, pa sam igrao pod imenom N.Cerimagic, koji je u to vrijeme vec prestao aktivno igrati. Utakmica je za mene bila cudo - stadion je bio prepun, valjda radi Slobodine popularnosti, a i Bosninog “sarma” , a rezultat - 77:35 za Slobodu !!! Bilo je smijeha i medju igracima i medju publikom, pa bogami i od strane naoko strogih sudija. Ja sam bio pun sebe - igrao sam po prvi puta i cak jednom i blokirao strasnog Separovica - najviseg igraca u ligi, “blizu” dvometrasa, korpulentnog i po svemu snaznog covu, kojeg smo nakon utakmice vidjeli kako u ekspresu preko puta stadiona ispija rakijicu na eks, sa strane mu se za ruku objesilo mace kao za tramvaj, a pred restoranom mu parkiran ogromni motocikl. Danima sam zivio od ove price!
Sitaucija je postajala neobicna i neodrziva: mala raja su dolazila na treninge, a velika raja (uz par izuzetaka) su isli na utakmice. Stariji igraci su se vec poceli osipati, ne sjecam se kojim redom, ali je srz i “najjaci” njen dio uporno ostajao. U takvoj situauciji Vule Vukalovic, jedini profesionalac u SD Bosna i njena siva eminencija, odlucuje se na neobican korak. U dogovoru sa Nokom Bilicem, koji je vec prestao igrati, ali je bio zvanicni spiker na utakmicama u FIS-u, odigrava se slijedeca prica. Ekipe se zagrijavaju, zatim istrcavaju na teren, predstavljaju se igraci, a onda - kao grom iz vedra neba, pojavljuje se Vule sa nekoliko buketa cvijeca, Noka obavjestava publiku da se od kosarke oprastaju ti i ti, Vule ih grli, ljubi i daje im cvijece, publika pljesce, a igraci se snebivaju. I tako dode do konacne smjene generacija pocetkom sezdesetih!
Nisam nikada kasnije ovu epizodu prepricavao ili komentarisao ni sa Cedom, niti sa Ugljesom, iako sam s njima bio prilicno blizak. Ocito je medutim da ona nije ostavila traga na njihove odnose sa Vuletom jer su njih obadvojica ostali u Bosni i druzili se sa Vuletom jos mnogo godina. Medjutim, “stari” su ipak trazili i dobili pravo da s nama odigraju utakmicu i pokazu da su “bolji”. Nikada tu utakmicu necu zaboraviti i cesto sam je pricao, a opet je u glavnoj ulozi, ko drugi pa Ugljesa. Igramo mi tako tu utakmicu, i jedni i drugi zapeli, na jednoj strani pubertetlije od 16-18 godina, puni snage i nade, asfalt puca pod nama. Na drugoj nasa stara raja, stariji samo 6-8 godina, ali sa vec vidljivim prekomjernim kilama, bez treninga i kuvveta, sa jacom zeljom nego mogucnostima. Ja cuvam Ugljesu, a on igra centra, najlakse mu, moze najduze stajati i odmarati. Cuvam ga sprijeda, ne moze od mene ni loptu da primi, a kamoli da da kos. Zapjenio, ljuti se, stenje, vice na saigrace, ali je prema meni fin, kao i sva stara raja. U neko doba, okrenu se meni i kaze: “De, Maso, prodi me se malo tako ti boga”. Ja se pocnem valjati od sege, on se nekako dokopa lopte, prode do kosa i …. dva poena. Trceci nazad, napunjem novopm snagom i pun sebe prolazi pored mene i kaze: “Postigoh ga ja mali…” E, bas sam ga volio! Pokoj mu dusi i slava mu!
Baviti se sportom bilo je u ono doba nacin da se o zivotu nauci u kondenzovanoj formi - rad i napredovanje koje uz rad ide, radost druzenja i pobjede i gorcina poraza, uzivanje u nekoj vrsti slave i tuzi zbog neminovnog pada, tapsanje po ramenu od strane i pozantih i nepoznatih i kasnijeg okretanje leda od strane tih istih, pa i to vrijeme za odlazak i smjenu generacija. Sto je najvaznije, u cistom amaterizmu, i kada izgubis utakmicu vec imas pravo na nadu i pocinjes razmisljati o revansu. I tako lako postajes i ostajes prijatelj i sa onima s kojima igras i sa onima od kojih si izgubio. A kada uz utakmicu izgubis i pare, e onda nema revansa - pare od te premije su izgubljene zauvjek! I ostaje ta gorcina zbog gubitka dobitka, a ne gubitka utakmice.
Za trenera nove ekipe je bio prvo postavljen Caza -Tatum Pasic, sto je na neki nacin bio sok u FIS-u, jer je Caza bio dugogodisnji igrac Mlade Bosne. I on je izgleda bio u cudu da je to prihvatio, pa je dao ostavku nakon par mjeseci. Uprava tada postavlja Cedu Duraskovica za trenera i on ce to ostati sve do dolaska Milenka Novakovica 6-7 godina kasnije. Osnov tima je na pocetku bila ekipa Prve gimnazije, ali su vrlo brzo poceli pristizati i igraci prvo iz Druge (braca Goran i Planinko Kapetanovic, Dado Hegenberger, pa kasnije i Mirsad Milavic), pa zatim i iz Trece gimnazije (braca pok. Boro i DuskoTurkovic, braca Milenko i Dragan Tepavcevic, Milenko Babic, Slobodan Devic).
Nazalost nemam ni jednu sliku sa starom generacijom. Slika te nove generacije, izasla je u Oslobodenju, i evo je u prilogu: Cedo, Kostic (ne sjecam se licnog imena), Mladen Novak, Maso Uzicanin, Goran Kapetanovic, Miralem Sabovic, Milan Pavlic, a cuce: Faruk Hadziselimovic, Dado Hegenberger, Jovica Misanovic, Izo Demirdzic i Brano Cukvas.
Sve se ovo desava godine 1962. I Mlada Bosna je dobila par igraca iz Prve gimnazije - Bosa, Milano (Zdravko), Darko Damic, a iz Druge gimnazije joj dolaze Pimpek, Janko Marendic, Vlado Stefanovic .., te u M. Bosni zapocinje tiha smjena generacija. Konkurencija izmedu timova se zaostrava i Bosna donosi odluku da seli iz FIS-a na Kloster, da bi imala “svoj” teren. Asfaltirano je igraliste i uvedena je rasvjeta.
Na juniorskom prvenstvu grada 1963, sa Cedom kao trenerom, KK Bosna osvaja prvo mjesto. U prilogu su slike tog tima: Maso- sa peharom, pok. Boro Turkovic, Goran Kapetanovic, Zika Bobar, MIlan Pavlic, Dusko Turkovic, Planinko Kapetanovic i Dubravko (Dubi, prezime evo zaboravih, a zna ga pola Sarajeva). To je bio veliki uspjeh na pocetku karijere te generacije, ponajvise radi pobjede nad Mladom Bosnom, koja je vec imala veoma jaku juniorsku ekipu sa Bosom na celu. A dresovi - opet od Odbojkaskog kluba Bosna, poklon od Vuleta Vukalovica.
Nastavak u iducem broju!
Maso Uzicanin
Dopuna
U proljece 1957 godine u Banja Luci odrzano je republicko kosarkasko prvenstvo za juniore.
Neko iz uprave mi je dao 8(osam) povratnih karata uz obećanje da će nam se pridružiti trener tj. vođa puta. Moj zadatak je bio da sakupim sedam igraca sto sam jedva nekako i obavio. Dakle, na put smo posli Silja (Deric), Omer Karabeg, Paja (Pasic Muhamed), Pego Debevec, Topalovič i sada pokojni Mirko Grbic. Na Zeljeznickoj stanici nije se pojavio trener pa sam kao najstariji morao da preuzmem i tu ulogu. Posljednju i odlucujucu tekmu igrali smo protiv banjaluskog Borca. U prvom poluvremenu smo ostvarili prednost od desetak koseva sto je za ondasnje prilike bilo gotovo nedostizno. TTako nije mislio jedan od sudaca (naknadno smo saznali da je Banjalucanin!) koji nam je svirao licne kad je god mogao tako da smo pred kraj ostali samo nas cetvorica sa po tri ili cetiri licne. Tada je na scenu stupio mjerilac vremena. Postalo mi je jasna njihova namjera da da na s svedu na dva igraca sto bi znacilo da gubimo utakmicu bez obzira na rezultat. Stoga smo poceli da izbjegavamo protivnicke igrace uzdajuci se u to sto nas je lopta htjela i sto smo zadrzali pomenuto vodstvo. Uvjeren sam da je to bilo najdugotrajnije poluvrijeme u povjesti ovog sporta a zavrsilo se tako sto je napokon pao mrak i mi smo postali repu8blicki prvaci. Medjutim tu se prica ne zavrsava jer su Banjalucani nekako iskopali da su Silja i Omer bili prijavljeni za neku seniorsku utakmicu tako da nam je titula prema tada vazecim propisima oduzeta za zelenim stolom.
Aferim Maso.Svaka ti cast na energiji i volji za pisanjem ovakvih clanaka.Usto iznenadio si me i stilom i sistyematicnoscu.Veoma dobro,sto bi rekli mi novokomponovani kanadjani good job.Drago mi je i osjecam satisfakciju zbog svih onih potrosenih dana na treninge i putovanja.Npr. Sarajevo-Niksic-Titograd-Cetinje.Samo u ciri 22 sata.Plus sinobus do Titograda i autobus do Cetinje.
Uz jos nesto.Svi govore kako je tvorac prvoligaske Bosne bio Bosa.O njegovim zaslugama ne treba govoriti,ali istine radi covjek koji je udario temelje te Bosne bio je Milenko Novakovic.Covjek znalac i fanatik.On je pronasao Varajica,Cecura,doveo Pesica i stvarao ekipu.Bosa je kasnije udario filing bez koga ta ekipa ne bi otisla gdje je bila poslije.Ovo radi istorijske istine i onih 17 godina.Braca Turkovic su bili iz Druge,a ne iz trece gimnazije.Dado
Uh, znao sam da ću nekoga važnog ispustiti - i jesam!
U ekipi Mlade Bosne koju sam nabrojao, ispustih Ljubišu Lučića, vjerovatno najaktivnijeg Mladobosnaša generacije i u to vrijeme i kasnije - igrač, tehniko, trener, član uprave i dr.
Nije namjerno, Ljubo!
Valjda nije ženska sarajevska košarka spala na to da ja o njoj pišem ??!!!!Očekivala sam da se po tom pitanju jave stvarne i velike akterke jedne talentovane generacije, a evo čega se ja sjećam:
Čini mi se negdje oko 60-te, neko u Košarkaškom savezu je donio odluku da se pokrene ženska košarka u Sarajevu i poslao Tripka Adžića u Treću, Dragana / pomozite sa prezimenom - Hofbauer, op.ur. / u Drugu, a Dražu / opet ‘fali prezime - Vojnovic, op.ur./ u našu gimnaziju. Nadža Hadžibegić, Kica / Živka/ Mandić, Erika Krajnc, Verona, Olga Đoković, ja i još jedna mala plavuškica na krilu, smo sačinjavale prvi tim tih početnih par godina. Draža nam je davao ozbiljne i veoma kvalitetne treninge, prvo u gimnaziji a kasnije u FIS-u. Pored vježbanja u sali, obavezno smo jedanput sedmično imale i teoretski čas. Crtao nam je na tabli šeme napada i odbrane, pokazivao kako fintirati i provocirati protivnicu. Nije propustio ni jedan jedini čas da ne spomene Čedu Gojkovića, virtuoza u provociranju koji je to umješno radio čupkajući dlačice na nogama protivnika!!!! Ni dan danas mi nije jasno šta smo mi trebale raditi da provociramo naše protivnice !!:)
Erike i Nadže nažalost više nema ali bi se zato Olga i Kica morale sjetiti detalja tih naših pionirskih koraka u košarci koja je prerasla u vrhunsku kad su ove i druge djevojke kasnije postale i prvakinjama Jugoslavije.
Kico / ŽIVKA/, bona, što se ne javiš? Ako nećeš onolikim muškarcima što vape za tobom, javi se svojoj staroj drugarici i napiši svoja sjećanja iz tih davnih i divnih vremena.!!
Ja sam, poslije dvije godine intenzivnog treniranja morala napustiti sport u kojeg sam bila ludo zaljubljena jer me je moja Demetarka / profa klavira/ uhvatila ” in flagranti “. Otkrila je, naime, da se na treninzima dobacujem teškim “medicinkama” i tako kvarim svoje klavirske prstiće u koje je ona tako puno polagala :). Bilo je” ili - ili” i ja ko’ Sosa iz onog vica morala reći “ili”. Po svemu sudeći nisam pogriješila jer sada od tog “ili” živim dok bi mi ono drugo “ili” danas slabo dalo ruke….
Jednim udarcem bi htio ubiti bar tri komentara;
Prvo ,”Prilog za historiju….”dobar potez i autor pismen/naime za divno cudo i ostali pisci na ovim zadnjim stranama bloga, pismeni, zivi i
zanimljivi.
Drugo ,Stambuk Mladen, matematicki genije proslog vijeka,je takodjer sjajno napisao humoristicnu ali istinitu pricu u gornjem komentaru, koja pokazuje stanje u tadasnjem mladom i siromasnom sportu punom entuzijazma sa jedne strane a i trapave zelje za ne zasluzenim uspjehom.Jedino mu zamjeram , sto nije opisao i dogadjaje van borilista jer su ekipe bile smijestene u Zenskom domu za medicinsko osoblje./Vauuu!!!/ sto bi bio takodjer interesantan takmicarski momenat pogodan za humoreske, pogotovo u nasoj ekipi iz glavnog grada ,koja je bila daleko naj popularnija u tom okruzenju.Tada je navika Banjalucana u navijanju bila da vicu”Ovladaj!” sto je bilo pisicno i samo nas jos vise potsticalo da ih unistimo i pobjedimo na terenu i van njega.
Trece ,uz Azrin komentar ,koji je kao uvijek sarmantan i lijep,da kazem da je mnogo prije njenog vremena ,postojala zenska ekipa obe Bosne koja je uglavnom bila zaljubljena u “lepog” Jovu Dimitrijevica, koji je zato i dobio svoj opasni nadimak “otrov”.
Tada su harale u Mladoj Bosni; Biljana,Jadranka,Mubera,Marina i jos neke cijih se imena ne sjecam ,ali je nihova mladost i ljepota ipak ostala u mom sjecanju.
Biljana Semiz je bila jedna od naj ljepsih a i najboljih kosarkasica tog vremena sezdesetih /i prije!/i pored njenih, sjajnih partija ,ostace mi u sjecanju ,da je u zaru borbe poslije jednog podbacivanja na centru,dokopala se lopte i u sjajnoj kontri ubacila loptu u vlastiti kos.
Pego
Evo upravo sam razgovarala sa Biljanom Semiz o danima ženske košarke u Sarajevu i pročitala joj šta si Pego o njoj napisao. Naravno, uputila sam je na dovla blog da sve pročita i sama. Međutim, kako udate žene nemaju sopstvene kompjutere, pa i nemaju prilike mnogo da surfaju po internetu,
za to su zaduženi uvaženi muževi, ipak se nadam da će uspjeti da otvori ovu stranicu i da pročita šta se tu piše. Kako je i sama primjetila, niko u Sarajevu ne piše o ženskoj košarci kao da je nikada i nije bilo.
Puno pozdravlja sve svoje stare prijatelje i nada se da će se valjda još jednom sa nekim i vidjeti.
Draga Miro,/lijepog li imena,/
Ti bas imas reflekse i ne ispada ti lopta iz ruke iako vec ne igras za juniorsku ekipu prva si u kontri.
Gdje nadje Biljanu bas bih volio da joj napisem par rijeci , ili da se bar cujemo. Zato te molim da mi das neke njene koordinate.
Takodjer bih volio da mi das adresu Vejsilove porodice i ko je jos ostao od njegove bliske rodbine, da bih mogao da im izrazim saucesce.
Pozdrav Pego
Pridruzujem se amandmanima na istoriju i pocetke KK Bosne. Mislim da je autor originalnog sajta trebalo barem da konsultuje brosuru o KK Bosni izdatu prije dvadesetak godina.Tamo su istorija i pocetci imali ipak znacajnije mjesto.Ne treba zaboraviti da su svi uspjesi KK Bosne ipak postignuti u predratnom periodu a on je ovdje,barem prema prostoru marginalno dat.
Takodje treba reci da je u periodu kada sam ja igrao u Bosni taj klub po svemu zasluzivao epitete akademski i univerzitetski. Iz moje generacije od 12 igraca 10 ih je studiralo a cak 9 zavrsilo fakultet.
Pozdrav mojim saigracima Masi i Dadi.
Sa posebnim interesom citam sve sto je napisano o KK Bosni, a uz to vezano i o Mladoj Bosni, jer jedno bez drugog ne ide. Slicno kao i u rukometu. Dva gradska rivala. “Ljuta” a “bez mrznje”.
Tekstovi koji su objavljeni, kao i oni koji ce uslijediti, izvori su za pisanje istorije. Posto su memoarski, po pravilu su nepotpuni pa, po kanonima istorijske metodologije, spadaju u red sekundarnih izvora. Kako su, istovremeno, provokativni, podsticu dalja istrazivanja - obicno uvidom u stampu, nakon cega slijedi istrazivanje najvrijednijih izvora: zapisnici utakmica, zapisnici sjednica uprava ili drugih tijela, podsaveza ili saveza itd. To je jedan mukotrpan, seriozan i dugotrajan posao, koji ne dozvoljava da 17 godina egzistiranja KK Bosne “pojedu skakavci”, kao sto se to dogodilo u monografiji. Velika je zalost sto Nedzad Bise nije medju zivima. Bio je skolovani istoricar a istovremeno i kosarkas i kosarkaski sudija.
Memoarki clanci, nakon sto su “isprovocirali” i bili putokaz istrazivanja, inkorporirani u konacni tekst, postaju floskule koje svemu daju neodoljivi sarm nezaboravljanja.
Sugerisem da se formira tijelo koje bi postavilo projekt pod radnim naslovom ISTORIJA SARAJEVSKE KOSARKE. Mozda na nivou kosarkaskog tijela (saveza) kantona ili interklupskog redakcijskog kolegija. Onda se nebi dogodilo da se ignorise zenska kosarka, ne manje zanimljiva od muske. Rivalstvo B i MB je bilo dogadjaj, a pored Olge, Biljane, Jadranke, Mubere,Marine i drugih iz MB, mjesto bi nasli i Slavojka Tausan, Mica Popovic, Fahrija Avdakovic i dr. iz B.
Pozdrav
Zeko
Clanak je veoma interesantan i veoma informativan … Mene zanima vise informacija o zenskom timu Bosne koji je bio slavan u to vrijeme , al nemogu da nadzem nikakve podatke … Dali mi mozda vi mozete dati vise informacija..
Hvala
mario_jesic@hotmail.com ( bio bih zahvalan ukoliko bi ste mi se obratili preko emaila..)