Umro Vejsil Saracevic
Jutros je umro moj skolski drugar Vejsil Saracevic. Isli smo zajedno u istu skolu (IV Gimnaziju u Klosteru), ista generacija i zajedno maturirali 1959.godine. Vejsil je dugo bio pilot JAT-ovih aviona DC-9 i Caravelle i ja sam, dok sam sudio kosarku, nekoliko puta imao priliku da let od Beograda ili Zagreba do Sarajeva provedem s njim u kabini. Kasnije je bio kapetan velikih aviona DC-10 na prekookeanskim letovima.
Mirjana Marjanovic poslala je danas ovu tuznu vijest sa njegovom slikom.
Dragi Pego,
cudni su putevi ljudski i nebeski.
Vejsil Saracevic, je bio prijatelj moga Voje jos iz djetinjstva, sto iz Kovacica, sto iz Aerokluba.
I tako Veso postade Vojin vjencani kum. njihov zivot se isprepleo visestruko. Veso se
rastavlja od svoje zene Nade i zeni se prelijepom stjuardesom Mimom i ko ce biti kum nego
moj Vojo.
I tako porodice Saracevic i Marjanovic ostadose povezane visestrukim vezama.
Veso je otisao u penziju jer je imao dosta penzijskog staza a i zbog toga sto desetka vise nije letjela
radi visegodisnjih nametnutih sankcija.
Veso ima dva prekrasna sina Harisa i Omara. Haris mu je podario dvoje predivnih unucadi
Emila i Angelinu.
Majka Hasna je jos ziva i dobro drzeca starica, ali mislim da ce Vesina smrt na nju negativno djelovati.
Ona zivi u Sarajevu sa kcerkom Melom koja se n ije udavala i cijeli zivot je posvetila majci i bratu.
One su sada u Beogradu, tj. jednom malom mjestu pored Beograda gdje je Veso kupio kucu i
gdje je zivio od kad je otisao u penmziju sa Mimom. Njkihov kucni broj je
00381 22 342 867. Danas ce biti sahrana.
Volli te i pozdravlja Mirjana Marijanovic.
…….Okrenuo sam telefon i cuo sam Mimin glas…
Posljednji put sam vidio Vejsila kad mi je dosao u posjetu u moju kucu u Beogradu ,kad mi je gost bio Mirza Kulenovic koji je poslije dvadesetogodisnje pauze prvi put dosao u svoje rodno mjesto Beograd i kada sam mu, kao krunu naseg susreta, ukljucio i naseg zajednickog prijatelja Vesu. Sjedili smo kod mene u basci, pored bazena i dugo prebirali po uspomenama.
Par dana kasnije kada smo Mirza i ja krenuli u Sarajevo, svratili smo kod Vejsila u Dobanovce u njegovu kucu kod Beograda ,gdje nas je nakratko primio i lijepo ugostio, jer nam se zurilo.
Kuca i basta kao sa Sumanovicevih slika odise cistocom, ljepotom i harmonicnim mirom, bujnom vegetacijom i raznobojnim cvijecem koje je Veso odrzavao. Dio porodice koji se tu nasao na okupu , stoji kao slike iz porodicnog albuma, koji mi se polako otvara u glavi…..
Velika porodica Saracevic je u Sarajevu na Titovoj, preko puta Ljubljanske banke, imala kucu i pratece objekte koji su okruzivali veliko dvoriste. Od konjske zaprege u pocetku, preko prvih automobila u gradu, pa do mocne taksi agencije na kraju, preko Vese su osvojili i nebeske puteve.
Bajrami, vjencanja, rodjendani, razne svetkovine i proslave okupljali su krem sarajevskog drustva, a majka Hasna, dan-danas u poznim godinama, ljepotica, uz muza i brojnu njegovu bracu, dominirala je kako tada tako i uvijek porodicnom scenom.
Porodica Mandic, nihovi dobri prijateli i susjedi sa djecom Duskom, Mladenom i Marelom su bili uvijek prisutni i njima bliski kao i ja jer sam sa Vejsilom isao u osnovnu skolu od samog pocetka, a putevi su nam se razdvojili tek kada ga je letenje, unatoc mnogim dramaticnim situacijama kroz koje je srecom prolazio, neodoljivo privuklo.
Vidjali smo se povremeno u avionima, na raznim aerodromima i svjetskim gradovima gdje su nam se nomadski putevi ukrstali, ali i u malom dalmatinskom ribarskom mjestu kod Ploca, Komarni, na moru, gdje se okupljalo sarajevsko staro drustvo Meho Karalic, Braco i Mirza Kulenovici, Mate Milinkovic i ostali, gdje je on unosio duh nebeske lutalice, kome je cijeli svijet bio na dlanu, a mnogima je, kao “taksi” njegovih predaka, cinio razne nesagledive usluge kad god je to trebalo….
“Mima ..Pego je, iz Varsave..”
“A ti si Pego..”…
Sjecam se tog zadnjeg susreta odakle sada slusam preko telefona njen glas i sjecam se brizne Mime koja se malo izmakla i, kako to vec prilici, dirigentsku palicu ustupila svojoj svekrvi, koja je tad bila kod njih u gostima zajedno sa kcerkom Melom. Majka me je zadivila svojom neprolaznom ljepotom i bistrim umom koji me je prihvatio kao da se nismo razdvajali tih zadnjih bar cetrdeset i vise godina, spominjuci dane i osobe koje su nam bile drage, a koje su mi pomalo iscilile iz sjecanja. Predah, rucak i osvjezenje, pa nastavismo put ne znajuci da vise nikad necemo sresti naseg druga koji nas je brizno ispratio do izlaza iz tog malo tihog ravnicarskog mjesta na dohvat Beograda.
“Mima, primi moje iskreno saucesce i prenesi ga i ostalim clanovima porodice..mnogo mi je zao”
“Znam, Pego, svima nam je tesko,… mnogi su ga volili”
“Cuvaj se, imas svoju porodicu, svoje uspomene i svog covjeka u njima”
Pego
http://www.aeroklub-sarajevo.ba/Veso.htm
Slava mu
Dejan