Pego: Prica o sretnom Ciganinu
DJANGO REINHARDT - Legenda i stvarnost
Razmisljajuci sta cini umjetnost drukcijom od stvarnosti, cesto se sjetim DJ.R. i razlicitih prica o njemu i pokusam na to pitanje da dam odgovor ili bar da, kao otvarajuci “babushke” u njemu, otvorim jos jedno pitanje o tome. Osnovno je da se zna da razlika izmedju faktografskih podataka o njegovom zivotu i price o njemu, koja sadrzi tu razliku i umjetnicku vrijednost /manju ili vecu, zavisno od vjestine i naboja stvaraoca/, upravo je taj magicni fluid koji proizvodi sama masta, donekle umanjujuci i slabeci istinu. Umjetnost je sakrivena u toj samoj razlici te dvije price koje su u isto vrijeme i legenda i stvarnost tog istog dogadjaja.
Evo te price:
DJ.R., taj najveci muzicar medju Ciganima ili taj najveci Ciganin medju muzicarima, iznenada se pojavio, nestvarno kao duh, kad je pocetkom tridesetih godina pocelo da se govori o njemu, a na muzicku scenu je trijumfalno izasao ovjencan prorocanstvom, prethodno najavljene slave i pojavio se kao Feniks iz pepela, krajem Drugog svjetskog rata, na zapreznim kolima, prateci svoj ciganski karavan i cergu koja je gluvarila po jugu Francuske.
Tada su se zaustavili u nekom gradu gdje je DJ.R. poceo da svira na nekom vasaru i oduzeo dah gomili koja je slusala njegovo, do tada neprevazidjeno, virtuozno sviranje na gitari sto je on briljantno izvodio bez jednog prsta, dok su ostala dva prsta bila vrlo malo pokretna na istoj toj ruci, koju mu je nesreca, u nekom pozaru iz koga je jedva iznio zivu glavu , unakazila i osakatila za cijeli zivot.
Taj nastup ga je, kao raketu, lansirao u vrh slave koja se munjevito sirila, dok se gomila obozavalaca vremenom povecavala da bi na kraju izasla iz svog okvira i pokrila i ispunila sve gradove Francuske i cijele Evrope, a njega su ubrzo proglasili Ciganskim kraljem jazza i ostale, tada popularne muzike. DJ.R.je snimao ploce lako i spontano, kao kad se izlije ljetna kisa , sam ili sa orkestrom, bez prestanka svirajuci uglavnom svoju muziku ili improvizirajuci uvijek drukcije, svjezije, na tudje teme, koje su s tim postajale samo njegova muzika , povecavajuci razliku u slavi, cijeni i kvalitetu izmedju sebe i svih ostalih do tada poznatih muzicara, smrtnika i zapazenih, ali njemu nedoraslih gitarista.
Tacno je da je povremeno nestajao, sam ili sa svojom cergom, na kratko vrijeme, kad mu dosadi ovakav zivot ili se zasiti svega, a cigansko srce ga povuce da luta drumovima bez kraja i bude samo Ciganin i niko drugi. Niko nije znao gdje je, pa su muzicki agenti, fanovi i svi koji su ludovali za njim i divili mu se, pokusavali da ga nadju i da ga vrate na kraljevski pijedestal koji do tada nikad nije pripadao takvom Ciganinu iz koga je kuljala umjetnost sviranja i stvaranja najbozanstvenije muzike do tada poznate, koja je, bez nota i pripreme, nastajala, takoreci u momentu, kada se palilo svjetlo u studiju oznacavajuci tisinu i pocetak snimanja. Jer, DJ.R. nije poznavao ni note, pa je uvijek svirao nesto novo ili ono staro, samo na potpuno drugi nacin.
“On je u dosluhu sa Bogom”..govorili su, pa im je njegov svaki nestanak bio kao prirodna katastrofa, a ponovni povratak kao boziji dar i providjenje.
I, bas kada je bio na vrhuncu svoje slave, nestao je pedesetih godina iznenada, za uvijek i za sva vremena, nikad se vise nije pojavio niti se o njegovoj cergi ista, ikad, ponovo culo ili saznalo. Ostala je samo njegova neprevazidjena bozanska muzika, muzika lutajuceg ali sretnog Ciganina bez jednog prsta, osakacene ruke, nedostiznog, legendarnog DJ.R. najveceg gitariste na svijetu.
Tako su pricali svi Cigani koje sam sreo i svi ljudi koji su vjerovali u njegovu muziku.
Ali, ipak, ova prica je samo ciganski mit i cuo sam je prvi put na putu u Francuskoj, izmedju Eksaprovansa i mora, u jednoj ciganskoj cergi uz koju sam se zaustavio da prenocim u obliznjem motelu, ali sam, privucen magicnom snagom cerge, prenocio u njoj, slusajuci uz vatru i vino, dobru cigansku muziku koju su, po sjecanju, svirali mladi, nadobudni, lokalni Cigani ozivljavajuci uspomenu na njega - slavnog Djanga Reinhardta.
Njegov stvarni zivot, potkrepljen cinjenicama, bio je znatno drugaciji, sto moze da se utvrdi na Internetu, a, i u literaturi, mada taj njegov stvarni zivot nije bio nimalo manje dramatican, a, ni manje zanimljiv. Ali, jednostavno, nije imao ovu svoju harizmaticnu pricu koja rusi sve zabrane i barijere izmedju jave i sna, stvarnosti i maste, koja je neophodna da nesto ostane zauvijek trajno i svjeze i preraste u leg endu koja ce postati vjecna.
Sve nas ovo, kao i sama prica, navodi na pomisao i stalno pitanje: Sta je vaznije, istina ili mit? Sta ostaje u ljudskoj svijesti duze i trajnije, cinjenice i faktografski podaci ili nadahnuta masta koja balzamira i cuva uspomene i drzi ih zive u sjecanju kroz vjecnost?
Zato odlucite sami, sta biste vi radije izabrali, vjecnost ili istinu? Bilo je to, uostalom, jedino pitanje i moto jedne od Foknerovih najljepsih novela , kad je postavljeno na samom kraju romana, ali, ostalo otvoreno i do danas jer je, u medjuvremenu, Fokner umro i pitanje jos uvijek stoji otvoreno i bez svog gospodara, a, i bez svog pravog odgovora..
. Legenda o DJ.R. nije samo prica koja koketira sa razmisljanjem sta je umjetnost? I, sta je dobra prica, nego, vracajuci se na tu iskonsku legendu o covjeku koji se pojavljivao i dosegao najveci vrh ljudskog dostignuca u muzici i postao najveci gitarista svijeta, unatoc svim fizickim nedostacima i opet toliko puta nestajao sa svojom cergom i bio sam svoj sretni Ciganin koji luta, upucuje me na pomisao da je to najbolje izabran put u zivotu i umjetnosti, zajedno. To je srz zivljenja i put ka zvijezdama u istom obliku. Zato mislim da DJ.R.-a treba shvatiti krajnje ozbiljno, a i metaforicno i nestajati povremeno, dok ne dodje vrijeme kad treba nestati zauvjek.
Pego