dovla.net

TUCA STOLJECA - Dubrovnik 1964

Lijepo je brate citati Pegu, ali je s druge strane i belaj - nekako ti neugodno bilo šta pisati. Mislim, kad vidiš lijepo naslikanog konja, ili prirodu, ili portret, diviš se tome i odmah znas da ti ne znaš tako, iako u prirodi vidiš isto to sto i taj slikar. Ali ruka ti jednostavno ne umije, a onaj tamo je ipak slikar. Ali kada piše Pego, covjek koji nije pisac, kojem je vjerovatno S-H u školi predavala Anka Žuljic, kao i tebi, e onda ti ipak dodje nekako nezgodno. Jer i tebi se svašta izdešavalo, i ti bi imao šta napisati - … ali ništa!

Ova nelagoda bi se posebno mogla odnositi na pisanije o Dubrovniku iz tih godina još gotovo golobradog Ibrice, na skalinama još uvijek toplim od dnevnih vrucina u ponoc, Trubadura u kojima smo kao imali “svoju raju”, sa bliskim nam imenima, pa i cuvenog Labirinta - gdje sam ja samo zavirivao, a ne i ulazio, Šeherzade u koju sam nekada nekako prodro i ostalih van-zemaljskih užitaka koje su eto zapali i sarajevsku raju i koje Pego tako rado opisuje. S druge strane, kako ovo on ispisa onu Pljacku stoljeca, meni se stalno po glavi vrzma Dubrovnik i jedan dogadjaj u kojem sam ucestvovao, a koji bih sada, ponukan uspomenama, a polakomljen Peginim naslovom i izazovom, lako nazvao “Tuca stoljeca” i pisao o njemu. Pa, da ja ipak pokušam, a da se jednostavno ne uporedjujem s Pegom. I eto….

Moja gimnazijska raja je godinama tradicionalno išla ljeti na istu turu - šatori, luft-madraci, nešto love, i prvo ferijala na Zlatnim stjenama u Puli. Druga stanica je bila ferijala u Zadru , zatim ferijala u Tucepima i onda - Dubrovnik. E tu nema ferijale! Poslije Dubrovnika je bila još jedna štacija - Becici, ako nam je ostalo ista para i volje da se još pržimo i polu-gladujemo. Ja ne znam odakle Pego nadje one vrece za spavanje u kojima je sa Kilom spavao na plaži u Malom Lošinju i iz kojih su mu ujutro virili oni prcasti nosici u djardinu. Mi ti nismo ni znali za te vrece, to je došlo nekad kasnije, nego smo spavali pod šatorima, k’o Cesi. Moj je šator bio napravljen od preradjene prastare cerade koju sam našao na tavanu u staroj kuci, a, na kojoj je pisalo velikim crnim slovima: OMER UŽICANIN I SINOVI. Ostalo valjda od prije rata, kada su moji imali firmu u Caršiji. Sarac Meho i baš iz Saraca, uslišio moje molbe i napravio od toga šator, a ja na njega još dopisao HOTEL PROPUH. I jeste bio propuh! Ako smo spavali dvojica, na dva dušeka, išlo je nekako, moglo se stati, cak i vrata zatvoriti. Ali kad smo imali i treceg, a uvijek je bilo mušterija, onda legneš upoprijeko, pa meni, ovako velikom, vire noge do koljena, u slast malih dosadnih žuckastih mrava, krvopijucih komaraca i ostalih žitelja borovih šuma gdje su obicno locirani i pravi i divlji kampovi. Kod nocnih oluja i provala oblaka, sa ovakvim propuh šatorom bez dna, probudiš se ljuljuškajuci se kao da si u camcu, a ustvari i jesi, jer ti dušek pluta na vodi, a ti, onako bunovan, shvatiš tek ako staviš ruku sa strane i umociš je u hladnjikavu ljetnu kišu pomiješanu sa crvenom zemljom i iglicama borova, ili ako, nedaj bože, naglo ustaneš, a trnci te prodju od nožnih prstiju pa nagore, razbudjujuci te brzinom zvuka.

Odoh ja na temu ferijala, a htio sam pricati o Dubrovniku!

U Dubrovniku, kako je i red za jedan svjetski turisticki centar, nije bilo ferijale! Bili su auto-kampovi, ali podalje od grada, a mi naravno nismo imali auto. Tako smo iznašli pomocno rješenje, koje je u onoj besparici svakome odgovaralo - iznajmimo kod Mare, u kuci negdje na sredini uske ulicice odmah iznad Mincete, sobu sa velikm bracnim krevetom i dogovorimo se s njom da ce nas spavati koliko god nas ima. Na krevet nas stane, upoprijeko, barem cetvorica, a ostalo se poslaže na luft-madracima po podu sa strane i ispred kreveta, a ako je baš pretjesno, onaj kojem najviše dozlogrdi uzme malo i hodnika, barem na par sati, dok ne cuje Maru kako se ujutro zorom penje uz škripave stepenice i kune svoje zaribale kosti i škutore koji u ovu vrevu navale svakog ljeta.

“Hranili” smo se gdje smo stigli, mlijeko i hljeb su bili glavna podloga, a sardine i paštete prilozi. A kad je baš dernek, ili zadnji dan pred polazak ako se je šta ušparalo, e onda idemo u Mlijecni restoran u jednoj od ulicica uz sami Stradun i tu narucimo viršle sa dva jajeta na oko, a sve to na pomfriju. I sad mi ide voda na usta!

I Mare je bila zadovoljna - izdata soba, a mladosti puna kuca. Voljela je mladost i uživala u našim šalama i igrama. I više od toga - bila nam je provodadžija za djevojke ili mlade žene iz komšiluka, koje su, ili bile slobodne, ili pak “bijele udovice” sa momcima ili muževima na navigavanju, kojima je dugo cekanje i razarajuce primisli da njihovi mornari upravo lutaju po svjetskim lukama u potrazi za ženama, davalo snagu da i one udju u neobavezujuce i kratke avanture sa nepoznatim mladim škutorima, preplanulim od sunca i raspaljenim od nekoliko sedmica gledanja polugolih, pa bogami i golih tijela po jadranskim plažama na koje one nikako nisu išle prije devetog mjeseca, što zbog obaveza, što zbog nekih cudnih lokalnih obicaja. I tako, dobro iza pola noci, dolazili smo “kuci”, a tamo nas, bez ikakvog predhodnog dogovora, cekaju one, cakulajuci o nekim njima znanim stvarima, sjedeci u Marinom dvorištu u polumraku, osmjehujuci se bez vidnog razloga, spuštajuci stidljivo pogled na neki od naših drskih i izazivackih pogleda, da bi samo nakon nekoliko minuta, onima od nas koji su imali kuraže da im pruže ruku i povedu ih, nestajale s nama negdje dalje u tami dubokog, a uskog dvorišta, ili sa strane u malom neuredjenom djardinu, ispresjecanim šlaufovima za zaljevanje, štrikovima za sušenje veša i lavorima sa pjeskom za koje niko ne zna cemu služi. Cuje se škripa starog stola sa mušemom sa crvenim, izbledjelim cvjecem, cvili emajlirani sudoper negdje podalje u ljetnoj kuhinji, isprestavljene macke istrcavaju iz svojih nocnih skrovišta, a od ljudskih glasova cuješ samo: Ajmeeee…. Je li to od straha, ili od uzbudjenja, ili od griže savjesti, niko ne zna i niko i ne pita, ali to Ajmeee je stalno tu negdje, nedjeljivo od atmosfere i ugodjaja.

Jeste, tu je i Pegino teget nebo posuto kandiljama, jeste tu ce negdje biti, ili je vec bio, od vreline noci umorni i vec pomalo potamnjeli mjesec, ali niko ih ne benda, niko ih ne gleda i ne uživa u njima. I kada se sve smiri, kada, isprva vlažna i bjelicasta, pa zatim rumeno prozirna, zora osvjetli sve te budžake, tamo vec nema nikoga. I nikada nikoga nije ni bilo! Pitajte Maru!

Odoh ja daleko, a nigdje tuce, a kamoli stoljeca! E pa evo!

Godine 1964, što kaže Zeko šesetcetvrte, mi smo maturirali i to je po svoj prilici bila zadnja godina ovih naših lutanja i putešestvija. Iako smo se zaklinjali da cemo nastaviti ovako - do vjecnosti - odlazak na razlicite fakultete, nova raja, novi interesi i posebno  prve ozbiljnije veze, prekinule su ovu lijepu tradiciju. E, te godine i naša ženska raja iz razreda ce  biti u Dubrovniku, maturirale cure pa se otkacile, valjda i one od ljetovanja sa  familijama i dogovor je da se nadjemo i provedemo skupa. Odmah da kažem, da citaoci ne bi ocekivali opet neke škakljive dogadjaje, mi smo bili baš prava raja i išli 4-8 godina u isti razred, pa tako postali pravi drugovi (i drugarice) i to ostali do kraja života. Tako smo se našli negdje drugog-treceg dana našeg boravka i to gdje cemo, pa u kafanu u bašti Hotela Imperijal na Pilama. Po lijepom starinskom obicaju, kao i na svim terasama hotela na Jadranu, tamo svira muzika za ples i mi cemo se eto dotjerati i obuci ono što su nas majke natjerale da ponesemo, a mi nismo obukli nikako od kako smo pošli. Da ne brukamo žensku raju, one su odreda dame prve kategorije! A imali smo i poseban razlog za odlazak u Imperijal. U orkestru sviraju Bato Kovac, koji je naravno bio i šef benda i sad vec rahmetli Nedo Hadžihasanovic, na bubnjevima. Tako smo bili kao pocasni gosti, sjedili za posebnim stolom uz muziku, pripazivali su nas i konobari, a Bato i Nedo su stalno bili s nama za vrijeme “šetnji”.

Malo podalje od našeg stola sjedilo je jedno takodjer poveliko, ali iskljucivo muško društvo, kršni momci, i oni bogami pristojno obuceni, ali po izgledu i ponašanju po svoj prilici ne Dubrovcani. Pogledavaju oni cesto prema našem stolu, nije cudo - puno je djevojaka, a kad zapoce ples, eto ti nekih od njih za naš sto da zamole našu raju za ples. I u redu je to! Mislim, objasnio sam vec gore, nemamo mi tu nikakvih “zadnjih” namjera, ne pleše se baš svakome od nas muških i zašto da ne.  Ne lezi vraže, jedan od tih likova pokušava da malo jace prigrli Bubu, ona se usprotivi, on joj nešto ružno kaže, ona se demonstrativno okrene i dodje do stola grcajuci, sjedne i malo bogami i priplace. Upravo u tom momentu završava muzika, Bato, koji sjedi pored Bube i u pauzama joj se blago uvaljuje, prilazi stolu, pita Bubu šta joj je, mi mu kažemo, on smjesta priprijeti tipu za stolom, onaj mu odgovori psovkom, neko od nas njemu još gorom, tamo se vec dižu dvojica-trojica, ovamo se svi mi podižemo, onaj macak prilazi Bati, a iza njega jedan veliki, veliki igrac sa prijetecim izrazom lica, Bato diže stolicu ….Kako Bato diže stolicu, tako i onaj diže stolicu, kako on tako i mi, kako mi tako i oni, a stolica … gomila, u tako velikoj bašti i eto  ….zapoce tuca stoljeca.

Nismo mi bili raja od kakve tuce. Ne sjecam se da smo se ikada potukli, bilo s nekom drugom rajom, ili izmedju sebe. Bilo je u tih osam godina carki, ljubomore, nesporazuma, bilo je i onoga tipicnog za slabije -  E, vidjeceš, ali se nismo tukli. A sad, najednom … mi usred tuce i to  stolicama! I ne samo stolicama. Konobari se stavljaju na našu stranu, mi smo ista raja, jer smo muzika. Kao u filmovima, šef konobara svirne u pištaljku i svi konobari dolaze na lice mjesta, uzimaju prvo što im dodje pod ruku, a to su naravno boce od sode sa onim kljunovima sprijeda, pucaju flaše po glavama i ledjima, stolovi se prevrcu, caše se uopšte ne racunaju u kolateralnu štetu, naše ženske vrište ili bježe, ili mlataraju rukama, kako koja, ostali gosti protestuju i bježe, a mi zaradjujemo modrice i raskrvavljene glave, ledja, usne …… ma kao u filmu, kažem vam.  Srecom, pošto smo imali tako jake saveznike, neprijatelji se poceše povlaciti na vrijeme, a dodjoše ubrzo i organi reda i pomalo se sve smiri.  I interesantno, organi nas ništa ne ispituju, ne ruže nas, gotovo kao da imamo još jedne, i to još jace, saveznike. Ne znamo u cemu je stvar, ali podržavamo stav organa kao potpuno ispravan.

E sad, eto gotovo je, trebalo bi odahnuti. Jest da nam je sve skocilo na nos, i Imperijal, i muzika, i ples i ženska raja. Odmah se medjutim nadovezuje još veca briga. One su odsjele u starom gradu, opet u jednoj od onih ulicica od Straduna, pa malo desno, pa lijevo, pa pravo, opet desno ….  u redu, idemo, ali usput, možda cekaju poraženi dušmani, željni  naše nevine krvi! Nije nam lako, ni pravo, ali smo naravno djentlmeni i nudimo da otpratimo djevojke kuci, one prihvataju i eto, idemo …. kroz vrata od Pila - nema ih, kod Onofrijeve cesme gdje ispadneš na Stradun kao iz vrece - opet ih nema, dobro je, možda je i njima puna kapa svega, otišli na “sovu” …. niz Stradun, do Široke ulice (cuj … Široka, nema ni dva metra upoprijeko) …. e eno ih, bogami!  S lijeve strane, uz zid crkve, naslonili se i cekaju, sve se cini još ih je više i još su nekakvi veci i strašniji. Mi se pravimo važni, ne sekirajte se, kaže Vlado i naravno ide naprijed, uvijek je najludji, hoce da pokaže da ga nije strah, i svi smo mi kao hladni k’o špriceri, a bogami, sad vam mogu iskreno reci, krv mi se ledi u žilama.  Odjednom, e tada sam shvatio što smo ih zvali “plavi andjeli”, iz Široke gruhnu grupa milicionera, onih Peginih brkatih, dubrovackih caja što ga tako bezdušno u Arsenal zatvoriše, presjekoše put izmedju nas i naših krvopija, uhvatiše se za opasace .. “Razlaz,  razidji se” naredjuju organi, više prijete njima nego nama, mi prolazimo bez problema i samo cujemo gundjanje nezadovoljne strane.  Blažena vlast!!  Spasiše nam glave, a Mašo ostade živ da evo vama blogovcima, nakon tolikih godina opisuje tucu stoljeca u gradu Dubrovniku.

Odvedosmo mi naše drugarice, dokopasmo se nekako Marine kuce, tamo nas ceka Mare i  naše drugacije drugarice, a nama  …. nidošta!  Ispricasmo šta je bilo! Ajmeeee, naravno kaže odmah Mare, to mora da je onaj Risto odozgora sa svojima. Odakle odozgo? Ma odozgora, pokazuje ona negdje prema Srdju, a mi za njom zakrecemo glave i gledamo u onaj mrak, kao da cemo ga sada baš ugledati negdje gore na vrhu, na krajnjoj stanici žicare. “Ajmeee, Risto van može dvanestoricu okaciti i vrtjeti oko sebe, gdje cete u zavadu s njim, jadni …”.  Dobro prodjosmo, jasno je kao dan!!!   Odosmo pocinuti i vidati rane i modrice, a za nama se opet cuje Ajmeeeee, ali zvuci nekako drukcije nego inace.

Nikada nisam mogao dugo ujutro spavati, pa ni nakon tuce stoljeca. Probudim se rano, izvucem se nekako iz sobe da nikoga ne pometem i probudim, pojedem nešto u dvorištu za stolom sa mušemom sa izblijedjelim cvjeticima i odem na Danca, plažu u blizini, na koju su u to doba dolazili vecinom ono malo domacih koji su išli na plaže. Legnem odmah na od nocne rose još vlažnu stijenu da me grijucka još kržljavo jutarnje ukošeno sunce i zažmirim, što od potrebe da malo ostanem sam sa sobom, a što radi sunca koje ide direktno u oci.  Malo nakon što sam krocio u tu nirvanu, nekako kao da nestade sunca, ostadoh cini mi su u hladu, iako okolo nema drveca, a prije nego cu zažmiriti i leci na nebu nije bilo ni oblacka. Zaškiljim prvo na jedno oko da pokušam progledati i vidjeti o kakvim poremecajima je rijec. Naravno, ne vidim dobro, ali koliko vidim ne cini se na dobro! Stao mi “na sunce” jedan ogromni lik, sjena mu pala skroz preko mene i pruža se vjerovatno sve tamo do šume iza mojih ledja. Ako otvorim i drugo oko, mislim se, znace da sam ga vidio, treba mu onda reci da se skloni, a on ce reci da nece, a ja cu reci …., ma puna mi kapa sukoba, treba mi mira … i opet zažmirim.. Ali samo na trenutak, možda cak i manje!  Skocim kao oparen i otvorim svecetvere oci - jest bogami on, Risto, glavna uloga jucerašnjeg lošeg filma sa hepiendom!  Sad vam, nakon toliko godina i to i mojih i vaših, mogu priznati da mi je srce sišlo u pete - a bio sam i tada povisok, po svoj prilici i viši nego danas. A pravim se miran, srce lupa, da iskoci. Risto se smije, razvuk’o usta od hau do hau, gleda u mene s one svoje visine i kaže - Zdravo Sarajlija! Zdravo Risto, kažem, a on i ne pita kako znam da je on Risto. Popularnost, valjda! Boli li šta, veli on meni, pa pomalo - odgovorim i evo ti ga sjedne on pored mene, onako ogroman i kvrgav, srecom ne skida majicu, ukazali bi se svi oni mišici po njemu i samo bi mi veca muka bila. I tako se mi raspricasmo, samo malo o prošloj noci, ko je kriv, ko je zapoceo, kako smo pogan svijet, vazda kod nas problemi, a šteta baš je bila lijepa noc,  a onda odosmo na druge teme, on o hrvanju, a ja o košarci, vidim nije mu to baš neki sport za muškarce, ali me pripazuje pa nece direktno da kaže,  Dubrovnik, more, turisti, klopa….. i tako - ma covjek skroz o sebi pri sebi, na srce bi ga privio.

Nakon par sati, bauljaju moja raja, oni normalni što ustaju kad treba, a ne kad prvi horozi zapjevaju,  jedan po jedan dolaze na Danca, lijeno gledaju okolo koga ima, vide mene sa ovim ringišpilom od covjeka, progutaju knedlu, protrljaju oci i… ili on ili ja im mahnemo i oni dodju kod nas. Lijepo se ispricasmo, on sam s nama, nije mu bilo raje u okolini, i dobro je ….. Nismo se ni mirili ni svadjali, a na kraju on ode - vidjecemo se opet, kaže, a nama cisto ne bi bilo ni mrsko da se vidimo. Sutradan smo putovali dalje i više nikad nisam za Ristu cuo niti ga vidio.

I tako ja završih pricu o ovoj tuci. Gotovo. E sada, da li da je procitam ponovo?  Ma necu, džaba mi,  zglave nije kao Pegina.   Ajmeeeee!

Mašo