Divna prica o Goranu i njegovoj porodici - iz prve ruke
Pego je poslao komentar na clanak o godisnjici smrti Gorana Cengica, ali je ta prica toliko divno i toplo napisana da svakako zasluzuje pocasno mjesto u centralnom blogu:
Goran Cengic. Da li iko dovoljno zna sta to ime nama svima znaci? Da li iko zna sta je nestalo njegovom smrcu?
Pokusat cu da odgovorim kratko.
Dolaskom porodice Cengic u Radicevu 2, na prvi sprat, tacno preko puta moga stana, 1946.godine, otvorio sam prvi list knjige nihovog zivota iako nisam ni znao jos da je citam .
Natasa, divna mlada topla zena, vise djevojka, visoka kreolka i Fico, mirni ponosni covjek zrelijeg doba, oboje ovjencani oreolom boraca oslobodilaca, postenih i cestitih ljudi, nasli su se u vrtlogu dogadjaja Sekspirovske drame.
Dva svijeta spojena u jedno , Zimonjici i Cengici, plemena iz hercegovacke Verone, kao u istinskim sekspirovskim , ljudskim tragedijama. Ljubav nadjacala sve, ali tek pocela drama.
Kao sto su Fici, mladom, naprednom covjeku , prije rata , cupali nokte da ga slomiju, tako su nastavili i poslije rata za vrijeme “Informbiroa” pa tako u nedogled. Samo je Natasina ljepota postajala mracnija i mnogo vise sjetna, sa licem heroine koja se odupire svim nedacama ljudske mrznje i vucijeg vremena.
Radjaju se i Goran i Rocko na koje ce se prenijeti usud tih dogadjaja.
Dok rastu, zivot djece se razdvaja , Rocku se zbog narusenog zdravlja, posvecuje otac cije rane niko nikad nije mogao da zalijeci i na maloj farmi pilica pored Pocitelja pokusava da mirom i tisinom pomogne trajno bolesnom mladjem sinu.
Vise pod majcinom paznjom, Goran se snazno, kao za obojicu, posvecuje svemu sto mladost nosi, ukljucujuci sport koji mu je veoma odgovarao kao krsnom hercegovackom djetetu, lijepom i pametnom na oba roditelja, spojenim vjecnom, nesretnom i neobicnom sudbinom ljubavli zacetom u ratu.
Jos uvijek vidim njegovo otvoreno nasmijano lice sa crnim krupnim ocima i rupicama na obrazima, bljestavih zuba i kako lijep naizgled tako lijep i u dusi. Njegovo ponasanje i njegova igra nikad nikog nije mogla uvrijediti niti naljutiti i upravo zato sudbina ga je izabrala za novu i jos jednu u nizu nedaca i zrtava jer mrak i mrznja se hrane sa cestitoscu i vrlinom zivota kakav je uvijek bio i ostao zivot porodice Natase Zimonjic, popovske lijepe kceri i Fice Cengica, ponosnog begovskog sina, ciji je izdanak porodice i simbol nase srece, buducnosti i multinacionalnosti, bio njihov sin Goran Cengic, koga nikad ne smijemo niti mozemo da zaboravimo.
otvoreno: 1125 puta
subota, 23. jun 2007 u 00:39
“Pa da li je ovo moguce…ljudi..?
Odusevljeno uzvikuje komentator poslije Skijinog gola u posljednjim trenucima igre, kao i ja sto sada cinim, jer je ekipa na nogama i stalno idu kontre i rekontre, blog se nadima i samo sto ne pukne od srece i miline.
Je li ovo moguce …ljudi..
Je li ovo blog ili je ovo dvoriste Fisa u najboljem svom vremenu.
Bas me ubodoste ravno u dusu.
Ahil
subota, 23. jun 2007 u 15:36
Dirljiva, uistinu, prica. to je tema za roman sigurno. Volje bih vise znati o toj obitelji-porodici. Pego, napisi mi kad ti se bude dalo. Kako Tvoji. Svima veliki pozdrav. Mi guramo i po ovoj vrucini.
Veliki pozdrav Marina, Cedo se pridruzije i Srdjan bi sigurno da je ovdje1
subota, 23. jun 2007 u 17:58
Bravo Pego!
Sve sto je napisano je tacno.
Prosle godine kada sam posjetio Natasu, iz nje jos uvjek zraci nevjerovatna snaga i odlucnost i godine nisu puno promjenile njeno lijepo lice.
Goranovi sinovi su prelijepi mladi momci a njegova supruga prava dama.
Ne bih zelio da nesto vise govorim o porodici Cengic i Zimonjic jer ono sto je Pego napisao je zaista prelijepo i istinito, da je tesko nesto bolje i ljepse napisati.
Fejo Mostarac
subota, 23. jun 2007 u 18:45
Dragi moja Marina,
O, kakava sreca i iznenadjenje, Marina,Cedo i Srdjane. Kao da ponovo setamo oko onog jezera u Zabincu pored Varsave i nosimo onaj cemer rata pomjesan sa kaharli tragovima sretne proslosti, koja ce nam se samo u rijetkim trenucima dok jedemo tvoju maestralnu musaku a ona jede nas, uciniti stvarna, a ne samo kao davno otsanjani i zaboravljeni san.
Nadjite Natasu, jer cujem da je ziva, sto me neobicno raduje i zagrlite je umjesto mene. Njena prica se nalazi sakrivena na njenom licu, pazljivo je skinite da ona to ne primjeti, pa dodjite da ponovo setamo i pricamo ovdje pored jezera u kome su natalozene duse onih nama dragih, koje smo spominjali, a kojih vise nema.
Vole vas Mira, Pego i cijela porodica
nedelja, 24. jun 2007 u 01:43
Dragi Pego
Lijepa je prica koju su srocio o toj,moglo bi se reci,antickoj tragediji porodice Cengic.Izostavio si jedan dio tragedije,nisi spomenuo treceg brata, pokojnog Igora,koji umrije u tinejdjerskim godinama. Dobro se sjecam bijelog sanduka i svjezih pociteljskih tresanja na njemu,i crvenog granita na grobu.Goran je ubijen mucki,nenaoruzan,i potom mu je tijelo,sa tijelima dvadesetak drugih zrtava baceno u jarugu na putu prema trebevickom selu Petrovici.Ubio ga je Batko,doseljenik,koga je Sarajevo,kao i tolike druge,primilo i pruzilo utociste.To je jedan od onih likova koji su pucali u masu koja je zahtijevala mir,koga si moguce vidio na pocetku rata u TV reportazama kada su na mostu Vrbanja stradale Suada i Olga prve zrtve prokletog rata.
Mir njihovim dusama i neka im je lahka rodna bosanska zemlja.
Šerkan
utorak, 26. jun 2007 u 03:50
Ne mogu a da se ne zahvalim , kao sto sam to uradio i u jednom od proslih postova koji su bili vezani za mog tatu.Posebno me je odusevio clanak “romanticar u rukometnom dresu” hvala veliko jos jednom svima , u kojima zivi sjecanje na mog tatu Gorana.
četvrtak, 7. februar 2008 u 21:24
Pun pogodak
Najnovija informacija da se na Grbavici,neposredno pored Željinog stadiona u maju ove godine počinje graditi sportska dvorana koja će nositi ime sportiste i istinske ljudske veličine, momka sa Grbavice, Gorana Čengica vrlo me je obradovala. Uvjeren sam da je ova vijest,posebno za Sarajlije, puni pogodak.
Sportska dvorana je Sarajevu neophodno potrebna, posebno na tom lokalitetu. Sarajlijama i svim dobronamjernim ljudima ove naše napaćene zemlje je isto tako potrebno da se ne zaboravi ime momka sa Grbavice, sportiste i ljudske veličine Gorana Čengica koji je na odredjeni način simbol golgota i stradanja Sarajeva i Grbavice u njemu.
Sarajlija Goran Čengic i Srdjan Aleksić iz Trebinja su simboli istinskog-ljudskog otpora i treba da imaju i zaslužuju i još veća znamenja. . .
Emir-Miro Karamehmedović