Oprostajna utakmica Gorana Radonjića

Dragi prijatelji,

Finale Kupa Francuske : Pau - Nanterre. Dvorana Bercy u Parizu, Gledalaca 15.000. Sudije : Radonjic, Graffin i Gros.

Goran Radonjić sudi oproštajnu utakmicu

Sve je bilo uobicajeno, nekako kao i svih 35 posljednjih godina. Zvanicni spiker je najavljivao igrace, trenere i na kraju sudije i ja sam krenuo prema centru s loptom da jos jednom podbacim loptu izmedju dvojice najvisih skakaca. Bila je to Finalna utakmica Kupa Francuske, ali i finalna utakmica karijera sve trojice sudija koji su donijeli odluke da prestanu sa sudjenjem (svako od njih iz svojih razloga).

Finalna utakmica, ni sam ne znam koja po redu, a bilo je mnogo utakmica finalnih i obicnih. Bilo ih je vise od 3.500 u ovih 35 godina sudjenja, obicnih i grandioznih, trening, prijateljskih, prvenstvenih, onih koje su odlucivale sudbinu opstanka ili prvaka. Bilo ih je u raznim takmicenjima od gradskih liga i Malih olimpijskih igara, preko mnogobrojnih sampionata Evrope, svijeta, utakmica evropskih kupova, prvenstava bivse nam domovine, Francuske pa sve do onih najvecih – do Olimpijskih igara.

I ovaj put sam osjetio dobro poznati treptaj u stomaku. Znao sam da je to posljednji put. Jos jednom je to bio dobar znak odgovornosti i jos jednom sam odagnao sve druge misli u zelji da budem skoncentrisan na ono sto ce da se desava na terenu. I ovaj put je sve bilo uobicajeno, kao i u svih onih porethodnih. S radoscu sam sudio, razgovarao s igracima, objasnjavao trenerima, gledaocima, zapisnickim stolom. Niko iz vana nije primjecivao nista posebno, a meni je sve nesto govorilo uzivaj, raduje se, budi srecan…

Sudeci igracima ova dva tima sjetio sam se najvecih imena kojima sam sudio, a cini mi se da nema niti jedan u periodu od mojih prvih velikih koraka do kraja, kojem nisam sudio. Mogao bih pisati mnoge price pominjuci velika imena klubova, trenera, igraca, ali jednog imena sam se sjetio i na mojoj posljednjoj utakmici. Pred ocima mi je bio lik najveceg igraca kojem sam sudio: zvao se Kindje. Sjetio sam se i mnogih trenera, kosarkaskih radnika, novinara navijaca, sjetio sam se puno lijepoga i niti jednog trenutka nicega ruznog. Moja sudijska karijera kao da je bila karijera srece, radosti, ugodjaja, upoznavanje svijeta, prijateljstava, putovanja… Svako putovanje od onih 72 zemlje koliko sam ih upoznao bilo je protkano lijepim… Malo je ruznog bilo u periodu iza mene, ali na srecu ja se ne sjecam niti jednog od tih trenutaka…

U jednom trenutku utakmice primjetio sam da me snima kamera. Podigao sam znak na sudijskoj majici i poljubio znak Francuske kosarkase federacije (FFBB). Tim gestom kao da sam zazelio da zhvalim svima onima koji su ucinili da mojih posljednjih skoro 14 godina boravka u tudjoj zemlji bude ugodno i s puno postovanja.

Kada se oglasila sirena. Pritrcao sam igracu s loptom i istu uzeo u ruke. Ovacije pobjedniku su odjekivale, a ja sam znao da je dosao kraj. Vec dugo vremena, cijelu posljednju sezonu sam se pripremao na taj trenutak i stalno sam sebio govorio da je to normalan kraj jednog puta i da treba da budem razuman u svakom pogledu. Hrabrio sam se svaki put misleci unaprijed o kraju, govorio sam da postoji puno razloga da budem zadovoljan i da ne postoji niti jedan razlog zasto bih bio tuzan.

Mnogi su dosli do mene i kazivali mi prelijepe rijeci, cestitali mi na jos jednom, ovaj put posljednji put, dobrom sudjenju, uspjesnoj karijeri i zazelili mi srecu. Ja sam gledao prepuno gledaliste i kao da sam poznavao svakog od onih 15000 gledalaca. Kao da sam zelio svakom pojedinacno da zahvalim na radosti koji su mi jos jednom pruzili.

Okrenuo sam se i pogledao to carobno grotlo koje me uvijek tako snazno privlacilo. Znao sam da me vise tamo nece da bude. Krenuo sam prema svlacionici i kroz glavu su mi navrla sjecanja. Sjetio sam se na trenutak ljudi koji su odavno nestali u svakodnevnim razmisljanjima, sjetio se Hasana Biscevica profesora fiskulture koji mi je prvi priblizio kosarkasku igru, sjetio se Cede Djuraskovica, Bose Tanjevica, sjetio sam se Nedzada Bise, Vlade Kaluze, Dragana Hofbauera, Makse, Cenge, Edija… onih od kojih sam nekada ucio sudjenje i sanjao da budem bolji od njih. Kroz glavu su mi letile misli, a niz obraz su tekle suze. Nisam plakao, bio sam srecan jer sam znao da svi oni najblizi ili oni koji su me samo poznavali mogu da budu ponosni na moju sudijsku karijeru koju sam zapoceo davno prije 35 godina, sto sam nekada bio najmladji minternacionalni sudija (1977 sam imao samo 25 godina) i sto sam bio najstariji aktivni internacionalni sudija (prestao sam da sudim sa preko 55 godina starosti), sto sam volio kosarku i sto sam joj zivot podario, sto u Francuskoj u 14 sezona nikada nisam dosudio tehnicku gresku, sto sam to samo jednom ucinio u medjunarodnim utakmicama, sto niko nije mogao da upre prstom u mene i sto nikada nisam zaboravio rijeci roditeljske da je najvaznije u zivotu da imam cist obraz.

Eto, tako se zavrsila moja sudijska karijera. Duga i meni prelijepa. Danas, informisuci meni drage prijatelje zelim i vama da zahvalim na podrsci na razumijevanju i na ljubavi koju ste mi podarili ili koju smo zajedno podarili kosarkaskom sportu.

Naravno, za sve one koji ne znaju – ja cu i nadalje da nastavim svoj radu u Sektoru Medjunarodnih odnosa Francuske kosarkaske federacije, ali o tome drugi put. Za sada, jos jednom ono poznato dobro dosli u Pariz i ne zaboravite da vas s radoscu cekam.

Goran Radonjic