Pegine price: Mladi, siromasni i sretni

Mnogo prije famozne “pljacke stoljeca” kada jos nismo znali da postoje
razlike izmedju bogatih i siromasnih, nasi zivoti su bili skromni i lijepi pa
je sve izgledalo kao da se dogadja u rajskoj basti gdje su vrijednosti bile
eksplicitne i na dohvatu ruke, bas kao sto je to bilo i prilikom naseg
boravka na moru u tom istom Dubrovniku gdje smo bukvalno  zivjeli u basti,
djardinu starog dubrovackog advokata, poznatog gospara Nikse Skrabala, nesto
malo iznad Pila prema Boninovu, pored same pruge tramvaja od koje nas je
odvajao samo niski kameni zid.

Gospar Niksa, suv, visok, otvoren, umnog i plemenitog izgleda, nas je
licno primio i ozbiljno, kakav je vec uvijek i bio, saslusao nasu molbu kojom
smo trazili smjestaj, a onda nam predlozio da spavamo u njegovom djardinu
jer to nije kostalo nista, a nama je bio najljepsi poklon. Stan u centru
dubrovackih ljetnih carolija i nezaboravnih zbivanja, odusevljenju nije bilo
kraja.

Bobo i ja smo bili dobro uhodan tandem i nista nam nije pretstavljalo
teskocu. Apartman-djardin  nam se cinio prelijep, a bio je i prostran, vrece
za spavanje smo preko dana drzali ispod zida, a u hladu palminih grana su
visili nas pribor za higijenu i par neophodnih odjevnih predmeta, par
patika i par omiljenih knjiga od kojih se nikad nismo rastajali i to je bilo
sve. Ostalo smo nosili u sebi ili nam nije bilo potrebno.

A sta nam je uopste i trebalo kad se vratimo sa plaze i tusiramo ispod tusa
na gumenom crijevu sa kojim se poljevala basta, da bi se za tren oka uvukli
u farmerke i obukli cistu majicu pa na to sve dodali malo levande ili mirisa
svjezeg lisca koje bi ubrali u djardinu i promuljali u rukama, pa bi krenuli
u zivot sa nepunih sesnaest godina , gladni svega sto nas je okruzivalo, a
bilo na dohvatu ruke.

Cesto nam se dogadjalo da cijele noci provedemo van naseg apartmana, jer su
nasa lutanja bila slatka i duga. Trebalo je obici sva interesantna mjesta, od
mnogih lokala u gradskim zidinama pa sve do Lapada i Neptuna, gdje  smo rado
odlazili  “In a wee small hours”, da na kraju cujemo dobar dzez i
fantasticnog pijanistu nama dragog a svima tada poznatog. Ali, nekad se
desavalo da smo imali i kasne goste u nasem djardinu koji  su uvijek odlazili
svojim kucama sakriveni tankim mrakom pred zoru.

Ali, jednom nam se desilo da smo zbog Boga Bahusa i zbog neodoljive
djevojacke ljepote i vragolastih kupidona koji su nas izboli svojim
strijelama,  prespavali tu granicu sigurnog povratka u cednost i nasli se
probudjeni kasnim jutarnjim suncem u nasem djardinu sa djevojkama jos
mladjim od nas, koje su samo svojim  nosicima virile iz nasih vreca za
spavanje i slatko spavale.

Panika da ne budemo otkriveni nas je naprosto izbacila iz vreca, a onda smo
sve cetvoro zapanjeno stajali pred niskim mermernim stolom u hladu pod palmom
na kome su stajala: cetiri pijata, bocun soka i pun oval fritula /przenica /
sa  zdjelom svjeze izrezanih pomidora.

Djardin je bio prazan kao i uvijek, mi smo stajali ne vjerujuci svojim ocima,
gledajuci prema skurama na spratu koje su bile nijeme i zatvorene. Sve dok
nas nije otrijeznila buka prvog slijedeceg tramvaja koji je prosao pored
naseg carobnog dvorca mladosti.

Pego