Lijepa, topla i realna prica.

Moj dobri prijatelj Mirsad Hasanagić Gaga nije nikada bio poznata licnost,prije bi se moglo reci da je bio anonimus,nije se bavio umjetnoscu, nije zavrsio fakultet,po malo je igrao rukomet,bio je dobar trener u Ml.Bosni,
ozenio se,dobio dva sina,ukratko zivio je tih i skroman zivot.
Poginuo je kao borac AR BiH u onoj klanici na Žuču.Mina iz minobacaca pala mu je bukvalno pred noge.Sahranismo ga Mile i ja na pomocnom igralistu stadiona Kosevo,na rubu protivnickog sesnesterca.Nije bilo dasaka za sanduk pa smo mu iznad glave stavili komad sper ploce.Ispratila ga je kanonada topova i rafali mitraljeza sa Kromolja.U njegovom stanu nije bilo klavira, ustvari nije bilo nista jer je stan totalno izgorio,ostao je samo goli beton i crne rupcage prozora.Otac i mati su mu umrli sto od godina sto od jada i cemera, a sestra od gelera.Hvala Svevisnjem i Amri sinovi prezivjese,idu u skolu,rade, ja vise nemam ni duse ni srca da ih vidjam. . . muka mi je od samog sebe. Ovo je sasvim mala,realna,i nevazna prica,i nikome nije potrebna osim meni.Ja je nisam umio bolje napisati.
Šerkan

Mislim da je ova prica potrebna svima nama da je stojeci procitamo, zapalimo svijecu i u tisini razmislimo o zivotu i smrtii, o dobru i zlu.
Hvala Svevisnjem  sto me je postedio toga da dozivim ono sto ste vi dozivljavali u tom paklu. Vjerovatno bih pukao. Nikad se ne bih vratio u normalan zivot.
Dosta mi je bilo i to sto sam nocima i danima ludio prolazeci u mislima kroz rusevine grada i kroz svaki podrum i ulicu koju sam poznavao i trazio izlaz koga nije bilo. Nikad nisam znao sanjam li to ili je to stvarnost. Bio sam sam lisen prijatelja jer ih ovdje za mene, od mojih poznatih, nije bilo. Bio sam okruzen porodicom, mojim jedinim stitom, i ostavljen sa svojim neprolaznim bolom da cekam vijesti ili lutam ulicama ne bih li prekinuo tu agoniju snova. Znao sam da stojim u ofisu Janjine Ohojske koja je vodila humanitarnu pomoc i da preko njenog ramena satima gledam akvarel Vede Hamsica kao ikonu moga napacenog grada.
Kada bi povremeno kao duh ili uhoda,jer su me nocu vojne patrole, cim bi presao granicu i usao u Jugu, bahato zaustavljale i snopovima baterijskih lampi u lice proveravale dok sam sa volvom sarajevske registracije vozio u Beograd,i tamo nalazio jedino moju kucu opljackanu i ostecenu, sto se dogadjalo vise puta kad god nisu izbjeglice u tranzitu boravile u njoj.
Tada sam pucao i urlao pa su me prijatelji savjetovali da sto prije nestanem i vratim se odakle sam dosao.
Nisam krio suze u americkom klubu u Varsavi kada su me jedne veceri iznenadili i docekali sa vjescu da je rat okoncan i kada je Piter Shamway, agronom iz Georgije i par tada jedinih prijatelja koji su znali tragediju mog naroda i moj neizrecivi bol, priredili vece posveceno meni u ime tog dogadjaja. I kada je Pit koji je povremeno pjevao u tom clubu zapjevao “Where have all these young boys gone…”i kada su me moja zena i djeca a i svi ostali gledali kako mi se potok suza spusta niz okamenjeno lice, niko od njih nije znao da je to zbog Mrsada Hasanagica Gage i svih onih koje nisam poznavao ali koje sam postovao, volio i divio im se ,a koji su ostavili svoje mlade zivote na toj prokletoj zemlji koja nam je sudjena.

JOŠ JEDNA REALNA, ALI MUČNA I TEŠKA PRIČA
ILI VARIJACIJE NA ISTU TEMU

Išle smo u isti razred, 1961 – 1965., druženje, korzo, izlasci, momci, ljubavi, ispovijesti…, onda studij, posao, udaja, bračne radosti i muke, majčinstvo, ali i dalje druženje-
dječji rodjendani,sijela,izleti,veselja i tuge dijelile….
I onda – RAT,PAKAO,NAJDUBLJI KRUG, pet mjeseci muka u njemu, pa izbjeglištvo, ali – hoću kući,hoću kući, hoću kući i,usred rata,
vratih se. Opet glad, mrak, krv, granata – pola metra od postelje u kojoj sam tek usnula… Kuće gotovo nema, ima mene, komšija, prijatelja…
Najzad, “Veliki brat” se smilovao -
RAT NEKA PRESTANE!!! OVAJ, onaj poslije rata ćemo nastaviti! Moja kći se vraća iz izbjeglišta, ima, Bogu dragom hvala, gdje, majka sačuvala, kakvo-takvo ognjište, za očevinu će se boriti šest narednih godina, upisaće novi studij, naći
jadne ostatke svog nekadašnjeg društva, zaljubiti se, udati, diplomirati…
Moja školska drugarica i ja još se družimo, idemo danas poslije posla na kaficu, pričamo o kćerima i ja kažem – ma, drago mi što se moja udade za Željka, jest da nije narocito vrijedan, ali je dobar i voli mi kćer, a,eto, teška su ovdje vremena, jest da nema pravila za bračnu sreću, ali similis simile gaudat, imaju sličan i
background…
I danas se pitam čime li sam taj napad bijesa, mržnje, taj rafal najružnijih riječi izazvala!? Milena, Milena,- siktala je “moja prijateljica”,-Milena bi trebalo da se zoveš, promijeni ime, sva si njihova… Pljuvala je po meni, pljuvala, osjetila sam plamene jezike uz vrat, vrelinu u obrazima, u ušima mi je počelo bubnjati, u sljepočnicama udarati, grlo se stezalo, a ja – ni jedne… Ubrzo smo ustale, ona je po meni pljuvala i dalje,izašle, nije prestala, krenula sam na jednu, ona na drugu stranu…
EPILOG
Vidjela sam je, poslije godinu, dvije, na odbrani jedne doktorske radnje u amfiteatru Kliničkog centra. Bila je krenula ka meni, cereći se samozadovoljno…

Sve vas od srca pozdravljam,
(smijeh nad suze) još sam – Azra

Još sam – Azra

Caracas, Venezuela….proljeće 1992….tamni oblaci se nadvijaju tamo nad domovinom….daleko a tako blizu…..strah i neizvjesnost…Od Ujedinjenih Nacija iz New Yorka dobijamo spiskove poubijanih čitavih familija u Istočnoj Bosni….gledam malo bolje….pa, to su sve sama muslimanska imena!! Horor!!Da li je to stvarno moguće?! … da li se to stvarno dešava?!….da li to znači da je i moja familija kojim slučajem tamo bila i mi bi se našli na tim spiskovima?…..možda ne sin Ognjen…..očajanje…..
CNN postaje centar svih zbivanja oko nas. Budimo se i uspavljujemo sa CNN-om i Christianom Amampour…Pišemo neke peticije glavnom spoljnjopolitičkom komentatoru TV Venezuela i on nas javno citira, zatim senatorima…za nas više nema vikenda, ljetovanja, zimovanja….samo CNN…..Glavna preokupacija kako poslati pakete preko Adre, Caritasa ili nekog drugog…..Dolaze nam izbjeglice iz Sarajeva, četvoro njih….
Jedno jutro na CNN-u ugledam čošak Planike, narod leži u krvi, doziva u pomoć…prepoznajem Mašu Džikića, …vrišteći zovem Seju koji se brije, da dođe da vidi da li se to meni priviđa…Plačem i govorim :”Marija je sigurno bila u tom redu za hljeb!”…On me smiruje…”Šta ti je, odkud znaš ?”…. “Znam, uvijek smo tamo hljeb kupovali,i ona je tamo sigurno bila!…
On odlazi na posao i vraća se puno ranije nego obično…Mene jeza podilazi, znam da ne donosi dobru vijest ….”.Bila si u pravu. Marija je bila u tom redu za hljeb…živa je..u Vojnoj bolnici je…” Očajnički zovemo bolnicu i poslije višesatnog pokušavanja čujem njen glas: ” Ne brinite, sve će biti u redu, samo sam jednu nogu izgubila!…”

Drage moje Azre,
Vasi komentari su me uvjerili da nisam dzabe napisao ovaj clanak. Uvjerili ste me i u to da neko moze da razumije kako se osjeca onaj ko je tada bio dusom u ognju i paklu a tijelom na drugom mjestu. To nije bilo ni malo lako.
Ali ono sto je najvaznije nisu samo heroji jedino potrebni u ratu. Heroji i heroine su jos potrebniji u miru , kada se tesko dolazi do katarze i pomirenja.
Svi smo se nekad divili nepoznatom njemackom vojniku koji je izasao iz streljackog stroja i stao uz nevine djecije zrtve u Kragujevackoj tragediji i zalozio svoj zivot u svoje ime i u ime casti cijelog svog zaludjenog naroda.
Ima li medju nama takvih ljudi? Gdje su bili juce ? I da li ih ima negdje i danas?
Voli vas Pego