Pegine price: Obracun kod O.K. Korala
JA SAM VEC DUZE VREMENA SJEDIO I PRICAO SA PRIJATELJIMA , NA OTVORENOM PLATOU
ISPRED KAFANE KOJA SE NALAZILA PORED KINA “DUBROVNIK”. PRIJATELJE NISAM VIDIO
OTKAKO JE RAT PRESJEKAO SVE NASE VEZE I OSTAVIO ME, TOKOM CIJELOG SVOG
TRAJANJA, SA DRUGE STRANE ZIVOTA, GDJE JE VLADAO MIR I BLAGOSTANJE. BIO JE TO
NEPREDVIDJENI I SLUCAJAN IZBOR JER JE KRVAVA GVOZDENA ZAVJESA PALA IZMEDJU
NAS IZNENADA I NIJE BILO NIKAKVE MOGUCNOSTI DA SE NESTO PROMIJENI.
DESETAK GODINA JE UCINILO SVOJE, ALI NAS IPAK NIJE BITNO PROMIJENILO , JER SMO
ODMAH NASLI SVOJE STARE TEME U NOVOM RUHU I VEC SMO UVELIKO PRAVILI PLANOVE
KAKO DA NADOKNADIMO IZGUBLJENO RATNO VRIJEME.
CUDNO JE BILO DA JE SVAKO ZNAO O SVAKOM SVE, IAKO NAS JE RAT GRUBO RASTAVIO I
UDALJIO. POGOTOVO SU ONI KOJI SU BILI ZATVORENI U OVOM GRADU I IZOLOVANI OD
SPOLJNJEG SVIJETA ZNALI TACNO KAKO SE KO PONASAO I REAGOVAO NA STVARI KOJE
SU SE OVDJE DOGADJALE. BILO MI JE TO DRAGO JER NISAM MORAO DA OBJASNJAVAM I
BIO SAM SRETAN I PONOSAN STO JE TO BILO TAKO.
A, ONDA SE POJAVIO ON, NA PLATOU MEDJU STOLOVIMA I SPORO I ODMJERENO, SIROKIM
POGLEDOM PRESAO PO CIJELOJ KAFANI. KAD ME PRIMIJETIO, NIJE REAGOVAO NEGO JE
SAMO POGLEDOM NASTAVIO DALJE, ALI JE USKORO SJEO U BLIZINI NASEG STOLA SA
DRUSTVOM KOJE GA JE POZNAVALO, KAO UOSTALOM, STO SU GA SVI POZNAVALI, KAKO U
TOJ KAFANI TAKO I U TOM NASEM CIJELOM GRADU.
MÓJ PRIJATELJ SE NIJE MNOGO IZMIJENIO ALI JE POMALO OGRUBIO I IZGUBIO ONAJ
SJAJ KOJI GA JE SVUGDJE PRATIO JER JE BIO POZNAT I CIJENJEN U SVIM MUZICKIM
KRUGOVIMA BIVSE NASE DOMOVINE.
OSJECAO SAM DA ME POMNO POSMATRA , ALI, BUDUCI DA MI NIJE ODMAH PRISAO,
OCEKIVAO SAM NEKO IZNENADJENJE NA KOJE JE OVAKVA SITUACIJA UKAZIVALA.
A, ONDA JE, VISE KAO ZA SEBE, POCEO GLASNO DA GOVORI DA SU GA MOGLI CUTI I
OSTALI I SKRENUO JE PAZNJU LJUDI KOJI SU NAS POZNAVALI I KOJI SU OSJECALI DA
DOLAZI DO NEKOG NAPETOG STANJA KOJE MOZE DA SE PRETVORI U OBRACUN DVOJICE
ZNANIH IM REVOLVERASA, DOBRIH NEKADASNJH PRIJATELJA I HABABA.
“GDJE SI BIO KAD JE GRMILO, PREDRAZE?” BIO JE PRVI RAFAL KOJI MI JE PROSAO
IZNAD GLAVE.
“TAMO GDJE SI BIO I TI, ESADE, S DRUGE STRANE PAKLA”. CUO SAM DA GA JE RAT
ZATEKAO U INOSTRANSTVU GDJE JE BIO NA NEKOM SVOM MUZICKOM FESTIVALU..
“ALI JA SAM SE ODMAH VRATIO U SVOJ OPKOLJENI GRAD, A TI? STA SI TI RADIO
DOK JE GRMILO”?
“MOLIO SAM ILIJU GROMOVNIKA DA PRESTANE, JER JA NISAM IMAO KOME DA SE VRATIM,
SVI MOJI SU VEC PRIJE MNOGO GODINA NAPUSTILI MÓJ GRAD I KRENULI TRBUHOM ZA
KRUHOM, MÓJ KOMPOZITORE, NASTAVIH GLEDAJUCI GA U OCI.
TAKO SMO MI RAZMIJENILI NEKOLIKO RAFALA NA OCIGLED POSMATRACA KOJI SU SE,
PREDOSJECAJUCI GUZVU, VEC DOBRO SAKRILI I ZNATIZELJNO VIRILI IZA DOKSATA I SA
VRUCIH KROVOVA OBLIZNJIH SALOONA I KONJUSNICA I POSMATRAJUCI KAO ZIVI
SVJEDOCI OKRSAJA KOJI CE SE USKORO DOGODITI KOD NOVOG O.K. KORALA.
A, ONDA SE DOGODILO NESTO NEOBICNO.
MASKE SU PALE SAME OD SEBE, SHAW MUST GO ON, PRISLI SMO JEDAN DRUGOM I
ZAGRLILI SE KAO PRAVI HOLIVUDSKI GLUMCI KOJI SU DOBRO ODIGRALI SVOJU
ULOGU. PUBLIKA JE ODAHNULA.
SJELI SMO ZA PRAZAN STO I DUGO SMO RAZGOVARALI O RATU A I MIRU I O NASIM
ZAJEDNICKIM USPOMENAMA DOK SU SE, KAO SAME OD SEBE, SLAGALE MALE,
POLALITARSKE , DEZMEKASTE BOCE VINA KAO SAHOVSKE FIGURE NA KARIRANOM
STOLJNJAKU NA NASEM STOLU, KOJE SU PRINOSILE NEVIDLJIVE RUKE KONOBARA BEZ DA
IH JE NA TO NEKO TJERAO ILI PAK OD NAS UPUCIVAO. KAO DA SU RUKE SAME HTJELE
DA ZALIJU CVIJECE KOJE IM SE SVIDJALO.
“JEDI TU PITU I NESTANI” SJETI SE ESO MLADE ENGLESKE BALERINE IZ
SARAJEVSKOG BALETNOG ANSAMBLA KOJA JE UMJESTO U PETROVGRAD DOSLA U
SARAJEVSKO POZORISTE I OSTALA NEKOLIKO SEZONA I KOJA GA JE JEDNOM UPOZORILA
DA MU JE VRIJEME DA KRENE, OVOM JEDINOM RECENICOM KOJU JE ZNALA NA NASEM
JEZIKU. ODJEDNOM, ZAJEDNO PRSNUSMO U GROMOGLASAN SMIJEH, CIJI JE RAZLOG BIO
POZNAT SAMO NAMA DVOJICI.
TADA MI JE ISPRICAO I PRICU O BOBI SEKEREZU NADOVEZUJUCI JOS MNOGE SLICNE
PRICE O SUDBINI NASEG GRADA I LJUDI KOJI SU U NJEMU ZIVJELI I BEZ TRAGA
NESTALI. RAZGOVARALI SMO O SLATKOM MIRU I PREDRATNOM BLAGOSTANJU I SJETILI
SMO SE CITAVE PLEJADE UMJETNIKA U ZLATNIM VREMENIMA, KADA JE ON BIO
PROSLAVLJENI MAESTRO KOMPOZITORI SVIMA POZNATI MUZICAR, A KAD SAM JA
RADIO SCENOGRAFIJE U JAJCU ZA AVNOJSKE PRAZNIKE I U OSTALIM GRADOVIMA ZA
OBICNE PRIREDBE I SCENSKE NASTUPE, GDJE SMO BILI SA PUTUJUCIM CIRKUSOM
ZANIMLJIVIH LJUDI IZ VRHA YU ESTRADE, GORDANOM BONETTI, MICOM
ORLOVICEM, ARSENOM , GABI, KEMOM, DRAGANOM STOJNICEM I MNOGIM DRUGIMA KOJI
SU SVOJOM SLAVOM OBILJEZILI ONA VREMENA.
“DODJOH , POJEDOH PITU I ODOH”, RECE ESO ARNAUTALIC , DIZE SE I JA GA OTPRATIH
DO TRAMVAJA KOJI CE GA ODVESTI U STAN NA BUTMIRU GDJE GA JE CEKAO NJEGOV
MECIMA IZRESETANI TROFEJNI KLAVIR SA PRVE ODBRAMBENE LINIJE.
PEGO
DODATAK: Iz biografije Esada Arnautalica
Direkcija nagrade Davorin na press konferenciji 20. marta u Sarajevu
objavila je dobitnike nagrade za zivotno djelo.
ESAD ARNAUTALIC
Rodjen 28. 02. 1939. u Sarajevu.
Pocetkom 60-ih Esad Arnautalic pocinje raditi u Radio Sarajevu, kao muzicki
urednik i producent i postaje jedan od kljucnih muzickih strucnjaka koji su
svojim zahtjevima da se lokalni mladi autori pocnu baviti autenticnim
autorskim stvaralastvom, umjesto tadasnjeg uobicajenog kopiranja i prepjeva
svjetskih pop hitova, sirom otvorili vrata prvoj generaciji buduce
sarajevske pop skole, medju kojima su Indexi postali pioniri i njeni
rodonacelnici.
Esad Arnautalic je utemeljio festival zabavne muzike Vas slager sezone i
prvi je izveden u Sarajevu, 6. aprila 1967. godine (30-godisnja obljetnica
festivala), da bi Slager vec za nekoliko godina stao uz bok s ostalim
velikim festivalima u zemlji, afirmirajuci prvenstveno originalne BH autore
i izvodjace. Kao prvi covjek ovog festivala Esad Arnautalic je ostao sve do
90-ih.
Prvi i, moguce je, najvazniji doprinos Esada Arnautalica razvoju bh. muzicke
scene jest formiranje Muzicke produkcije Radio Sarajeva 1962. godine, koja
je postala temelj autenticne domace muzicke produkcije. Sredinom 80-ih, kao
jedan od njenih bisera, Esad Arnautalic realizira originalne projekte
“Muzika raspolozenja”, orkestarske obrade klasike i klasika popularne
muzike. Posebnu vrijednost Esada Arnautalica kao kompozitora, osim brojnih
popularnih slagera, cini muzika za djecu, a iz tog opusa dovoljno je navesti
samo jednu pjesmu – “Djeca su vojska najjaca”, temu koja je dozivjela brojne
izvedbe i prihvacena kao svojevrsna himna u muzici za djecu.
Napokon, Esad Arnautalic je autor znacajnih muzickih djela za pozoriste,
film i televizijske serije, medju kojima su najpoznatije teme za igrane
filmove “Miris dunja”, “Ovo malo duse”, “Azra” i “Savrseni krug”.
otvoreno: 2320 puta
subota, 16. jun 2007 u 22:08
Lijepa, topla i realna prica.
nedelja, 17. jun 2007 u 00:18
Moj dobri prijatelj Mirsad Hasanagić Gaga nije nikada bio poznata licnost,prije bi se moglo reci da je bio anonimus,nije se bavio umjetnoscu, nije zavrsio fakultet,po malo je igrao rukomet,bio je dobar trener u Ml.Bosni,
ozenio se,dobio dva sina,ukratko zivio je tih i skroman zivot.
Poginuo je kao borac AR BiH u onoj klanici na Žuču.Mina iz minobacaca pala mu je bukvalno pred noge.Sahranismo ga Mile i ja na pomocnom igralistu stadiona Kosevo,na rubu protivnickog sesnesterca.Nije bilo dasaka za sanduk pa smo mu iznad glave stavili komad sper ploce.Ispratila ga je kanonada topova i rafali mitraljeza sa Kromolja.U njegovom stanu nije bilo klavira, ustvari nije bilo nista jer je stan totalno izgorio,ostao je samo goli beton i crne rupcage prozora.Otac i mati su mu umrli sto od godina sto od jada i cemera, a sestra od gelera.Hvala Svevisnjem i Amri sinovi prezivjese,idu u skolu,rade, ja vise nemam ni duse ni srca da ih vidjam. . . muka mi je od samog sebe. Ovo je sasvim mala,realna,i nevazna prica,i nikome nije potrebna osim meni.Ja je nisam umio bolje napisati.
Šerkan
nedelja, 17. jun 2007 u 08:55
Mislim da je ova prica potrebna svima nama da je stojeci procitamo, zapalimo svijecu i u tisini razmislimo o zivotu i smrtii, o dobru i zlu.
Hvala Svevisnjem sto me je postedio toga da dozivim ono sto ste vi dozivljavali u tom paklu. Vjerovatno bih pukao. Nikad se ne bih vratio u normalan zivot.
Dosta mi je bilo i to sto sam nocima i danima ludio prolazeci u mislima kroz rusevine grada i kroz svaki podrum i ulicu koju sam poznavao i trazio izlaz koga nije bilo. Nikad nisam znao sanjam li to ili je to stvarnost. Bio sam sam lisen prijatelja jer ih ovdje za mene, od mojih poznatih, nije bilo. Bio sam okruzen porodicom, mojim jedinim stitom, i ostavljen sa svojim neprolaznim bolom da cekam vijesti ili lutam ulicama ne bih li prekinuo tu agoniju snova. Znao sam da stojim u ofisu Janjine Ohojske koja je vodila humanitarnu pomoc i da preko njenog ramena satima gledam akvarel Vede Hamsica kao ikonu moga napacenog grada.
Kada bi povremeno kao duh ili uhoda,jer su me nocu vojne patrole, cim bi presao granicu i usao u Jugu, bahato zaustavljale i snopovima baterijskih lampi u lice proveravale dok sam sa volvom sarajevske registracije vozio u Beograd,i tamo nalazio jedino moju kucu opljackanu i ostecenu, sto se dogadjalo vise puta kad god nisu izbjeglice u tranzitu boravile u njoj.
Tada sam pucao i urlao pa su me prijatelji savjetovali da sto prije nestanem i vratim se odakle sam dosao.
Nisam krio suze u americkom klubu u Varsavi kada su me jedne veceri iznenadili i docekali sa vjescu da je rat okoncan i kada je Piter Shamway, agronom iz Georgije i par tada jedinih prijatelja koji su znali tragediju mog naroda i moj neizrecivi bol, priredili vece posveceno meni u ime tog dogadjaja. I kada je Pit koji je povremeno pjevao u tom clubu zapjevao “Where have all these young boys gone…”i kada su me moja zena i djeca a i svi ostali gledali kako mi se potok suza spusta niz okamenjeno lice, niko od njih nije znao da je to zbog Mrsada Hasanagica Gage i svih onih koje nisam poznavao ali koje sam postovao, volio i divio im se ,a koji su ostavili svoje mlade zivote na toj prokletoj zemlji koja nam je sudjena.
nedelja, 17. jun 2007 u 16:21
JOŠ JEDNA REALNA, ALI MUČNA I TEŠKA PRIČA
ILI VARIJACIJE NA ISTU TEMU
Išle smo u isti razred, 1961 – 1965., druženje, korzo, izlasci, momci, ljubavi, ispovijesti…, onda studij, posao, udaja, bračne radosti i muke, majčinstvo, ali i dalje druženje-
dječji rodjendani,sijela,izleti,veselja i tuge dijelile….
I onda – RAT,PAKAO,NAJDUBLJI KRUG, pet mjeseci muka u njemu, pa izbjeglištvo, ali – hoću kući,hoću kući, hoću kući i,usred rata,
vratih se. Opet glad, mrak, krv, granata – pola metra od postelje u kojoj sam tek usnula… Kuće gotovo nema, ima mene, komšija, prijatelja…
Najzad, “Veliki brat” se smilovao -
RAT NEKA PRESTANE!!! OVAJ, onaj poslije rata ćemo nastaviti! Moja kći se vraća iz izbjeglišta, ima, Bogu dragom hvala, gdje, majka sačuvala, kakvo-takvo ognjište, za očevinu će se boriti šest narednih godina, upisaće novi studij, naći
jadne ostatke svog nekadašnjeg društva, zaljubiti se, udati, diplomirati…
Moja školska drugarica i ja još se družimo, idemo danas poslije posla na kaficu, pričamo o kćerima i ja kažem – ma, drago mi što se moja udade za Željka, jest da nije narocito vrijedan, ali je dobar i voli mi kćer, a,eto, teška su ovdje vremena, jest da nema pravila za bračnu sreću, ali similis simile gaudat, imaju sličan i
background…
I danas se pitam čime li sam taj napad bijesa, mržnje, taj rafal najružnijih riječi izazvala!? Milena, Milena,- siktala je “moja prijateljica”,-Milena bi trebalo da se zoveš, promijeni ime, sva si njihova… Pljuvala je po meni, pljuvala, osjetila sam plamene jezike uz vrat, vrelinu u obrazima, u ušima mi je počelo bubnjati, u sljepočnicama udarati, grlo se stezalo, a ja – ni jedne… Ubrzo smo ustale, ona je po meni pljuvala i dalje,izašle, nije prestala, krenula sam na jednu, ona na drugu stranu…
EPILOG
Vidjela sam je, poslije godinu, dvije, na odbrani jedne doktorske radnje u amfiteatru Kliničkog centra. Bila je krenula ka meni, cereći se samozadovoljno…
Sve vas od srca pozdravljam,
(smijeh nad suze) još sam – Azra
Još sam – Azra
nedelja, 17. jun 2007 u 22:41
Caracas, Venezuela….proljeće 1992….tamni oblaci se nadvijaju tamo nad domovinom….daleko a tako blizu…..strah i neizvjesnost…Od Ujedinjenih Nacija iz New Yorka dobijamo spiskove poubijanih čitavih familija u Istočnoj Bosni….gledam malo bolje….pa, to su sve sama muslimanska imena!! Horor!!Da li je to stvarno moguće?! … da li se to stvarno dešava?!….da li to znači da je i moja familija kojim slučajem tamo bila i mi bi se našli na tim spiskovima?…..možda ne sin Ognjen…..očajanje…..
CNN postaje centar svih zbivanja oko nas. Budimo se i uspavljujemo sa CNN-om i Christianom Amampour…Pišemo neke peticije glavnom spoljnjopolitičkom komentatoru TV Venezuela i on nas javno citira, zatim senatorima…za nas više nema vikenda, ljetovanja, zimovanja….samo CNN…..Glavna preokupacija kako poslati pakete preko Adre, Caritasa ili nekog drugog…..Dolaze nam izbjeglice iz Sarajeva, četvoro njih….
Jedno jutro na CNN-u ugledam čošak Planike, narod leži u krvi, doziva u pomoć…prepoznajem Mašu Džikića, …vrišteći zovem Seju koji se brije, da dođe da vidi da li se to meni priviđa…Plačem i govorim :”Marija je sigurno bila u tom redu za hljeb!”…On me smiruje…”Šta ti je, odkud znaš ?”…. “Znam, uvijek smo tamo hljeb kupovali,i ona je tamo sigurno bila!…
On odlazi na posao i vraća se puno ranije nego obično…Mene jeza podilazi, znam da ne donosi dobru vijest ….”.Bila si u pravu. Marija je bila u tom redu za hljeb…živa je..u Vojnoj bolnici je…” Očajnički zovemo bolnicu i poslije višesatnog pokušavanja čujem njen glas: ” Ne brinite, sve će biti u redu, samo sam jednu nogu izgubila!…”
ponedeljak, 18. jun 2007 u 12:12
Drage moje Azre,
Vasi komentari su me uvjerili da nisam dzabe napisao ovaj clanak. Uvjerili ste me i u to da neko moze da razumije kako se osjeca onaj ko je tada bio dusom u ognju i paklu a tijelom na drugom mjestu. To nije bilo ni malo lako.
Ali ono sto je najvaznije nisu samo heroji jedino potrebni u ratu. Heroji i heroine su jos potrebniji u miru , kada se tesko dolazi do katarze i pomirenja.
Svi smo se nekad divili nepoznatom njemackom vojniku koji je izasao iz streljackog stroja i stao uz nevine djecije zrtve u Kragujevackoj tragediji i zalozio svoj zivot u svoje ime i u ime casti cijelog svog zaludjenog naroda.
Ima li medju nama takvih ljudi? Gdje su bili juce ? I da li ih ima negdje i danas?
Voli vas Pego