Pegine price: Pljacka stoljeca

Nije vase da pitate odkud osamnaestogodisni mladic, kokuz, a u prestiznom i
skupom “Labirint baru” u Dubrovniku, ljeta gospodnjeg 1958 godine, ali, evo, sam
cu da vam kazem i priznam , kao sto sam to priznao i isljednicima kad su me,
poslije svih tih peripetija, uhvatili i ispitivali.

Sve je pocelo kada je grupa mladih ljudi iz Rajvasa,  po ugledu na Bigsa i
kompaniju, koji su spektakularno zaustavili voz na otvorenoj pruzi i opljackali                                                                 u juznoj Engleskoj i odnijeli do tada nevidjenu sumu novca, elegantno
kao na filmu, inspirisani tim dogadjajem, napravila plan i opeljusila “Foto
optik” u do tada mirnom i po svojim vragolijama skoro zaboravljenom gradu
Sarajevu, koje je vise bilo poznato u svijetu po nosiocu imena glavne ulice
gdje se to dogodilo, nego po samom svom imenu ukoliko se iskljuci vec
zaboravljena epizoda oko onog neslavnog atentata koji je onda uzburkao svu
svjetsku javnost i doveo do drugog svjetskog rata.

Sve sto je nestalo i bilo opljackano  u Foto optiku vec se  nalazilo na
sigurnom i u posjedu vesele i malo prosirene druzine, u njihovom  prtljagu
na putu za Dubrovnik.,Momci mladi, zgodni, iz dobrih kuca, lijepo vaspitani i
lijepo obuceni, tako da je bilo skoro nemoguce i pomisliti da su umjesani u
neke nedozvoljene radnje, ciji roditelji,  od ministra rada do profesora
matematike, su mogli svojoj djeci dozvoliti takav put na ljetovanje i takav
luksuz sto je, apsolutno,  bilo bez svake sumnje.

Medjutim, kako su stvari krenule, mozda cak od prvog dana, kad su se kao
grupa na plazi pojavili sa ogromnim peskirima sa Svjetske  izlozbe u Brislu
na kojima je odmah aterirao najljepsi dio zenske populacije tog vremena u
Dubrovniku, pa sve do dramaticnog raspleta, koji je uslijedio na kraju,
dogadjaji su se mijenjali kao u James Bondovim filmovima, sto sigurno nije
vodilo ka dobrom. Nije bilo dana kad se nije u pola cijene prodalo bar
desetak skupih kamera cija je cijena pokrivala godisnje ljetovanje cijele
grupe a bila potrosena za samo jednu noc.

I, eto, jedna od tih noci je bila i ta kada je Stule Pitur alijas Gregory Peck
otisao u legendu, ali ,vec do tada su nas smatrali starim, uvazenim gostima
gdje god bismo se pojavili , buduci da smo nemilice trosili i ekstravagantno
zivjeli , mijenjajuci sve sto se moglo promijeniti i kupujuci sve sto je bilo
na prodaju.

Bobo ,Jovo, Veljo, Sreco i  ja stanovali smo u razlicitim luksuznim stanovima
i sastajali smo se oko podne  na kasnom dorucku u Gradskoj kafani gdje su
bili mitinzi podrske grebatora i zadivljenih siparica ali i fanova raznih
doba starosti koji su nas u stopu pratili  jer su nas u kafanama docekivali
kao osvajace Dejvis kupa ili kao sto su nekad odavali pocast uvazenim
mletackim aristokratama i bogatim trgovcima. Uvijek spojeni stolovi i gomile
pica i jela koje je vise sluzilo kao dekor jer se takve kolicine nisu mogle
konzumirati. Neko je rekao da Becku sniclu treba  jesti samo spremljenu u
Becu i nase prijteljice, lijepe stjuardese, koje su cinile neodvojiv dio
tog drustva i koje su letjele svakodnevno po nekoliko puta za Bec, donosile
su nam ih sa svojih redovnih dnevnih chartera.

Bobo je bio kao holivudski star, lijep i  produhovljen , kulturan, nacitan ,
pravi mladi aristokrata, princ, izvanrednih manira , uvijek spreman da
napravi skandal ako procedura vina i ostalog, sto nije bilo po protokolu i
nije bilo kako treba, krene kako ne treba. Veljo ga je pratio u stopu ali ipak
sa male distance, nadomjestajuci taj imidz sa pokretnom izlozbom dragocijenih
upaljaca Dipon, prstenova sa i bez dijamanata, rubinima i mnostvom skupih
dekorativnih predmeta i svega onog sto je privlacilo ljude nenaviknute na
takvu raskos. Odijela, safari kompleti, skupa sportska i ljetna  garderoba
koja se mijenjala po nekoliko puta na dan, sve je to stvaralo atmosferu
nedostiznog bogatstva koje je magnetski djelovalo na okolinu.Jovo je bio
jednostavan i konkretan i nije mnogo vaznosti pridavao luksuzu ali je ulazio
u svaku avanturu koja je bila na pomolu kao da je to nesto sasvim prirodno,
hedonisticki uzivajuci u svemu i kao da su sve te pare koje se rasipaju dar
nekog Robin Huda koji je to oduzeo od onih koji to nisu zasluzili ili nisu
znali da cijene. Sreco je jedini bio oprezan i stalno nas je opominjao da je
vrijeme da nestanemo nakon te zaista nezapamcene i spektakularne parade koja
je vec dugo trajala i postajala poznata  kao dio Durovackih ljetnih igara.

I onda je lov poceo.

Nekoliko stvari je bilo presudno da potjera krene u pravom smjeru. Tragovi
ostavljeni u Sarajevu i skori dolazak Tita i Nasera u Dubrovnik. Racije i
cekiranja su pocele i ubrzo je drustvo preslo u ilegalu da bi uskoro svi
bili u bijegu, kuda koji mili moji, a neki su vec stizali i iza brave.

Noc na Porporeli se znatno razlikuje od noci samo desetinu metara dalje u
Arsenalu ili tvrdjavi koja je tada, a mozda i uvijek, bila zatvor, ali ne
obicni, nego zatvor grofa  Monte Krista , cak mnogo vjerniji opisu nego
zatvor na Ifu, malom otoku preko puta Marselja, koji mu je pisac Dima
namijenio. Ovo je bio onaj isti, nicim nepromijenjeni zatvor kao sto je bio
srednjevjekovni zatvor Nike Bartule, Dubrovackog gusara, cije dogadjaje smo
pratili sa najvecom paznjom u romanima koji su izlazili godinama u nastavcima
i bili najcitanija i najzanimljivija literatura tog podneblja i tog doba,
koju su tek kasnije zamijenili klasicni, u svijetu poznati pisci.

E, u takvu su me celiju, smjestili brkati milicioneri nakon kratkog
interviuja kod isljednika. Noc je padala samo na malom ekranu kamenog prozora
koji je bio zasticen sa strana i odozdo daskama da se nista osim komadica
neba nije vidjelo. Inace, u samoj celiji uvijek je bio mrak, a zvuk  talasa je
bio jedini znak da smo na moru a ne , recimo, u Sahari. Celija ,kamena, bila je
cijela ispisana siljastim predmetima :”..Dok se pita pece i razanj okrece, tu
je drustvo, a kad toga nema …” i mnogim drugim, tuznim i elegicnim tekstovima
i ilustracijama koji bi mogli da posluze kao zatvorska biblioteka. Odmah, cim
sam usao pocelo je dozivanje i kucanje sto je znak da sam bio primjecen od
ovog skromnog , nevidljivog ali vrlo zivog drustva , skrivenog debelim ,
hiljadugodisnjim zidovima iza kojih su se drugi zatvorenici odmah
oglasavali kao krtice. .

Slijedeceg jutra su me, bez objasnjenja, drugi milicineri, ali isto tako
brkati,  sproveli preko Straduna, sto je bilo krajnje neobicno i pomalo
uzbudljivo jer su me vidjeli neki moji stari znanci, a ja sam pokusao da ih
uvjerim svojim drzanjem da se radi o snimanju nekog zanimljivog filma ili
bar da je to proba pred snimanje. Na Pilama smo nastavili kolima do Gruza pa
na zeljeznicku stanicu, a onda u poseban kupe  do Mostara.

Bas na tom zadnjm dijelu puta, pred samom stanicom, sreli smo veselu
ekskurziju , grupu mladica iz Klasicne gimnazije u kojoj su bili Kilo i, ako
me pamcenje ne vara, Hamo Kresevljkovic i jos neki koji su poceli da mi
dobacuju “shatrom” neke prijedloge sta bi trebao da uradim  milicionerima u
takvoj situaciji. Onda im je Kilo rekao da prestanu jer bi mi mogli na
sudjenju uzeti za otezavajucu okolnost sto ih poznajem.

U vozu su me stavili dalje od prozora “da pticica slucajno ne prhne i
izleti..” i, u ranu zoru, me u Mostaru isporucili na kapiju zatvora, odmah
preko puta stanice, kao paket , skoro bez pozdrava i bilo kakvih formalnosti
o primopredaji.

Ovaj zatvor je vise licio na logor ili na utvrdjenje u vesternima kao, recimo,
Alamo, sa niskim zgradama i velikim dvoristem izmedju i visokim zidom koji ga
je opasavao i dijelio od normalnog zivota ovog lijepog i veselog
Mediteranskog grada. Bilo je ljeto pa  u njemu skoro da nikog nije bilo, cak
ni onih prasnjavih Meksikanaca koji redovno u njemu drijemaju u takvim
filmovima.Cak je u visekrevetnoj sobi gdje su me smjestili bio samo jedan
zatvorenik koji se stalno gledao u ogledalo i kao za sebe ponavljao “..kako
sam samo imao divnu kosu  dok me  nisu osisali na nulu”.

Ovdje sam otkrio do tada nepoznatu i tek buducu najvecu zvijezdu nogometa,
slavnog  Pelea, i to tog dana u nedelju , preko razglasnog uredjaja, koji je
stajao na prasnjavom pustom zatvorskom  trgu , na centralnoj banderi, kao
veliki metalni fisek i gromoglasno prenosio finalnu utakmicu sa svjetskog
prvenstva u Svedskoj na kojoj je Pele sticao zvjezdanu slavu i pripremao se
da je ponese kroz svijetlu  buducnost, postizuci golove koji su usli u
legendu.

Kratko su me propitali slijedeceg dana i, kad sam im rekao da u Mostaru zivi
moja tetka Zorka Kusalo, ciji je muz Luka bio jedan od osnivaca “Veleza” a, i
ratni heroj , pustili su me da se sam vratim u Sarajevo i odmah prijavim u
Miliciju /kakava ironija !!! / i to bas  kod Fisa, tog hrama naseg rukometa,
ciji smo najodaniji poklonici bili i ostali.

Biti oslobodjen , pa, bar i privremeno, za mene je bila radost ponovnog
radjanja i veliko nezaboravno iskustvo koje mi je govorilo “Nikad vise u
zatvor u ovom zivotu”.

Dok sam bez prebijene pare sjedio u hotel “Neretvi” sa tada jednom od
najljepsih plivacica Veleza, T.H, sa kojom sam, kao sesnaestogodisnjak,
preplivavao jezero i prvi put asikovao naslonjen na stog  sijena pored
porodicne kuce u Jablanici, dok je moja baba Saveta panicno vikala: “Ugusices
mi dijete,” buduci da je T.H bila znatno starija, visoka i vro lijepo
gradjena,  a ja tek djecak koji obecava, a,  evo sada,  nesto malo kasnije, sam
joj kao Wilijam Holden u “Pikniku” pricao svoje avanture i pljacku
stoljeca. Ona me je gledala svojim velikim ocima boje Neretve iz kojih su
poslije, kada smo se rastajali, kanule dvije velike suze kad sam ulazio u voz
za Sarajevo te iste veceri jer je dobro znala da su nasi zivoti ulazili u
deltu koja se razdvajala i nastavljali  svoje tokove, svaki svojim rukavcem,
prema moru.

Srecko i Jovo su me primijetili onda kad su me milicioneri sprovodili i
setali po Stradunu ali ni to im nije nista pomoglo jer su ih odmah, malo
poslije, uhvatili i zatvorili u zatvor u Sarajevu  kao glavne jer su oni sa
jos jednim likom bili mozak ove operacije “Pljacke stoljeca.” Slicno je bilo
i sa Bobom i Veljom, mada je Veljo ipak izbjegao sve nelagodnosti jer nije
bio izlozen policijskom ispitivanju za razliku od Bobe koji mi je kasnije
pricao:

” I ja, tako, lepo izvadim svoju pozlacenu tabakeru i ponudim gospodina
inspektora Malboroom i pitam ga: “Cigaretu?” a, on meni ,zamisli, fljaaas
samarcinu, koji neotesani balkanski divljak.”

Bobo je, mozda ipak nesto vise od svih nas ,  zivio u  francuskim  filmovima
i za njega je inspektor uvijek bio samo Zan Gaben, mirni gospodin daleko od
nase stvarnosti. Koliko je to bilo tacno, pokazalo se mnogo godina kasnije,
kad je iz opkoljenog Sarajeva, izmucen opsadom i ratnim stanjem, Bobo
nepromisljeno  krenuo iz grada svojoj rodbini u Beograd  preko Trebevica i
bio zaustavljen od strane sarajevskih branitelja na prvoj liniji i sproveden
kao “spijun” ili “sumnjiva osoba” do glavnog opasnog “inspektora” u
maskirnoj uniformi , ocekujuci mozda i gore nego “fljas samar” a, onda se taj
inspektor, kad ga ugleda, gohotom nasmija i zagrli ga kao  svog brata
rodjenog: “Pa, gdje si Bobo,spijuncino stara ?”. Bio je to Eso
Arnautalic, kompozitor i nas zajednicki prijatelj, sa kojim smo ravnopravno i
bratski dijelili ovaj zivotni kolac.. i sa cijim smo “brodom” plovili
ne znajuci kuda  smo krenuli.

Kraj filma, koji prati nostalgicni glas Serdja Endriga i osnovna gore
pomenuta  melodija kao glavna muzika u filmu.
I, dok ide spica, tekst nas obavjestava:

“..Svi su pusteni na slobodu, bez kazne, kao maloljetni ili uz
kauciju, kamere i foto aparati milionske vrijednosti, skoro svi vraceni
vlasniku “Fotooptiku” Sarajevo – slucaj zatvoren..”

Jovo zivi u Sarajevu i UK. Veljo u Pertu, Australija i SAD, za Srecka nema
podataka gde je, Pego je na blogu do daljnjeg, za Bigsa – kralja pljacke u UK,
zna se da je nekoliko puta  zatrazena, bezuspjesno, ektradicija iz
Brazila, koja je odlagana zenidbama sa lokalnim ljepoticama do dana
danasnjeg.

Mój dragi prijatelj Bobo-Slobodan Sekerez, koji nazalost vise nije medju
nama, sa kojim sam proveo najljepse trenutke mladosti i kome je ova prica
posvecena, pojavljuje se na platnu u drugom planu iza spice dok Svetom Petru
nudi Marlboro iz svoje zlatne tabakere od koje se nikad, pa ni sad, nije
odvajao. A, Sveti Petar uljudno, zato i jeste svetac, zahvaljuje i kaze: “Hvala, ne
pusim” i polako se okrece kameri i dodaje: “A, nemojte da pusite ni vi, da
ne dodjete suvise brzo kod mene na informativni razgovor”.

…………………………….THE END

Pego