Pego: Mirza Idrizovic - Kilo

Kao ilustraciju ovog divnog mementa na Peginog nezaboravnog prijatelja, rano preminulog sarajevskog rezisera Mirzu Idrizovica, prilazem sliku kosarkaske ekipe Klasicne gimnazije iz 1956.godine na kojoj su Mirza (pognut izmedju redova) i Pego (stoji treci s lijeva).

THOSE LAZY, HAZY, CRAZY DAYS OF SUMMER

Znao sam da ce doci taj dan da sjednem i napisem nesto o Kili.

Bojao sam se toga, jer sam isto tako znao, da to nece biti lako. Jer o njemu je nemoguce nesto napisati, a da se covjek ne spotakne o njegove  rijeci i misli. One uvijek  nadru u sjecanju i preteknu svaku moju pomisao o njemu.

Njegova rijec je bila opora, zavodljiva ali jasna , blaga ali cvrsta, kratka ali prepuna, sazeta ali razlivena kao delta siroke rijeke koja se ulijeva u more. Volio je spontane i nikad namjestene razgovore u kojima bi odmah primijetio kad  neko zeli da se pretstavi pametniji nego sto jeste i zato je cijenio kratku i sadrzajnu misao koja je cak, ponekad sama od sebe, mogla biti pomalo i uvrnuta. I  to je prihvatao sa razumijevanjem i simpatijom.

Jer tako je i sam govorio  i pisao. Mirza Idrizovic Kilo.

Koliko je samo lokalizama i satra  bilo u njegovom govoru ali i bogatstva metafora, tradicije i neke otmene, prefinjene i plemenite zivotne i filozofske jednostavnosi.

“Kuda da krenemo Djavolo, na sjever ili jug”? Stojimo u nedoumici na Novoj zeljeznickoj stanici.  “Kud god ti zelis Kilograme, meni je savim svejedno”.

I tako se nadjosmo u Malom Losinju sto je za ono vrijeme bilo ravno odlasku na Karibe.

Lezimo u vrecama za spavanje i putujemo svemirom, dok more prede male talase uz  plazu i nestaje u zvjezdanom nebu. Miris  pomjesane soli sa teskim isparenjem cempresa i mediteranske flore uvlaci nas u san koji se neprimijetno mijesa sa stvarnoscu dok lagano tonemo u njega u dubokoj tihoj ljetnoj noci.

Jutro. Bljesti. “Ustaj nismo dosli da spavamo u ovom raju” kaze mi Kilo i drzi u ruci svjez, u obliznjoj pekari  tek kupljen, vruc hljeb i otvorenu konzervu pastete, sa koktom u ruci . Ukusi koji ce nam  u buducnosti uvijek pobuditi sjecanje na  ovaj trenutak i ovu suncanu plazu i more  nabrano jutarnjim platinskim sjajem u zalivu tamno zelenih jela i cempresa ispunjenih zaglusujucom bukom nevidljivih cvrcaka koji, kao drvosjece, po citav dan pilaju ovu sjenovitu  sumu u ritmu bolera,  kao da svaki cas nagovjestava dolazak neceg za nas  vrlo vaznog i dramaticnog.

Izvlacim se iz vrece i sa ostacima sna bauljam i  trceci niz mekan, biserni pjesak,  uranjam u cisto prohladno more. Dugo pivam ne osvrcuci se na Kilu koji se smanjuje nagnut nad  maramu prostrtu na kameni sprud, umjesto stola, na kojem reze tek ubran paradajz iz nicije baste, sa nicije zemlje i soli ga krupno mljevenom soli.

Zastajem usred zaliva zadihan od ostrog plivanja i napokon budan  osvrcem se usred te nestvarne ljepote i kao da jos uvijek sanjam, svjesan ove nadzemaljske srece, uhvacene u nezaboravnom trenu zivota, udaram rukama kao vjetrenjaca po glatkoj povrsini vode praveci koncentricne platinske prstenove oko sebe i vicem  dok se moje rijeci umnozavaju kao eho u prostranstvu zaliva :

“KILO, CEKAJ ME,NEMOJ DA JEDES  BEZ MENE”….

“NARAVNO DA TE CEKAM. UVIJEK CU TE CEKATI PA MAKAR I DA ODEM NA KRATKO” vice i mase mi sa obje ruke iz daljine, dok se njegove rijeci   odbijaju od litice uspomena.

“EVO ME, DOLAZIM” okrecem se i  plivam nazad dok me on jos uvijek strpljivo ceka na nekoj pustoj pjescanoj obali mora.

PEGO