Pego nastavlja sa pricama: Dorucak kod “Belvija”

DORUCAK U “BELVIJU” , DANAS, 17.06. 2007

Dogovor je bio da Mika dodje danas, 17.06 u 10 am  i ona je, kao pravi
diplomata, buduci da je kulturni atase Svedske Ambasade, bila tacna. Vidio
sam je pred mojom kucom kako se, oslanajuci se na bicikl, muva oko ulaza
dok sam ja  u polukrugu skretao  na svom biciklu poslije jutarnje voznje po
Wilanowu da joj se pridruzim i da je docekam na ulazu.

“Hai Mika, jedini razlog sto propustam sansu da te izljubim i zagrlim je to
sto sam oznojen od voznje i to sebi nikad necu oprostiti, ali cu sigurno to
nadoknaditi  kad tad, budi u to sigurna”.

Bila je radosna sto me vidi pa smo bicikle veselo ubacili u deponiju  za
bicikle, njen vojni, teski svedski baik i mój elegantni gorski i povezali ih
plasticnom ali bezemotivnom  vezom da ih ko u medjuvremenu ne privatizira.

Mika je praunuka svedskog nobelovca Erika Axela Karfeldta, pa nije ni cudo
sto se druzi sa mnom, buduci da su me neki moji predusretljivi i
dobronamjerni  prijatelji sa bloga  proizveli u nobelovca, sto mi je
podiglo sve ono sto treba da mi se digne da istrajem u pisanju i u svojoj
misiji bar na ovom blogu.

Zato i pisem. Cak sam i Miki rekao da to cinim i pokazao joj jednu pricu koju
sam zimus napisao  bas o njoj i zaprijetio joj da cu sad sve sto kaze
unijeti u novu pricu koju cu napisati kad zavrsimo ovaj danasnji sastanak,
pa zato neka pazi sta prica o sebi , Silviji, Gustavu i ostalim iz kraljevske
svedske porodice.

Mika je uvijek nova, svjeza i zatecena, pa pomalo iznenadjena, sto uvijek dobro
stoji zenama, te, uvijek ponovo  pocne da se divi kao da joj je prvi
put /dakle, najvaznije je sve ono sto je prvi put!!!/ da se u mom stanu
susrece sa mojim slikama i uvijek je to zanima, gleda ih i  snima malom kamerom
i divi se uvijek kao i prvi put.

“Ti jestes bogati, hlopcu”, mijesa svoj perfektni poljski sa engleskim kojim
se trenutno sluzimo i pocinje lagana konverzacija koja se pretace u ovu
pricu.

Sjedamo u dnevni boravak i pijemo “Gorki list” cekajuci da se otvori
terasa”Belvi” na drugoj strani stana, ispod prave brodske tende koja uvijek
leprsa na vjetru i stvara utisak da ste na palubi neke ribarske barke-dzunke
u tokijskom ili honkonskom zalivu, umjesto sto ste u stvarnosti nadneseni
nad bozanstveni park Kralja Sobjeckog drugog i njegove “krulowej” /kraljice/
Marisijenke kojoj je on pisao najljepsa, elegicna ljubavna pisma iz egzila
buduci da se spremao, zajedno sa zapadnom vojskom, da odbrani Bec od
sudbonosnog napada Turaka, koje je definitivno zaustavio pred samim Becom i
od tada je zapoceo slom Otomanskog carstva. Ona, njegova kraljica, mu je puna
divljenja, uvijek zato velicala ljepotu Poljske, iako rodjena Francuskinja i
navikla na francusku  ljepotu i raskos u kojoj je provela zivot prije udaje
za njega. Tako je, nakon njenog uzdaha divljenja kad je prvi put ugledala
jedan dio Varsave uzviknula “C’est tres jolie, tres jolie” pa se taj dio i danas zove
“Jolie Bosh”.

Moja “krulowa” /vec znate, kraljica na poljskom, da to ne ponavljam vise !/ ,
Mirjana objavljuje da je terasa otvorena i “Lijepi pogled” dolazi do punog
izrazaja sav u plamtece crvenim, pelargonijama koje uokviruju sliku
Wilanova , crkve, zamka, jezera i fensi vila koje su razbacane po obodu
raznobojnih, od tamno zelenih do zutio smedjih,  suma koje kao da podupiru
plavo ljetnje nebo .

Mikina majka ima 96 godina i kao i Mika i cijela porodica je vitalna, a
majka je i  ponovo pokretna, sarmantna stara svedska gospodja i dvorska
dama i vec odavno, po operaciji, sama izlazi u shoping i ide na koncerte.

A, to sto je Mikina 96-godisnja  majka ponovo pokretna, to i jeste motiv koji
treba i mene da  potstakne i da me urazumi i odvede na operaciju kuka, koja
me neminovno ceka, a koju je ona uspjesno i sa lakocom obavila prije nekoliko
mjeseci. Sve prednosti se iznose protiv kojim se ja uporno branim i borim
kao.. “da moram da radim i da zaradjujem za zivot.” /to se ne priznaje i
otpada/ pa pocinjem kao “da mi i ne smeta  u zivotu jer mogu da funkcionisem
cak i u zavodnickom smislu, buduci da se  skoro i ne primjecuje da sepam,
pogotovo  u samoposlugama kad ispred sebe guram kolica ili kad, kao danas,
kad sam vozio baik” / I to otpada jer: Zene su uvijek u pravu pa cak i kad
sigurno i nisu/ .

Pitam Miku :”Pa, dobro Mika, kad je  tvoja majka po operaciji prvi
put, ponovo napravila jedan “aksl ili ridberger” na ledu ?” poslije cega cujem:
“Uaa,uaa, muska sujeta” itd. itd. i odustajem od ubjedjivanja.

Dorucak je na stolu, prelazimo na veselije teme, izlozba umjetnickog nakita
naseg prijatelja Zaneka koja se otvara krajem mjeseca i koja ce biti hit u
Varsavi jer takvog umjetnika jos nije bilo. Nazalost, mozda ga uskoro i nece
biti jer se bori protiv zlocudne bolesti kostiju koja ga sustize iz dana u
dan, pa nam njegove slike snimljene prije svega godinu dana koje vise na
zidovima u njegovom artisticnom stanu, a, na kojima ga vidimo sa ribarskim
trofejima sa Crvenog mora ,norveskih fjordova, Mazura i Jadrana, izgledaju
nestvarno i kao da nas upozoravaju na filozofsku kletvu i istinu “Panta rei”.

“Gdje ces Mika kad zavrsis diplomatsku karijeru, da li ces tada poceti
napokon da pises ?”

“O,ne, nikad, to sam se zarekla u ime svog dede, jer kako bi to izgledalo da
ja, njegova unuka, unuka nobelovca , pocne da pise, pa jos kad to ne bi bilo
dobro, sta onda? ”

Da, zaista, kako bi to bilo. I tada sam osjetio koji je to teret nositi ime i
odgovornost jednog nobelovca svim clanovima njegove porodice, buduce i
sadasnje.

Pego, nobelovac kako vi  to kazete.