Pego nastavlja sa pricama: Dorucak kod “Belvija”

DORUCAK U “BELVIJU” , DANAS, 17.06. 2007

Dogovor je bio da Mika dodje danas, 17.06 u 10 am  i ona je, kao pravi diplomata, buduci da je kulturni atase Svedske Ambasade, bila tacna. Vidio sam je pred mojom kucom kako se, oslanajuci se na bicikl, muva oko ulaza dok sam ja  u polukrugu skretao  na svom biciklu poslije jutarnje voznje po Wilanowu da joj se pridruzim i da je docekam na ulazu.

“Hai Mika, jedini razlog sto propustam sansu da te izljubim i zagrlim je to sto sam oznojen od voznje i to sebi nikad necu oprostiti, ali cu sigurno to nadoknaditi  kad tad, budi u to sigurna”.

Bila je radosna sto me vidi pa smo bicikle veselo ubacili u deponiju  za bicikle, njen vojni, teski svedski baik i mój elegantni gorski i povezali ih plasticnom ali bezemotivnom  vezom da ih ko u medjuvremenu ne privatizira.

Mika je praunuka svedskog nobelovca Erika Axela Karfeldta, pa nije ni cudo sto se druzi sa mnom, buduci da su me neki moji predusretljivi i dobronamjerni  prijatelji sa bloga  proizveli u nobelovca, sto mi je podiglo sve ono sto treba da mi se digne da istrajem u pisanju i u svojoj misiji bar na ovom blogu.

Zato i pisem. Cak sam i Miki rekao da to cinim i pokazao joj jednu pricu koju sam zimus napisao  bas o njoj i zaprijetio joj da cu sad sve sto kaze unijeti u novu pricu koju cu napisati kad zavrsimo ovaj danasnji sastanak, pa zato neka pazi sta prica o sebi , Silviji, Gustavu i ostalim iz kraljevske svedske porodice.

Mika je uvijek nova, svjeza i zatecena, pa pomalo iznenadjena, sto uvijek dobro stoji zenama, te, uvijek ponovo  pocne da se divi kao da joj je prvi put /dakle, najvaznije je sve ono sto je prvi put!!!/ da se u mom stanu susrece sa mojim slikama i uvijek je to zanima, gleda ih i  snima malom kamerom i divi se uvijek kao i prvi put.

“Ti jestes bogati, hlopcu”, mijesa svoj perfektni poljski sa engleskim kojim se trenutno sluzimo i pocinje lagana konverzacija koja se pretace u ovu pricu.

Sjedamo u dnevni boravak i pijemo “Gorki list” cekajuci da se otvori terasa”Belvi” na drugoj strani stana, ispod prave brodske tende koja uvijek leprsa na vjetru i stvara utisak da ste na palubi neke ribarske barke-dzunke u tokijskom ili honkonskom zalivu, umjesto sto ste u stvarnosti nadneseni nad bozanstveni park Kralja Sobjeckog drugog i njegove “krulowej” /kraljice/ Marisijenke kojoj je on pisao najljepsa, elegicna ljubavna pisma iz egzila buduci da se spremao, zajedno sa zapadnom vojskom, da odbrani Bec od sudbonosnog napada Turaka, koje je definitivno zaustavio pred samim Becom i od tada je zapoceo slom Otomanskog carstva. Ona, njegova kraljica, mu je puna divljenja, uvijek zato velicala ljepotu Poljske, iako rodjena Francuskinja i navikla na francusku  ljepotu i raskos u kojoj je provela zivot prije udaje za njega. Tako je, nakon njenog uzdaha divljenja kad je prvi put ugledala jedan dio Varsave uzviknula “C’est tres jolie, tres jolie” pa se taj dio i danas zove “Jolie Bosh”.

Moja “krulowa” /vec znate, kraljica na poljskom, da to ne ponavljam vise !/ , Mirjana objavljuje da je terasa otvorena i “Lijepi pogled” dolazi do punog izrazaja sav u plamtece crvenim, pelargonijama koje uokviruju sliku Wilanova , crkve, zamka, jezera i fensi vila koje su razbacane po obodu raznobojnih, od tamno zelenih do zutio smedjih,  suma koje kao da podupiru plavo ljetnje nebo .

Mikina majka ima 96 godina i kao i Mika i cijela porodica je vitalna, a majka je i  ponovo pokretna, sarmantna stara svedska gospodja i dvorska dama i vec odavno, po operaciji, sama izlazi u shoping i ide na koncerte.

A, to sto je Mikina 96-godisnja  majka ponovo pokretna, to i jeste motiv koji treba i mene da  potstakne i da me urazumi i odvede na operaciju kuka, koja me neminovno ceka, a koju je ona uspjesno i sa lakocom obavila prije nekoliko mjeseci. Sve prednosti se iznose protiv kojim se ja uporno branim i borim kao.. “da moram da radim i da zaradjujem za zivot.” /to se ne priznaje i otpada/ pa pocinjem kao “da mi i ne smeta  u zivotu jer mogu da funkcionisem cak i u zavodnickom smislu, buduci da se  skoro i ne primjecuje da sepam, pogotovo  u samoposlugama kad ispred sebe guram kolica ili kad, kao danas, kad sam vozio baik” / I to otpada jer: Zene su uvijek u pravu pa cak i kad sigurno i nisu/ .

Pitam Miku :”Pa, dobro Mika, kad je  tvoja majka po operaciji prvi put, ponovo napravila jedan “aksl ili ridberger” na ledu ?” poslije cega cujem: “Uaa,uaa, muska sujeta” itd. itd. i odustajem od ubjedjivanja.

Dorucak je na stolu, prelazimo na veselije teme, izlozba umjetnickog nakita naseg prijatelja Zaneka koja se otvara krajem mjeseca i koja ce biti hit u Varsavi jer takvog umjetnika jos nije bilo. Nazalost, mozda ga uskoro i nece biti jer se bori protiv zlocudne bolesti kostiju koja ga sustize iz dana u dan, pa nam njegove slike snimljene prije svega godinu dana koje vise na zidovima u njegovom artisticnom stanu, a, na kojima ga vidimo sa ribarskim trofejima sa Crvenog mora ,norveskih fjordova, Mazura i Jadrana, izgledaju nestvarno i kao da nas upozoravaju na filozofsku kletvu i istinu “Panta rei”.

“Gdje ces Mika kad zavrsis diplomatsku karijeru, da li ces tada poceti napokon da pises ?”

“O,ne, nikad, to sam se zarekla u ime svog dede, jer kako bi to izgledalo da ja, njegova unuka, unuka nobelovca , pocne da pise, pa jos kad to ne bi bilo dobro, sta onda? “

Da, zaista, kako bi to bilo. I tada sam osjetio koji je to teret nositi ime i odgovornost jednog nobelovca svim clanovima njegove porodice, buduce i sadasnje.

Pego, nobelovac kako vi  to kazete.