Ponovo “Verdi” - Pegini marifetluci

Giuseppe Verdi je napisao/la:

Najprije hvala Pecku da me je postedio pricom o “Pozlacenoj tabakeri“, – radni naslov „Pljacka stoljeca“, poslednje u nizu njegovih prica, koju sam bojazljivo, zbog obskurnih podataka i delikatnosti sadrzaja i aktera, s mukom  prizivao iz sjecanja i sa strahom od eventulnih previda, napisao i planirao za kraj u seriji  Bisera.

U ovoj novoj epizodi, Peck je maestralno, iskricavo duhovit, snalazljiv i pun neocekivanih obrta kojih, vjerujem ni on sam, nije bio svjestan.

Dakle, ponovo se vracamo nasem studiju na Arhitekturi i studentskim dogodovstinama naseg uvazenog, frisko nominiranog nobelovca.

Skupa polazemo jedan od najopseznijih i najdosadnijih ispita na cijelom studiju. Em je materija dosadna, em je prof krkan i konfuzan, em trazi sve do u detalj, i to  materiju za koju „mi, buduci projektanti - kreativci“ mislimo da nam u zivotu nikada nece trebati. Predmet i ime uvazenoga profa necemo navoditi iz poznatih diskrecionih razloga,  ali svi koji su u to vrijeme studirali znaju o kom se predmetu  radi.

Elem, hrpa nas je pred kabinetom, ulazimo jedan po jedan, a prof uobicajeno zadrzava svakog izmedju sat i sat i po. Nigdje kraja. Prof je, inace vrlo skrt na ocjeni, pegla, cijedi,  obara do mile volje i pri  tome sadisticki uziva. Na nama iskaljuje bijes zbog kompleksa sto mu predmet nije visoko kotiran. Mi se ko nesto spremili, ali sve su prilike oborice nas, jer pita usmeno i tu nema sanse za  “murafu”.  Gledimo se moj prika i ja, ispred nas bar jos 7-8 kolega.

Izlazi jos jedan  pokunjeni, bezbeli ga oborilo, i sada se ceka da prof prozove slijedeceg. Odjednom, ko iz topa, preko reda i bez uobicajene profine prozivke, upada nas buduci nobelovac. Mi iznenadjeni, zbunjeni, bez teksta,  mislimo kako je glup i drzak i kako ce ga prof najuriti istog sekunda. Kad nista! Raja koja su bila na redu se bog zna kako bune i j… nobelovcu sve po spisku jer je usao preko reda i vjerovatno blefira, kako mu je, ne daj boze, mati ili otac na umoru ili neki slican fol. I tek sto smo se malo pribrali od soka, kontajuci sta li mu je sada slagao, nije proslo ni 5 minuta,  on izlazi sav ozbiljan i vazan. Kolege vicu: „E, neka te je izbacio kad si takav djon!“

Nobelovac me diskretno izdvaja iz grupe i pokazuje sestaka u indeksu. Tiho mi na uho objasnjava: „Ulazim ti ja  i taman spremio govor o otvorenoj operaciji na srcu i kako za sobom zatvaram vrata od kabineta, ugledam profa kako u degazmanu kabineta “sora” u lavabo (WC-i nisu bili u kabinetima). Brzo se priberem, udjem u kabinet i dok se unezgodjeni profa jos nije ni snasao da me otjera, ja mu jednostavno kazem:  ” Profesore, ja ovo maloprije nista nisam vidio, ako mi date sesticu. Profa  se  zacrveni, pribra i u sekundi mi upise                                                                  sestak u index koji sam mu vec poturio”.                                                                                                                                            >