“Verdi”: Pegin biser broj 2

Misterija se nastavlja. Dosao je prilog broj 2 iz kojeg se naslucuje da je Verdi autenticni svjedok Peginih bisera, po ovom prilogu bi Pegi sigurno morao znati o kome se radi. Naravno, ukoliko ovo sve nije izmisljeno pa Verdi koristi Pegino ime i njegovu reputaciju zavodnika da “proturi” neku svoju pricu. Obzirom da je Pego uvijek bio u sirem drustvu, sigurno ima vise svjedoka ovog ili slicnih dogadjaja, mozda se neko javi. Evo i “bisera broj 2″:

“Nezaobilazni Dubrovnik i hrpe nase raje k’o u najbolja vremena. Kupamo se na Plocama, ali najcesce preplivavamo do sredjene plaze u Excelzioru gdje su odsjela neka nasa starija raja iz dijaspore koji rade u Libiji, Njemackoj i ostaloj truloj Evropi. Tu, uz plazu oko sneck bara, za jednim stolom sjede nase  mecene, igraju karata i kuze sponzorski ko od dama dolazi ko odlazi , a nas kokuzne studente pomalo pripaze po kojim viskijem, kako bi im bili pri ruci i da  bi iz prve ruke saznali za dogadje od proteklog ljetovanja na ovamo. Uvijek smijeh, vicevi i zezancija na neciji racun. Vec napamet znamo koje su macke u igri i sta ko tu moze uraditi. Treci dan prolazi i postaje pomalo monotono i dosadno jer se nista spektakularno ne desava. Odjednom svi zivnuse, proteze se lagani zvizduk na usnama nasih mecena i u tom momentu macka sa duplerice se  namjesti petnaestak metara od nas na peskiric. Plavusa u strogom bikincu nas ni ne primjecuje iako se oko nje otresamo dok izlazimo iz mora nebi li  ostvarili bilo kakav kontakt. Za stolom koji se sada povecava ucesnicima pocinju raznorazni komentari, nakon sto je postalo jasno da joj niko od prisutnih ne moze ni opepeliti. Proslo je vec podugo, kad jedan od mecena predlozi Dabru, glavnom papagalu Dubrovnika, opkladu da joj nece moci prici i isarmirati je. Lova je za to vrijeme ogromna, 500 Maraka na njegovih 100, i jos vecera za svu raju u Orsanu u Malom Zatonu ako je obari. Dabar konta, sabira, oduzima. Tajac je i ja u momentu primjecujem kako me Pego ocima poziva upomoc. Prekidam tisinu i predlazem da Peck prihvati ponudu. Prevrcemo nas nekoliko djepove i polazemo stoju na Pegu. Pego ozbiljan i nervozan svjestan da smo na njega polozili zadnju lovu koja nam omogucava jos koji dan boravka u Dubrovniku, polako se oblaci, uzima  peskir i u velikom luku, da macak ne primjeti, dolazi sa potpuno druge strane od nas i nedaleko od plavuse prostire peskiric nezainteresovano legnuvsi  na njega. Prolaze minuti, sati, napetost i neizvjesnost. Mecene nas podbadaju kako ce im viski od nase love biti dva puta sladji, a nas nekoliko vec kontamo kojim cemo autobusom u Rajvosa. Vec je predvece,  cujem kako joj Peck kaze;  “moj je teca u Paracinu sluzio vojsku, divan grad, divni ljudi”… pomalo mi kamen pada sa srca kada ugledah da joj kremom za sunce trlja ledja. Mecene pomalo razvodnjavaju u stilu to jos nista ne znaci i to nije dovoljno za opkladu. Plavusa se upecala, kikoce se. Peck vec hoda oko nje, sepuri se, samo sto ne poleti koliko se naduvao, sjeda na njen peskiric i opet kikot. Peck baca pogled za nas sto trazeci potvrdu da je opklada nasa. Mecene se zgledaju niko ne moze  da shvati tako brz razvoj dogadjaja. U slijedecem trenutku, Peck se dize obuhvata i dize Plavusu sa peskirica, kao da ce je ponijeti u more. Sa stola se zacuje aplauz, Peck samozadovoljno “zaboravlja” Plavusu u zraku, dize ruke ko Kasius Klej  i polazi prema nama, dok se zajapurena  Plavusa , malo ugruvana, bijesno kupeci svoje stvari, povlaci pred svom publikom  u hotel. .

To vece je bilo nezaboravno, kazu, da  je bilo najludje koje je “Orsan” u svojoj dugogodisnjoj istoriji imao.

PS. Plavusa je poslije histericno po “Excelzioru” pricala kako je je Peck zamolio da je ponese do mora,  da bi se samo  pokazao pred svojim drustvom.”