dovla.net

Dramatican bijeg nase djece iz Alzira

Nekoliko puta sam bio u Alziru i znao sam sta me tamo  ceka. Uvijek mi je utisak pocinjao sa sumnjom koja se na prvom pogledu otvarala, ali se poslije postepeno pretvarala u osjecaj nadmoci izazvan uspjehom u proslosti.

Osmotrim grad kritickim pogledom iz luke, od vrha visokog brijega nacickanog ulicama i  kucama koji  odozgo pocinje sa  Hotelom “Orassi” i obrisima guste vegetacije, koja u samom vrhu zaklanja moderni Shopping centar, pa sve nize niz taj raznoliki meander vila, kuca i ulica , do centra grada koji se nalazi nedaleko od industrijskog dijela i teretne luke, dole uz obalu koju odvaja siroki put, u pocetku sa barakama i magacinima, sve do vila i lijepih kuca, kad se priblizite gradskoj putnickoj  luci.

Alzir vise nikad nece biti bijeli grad o kome sam citao u francuskoj literaturi, koja se proslavila opisujuci dogadjaje i kontraste “bijelog grada” koji je tada odisao blagostanjem i luksuzom. Od kako sam ga  prvi put vidio , svaki put je sve vise postajao sivlji i otrcaniji.

Taj prvi put je bio dramatican. Dugo smo cekali robu i konstrukciju za nas paviljon na Medjunarodnom sajmu, koji se u ovom gradu odrzavao skoro u isto vrijeme kad i Mediteranske igre, a bili smo smjesteni po malim hotelima u centru grada. Uzivali smo u dokolici i odmoru, obilazeci njegove znamenitosti, sudar razlicitih kultura Orijenta i francuske rafinirane kolonijalne kulture i ostataka nekadasnje evropeizacije.Obilazili smo dugim setnjama siroke ulice i luksuzne cetvrti sve do zapustenih mahala gdje su zivjeli siromasni i dosljaci iz Afrike pa ponovo do raskosnih hotela i vila uz more hodajuci po dugackim pjescanim plazama izvan grada gdje smo se kupali i lezali na raznobojnim lezaljkama pod suncobranima od morske trave i trstike.

Sve je to trajalo dok se, napokon, nije pojavio bugarski teretnjak “Makedonk” kome je falilo zadnje slovo i izgledao je kao gusarski, izranjavljeni, olupani brod, kome je upravo uspjelo da se izvuce iz bitke ili snazne oluje, prenatrpan, jedva vireci iz vode i sa konjima za Mediteranske igre na jednom dijelu palube sto mu je davalo neki nestvarni biblijski izgled, dok su se po njemu muvali suludi mornari i dobacivali nam, smijuci se. Roba i konstrukcija je napokon bila tu, a tu je bio i kraj naseg odmora i lagodnog zivota.

Omah smo se latili posla i u nasem paviljonu, gdje je bilo nepodnosljivo vruce, postavili fizidere sa picem i hranom na mjesta koja su bila predvidjena projektom kao kuhinje i poceli uredjenje ogromnog paviljona od nekoliko hiljada kvadrata, krecuci u neizvjesnost da li cemo uspjeti da nesto uradimo za svega tri preostala dana. Nasi susjedi Madjari i Svedjani koji su vec bili sve zavrsilii i samo su malo dotjerivali svoje prostore, su nas sa nevjericom gledali i kladili se da necemo stici da zavrsimo ni polovinu tog prostora na vrijeme i prije zvanicnog otvaranja sajma.

Bitka za vrijeme je pocela i ljudi su dobili krila. Sve se dramaticno dizalo kao kulise pred pretstavu, slozno i harmonicno. Tri dana i tri noci vladao je pravi rat, rat do iscrpljenosti i na granici ljudskih mogucnosti. Kada je sa jedne strane polazila svecana povorka sa Bumedijanom i zvanicnicima koji su otvarali sajam, nasi radnici su postavljali posljednja slova na procelju paviljona koji je bljestao posebnim sjajem, dok su se povlacili u anonimnost i ostavljali nasim susjedima da vrte glavom u cudu i da govore: “Da li je to moguce”, ja sam stajao sa strane i posmatrao to istinsko cudo i  znao sam da je to zaista moguce samo kod nas i samo kad je to iz inata i kad stvari izgledaju skoro nemoguce. Iako iscrpljeni, uzivali smo u pobjedi koja nam je tada, za sva vremena, ulila neku snagu i vjeru u uspjeh, koja me je pratila kad god sam ponovo dolazio u ovaj grad. Teska ali zasluzena pobjeda je donijela svoje posljedice u velikom umoru koji sam lijecio u susjednom Tunisu gdje sam pobjegao glavom bez obzira misleci da cu tada da se sretnem sa nasim mladim diplomatom Ibrahimom Djikicem, mojim skolskim drugom. Vec dok smo prelijetali zamisljenu granicu, u avionu se prolomio gromoglasni aplauz veselih putnika, koji je nagovjestio da dolazimo u lijepu i otvorenu turisticku zemlju koja je navikla na radost, srecu i sve vidove hedonistickog zivota, sto tada nije bio slucaj sa Alzirom, a u sto sam se po slijetanju  ubrzo i uvjerio.

Kada sam se ponovo vratio u Alzir, nekoliko godina kasnije, taj osjecaj me docekao kao dobrodoslica cim sam ugledao njegove privlacne bijelo, sivo, zelene obrise iz aviona koji je nakon ugodnog leta preko Mediteranskog mora, svecano i dugo prilazio africkom kopnu. Sve izgleda kao neki vizuelni bolero a pocinje postepeno kao tanka linija na horizontu i polako se pretvara u kopno, tanko a  sve vise vidljivo, da se na kraju pretvori u obrise jednog kontinenta koji zauzme citav vidik svojom impresivnom velicinom.

Tada je bilo dosta nasih gradjana koji su putovali u Alzir i koji su tamo radili i davali mu pecat, nenametljivo se mjesajuci sa njegovim arapskim i ostalim pridoslim stanovnistvom i orijentalnim duhom, koji je pomalo ali sigurno, preovladavao nad vec izblijedjelim ostatcima francuskog kolonijalizma. “Unioninvest” je upravo osamdesetih, zavrsavao  gradski vodovod, dovlaceci vodu iz daleka, iz pustinje, pa kad je pusten u pogon, poplavile su ulice nekih djelova grada, na radost i zadovoljstvo golisave djece koja su uzivala u iznenadnim fontanama i jezercima koja su se svugdje stvarala uz vrisku i nihovo neizmjerno zadovoljstvo.

Moja djeca,Tamara i Barbara, djevojcice od 13  i 11 godina, koje sam ostavio kod kuce kad sam krenuo, sigurno su se veoma  iznenadile, mozda pomalo i uplasile, kad su ubrzo poslije toga, dobile avionske karte koje sam im odmah po dolasku, odavde poslao, pa su brzo i veselo potrpale svoje stvari u ranceve i sa tenis reketima u rukama uskoro se pojavile, malo zbunjene, ali odmah potom nasmijane, na Alzirskom aerodromu, kad su nas ugledale  gdje smo ih cekali, moja dobra prijateljica Sada, inzinjer iz Sarajeva ciji je otac Saracevic imao radnju modnih cipela na Titovoj, njena djeca,  skoro istog uzrasta kao moja i ja.

Sve se naime dogodilo munjevito. Sada je radila u Alziru i odmah mi obezbjedila povratne karte za moju djecu, ali na ime svoje djece Lare i Omara, koje je kupovala sa popustom buduci da je tamo radila i dobijala ih “budzasto” i evo nas vec poslije nekoliko dana, nakon njihovog srecnog dolaska, kako odomaceno sjedimo na njenoj uzavreloj krovnoj terasi i rucamo kasno poslije podne. Uvijek se, u ovakvim  situacijama, sjetim Aldous Huxlyja i pocetka romana “Kontrapunkt zivota” u slicnom ambijentu, dok jedemo rukama gomile rakova sa “shopskom” salatom , a uzdisemo od uzitka i zadovoljstva i sve zaljevamo crnim alzirskim vinom, a djeca koka-kolom. Dani nam teku sporo i ludo se zabavljamo u nezaboravnom ambijentu potpuno drukcijem od onog na koji smo navikli. Kao i svi ostali, tako i ja ostavljam djecu ujutro dok jos spavaju u hotelskoj sobi pored samog mora, koju prije odlaska pretvorim u izlog kulinarskih  cuda koje kupim i iznesem iz radnji ispred hotela i postavim tako, da, kad se djeca probude, misle da jos uvijek sanjaju.

Dugacke pjescane plaze pored mora na kojim se kupamo na velikim talasima spustajuci se kao sa tobogana, na kojim provodimo popodneva, povremeno se zatvaraju sa vidljivo istaknutim crvenim zastavama koje upozoravaju na previse velike i opasne talase sto znaci da je kupanje zabranjeno, pa onda krenemo prema “Fort de l’eau”, /tvdjave na vodi/ koja je mirna, pitoma marina  i prodjemo pored tajanstvene vile koja se nadvila nad morem u kojoj je dugo bio zatocen  Ben Bela, harizmaticni bivsi pretsjednik, pa svratimo u Djamailu, malo ribarsko mjesto koje je dobilo ime po heroini Alzirske revolucije, koju su mucili francuski legionari, a Picasso je ovjekovjecio za sva vremena, briljantnim crtezima tusem koje sam  vidio u nekom evropskom Art centru .

Tu obavezno kupimo svjezu ribu na tezgama uz more iznad kojih je i cuven                                                             riblji restoran u kome se sve te stvari mogu i da probaju, sto naravno nikad ne propustamo  i uzivamo u lignjama i odrescima od mladog morskog psa sa puno mediteranskih salata od raznovrsnog zelenisa sa maslinovim uljem i raznovrsnim zacinima koji mu daju poseban, nezaboravan ukus.

Sada povremeno odlazi sama na duge izlete, one manje atraktivne, u pustinju, koje joj posao nalaze, tamo gdje se proizvode metalne, siroke cijevi  koje se kasnije koriste u mrezi za transport vode iz pustinje na velikoj dubini do raznih alzirskih gradova. Ona se nekad ne vraca i po nekoliko dana, a mi igramo tenis ili obilazimo grad koji je zanimljiv i uvijek drukciji , sa svim svojim malim orijentalnim tajnama i za nas velikim carolijama.

Nas ambasador je Boro Milosevic sto je za mene tada irevalentno jer ce tek skrivena i neizvjesna buducnost pokazati njegovu vezu sa njegovim mnogo vaznijim i poznatijim bratom Slobodanom, cija se sjenka nadvila nad nase zivote i potpuno ih izmjenila. Ali, zato, konzul je mój drug Boro Minic, lijepi  “Rock Hudson”, koga sam upoznao u Lionu, u jednoj specificnoj situaciji, kada su u slicnoj sajamskoj manifestaciji ucestvovale  poznate manekenke Ace Joksimovica , pa sada vezani uspomenama koje su se trajno zadrzale u njegovom sjecanju, cesto odlazimo u njegovu vilu na brdu pored hotela “Orassi” gdje je stanovao sa porodicom i djecom nesto starijom od moje. Tu su se okupljali i vidjeniji ljudi iz nase kolonije u ovom prijatnom mediteranskom gradu.

Posjecujemo i Pjera, mog prijatelja iz Klasicne gimnazije koji zivi u vili uz more sa zenom Francuskinjom i sinom a i on radi ovdje sa nasima na nekom od mnogih projekata. Dani se nizu kao kuglice na  brojanici,  koje cemo poslije, kao sto to sad cinimo, ponovo, jasno i nostalgicno, gledati kao nezaboravni dio naseg proslog zivota.

Ja polako privodim svoje poslove kraju, pa se, istovremeno, i moje kcerke spremaju za povratak. A, nekako u isto vrijeme, doznajemo da su kontrole na aerodromima povecane, bas zato da ne bi bilo putnika koji putuju sa kartama sa tudjim imenom.

Neocekivano, Sada putuje u Barcelonu i ostavlja nas bez zastite koja proistice iz same njene harizmaticne licnosti i savrsenog poznavanja arapskog, engleskog i francuskog jezika. Naziru se prijeteci oblaci na horizontu, dok nas usamljeni “trojac bez kormilara”, ulazi u opasne vode na salteru pasoske kontrole  tog dana kad djeca moraju da se vrate u svoju zemlju i da se izloze neugodnostima, jer na njihovim kartama stoje imena Lara i Omar, djeca sa kojom su se upravo oprostili, prije nego sto  na aerodromu ulaze u pasosku kontrolu.

Kao grom iz vedra neba, zaustavlja ih sluzbenik koji pokusava da ih zbuni i sazna zasto djeca putuju sama i odmah se stvara nekoliko posmatraca i ucesnika ove rasprave. Posmatram kako Tamara ulazi u verbalni duel sa alzirskom granicnom i carinskom sluzbom, hladna i sabrana, objasnjavajuci im, bez i malo straha, sve sto je smatrala za potrebno. Uskoro, slobodno izlazi i kao pobjednik uzima svoj ranac i svoju sestru za ruku; okrece se i mase nam, dok obje zadovoljno ulaze u gejt, gdje ih ceka “JAT-ov” eleganti DC-10 da ih primi i sretno odveze kuci.

Pego