Cico Kabiljo: Paris, neke davne sezdesete…
Vozdra Vlado i cijenjena obitelji,
nadam se da cete se brzo prilagoditi na malo drukcije klimatske uvjete, ali vam garantujem da ni zime nisu lose, pogotovo za dobro raspolozenje i sto je najvaznije: Nema komaraca. A evo mog laganog priloga, mozda moze dobiti prolaznu ocjenu za objavljivanje, mada nema puno poznatih licnosti, egzoticnih mjesta, ambasadora, ni nizih diplomata.
Srdacno vas pozdravlja Cico
Posjeta jednog srednjoskolca Parizu, davne sezdesetidruge
Kako sam vec jednom spomenuo na stranicama ovog bloga, logo na registarskim tablicama kanadske provicije Québec je : « Je me souviens » ili jednostavno : sjecam se. Mislim da bi i logo ovog bloga mogao biti isti. Stoga u duhu tako jednostavno srocenog slogana, iza kojeg se skrivaju nepregledna polja, neka u magli, neka jarko osvjetljena i dakako nezaboravna, dozvolite i jedno moje sjecanje iz prekrasnog Pariza. Imao sam srecu da sam bio pozvan u Pariz da provedem ljetni raspust kao srednjoskolac daleke 1962.g., kod mog strica koji je tada bio direktor Francusko-jugoslovenske privredne komore sa sjedistem u Parizu. Njegova porodica je uzivala veliki, naravno unajmljeni, stan u elitnom 16-tom arondismanu i sa balkona se kao na dlanu vidio cuveni stadion ” Park princeva “. Pariz sam poceo upoznavati kao svi turisti, pocevsi od nezaobilaznih muzeja, potom velikih atrakcija grada, zabavnim cetvrtima, muzik-holovima ili jednostavno beskrajno setajuci Velikim bulevarima. A imao sam i “svoju” kafanu na trgu St. Cloud, pored istoimene metro stanice, gdje bih odmarao noge i cekao da se moji vrate s posla. Jednog dana sjedim u kafani i cekam da me konobar posluzi, dobro smisljajuci narudjbu na francuskom, jer oni bas nisu strpljivi sa gostima koji slabo ili sporo govore francuski. Smisljena narudjba je bila: kafa sa mlijekom i sendvic sa sirom. Cekam ga, a on zuji pored mene ne osvrcuci se na moje dozivanje, mlataranje rukama i ostale znakove dozivanja. To su primjetili mladici koji su sjedili za stolom do mog i u jednom momentu jedan od njih povuce konobara za rukav i kaze mu : -Moris, posluzi tog mladica. Konobar dolazi, ja sa klimanjem glave zahvaljujem na pomoci i u tom momentu primjetim da svi oni piju neko pice koje sam stalno vidjao na stolovima kafana tog ljeta, zelio sam da ga probam, nisam znao kako se zove i zato brzo mjenjam narudjbu. Na brzinu kazem konobaru da mi donese sendvic i jedno pice kao sto imaju ona cetiri mladica za susjednim stolom. Cekam konobara i on se pojavljuje noseci na tacni sendvic i cetiri nova pica za svakog mladica za susjednim stolom. Kako sam sklopio recenicu na francuskom, gdje sam pogrijesio, koliko ce me to “zavaliti”, preznojavam se jeduci sendvic koji mi zastaje u grlu. A mladici, svi ustaju, podizu case sa tim picem, zahvaljuju i pozivaju me da im se pridruzim za njihovim stolom. Sjedam sa njima, vidim da ih je moja gesta odusevila i pocinje uobicajna prica, odakle sam, sta radim u Parizu i tsl. A ja jos ne znam sta oni piju ni kako se to zove i na kraju i koliko kosta. Napokon upitam sta je to i oni mi rekose da je to “frape “, mlijeko sa izdrobljenim ledom i sirupom od nekog voca i dobro izmiksano. Naravno da mi je laknulo, jer se ispostavilo da je to jedno od najjeftinijih pica u kafani.
Tom prilikom mi predloze da me za sutra pozivaju da zajedno idemo na jedan lijep provod i ako pristajem da ih sacekam u toj kafani u odredjeno vrijeme.
Naravno, pristanem sa odusevljenjem, odlazim kuci mastajuci o strasnim francuskim zurkama, pocinjem u glavi odmotavati film “Varalice” i jedva sam docekao taj nas novi susret. Oni me pokupe u svoj auto, tada veoma popularni “Dauphin” (delfin), gledam gdje idemo i oni pravo u Bulonjsku sumu. Bilo mi je nejasno kad su parkirali, kakav tu moze biti provod, a oni sa ozarenim licima vade iz prtljaznika one metalne kugle za bocanje, daju mi par njih i pokazuju mi s kim sam u ekipi. Odigrao sam “sa veliki zarom” tu partiju bocanja sa njima i za koji dan se vratio u moje drago Sarajevo.
Josip Kabiljo Cico, Montréal
Cico, tvoje pisanje me je uvijek potsjecalo na nekoga ali do sada nisam skontao. Upalile su mi se “lampice”. Pokojni DARIO DZAMONJA-Daco i njegovo djelo PRIČE! Primjerak knjige te ceka kada dodjes. Svima navedenu knjigu, od srca, preporucujem. Citirat cu dio njegove autobiografije:” RODIO SAM SE 1955 GODINE U SARAJEVU. U SARAJEVU SAM I UMRO 1993. KADA SAM GA NAPUSTIO. GODINE 1998. SAM OPET UMRO KADA SAM NAPUSTIO AMERIKU I SVOJU DJECU. SADA OPET POKUSAVAM ŽIVJETI U SARAJEVU OD PISANJA.” Nastavi sa pisanje !
PARIZ!
Ko je posjetio Pariz, a nije osjetio da je stvoren samo zbog toga da bi ti u njega dosao, nije za Pariza.
Prvi put sam u njemu boravio daleke 1956, kao organizator i vodja ekskurzije DIF-ovaca. Bilo nas je svakakvih, ali je naupecatljiviji bio Rade zvani “Govedo”. I bio je bikovski snazan pa je jednom probao da rukama sprijeci zatvaranje vrata metroa a mi smo se drali: “Ne ramenima nego rogovima.” Po nekada bi pogrijesili izlaznu stanicu Metroa pa su se ljutili na mene iako smo se svi prvi put susreli sa podzemnom. A jedna blebetusa koja je vazda imala primjedbe i svoje misljenje (kod nas bi rekli: mahalusa) i pravila se da zna francuski je zasiktala kad smo na jednoj izasli: “Opet pogresno! Ovo je stanica SORTIE a ne Etiol.” (inace je koristila francuski poput “ordevlje” za predjelo, “pomfri” za przene krompirice, maridisi za Mary d’Issey). Dobila je
nadimak Madamme Sortie. Inace je bila iz nekog sela pored Mladenovca.
Posto smo dolazili iz komunisticke zemlje, pozvala nas radnicka klasa koja obituje u okolini Pariza (t.zv. “Crveni pojas Pariza”). Odvelo nas u bazen pa cemo na veceru. Govedo, po balkanskom obicaju urinirao u bazenu pa iza njega ostade crveni trag od metiloranga koji se stavlja u bazen da bi se sprijecilo nehigijensko ponasanje. Nasta frtutma. Po pravilu se bazen mora isprazniti a pocinioc platiti stetu. Na kraju je stvar rijesena mojom izjavom da je pocinilac malo primitivan a kako dolazi iz komunisticke zemlje mislio je da mora ostaviti crveni trag. Kiselo su se nasmijali, ali smo ostali bez vecere.
Zeko