dovla.net

Pego je iskoristio posljednjih nekoliko minuta, dok sam jos na kompjuteru, da posalje jednu svoju pricu objavljenu u jednom varsavskom listu koju je proslijedio i svom prijatelju Vojkanu Risticu u Kanadu:

Kratke price: COVJEK NA RASKRSNICI

Dragi Vojo,

Moram da s tobom podijelim danasnje zadovoljstvo jer ce mi biti objavljena jedna kratka prica koju ti prilazem zajedno sa pismom prevodiocu i urednici jednog varsavskog lista kojoj sam iz zajebancije poslao ovo, a, ona mi je evo sada to i javila da je sve ok., da li mozda zato sto me nadahnuo onaj momak iz Sipova ciji sam ti kratki intervju prethodno poslao ili zato sto je to nju nadahnulo, to vec neznam ali, ipak, kao da je nesto krenulo, bar mi se tako cini.

Voli te Pek iz Sipova

PS. Da ne bude zabune, zena ima dva imena, Dorota i Jovanka, jer joj je otac Srbin i knjizevnik Cirilic a majka Poljakinja.

Drage moje Dorota i Jovanka,

Pocinje, kao da smo bili pijani ono vece kad smo se upoznali na Janekovoj izlozbi nakita i kada smo se svi pokupili i otisli kod mene kuci na Wilanow, gdje smo malo posjedili, malo popili i mnogo ucvrstili ono nase prijateljstvo koje je stidljivo pocinjalo jos od davnih vremena kada sam ja prvi put stao na tlo ove svete zemlje. Svi su me napustili, svako je otisao svojim poslom, Mira na simpozijum u Grcku ,djeca u Yugu /jer ona za mene jos uvijek postoji i bar ne moram da nabrajam sve one republike kroz koje oni sada putuju /a, prijatelji ako ih jos i ima, razisli su se, kuda koji mili moji, pa im kao i tebi ne mogu da udjem u trag.

Evo, zato sam sjeo i napisao ti ovo pismo i kratku pricu koju koju ti poklanjam umjesto cvijeca, ako vec mislis da je dobra, mozes da je prevedes i negdje da je objavis a lovu cemo da stucamo zajedno u neko dobro raspolozenje, bez frke i sa mnogo lijepih stvari. Eto, tako bi trebalo da pocne nase novo prijateljstvo,.. vazi?

Rukoljub i mnogo pozdrava, Predrag Mozes da me zoves Pego ili zajedno, kao sto sam se i ja vama dvijema obratio.

PS. Niti sam imao vremena da korigujem greske i pravopis, a niti sam to htio da uradim zbog autenticnosti dogadjaja ,..a uostalom to ces ti vec na Poljskom sve dobro srediti.

KRATKE PRICE - Covjek na raskrsnici

Svako jutro, nekako u ovo vrijeme, krenem u bazen da bi se razmrdao , spremio za dan i povratio mladost koja polako ali sigurno iscezava kao pjescani sat, koji uredno i nezadrzivo radi protiv mene i protiv sviju nas. Sve sto uradim u zoru i prije toga, je vrlo organizovano i automatski: potrpam stvari za plivanje i obucem se vec prema vremenskim prilikama i skliznem liftom do garaze, gdje se uvucem u svoja manja kola i izlazeci, kao na lansirnoj strmoj rampi, u isto vreme kad stisnem pilot koji mi automatski otvara vrata garaze, istog momenta ukljucuje mi se radio i ja ulazim u novi dan sa svjetlom i muzikom: “Sound and light” kao svakodnevna performansa kod egipatskih piramida u Gizi. Taj zvucno-svjetlosni efekat i siroka panorama mog lijepog naselja koji izranjaju iz mraka garaze, daje mi snazan zivotni impuls, otklanja mi rosu nocasnjeg sna i skida velove, jedan po jedan, kao zavoje sa zlatnih maski egipatskih mumija, da bi na kraju kao zlato bljesnuo novi dan i ja krecem punom snagom, spreman za podvige, u jos jedan Bogom dani prekrasni poklon zivota .

Vjesto se ukljucujem u saobracaj i krecem sirokim bulevarom Aleja Wilanowska i prije ulice Jana Sobjeckog Drugog skrecem u jednu manju aleju sa visokim drvecem i novim “fensi” kucama sa lijeve strane od kojih se po neka jos zavrsava i ja se svaki put izdivim skladu i novoj arhitekturi u kojoj Poljaci sada zaista ne oskudjevaju, dok na desnoj strani, kroz basce i vrtove i izmedju drveca, stidljivo proviruju vile novije a i vile starije gradnje, ostatci neugledne nekadasnje gradnje poljske burzoazije iz komunisticke ere. Lijeva strana ulice dominira jer je sve novo i jos uvijek se uzurbano dotjeruje kao pred neku pozorisnu pretstavu, a desna ce malo pricekati da se put prosiri na racun tog dijela jer za to postoji dosta mjesta i mogucnosti pa ce tada i ta strana biti nasminkana i sredjena , kao sto to u vecini slucajeva biva u ovom gradu koji se permanentno obnavlja, rekonstruise , uljepsava i to se sve vec dugo desava i to sve na moje oci.

I onda, prije nego sto cu da skrenem u jednu novu ulicu prema bazenu na Ursinovu, zadrzavam se na velikom raskrscu gdje semafori traju dugo i gdje se ova prica, za momenat, treba da ugnijezdi. Tu na raskrscu, kao i na svakim drugim raskrscima gdje stoje prodavaci novina, stoji samo jedan postariji, mrsav covjek, sjedih brkova i plavih ociju sa crvenom sportskom kapom sa amblemom i sa tamnim radnim odijelom, na koga je navucen jarko crveni dugacki prsluk, koji mu doseze cak do koljena, na kojem je velikim slovima napisano ime dnevnog lista Gazeta Wiborcza koji on, pored svojih isto tako ukrasenih kolica sa mnogo novina, prodaje drzeci po jedan primjerak u ruci i spartajuci stalno pored automobila koji stoje i cekaju zeleno svjetlo dugo i kao da je vrijeme odjednom potpuno stalo.

Svaki put se nasi pogledi susretnu i svaki put on ocekuje da cu mu ja dati znak da pridje, kao sto to mnogi ovdje rade, i svaki put me u posljednjem momentu prepozna i u znak odobravanja i pozdrava prodje pored mene i mojih kola, jer zna da sam ja jedan od onih koji ne kupuje njegovu stampu i jedan od onih koji ne ide na posao, jer sam drukcije obucen i idem na bazen. Vjesto i spretno, unatoc svojim godinama, koje su sakrivene, ali odavno za penziju, ovaj vedri i cili covjek prodaje svoje novine uzivajuci kad mu neko nesto i kaze kroz prozor automobila, kao da se on nalazi na nekom vaznom mjestu a svi dolaze u njegov sektor. Nista se stvar ne mijenja kad pada kisa i kad se preko njega i njegovih kolica nadvije plasticna folija ili kad susnjezica i snijeg prekriju ulice i plocnike a para iz automobila stvori oblak bijel i nestvaran dok on, kao neki svetac u crvenoj odori, obilazi automobile i kao da im daje pricest ili blagoslov.Tako je isto kad je vrucina i zega, pogotovo kad se ja nakon nekoliko sati vracam sa bazena iscrpljen i umoran od dugog plivanje i vodnih masaza, istim putem, a on me doceka vedar i cio sa mnogo manje novina u svojim kolicima i mnogo vise zadovoljstva na svom odlucnom i ne tako starom licu. Uvijek mi se na kraju pogled zadrzi na njegovoj neprimjetnoj ruci, onoj u kojoj ne drzi novine, nego koju stidljivo ali vjesto priljubi uz tijelo da mu ne smeta, jer sam tek poslije dugo vremena i mnogo svojih prolazaka na toj raskrsnici, primijetio da je to drvena ruka , prirodne boje, kojom se ovaj covjek tako vjesto sluzi uzimajuci sitni novac dok prodaje svoje novine onom svojom drugom, zdravom rukom.

Iznenada se upali zeleno svjetlo na semaforu, ja se prenuh iz razmisljanja i krenuh prema bazenu, imajuci osjecaj kao da sam malo postidjen, dok sam u retrovizoru gledao veselo i prijatno lice moga prodavaca novina od kojeg nikad nista ne kupujem, ali, mnogo toga besplatno dobijam.