Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Cico Kabiljo: Paris, neke davne sezdesete…

Cico Kabiljo: Paris, neke davne sezdesete…

Vozdra Vlado i cijenjena obitelji,

nadam se da cete se brzo prilagoditi na malo drukcije klimatske uvjete, ali vam garantujem da ni zime nisu lose, pogotovo za dobro raspolozenje i sto je najvaznije: Nema komaraca. A evo mog laganog priloga, mozda moze dobiti prolaznu ocjenu za objavljivanje, mada nema puno poznatih licnosti, egzoticnih mjesta, ambasadora, ni nizih diplomata.

Srdacno vas pozdravlja Cico

Posjeta jednog srednjoskolca Parizu, davne sezdesetidruge

Kako sam vec jednom spomenuo na stranicama ovog bloga, logo na
registarskim tablicama kanadske provicije Québec je : « Je me
souviens » ili jednostavno : sjecam se. Mislim da bi i logo ovog
bloga mogao biti isti. Stoga u duhu tako jednostavno srocenog slogana, iza
kojeg se skrivaju nepregledna polja, neka u magli, neka jarko
osvjetljena i dakako nezaboravna, dozvolite i jedno moje sjecanje iz prekrasnog Pariza. Imao sam srecu da sam bio pozvan u Pariz da provedem  ljetni raspust kao srednjoskolac daleke
1962.g., kod mog strica koji je tada bio direktor Francusko-jugoslovenske
privredne komore sa sjedistem u Parizu. Njegova porodica je uzivala veliki,
naravno unajmljeni, stan u elitnom 16-tom arondismanu i sa balkona se kao na
dlanu vidio cuveni stadion ” Park princeva “.  Pariz sam poceo upoznavati kao svi turisti,
pocevsi od nezaobilaznih muzeja, potom velikih atrakcija grada, zabavnim
cetvrtima, muzik-holovima ili jednostavno beskrajno setajuci Velikim
bulevarima. A imao sam i “svoju” kafanu na trgu St. Cloud, pored istoimene metro
stanice, gdje bih odmarao noge i cekao da se moji vrate s  posla.                                                                                                                                                           Jednog dana sjedim u kafani i cekam da me konobar posluzi, dobro smisljajuci narudjbu
na francuskom, jer oni bas nisu strpljivi sa gostima koji slabo ili sporo
govore francuski. Smisljena narudjba je
bila: kafa sa mlijekom i sendvic sa sirom. Cekam ga, a on zuji pored mene ne
osvrcuci se na moje dozivanje, mlataranje rukama i ostale znakove dozivanja. To
su primjetili mladici koji su sjedili za stolom do mog i u jednom momentu
jedan od njih povuce konobara za rukav i kaze mu : -Moris, posluzi tog
mladica. Konobar dolazi, ja sa  klimanjem
glave zahvaljujem na pomoci i u tom momentu primjetim da svi oni piju neko pice
koje sam stalno vidjao na stolovima kafana tog ljeta, zelio sam da ga probam,
nisam znao kako se zove i zato brzo mjenjam narudjbu. Na brzinu kazem konobaru da mi
donese sendvic i jedno pice kao sto imaju ona cetiri mladica za susjednim stolom. Cekam
konobara i on se pojavljuje noseci na tacni sendvic i cetiri nova pica za svakog
mladica za susjednim stolom. Kako sam sklopio recenicu na francuskom, gdje sam
pogrijesio, koliko ce me to “zavaliti”, preznojavam se jeduci  sendvic koji mi  zastaje u grlu. A
mladici, svi ustaju, podizu case sa tim picem, zahvaljuju i pozivaju me da im
se pridruzim za njihovim stolom. Sjedam sa njima, vidim da ih je moja gesta
odusevila i pocinje uobicajna prica, odakle sam, sta radim u Parizu i tsl. A ja
jos ne znam sta oni piju ni kako se to zove i na kraju i koliko kosta.                                                                  Napokon upitam sta je to i oni
mi rekose da je to “frape “,  mlijeko
sa izdrobljenim ledom i sirupom od nekog voca i dobro izmiksano. Naravno da mi
je laknulo, jer se ispostavilo da je to jedno od najjeftinijih pica u kafani.

Tom prilikom mi predloze da me za sutra pozivaju da zajedno idemo na jedan
lijep provod i ako pristajem da ih sacekam u toj kafani u odredjeno vrijeme.

Naravno, pristanem sa odusevljenjem, odlazim kuci mastajuci o strasnim
francuskim zurkama, pocinjem u glavi odmotavati film “Varalice” i jedva sam
docekao taj nas novi susret. Oni me pokupe u svoj auto, tada veoma popularni “Dauphin” (delfin),
gledam gdje idemo i oni pravo u Bulonjsku sumu. Bilo mi je nejasno kad su
parkirali, kakav tu moze biti provod, a oni sa ozarenim licima vade iz
prtljaznika one metalne kugle za bocanje, daju mi par njih i pokazuju mi s kim
sam u ekipi. Odigrao sam  “sa veliki zarom” tu partiju
bocanja sa njima i za koji dan se vratio u moje drago Sarajevo.

Josip Kabiljo Cico, Montréal

Komentari (2)

1
Jugo Narcis-Sarajevo
Sunday, 15. July 2007 u 19:04

Cico, tvoje pisanje me je uvijek potsjecalo na nekoga ali do sada nisam skontao. Upalile su mi se “lampice”. Pokojni DARIO DZAMONJA-Daco i njegovo djelo PRI?E! Primjerak knjige te ceka kada dodjes. Svima navedenu knjigu, od srca, preporucujem. Citirat cu dio njegove autobiografije:” RODIO SAM SE 1955 GODINE U SARAJEVU. U SARAJEVU SAM I UMRO 1993. KADA SAM GA NAPUSTIO. GODINE 1998. SAM OPET UMRO KADA SAM NAPUSTIO AMERIKU I SVOJU DJECU. SADA OPET POKUSAVAM ŽIVJETI U SARAJEVU OD PISANJA.” Nastavi sa pisanje !

2
LJUBISA ZECEVIC-ZEKO
Sunday, 15. July 2007 u 20:23

PARIZ!

Ko je posjetio Pariz, a nije osjetio da je stvoren samo zbog toga da bi ti u njega dosao, nije za Pariza.

Prvi put sam u njemu boravio daleke 1956, kao organizator i vodja ekskurzije DIF-ovaca. Bilo nas je svakakvih, ali je naupecatljiviji bio Rade zvani “Govedo”. I bio je bikovski snazan pa je jednom probao da rukama sprijeci zatvaranje vrata metroa a mi smo se drali: “Ne ramenima nego rogovima.” Po nekada bi pogrijesili izlaznu stanicu Metroa pa su se ljutili na mene iako smo se svi prvi put susreli sa podzemnom. A jedna blebetusa koja je vazda imala primjedbe i svoje misljenje (kod nas bi rekli: mahalusa) i pravila se da zna francuski je zasiktala kad smo na jednoj izasli: “Opet pogresno! Ovo je stanica SORTIE a ne Etiol.” (inace je koristila francuski poput “ordevlje” za predjelo, “pomfri” za przene krompirice, maridisi za Mary d’Issey). Dobila je
nadimak Madamme Sortie. Inace je bila iz nekog sela pored Mladenovca.

Posto smo dolazili iz komunisticke zemlje, pozvala nas radnicka klasa koja obituje u okolini Pariza (t.zv. “Crveni pojas Pariza”). Odvelo nas u bazen pa cemo na veceru. Govedo, po balkanskom obicaju urinirao u bazenu pa iza njega ostade crveni trag od metiloranga koji se stavlja u bazen da bi se sprijecilo nehigijensko ponasanje. Nasta frtutma. Po pravilu se bazen mora isprazniti a pocinioc platiti stetu. Na kraju je stvar rijesena mojom izjavom da je pocinilac malo primitivan a kako dolazi iz komunisticke zemlje mislio je da mora ostaviti crveni trag. Kiselo su se nasmijali, ali smo ostali bez vecere.

Zeko

Upišite komentar

Vaš komentar