Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Pegin literarni kutak – Alzirske price

Pegin literarni kutak – Alzirske price

Dramatican bijeg nase djece iz Alzira

Nekoliko puta sam bio u Alziru i znao sam sta me tamo  ceka. Uvijek mi je
utisak pocinjao sa sumnjom koja se na prvom pogledu otvarala, ali se poslije
postepeno pretvarala u osjecaj nadmoci izazvan uspjehom u proslosti.

Osmotrim grad kritickim pogledom iz luke, od vrha visokog brijega nacickanog
ulicama i  kucama koji  odozgo pocinje sa  Hotelom “Orassi” i obrisima
guste vegetacije, koja u samom vrhu zaklanja moderni Shopping centar, pa sve
nize niz taj raznoliki meander vila, kuca i ulica , do centra grada koji se
nalazi nedaleko od industrijskog dijela i teretne luke, dole uz obalu koju
odvaja siroki put, u pocetku sa barakama i magacinima, sve do vila i lijepih
kuca, kad se priblizite gradskoj putnickoj  luci.

Alzir vise nikad nece biti bijeli grad o kome sam citao u francuskoj
literaturi, koja se proslavila opisujuci dogadjaje i kontraste “bijelog
grada” koji je tada odisao blagostanjem i luksuzom. Od kako sam ga  prvi put
vidio , svaki put je sve vise postajao sivlji i otrcaniji.

Taj prvi put je bio dramatican. Dugo smo cekali robu i konstrukciju za nas
paviljon na Medjunarodnom sajmu, koji se u ovom gradu odrzavao skoro u isto
vrijeme kad i Mediteranske igre, a bili smo smjesteni po malim hotelima u
centru grada. Uzivali smo u dokolici i odmoru, obilazeci njegove znamenitosti,
sudar razlicitih kultura Orijenta i francuske rafinirane kolonijalne kulture
i ostataka nekadasnje evropeizacije.Obilazili smo dugim setnjama siroke
ulice i luksuzne cetvrti sve do zapustenih mahala gdje su zivjeli siromasni
i dosljaci iz Afrike pa ponovo do raskosnih hotela i vila uz more hodajuci
po dugackim pjescanim plazama izvan grada gdje smo se kupali i lezali na
raznobojnim lezaljkama pod suncobranima od morske trave i trstike.

Sve je to trajalo dok se, napokon, nije pojavio bugarski teretnjak
“Makedonk” kome je falilo zadnje slovo i izgledao je kao gusarski,
izranjavljeni, olupani brod, kome je upravo uspjelo da se izvuce iz bitke
ili snazne oluje, prenatrpan, jedva vireci iz vode i sa konjima za
Mediteranske igre na jednom dijelu palube sto mu je davalo neki nestvarni
biblijski izgled, dok su se po njemu muvali suludi mornari i dobacivali nam,
smijuci se. Roba i konstrukcija je napokon bila tu, a tu je bio i kraj naseg
odmora i lagodnog zivota.

Omah smo se latili posla i u nasem paviljonu, gdje je bilo
nepodnosljivo vruce, postavili fizidere sa picem i hranom na mjesta koja su bila
predvidjena projektom kao kuhinje i poceli uredjenje ogromnog paviljona od
nekoliko hiljada kvadrata, krecuci u neizvjesnost da li cemo uspjeti da
nesto uradimo za svega tri preostala dana. Nasi susjedi Madjari i Svedjani
koji su vec bili sve zavrsilii i samo su malo dotjerivali svoje prostore,
su nas sa nevjericom gledali i kladili se da necemo stici da zavrsimo ni
polovinu tog prostora na vrijeme i prije zvanicnog otvaranja sajma.

Bitka za vrijeme je pocela i ljudi su dobili krila. Sve se dramaticno dizalo
kao kulise pred pretstavu, slozno i harmonicno. Tri dana i tri noci vladao je
pravi rat, rat do iscrpljenosti i na granici ljudskih mogucnosti. Kada je sa
jedne strane polazila svecana povorka sa Bumedijanom i zvanicnicima koji su
otvarali sajam, nasi radnici su postavljali posljednja slova na procelju
paviljona koji je bljestao posebnim sjajem, dok su se povlacili u anonimnost
i ostavljali nasim susjedima da vrte glavom u cudu i da govore: “Da li je to
moguce”, ja sam stajao sa strane i posmatrao to istinsko cudo i  znao sam da
je to zaista moguce samo kod nas i samo kad je to iz inata i kad stvari
izgledaju skoro nemoguce. Iako iscrpljeni, uzivali smo u pobjedi koja nam je
tada, za sva vremena, ulila neku snagu i vjeru u uspjeh, koja me je pratila
kad god sam ponovo dolazio u ovaj grad. Teska ali zasluzena pobjeda je
donijela svoje posljedice u velikom umoru koji sam lijecio u susjednom
Tunisu gdje sam pobjegao glavom bez obzira misleci da cu tada da se sretnem
sa nasim mladim diplomatom Ibrahimom Djikicem, mojim skolskim drugom. Vec dok
smo prelijetali zamisljenu granicu, u avionu se prolomio gromoglasni aplauz
veselih putnika, koji je nagovjestio da dolazimo u lijepu i otvorenu
turisticku zemlju koja je navikla na radost, srecu i sve vidove
hedonistickog zivota, sto tada nije bio slucaj sa Alzirom, a u sto sam se po
slijetanju  ubrzo i uvjerio.

Kada sam se ponovo vratio u Alzir, nekoliko godina kasnije, taj osjecaj me
docekao kao dobrodoslica cim sam ugledao njegove privlacne bijelo, sivo,
zelene obrise iz aviona koji je nakon ugodnog leta preko Mediteranskog mora,
svecano i dugo prilazio africkom kopnu. Sve izgleda kao neki vizuelni bolero
a pocinje postepeno kao tanka linija na horizontu i polako se pretvara u
kopno, tanko a  sve vise vidljivo, da se na kraju pretvori u obrise jednog
kontinenta koji zauzme citav vidik svojom impresivnom velicinom.

Tada je bilo dosta nasih gradjana koji su putovali u Alzir i koji su tamo
radili i davali mu pecat, nenametljivo se mjesajuci sa njegovim arapskim i
ostalim pridoslim stanovnistvom i orijentalnim duhom, koji je pomalo ali
sigurno, preovladavao nad vec izblijedjelim ostatcima francuskog kolonijalizma.
“Unioninvest” je upravo osamdesetih, zavrsavao  gradski vodovod, dovlaceci
vodu iz daleka, iz pustinje, pa kad je pusten u pogon, poplavile su ulice
nekih djelova grada, na radost i zadovoljstvo golisave djece koja su uzivala
u iznenadnim fontanama i jezercima koja su se svugdje stvarala uz vrisku i
nihovo neizmjerno zadovoljstvo.

Moja djeca,Tamara i Barbara, djevojcice od 13  i 11 godina, koje sam ostavio
kod kuce kad sam krenuo, sigurno su se veoma  iznenadile, mozda pomalo i
uplasile, kad su ubrzo poslije toga, dobile avionske karte koje sam im odmah
po dolasku, odavde poslao, pa su brzo i veselo potrpale svoje stvari u
ranceve i sa tenis reketima u rukama uskoro se pojavile, malo zbunjene, ali
odmah potom nasmijane, na Alzirskom aerodromu, kad su nas ugledale  gdje
smo ih cekali, moja dobra prijateljica Sada, inzinjer iz Sarajeva ciji je
otac Saracevic imao radnju modnih cipela na Titovoj, njena djeca,  skoro
istog uzrasta kao moja i ja.

Sve se naime dogodilo munjevito. Sada je radila u Alziru i odmah mi
obezbjedila povratne karte za moju djecu, ali na ime svoje djece Lare i
Omara, koje je kupovala sa popustom buduci da je tamo radila i dobijala ih
“budzasto” i evo nas vec poslije nekoliko dana, nakon njihovog srecnog
dolaska, kako odomaceno sjedimo na njenoj uzavreloj krovnoj terasi i rucamo kasno
poslije podne. Uvijek se, u ovakvim  situacijama, sjetim Aldous Huxlyja i
pocetka romana “Kontrapunkt zivota” u slicnom ambijentu, dok jedemo rukama
gomile rakova sa “shopskom” salatom , a uzdisemo od uzitka i zadovoljstva i
sve zaljevamo crnim alzirskim vinom, a djeca koka-kolom. Dani nam teku sporo i
ludo se zabavljamo u nezaboravnom ambijentu potpuno drukcijem od onog na
koji smo navikli. Kao i svi ostali, tako i ja ostavljam djecu ujutro dok jos
spavaju u hotelskoj sobi pored samog mora, koju prije odlaska pretvorim u
izlog kulinarskih  cuda koje kupim i iznesem iz radnji ispred hotela i
postavim tako, da, kad se djeca probude, misle da jos uvijek sanjaju.

Dugacke pjescane plaze pored mora na kojim se kupamo na velikim talasima
spustajuci se kao sa tobogana, na kojim provodimo popodneva, povremeno se
zatvaraju sa vidljivo istaknutim crvenim zastavama koje upozoravaju na
previse velike i opasne talase sto znaci da je kupanje zabranjeno, pa onda
krenemo prema “Fort de l’eau”, /tvdjave na vodi/ koja je mirna, pitoma marina  i
prodjemo pored tajanstvene vile koja se nadvila nad morem u kojoj je dugo bio
zatocen  Ben Bela, harizmaticni bivsi pretsjednik, pa svratimo u Djamailu,
malo ribarsko mjesto koje je dobilo ime po heroini Alzirske revolucije, koju
su mucili francuski legionari, a Picasso je ovjekovjecio za sva vremena,
briljantnim crtezima tusem koje sam  vidio u nekom evropskom Art centru .

Tu obavezno kupimo svjezu ribu na tezgama uz more iznad kojih je i cuven                                                             riblji restoran u kome se sve te stvari mogu i da probaju, sto naravno nikad
ne propustamo  i uzivamo u lignjama i odrescima od mladog morskog psa sa
puno mediteranskih salata od raznovrsnog zelenisa sa maslinovim uljem i
raznovrsnim zacinima koji mu daju poseban, nezaboravan ukus.

Sada povremeno odlazi sama na duge izlete, one manje atraktivne, u pustinju,
koje joj posao nalaze, tamo gdje se proizvode metalne, siroke cijevi  koje
se kasnije koriste u mrezi za transport vode iz pustinje na velikoj dubini
do raznih alzirskih gradova. Ona se nekad ne vraca i po nekoliko dana, a mi
igramo tenis ili obilazimo grad koji je zanimljiv i uvijek drukciji , sa svim
svojim malim orijentalnim tajnama i za nas velikim carolijama.

Nas ambasador je Boro Milosevic sto je za mene tada irevalentno jer ce tek
skrivena i neizvjesna buducnost pokazati njegovu vezu sa njegovim mnogo
vaznijim i poznatijim bratom Slobodanom, cija se sjenka nadvila nad nase
zivote i potpuno ih izmjenila. Ali, zato, konzul je mój drug Boro Minic,
lijepi  “Rock Hudson”, koga sam upoznao u Lionu, u jednoj specificnoj
situaciji, kada su u slicnoj sajamskoj manifestaciji ucestvovale  poznate
manekenke Ace Joksimovica , pa sada vezani uspomenama koje su se trajno
zadrzale u njegovom sjecanju, cesto odlazimo u njegovu vilu na brdu
pored hotela “Orassi” gdje je stanovao sa porodicom i djecom nesto starijom
od moje. Tu su se okupljali i vidjeniji ljudi iz nase kolonije u ovom
prijatnom mediteranskom gradu.

Posjecujemo i Pjera, mog prijatelja iz Klasicne gimnazije koji zivi u vili
uz more sa zenom Francuskinjom i sinom a i on radi ovdje sa nasima na nekom
od mnogih projekata. Dani se nizu kao kuglice na  brojanici,  koje cemo
poslije, kao sto to sad cinimo, ponovo, jasno i nostalgicno, gledati kao
nezaboravni dio naseg proslog zivota.

Ja polako privodim svoje poslove kraju, pa se, istovremeno, i moje kcerke
spremaju za povratak. A, nekako u isto vrijeme, doznajemo da su kontrole na
aerodromima povecane, bas zato da ne bi bilo putnika koji putuju sa kartama
sa tudjim imenom.

Neocekivano, Sada putuje u Barcelonu i ostavlja nas bez zastite koja
proistice iz same njene harizmaticne licnosti i savrsenog poznavanja
arapskog, engleskog i francuskog jezika. Naziru se prijeteci oblaci na
horizontu, dok nas usamljeni “trojac bez kormilara”, ulazi u opasne vode na
salteru pasoske kontrole  tog dana kad djeca moraju da se vrate u svoju
zemlju i da se izloze neugodnostima, jer na njihovim kartama stoje imena
Lara i Omar, djeca sa kojom su se upravo oprostili, prije nego sto  na
aerodromu ulaze u pasosku kontrolu.

Kao grom iz vedra neba, zaustavlja ih sluzbenik koji pokusava da ih zbuni i
sazna zasto djeca putuju sama i odmah se stvara nekoliko posmatraca i
ucesnika ove rasprave. Posmatram kako Tamara ulazi u verbalni duel sa
alzirskom granicnom i carinskom sluzbom, hladna i sabrana, objasnjavajuci im,
bez i malo straha, sve sto je smatrala za potrebno. Uskoro, slobodno izlazi i
kao pobjednik uzima svoj ranac i svoju sestru za ruku; okrece se i mase nam,
dok obje zadovoljno ulaze u gejt, gdje ih ceka “JAT-ov” eleganti DC-10 da ih
primi i sretno odveze kuci.

Pego

Komentari (5)

1
husejin gavrankapetanovic
Friday, 20. July 2007 u 15:45

S obzirom da sam se prije mjesec dana vratio u Sarajevo, nakon tri pol godine provedene u Alziru, paznju mi je privukao naslov ovg clanka. Kad ono, on nema nista sa tekstom koji sljedi. Ako sam dobro shvatio, roditelji “nase djece” su, radi pribavljanja imovinske koristi, svijesno ilozili djecu opasnosti, nagovorivsi ih na lazno predstavljanje.
Srdacan pozdrav svima, posebno “starim” Energoinvestovcima.
Husejin Gavrankapetanovic
p.s. Onaj hotel se zove Aurassi

2
Zvonko Milicevic
Monday, 30. July 2007 u 13:31

Cher Mr. Kilometrique
Susret bi se mogao organizovati od polovine avgusta do kraja septembra u Sarajevu , sto se mene tice…
Moj email je zvoni3x@gmail.com
sifra: entre deux gros cailloux
Treba animirati Brishu i Michela…
Srdacni pozdravi familiji Gavrankapetanovic Zvonko

3
Lajla
Tuesday, 31. July 2007 u 05:09

Dragi Huso,draga Jasna,
Ovaj svijet je stvarno veoma mali. Silno sam se obradovala kada sam procitala tvoje ime na stranicama ovog bloga, znajuci da je to onaj jedini Huso /EI koga mi poznajemo.Sanjin i ja smo se toliko puta pitali sta je sa vama dvoma,znajuci samo da vas je rat zatekao u Zairu. To je posljednja informacija sa kojom smo raspolagali.Gdje ste sada, gdje ste se skrasili.
Ako imate zelju da nam se javite nasa adresa e-maila je kozemjakin@gmail.com
Ovu priliku koristimo da vas silno i toplo pozdravima.
Lajla & Sanjin Kozemjakin

4
halid grozdanic
Tuesday, 31. July 2007 u 13:26

Vlado nece zamjeriti sto cu i ja pozdraviti Husu i pozeliti njemu i porodicu sve najbolje za povratak.
Husejine, moj e-mail: texabo@hotmail.com.
Srdacni pozdravi,
Halid Grozdanic
Sterling, VA – U.S.A.

5
nerko lalic
Tuesday, 31. July 2007 u 21:01

Halide, Halide, opet se pozdravljas preko bloga.

Upišite komentar

Vaš komentar