Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Ponovo u Evropi

Ponovo u Evropi

Nakon sest mjeseci, ponovo krecemo za dobru, staru Evropu. Rucak, pice, sladoled na aerodromu O’Hare i poziv za ukrcavanje, sve tece po planu i sve na vrijeme (hvalimo “Lufthansu”), avion se odvaja od “gejta”, ceka pola sata na odobrenje za uzletanje, a onda kapetan saopstava da se moramo vratiti na gejt jer kompjuter pokazuje neravnomjeran raspored tereta sto moze ugroziti balans tokom leta. Mala nervoza, putnici se zgledaju, ali sve se dobro svrsilo i veliki Airbus zagrmi preko piste put Istoka.

U Minhenu nas je docekao Miki Pavic, nekadasnji stonoteniski reprezentativac BiH koji vec 37 godina zivi u inostranstvu. Zajedno sa njegovom suprugom Ljubinkom, proveli smo puna dva dana uz neprestanu pricu i sjecanja na davna, lijepa vremena usput obilazeci lijepe dijelove grada. Naravno, bili smo u pivnici uz kobasice sa kiselim kupusom i litrenjacama piva. Sve puno, svi jedu i piju, duvacki orkestar odvaljuje polke i nekoliko parova plese ne osvrcuci se na ostale goste.

, Uvece smo imali rijetku priliku da slusamo divnu “prozu u stihu”. Naime, Ljubinka vec odavno pise pjesme, uglavnom za sebe, sada je odlucila da ih podijeli sa svojim dragim prijateljima koji znaju kroz kakve periode zivota su prolazili Pavici ( od uspona i bogatstva do finansijskog kraha i bolesti ) i uz borbu da kcerku Svetlanu i sina Vladimira “postave na noge”. Bilo je to jedno divno vece, puno emocija jer je svaka pjesma odrazavala njeno stanje i psihicka previranja koja je drzala u sebi. Vec sam pisao o Vladimiru koji je nekada bio kapiten pionirske nogometne ekipe “Bajerna” kada ga je iznenadno otkrice deformiteta na kicmi odvojilo od najvece ljubavi. Zavrsio je fakultet i poceo raditi u ocevoj firmi, a, nakon dvije godine, obavjestio je roditelje da zeli da njegov zivotni poziv bude – gluma! Zavrsio je akademiju, glumio u pozoristu i u filmovima, a ja sam odabrao jednu Ljubinkinu pjesmu koju je poklonila sinu – umjesto nekog uobicajenog poklona, za koji tada nije bilo sredstava:

“Novembar dvadesetpeti”

Kada mi se svi prozori zatvore
i putevi i vrata,
ja pomislim
na novembar dvadesetpeti,
radost, kao da ima krila, sleti,
sunce me ogrije
istog sata
i sve se ponovo otvori
i putevi i prozori i vrata.

Kada se od briga pamet zamuti
i oci i dusa
ja pomislim
na novembar dvadesetpeti
sreca, kao na krilima, sleti,
sve se u trenu zalelusa
i ponovo se razbistre
i misli i oci i dusa.

I kada bi kisa padala
novembra dvadesetpetog
moje nebo ce biti vedro,
na njemu je sunce
nije tama
jer osmjeh tvoj Vladimire mili
melem je mojoj dusi.

Voli te tvoja mama

Dok sam kucao ove redove, oci su mi ponovo zasuzile. Poznajemo se 45 godina i nikada nisam mogao proniknuti sta se krije iz Ljubinkinog laganog, uvijek zagonetnog, osmjeha Mona Lize. Vjerujte mi na rijec!

Vec dvadesetak godina, Mikica je zaljubljenik golfa, nakon teske bolesti i uspjesnog povratka na teren sa 18 rupa, to mu je jedina terapija. Jos prije rata, dva puta sam isao sa Mikicom i njegovim partnerom Bracom Dugandzicem (Sarajlijom koji godinama zivi u Becu) na turnire u golfu i bio Mikicin “cady”. I sada me je poveo na “zagrijavanje” pred naredni turnir na teren kluba gdje je dva puta bio seniorski prvak i jednom drugi. Veoma je ponosan na dobijene pehare i priznanja. Zbog nekih blogovaca – zaljubljenika u golf, stavljam ovu sliku uz tekst.

Onda je uslijedio let za Zagreb, opet kod prijatelja (onima koji imaju brojne prijatelje sirom svijeta, ne trebaju hoteli) koje poznajemo preko cetiri decenije i Vojo Bjegovic – Lopata, nekadasnji rukometas “Bosne” i drzavni reprezentativac, odmah nas je strpao u kola i odvezao u njihov stan u Novom Vinodolskom. Proveli smo tri prekrasna dana u drustvu Vojine supruge Dubravke (nedavno je okoncala cetvorogodisnji mandat Dekana Gradjevinskog fakulteta u Zagrebu) i njihovog sedmogodisnjeg unuka Lovre koji nam je, zaista, upotpunio vrijeme vragolastim raspravama sa njegovim najdrazim didom.

Znam da ce mi se Lovro naljutiti ako ne stavim njegovu sliku na centarlni blog, pa to sa zadovoljstvom cinim i unaprijed znam da ce biti kritike zasto sam ga stavio sa didom, a ne sa bakom ili njihovim ovcarom Zikom za koga kaze da dolazi “prije dide” na ljestvici prioriteta. Vojo ga stalno nesto bocka i to je razlog za njegov otpor i najsladji je kada se okrene Vopji i kaze: “Dida, skrati!” U albumu ima jos slika iz Vinodolskog.

Vratili smo se u Zagreb i vozom (pardon, vlakom) krenuli za Ljubljanu. Zaboravio sam reci da smo isli na rucak u jedan restoran u podnozju Sljemana i prosli pored katolickog Ordinarijata iza kojeg je napravljena posebna zgrada prilikom papinog posjeta Hrvatskoj pa imate priliku vidjeti kako te zgrade izgledaju.

U Ljubljani smo posjetili nase prijatelje Anu i Ferija koji su nam mnogo pomogli prilikom boravka u Sloveniji nakon izlaska iz Sarajeva. Moram reci da su mi prijatelji iz bivse Jugobanke (sada A banke), direktor Miroslav Kert i Ana toliko puno ucinili, ukljucujuci i Suadu i obje kcerke) u vrijeme kada nam je to bilo najpotrebnije. Proveli smo dva dana sa Sambtovima, a dosla je i njihova kcerka Ingrid koja ocekuje blizance za 4 mjeseca! Prvo, pa dvoje!

Bili smo sa nasim prijateljima iz “ratnih dana” medju kojima su bili Nikola Mikovic, Ljubo Sormaz, Zeljka Rukavina, Rade Radovanovic, Branko Majkic…nazalost, baterija na kameri se ispraznila i nisam napravio snimke.

Ko se sjeca Vlatke Pancer

Na povratku u Zagreb, Vojo i Dubravka su organizovali rostilj i tada smo imali zadovoljstvo da se sretnemo sa nekadasnjom spikericom Radio Sarajeva koja je i sada vrlo aktivna (kazu da da ima najprijatniji glas – jos uvijek) i pricali smo o njenim skolskim drugovima medju kojima su Borisa Starovic, Milos Trifkovic, Stambuk, Vlado Sultanovic i jos neki, a uskoro se biti i “obljetnica mature” (nije vazno koja) pa ce Vlatka u posjetu gradu na Miljacki. Obecala mi je poslati neke stare slike sa radija iz tog vremena. Zaduzena je njena snaha Marina, a upoznali smo njenog supruga Djuru, sina Marka i slatku unuku Nelu. Sigurno cete je prepoznati na slici jer “super” izgleda.

Komentari (3)

1
Azra K.
Thursday, 2. August 2007 u 18:45

Dragi Vlado,
veoma si me iznenadio i impresionirao tvojom dosadasnjom golferskom karijerom makar to bilo samo u ulozi caddy-ja!
Medjutim, po svemu sudeci moraces jos dosta da poradis na svom golf swingu. Desna noga u njegovoj zavrsnici obavezno mora biti na prstima.
Srdacno,
ak

2
Azra
Friday, 3. August 2007 u 11:25

Sjecam se RANKE PANCER, sitna, slatka djevojcica, isla u razred do mojega u osnovnoj skoli, stanovala preko puta Templa,oko danasnjeg Sirana, negdje su davno odselili, a ne znam da je bilo mnogo Pancera, sigurno je sve to rod.
Srdacno,
A.Jajatovic

3
Lajla
Saturday, 4. August 2007 u 05:05

Ja sam isto odrasla preko puta Templa, iznad Sirana,na spratu gdje terasa spaja dvije zgrade.
Ranka i Vlatka Pancer su mi bile komsinice iz ulaza koji gleda na bivsi EI, a kasnije UPI, sve dok nisu odselile za Zagreb.
Razlog sto ovo spominjem je jer zelim da napomenem da se Ranka sa kcerkom uselila u Izrael i da danas zivi u Jerusalemu.
topli pozdrav od Lajle

Upišite komentar

Vaš komentar