Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Zasto ne volim Bijelo dugme

Zasto ne volim Bijelo dugme

Jutarnji sati su kao stvoreni za inspiracije naseg najplodnijeg saradnika Pege. Dodje ideja, sjedne za kompjuter i – evo jos jedne zanimljive price. Namjerno sam stavio u blog i njegovu prilozenu poruku Suadi i meni (iako je privatna) jer je sastavni dio njegovog literarnog opusa. Izvinjavajuci se Pegi zbog toga, znam da je mnogo manja njegova eventualna ljutnja zbog toga nego zadovoljstvo stotina nasih (posebno njegovih) citalaca:

“Dragi moji Suada i Vlado i cijela porodico,

mirjana-i-pego.jpgJutro je ipak najljepsi dio dana. I, evo da ga podijelim sa vama i da vam posvetim ovu kratku pricu kao dar za vase useljenje u novu prekrasnu kucu pored malog jezera i lanterne koja nije za potcjenjivanje. Sada, da se i ja malo oduzim i da posaljem svoje iskrene cestitke na lijepim tekstovima koji sve cesce lete na ovu stranu okeana, da li zato sto literarno sazrijevate /Suada sigurno ima svoj utjecaj na to pisanje kao sto ima na svaki ostali dio u tvom mentalnom i fizickom sklopu/ili zato sto vam zivot postaje sve ljepsi i sadrzajniji. Zaista sam, putujuci kroz Ameriku s tobom i Robom, i u tekstovima i u slikama /Caki ti je vjerovatno umjetnicki uzor/ uzivao i potpuno se uzivio u ulogu suvozaca, da sam ti nekoliko puta skoro obrisao sofer saibu kad ono poce kisa u Nevadi /oh, kako krasno ime za razliku od zemlje koja se zove Mali/ ,tako da sam zaista imao osjecaj da zajedno putujemo, pogotovo kad sam ti rekao da ne primimo one dvije seksi mulatkinje koje su nas autostopirale.

Medjutim, vazno je da ste stigli. Nego, nesto se ne sjecam gdje je u kuci ona moja, pardon, gostinjska soba, da li je imate i da li je i ona okrenuta prema onom lijepom jezeru i onim divnim lanternama. A propos lanterni, cini mi se, mada nisam nazalost ni trgovac stokom ni bilo koji eksprt te vrste, jer bi danas bio bogat, da kada se putuje brodom od Amerike do Japana, stoka moze da odrzi tezinu ili cak i da je dobije za to vrijeme, ako se dobro hrani na cistom morskom vazduhu, te da se klanjem na brodu, nesto i ustedi sto cak moze da bude neki tal, zar ne? Zezam se, naravno. Bilo kako bilo, lanterne su “posh” kao nasi Bogumilski stecci, bar ces se osjecati kao da si kod kuce u Bosni.

Svima iskrene cestitke za sjajne poduhvate i promjene koje cinite, jer promjene su najbolji dokaz mladosti.”

Voli vas Pego

Dugmici koji unistavaju zivot

Da li znate na sta mislim? Vjerovatno da ne. Ali svaki put kad ponovo pocnem da pisem u rano jutro, kada je lijepo vrijeme i kada mi sunce obasja istocnu stranu stana a pogled obuhvati siroku pitoresknu sliku Wilanova sa sumom i zamkom koji se naslucuje i crkvom ciji se obrisi vide i tisinom ljeta koja je prisutna, onda se osjecam mocan i cini mi se vidovit pa ocekujem da su i ostali takvi. Znam da je sve privid, a, i samo pusta zelja bez osnove. Postoje naime dugmici u nasem zivotu koji ga zagorcavaju i cine nas po kadkad nemocnim.

Odakle da pocnem? Od starosti jer ona je naime kriva za sve, bar sto se tice moje generacije koja nije imala prilike da se igra sa dugmicima osim ako se izuzme ona igra koja se zvala “pucomet”, kada se igralo kao stoni fudbal sa njima ili dok smo se skidali ili oblacili ili nervozno pokusavali sebi i nekom drugom da otkopcamo, u nekoj delikatnoj i napetoj situaciji, neko vazno dugme.

Medjutim, danas je vrijeme dugmadi i svaka prepreka se rjesava pritiskanjem na njih bilo da su upitanju pare koje se podizu ili vrata koja se otvaraju, oprema koja se koristi, parking koji vam je potreban, poruka i bezbroj kombinacija koje vas cekaju na malom mobilnom telefonu i sve tome slicno, jednostavno sve, cak i ovo pisanje koje sada obavljam je dio te interakcije koje se sastoji od pritiskanja dugmica na kompjuteru.

“Dodjavola dugmici”, koliko puta smo to rekli i koliko puta smo to porekli kada se dobro obavio neki posao dugmicima. Ali, cesto se pitam kako se s tim sukobljavaju one malo starije generacije koje nisu uspjele da uskoce u taj posljednji voz saznanja o njima, kako se one sada snalaze i muce u zivotu i kako one, usamljene i nesrecne, stoje ispred raznih automata, bankomata i duboko zamisljeni rjesavaju Gordijev cvor.

Eto, to sam pomislio kada sam ovo poceo da pisem jer sam ostao bez para i morao sam sebe da prisilim da odem do bankovnog automata i podignem novac koji mi je usfalio. Sve je bilo normalno dok nisam, suocen sa konkretnom situacijom, poceo da ispustam neke osnovne operacije koje su trebale da mi otvore pristup novcu, da li zato sto sam bio zamisljen ili sto sam ostario i ostao sam ili zato sto se jedan dio mene pobunio protiv ovog ponizavajuceg ropstva, ja sam nemocno cekao da mi se povrati sjecanje koje od tih dugmica, koji su me izazovno posmatrali iz automata i podmuklo mi se cerili osjecajuci moju zbunjenost i nemoc, moram da pritisnem da bi mi se ponovo vratila izgubljena sigurnost i da bih obavio ovu operaciju.

Stajao sam u dilemi i duboko razmisljao o zivotu. Da, vjerovatno sam zato uvijek vise volio Rolling stonese, Dragu Diklica i Frenk Sinatru, nego Bijelo ili bilo koje dugme.

Nasumice sam, iz protesta, pritisnuo prvo dugme koje mi je dospjelo pod ruku. Nek ide sve do vraga, ako nam je to ostalo kao jedini smisao naseg zivota – da pritiscemo dugmice.

Varsava 15.07

Upišite komentar

Vaš komentar