dovla.net

Draga rajo,sinoc krenusmo Cedo, Ico,Reba i ja u Visoko.Ja nikad tamo nisam bio, pomogli mi da nadjem glavnu ulicu.Povod je Dan grada Visokog,dan kad je potpisana Povelja Kulina Bana, kad je,kazu,postala Bosna DRZAVA. Ovo priznanje, proglasenje Srdjana Praljka SJORA za pocasnog gradjanina Visokog je najvece priznanje koje je neko od nase raje dobio.Svaka cast i Sjoru ali i Gradu Viskoko. Read more »

Posljednjeg dana boravka u Sarajevu krenuo sam u oproštajni obilazak Ferhadije zajedno sa mojim drugarom Veljom Novakovićem. Naišao je Mirko Zovko, Veljin drug iz razreda i sa fakulteta pa smo nekako došli do priče o njihovim dogodovštinama u gimnazijskim danima. Ispričali su jedan zanimljiv dogadjaj koji vrijedi zabilježiti:

Mirko je imao dosta i opravdanih i neopravdanih izostanaka pa je došao u situaciju da dobije jedinicu iz Fizike kod profesora Šemse Harlaća što se rijetko dešavalo. Mirko je preko drugih djaka proturio famu da je zbog te ocjene veoma deprimiran i da, čak, razmišlja o samoubistvu, pa je za to saznao i profesor. Jednog dana Mirko je skinuo cipele, stavio ih kraj otvorenog prozora na drugom spratu i sakrio se. Onda je nekoliko djaka, sinhronizovano, zavikalo da je Mirko skočio kroz prozor, a Šemso je vidio cipele na prozoru i pozlilo mu je. To mu je tako teško palo da je bio nekoliko dana kući na bolovanju, a Mirko ga je posjetio sa buketom jorgovana ubranim negdje usput. Read more »

Kad smo se nekada davno rastajali nakon služenja vojnog roka ili na kraju smjena radnih brigada, pjevali smo “Oj drugovi jel vam žao, rastanak se primakao”. Evo i naš boravak u Evropi primiče se kraju, ostao je još jedan dan do polaska pa je vrijeme za oproštajnu rubriku. Bilo je divno, mjesec i po dana prošlo je “dok si reko keks”, a sada već mislimo na našeg unuka koji nas željno čeka. Read more »

Stalni saradnik Cico Kabiljo posjetio je svog starog prijatelja Ranka Perišića i njegovu suprugu Tamaru u Francuskoj i poslao par fotografija. Ranko je poznato ime i “faca” za raju koja se okupljala oko FIS-a šezdesetih i sedamdesetih godina (prošlog vijeka - uh, ostarismo!). Evo Cicinog priloga:

“Sa velikim zadovoljstvom sam pogledao ugostiteljsko-gurmansku foto-reportazu naseg velikog bossa pri posjeti Sarajevu i ovom prilikom imam jednu veliku primjedbu. Sve je uslikano pored praznih tanjira i opustosene sofre, samo zadovoljna i sjajna lica ucesnika. Mislim da bi ubuduce ovakve reportaze obavezno morale imati i bogatiji sadrzaj, bar sto se tanjira tice, a to sve zavisi od hrabrosti i hitrosti fotografa da se podigne od sofre kad je jelo posluzeno, da se prihvati slikanja dok je jos sve vruce i sigurno efekat ce biti potpun. Read more »

Oduvijek sam bila impresionirana kulturom davanja i pomaganja koja je ovdje u Americi veoma razvijena. Svaki dan , na sve strane susrecete se sa nekim vidom organizovane pomoci bolesnim , siromasnim, fondovima za istrazivanje novih lijekova , raznim organizacijama, lokalnim Radio i Tv stanicamai sl..

Pomazu ne samo bogatasi tipa Bill Gates, Ted Turner ili Tiger Woods koji daju milione /  te pomoci su doduse  “Tax deductible”, ..pa  ipak…/  nego i obicni gradjani, svako prema svojim mogucnostima i uvjerenjima. Jucer me je prijateljica upitala da li cu pomoci Fond za slijepe sirom svijeta, za koji ona trci Maraton u oktobru u Chikagu. Kako da to odbijem?..  Hodamo /i placamo to hodanje/ u marsevima za borbu protiv raka, igramo na Charity golf turnirima,  kad kupujemo hranu uvijek treba dodati koji dolar opet za nekog kome treba… ..prikupljanje odjece  je tako dobro organizovano da je dovoljno samo staviti stvari  pred vrata svoje kuce i oni dolaze po to….. Sejinoj sestri   srce je operisao  vrhunski hirurg na Bayloru u Dallasu  bez ikakve nadoknade itd, itd.

Da ne spominjem mnogobrojne scholarshipe koje su  i mnoga bosanska djeca dobila. Intenzivno razmisljam o tome zasto to kod nas nije tako / iako poznajem svijetle izuzetke/ i dolazim do zakljucka da je najvjerovatniji razlog sto smo mnogo siromasniji pa se svak zabavio svojom finansijskom kontrukcijom.., pa ipak….

Americki biznismen g.Barry Schaefer, prijatelj nase familije, sa svojom suprugom Carol vec niz godina cini cuda pomazuci srebrenicke i druge izbjeglice. Do sada su  u Bosni napravili oko 140 kuca, a  Carol je   svoje nasljedstvo utrosila za izgradnju vodovoda u jednom selu kod Maglaja.  U julu me je  Barry pozvao   u Ilijas da vidim sta su tamo  uradili . Bila sam veoma impresionirana. Read more »

Član Predsjedništva BiH Haris - Hare Silajdžić posjetio je svog starog prijatelja iz mladosti u Stanićima kod Omiša! Zašto bi ova vijest bila ekskluzivna? Njegovog prijatelja poznaje stara raja iz moje generacije. U doba naše mladosti, Nizo Džabija je bio “bad boy”, davno je emigrirao u Francusku i odlično se snašao. Godinama je bio “neka vrsta tehničkog direktora” čuvenog pariškog lokala “Crazy Horse” koji su, zbog Nize, posjećivale brojne Sarajlije.

Nizo (koji se sada odaziva na ime Nino) otišao je u zasluženu penziju i skrasio se u Stanićima gdje je adaptirao veliku kuću koja sada služi za iznajmljivanje turistima. Svaki dan se malo provoza svojim crnim gliserom duž omiške obale. Staro prijateljstvo dva drugara iz mladosti ponovo je obnovljeno.

Prilikom nedavne posjete Ferihi i Reši Šarenkapi, nakon projekcije filma “Očima vojnika” Hidajeta Šerića, spominjali smo i neke naše zajedničke prijatelje i, naravno, pričali o našoj Nidžari koju su njene prijateljice posjetile nakon nedavne operacije i, tom prilikom, je Feriha napravila zanimljiv snimak. Zamolio sam je da mi ga pošalje kako bih ga podijelio sa brojnim prijateljima porodice Milanović uz lijepe želje za brz oporavak u Suadino i moje ime. Razmišljao sam da li je zgodno da objavljujem tu sliku na blogu radi eventualnog narušavanja Nidžarine privatnosti, ali sam došao do zaključka da tu lijepu fotografiju sigurno žele da vide njihovi prijatelji širom svijeta, pogotovo što naša Nidžara divno izgleda i, nadam se, neće me izružiti zbog toga.

Pored Nidžare i Reše, na snimku su njene drage prijateljice Baha Pelja, Azra Bijedić i Mirsada Hadžihasanović (napisao sam njihova djevojačka prezimena da ne bih pogriješio) što je dodatni razlog za objavljivanje jer će mnogi posjetioci bloga sa zadovoljstvom pogledati poznate likove.

Napomena: Kliknite na sliku da dobijete veći format, a ako kliknete na veću sliku ponovo - dobijete još veću!

Sve više imam osjećaj da me mnogi posjetioci bloga doživljavaju kao “urednika dnevnih novina”, očekujući svakodnevno svježe informacije ili priloge. Budući da sam nekoliko dana bio odsutan, očekivao sam bar neki prilog od stalnih čitalaca ili saradnika. Šipak! Našao sam nekoliko poruka sa pitanjima gdje sam, šta se dešava, zašto nema novih priloga… Dakle, malo sam vas razmazio, izgleda da vam najviše odgovara da kliknete na Dovla.net, pregledate novosti i eventualne komentare, a  vaš lični doprinos blogu - ostavljate za neku drugu priliku.

E, sad - gdje smo bili ovih par dana. Naši stari prijatelji Melica i Nihad Ademović predložili su da par dana provedemo u Lovištu na Pelješcu gdje smo nekada zajedno ljetovali. Nakon našeg svakodnevnog bogatog programa druženja, taj prijedlog je objeručke prihvaćen, pa smo se otisnuli put “našeg” Jadrana. Da ne narušimo tradiciju, ručali smo u Stonu. Read more »

Danas smo prisustvovali projekciji dokumentarnog filma “Očima vojnika” u okviru Sarajevo Film Festivala. Autor filma je naš drug Hidajet Šerić - Šerkan. Film djelimično prati ratni put Šerkana i njegovog sina od početka rata kada je Šerkan snimio potresne scene “pukog preživljavanja” njihove jedinice na prvim linijama fronta. Slabo naoružani, nadljudskim naporima branili su grad, dane i mjesece provodili su u rovovima izloženi hladnoći, gladi i stalnim napadima. Mnogi nisu preživjeli. Šerkan je na projekciju doveo desetak svojih ratnih drugova zajedno sa ratnim komandantom, a publika ih je ispratila zasluženim aplauzom. Ipak, nakon projekcije, ostao je gorak osjećaj podsjećanja na najteže dane koje je ovaj grad proživljavao u svojoj istoriji.

Nakon predstave, otišli smo kod Ferihe i Reše Šarenkape na kafu, kolače i čašicu razgovora. Trebalo je malo vremena da misli skrenemo na vedrije teme. Pored Rudića i Djikića, bili su Sabo i Klara Pelja, pa nije bilo kraja sjećanjima (a, na šta bismo drugo nego) na mladost i stara, dobra vremena.

Sinoć je nastavljen niz teferiča i akšamluka. Aida i Ićo Rudić bili su domaćini na terasi njihovog divno uredjenog stana iz kojeg se vidi “pola Sarajeva”, a pored neizbježnih gostiju Duške i Hakije Hadžiahmetovića, Mirjane i Save Vlaškog, zatim lutajućeg reportera Cakija koji je požurio s mora da stigne i na ovu feštu, kao i Suade i mene, bili su Višnja i Braco Džikić, Dragan Nožica i Bakir Rudić. S lijeva su Duška, Braco, Višnja, Ićo, Aida, Mirjana i Suada.

Na drugoj slici je muški dio društva i slika je uvrštena zbog Dragana i Bakira koji se rijetko pojavljuju na blogu. Namjerno je izostavljen Caki pored čijeg preplanulog lica, svi ostali bismo izgledali kao bolesni. Ipak, nekoliko slika sa ove “party” može se vidjeti u albumu pod istim naslovom kao i ovaj tekst.