Opet poznata lica
Mislio sam da nije zgodno ponavljati slike osoba koje se već nalaze u albumu, ali me je jedan prijatelj danas upozorio da to treba činiti svaki put jer se nikada ne zna hoće li mi se ta prilika ponovo pružiti. Tužna potvrda ovog mišljenja stigla je danas u vidu vijesti o iznenadnoj smrti Jove Tute, raje iz moje generacije. Jovo je sinoć iznenada preminuo u svom stanu. Uz konstataciju da se užurbano osipamo i da treba “očajnički” održavati veze sa svojim prijateljima.
Danas sam sreo nekoliko prijatelja i poznanika. Najprije, evo slike sa Borom Spasojevićem koji daleko nadmašuje sve svoje vršnjake. Ne možete vjerovati kako Boro izgleda - i fizički i mentalno! Neće mi zamjeriti ako napišem da je dogurao do 78.godine, jedino se plašim da me zbog toga ne izruži njegova Maida.
Poslije sam sreo Rešu Šarenkapu, na njemu je sve isto kao i prije dvadeset godina (mišići, pokreti, elan…) jedino je ostao bez kose, odnosno, ošišao je i posljednje ostatke sa strane. Baš smo se lijepo ispričali, saznao sam novosti o Ferihi, njihovoj djeci - posebno o mom ljubimcu Safetu koji, kada je bio mali, na pitanje kako se zove, odgovarao: Safet Sajo Sajemaka (što je značilo Šarenkapa). Uvijek se toga sjetim. Rešo mi je obećao poslati nekoliko slika iz ranijeg perioda naše mladosti.
Onda smo popili kaficu sa još jednom legendom sarajevskog sporta - Džemaludinom Mušovićem koji već 17 godina radi kao trener u Kataru, sa velikim uspjehom. Doduše, negdje polovinom devedesetih imao je “neuspjelu epizodu” kao trener reprezentacije Bosne i Hercegovine. Njegova supruga, bivša proslavljena balerina Suada Kavazović - Mušović ponekad provede jedan dio godine u Kataru. Džemo kaže da mu stalno produžuju ugovor a on “nema srca da odbije”.
Jedan susret na Ferhadiji me je posebno obradovao. Sreo sam svog školskog druga iz osmogodišnje škole na Marindvoru gdje smo išli u isti razred 1952-1954.godine! Mustafa Dalipagić je sa Gorice (tada su oni govorili da stanuju u CK-u, što je skraćeno značilo Ciganska kolonija). Prije rata je Mustafa bio dugogodišnji direktor “Unime”, a zatim Fabrike čarapa “Ključ”. Sada ima firmu za finansijski konsalting i kaže da je na tom poslu zaradio više nego u čitavom radnom vijeku ranije!
U “Imperijalu” sam zatekao tri doktorice - Heniku Konforte koja živi u Londonu. Henika je supruga mog dobrog prijatelja Ljudevita - Pinge Đuretića koji odavno nije među živima, a u Londonu je sa sinom Željkom i kćerkom Tamarom (ne zna se ko je od njih dvoje ljepši). Sa njom je bila Zrinka Radić, infektolog, supruga nekadašnjeg rukometaša “Bosne” Ratka Radića - Patka. Sada žive u Sarajevu. Sliku Jasne Nikolić već imamo u albumu. U prolazu je “uhvaćen u kadar” i Mujo Demir.
Umjesto nekrologa i poslijednjeg grumena zemlje za mog prijatelja Jovu Tutu.
Jovo Tuta neobicna osoba, moj skolski drug i junak moje price “Placka stoljeca” i cestih mojih sala, ciji je on bio inspirator ili cak bio njihov akter,iznenadio me je i rastuzio svojim preranim odlaskom,pa mi se ucini da je vrijedno bar spomenuti ga ,kad vec ne mogu da budem na njegovom ispracaju.
Ljubica, njegova majka,poznata profesorica matematike, brizna pomalo posesivna i uvijek ,kako u mladosti tako i kasnijem dobu, zaokupljena svojim jedinim sinom o kome se kad kad i pretjerano brinula bila je cesto izlozena njegovim neobicnim reakcijama i iznenadjenjima koja su Jovu cinila posebnim i cesto nepredvidljivim, pomalo boemom kakav je kazu bio i njegov otac ,koga nikad nismo upoznali ali o kome se mnogo pricalo i znalo buduci da je takodjer bio originalan i poseban i da je zivio u Mostaru gdje je kasnije i umro.
Iako profesorsko dijete Jovo se nije mnogo trudio u skoli, a posebno sam zapamtio privatne casove kod gospodje Jelene Bugarski, fine dame koja nas je poducavala Engleskom jeziku a i mnogim lijepim manirima sto idu uz taj jezik,koji je njemu otvorio put da se ozeni ,kasnije, Engleskinjom i dobije sina Arcibalda, a meni da za vrijeme tih zajednickih casova bolje upoznam Jovu i njegov specificni humor koji je dolazio do punog izrazaja u odnosu na cijelu vrlo smirenu i ozbiljnu porodicu Bugarski ,koja je bila vidjena u gradu i vrlo kompetentna da nekog ocijeni i procijeni.I mada je Jovo bio pun svojih djecijih duhovitosti i nastranosti, kao kad je Dr Prastalu u istoj toj kuci samo sprat nize zapalio novinski papir ispod otiraca za noge,samo zato sto je mrzio pretjeranu pedanteriju i sto je mogao na to jos da doda “Pa bar kad ima takvo prezime, trebalo bi i da prasta”,on je i pored toga bio veoma drag i cijenjen u porodici Bugarski, kao i kod mnogih drugih koji su ga dobro upoznali i koji su mogli da dosegnu do njegove posebnosti i neobicnosti koja je krila jednu cistu ne pokvarenu, djeciju, otvorenu,postenu i prijatnu prirodu i dobru dusu,koja ce mnogima nedostajati sad kad ga vise nema.
Jasna Nikolic-Bartl je napisala:
Dragi Vlado,
bas je lijepo sto si zabiljezio nas susret u “Imperijalu”,ne srece se u
Sarajevu svaki dan toliko poznatih lica iz bliske proslosti.I kada sam vidjela
slike mojih kolegica i svoju sliku,pali su mi odmah na um stihovi pjesme
Arsena Dedica:”Ne daj se Ines,generacijo moja!”
Srdacan pozdrav
Jasna i Zdravko