dovla.net

Već dugo namjeravamo posjetiti neke naše stare prijatelje koji sada žive na jadranskoj obali u raznim državama pa smo krenuli najprije prema jugu. Prošli smo nekoliko granica, ulazili i izlazili iz BiH i Hrvatske, tri vrste novca sam držao u tri džepa (KM-ove, kune i eure), trebalo je upotrijebiti svoje bankarsko znanje za preračunavanje valuta. Skoro svako mjesto kroz koje smo prošli budilo je uspomene na lijepa vremena iz mladosti.

Osnovni cilj ipak je bio posjetiti našeg dragog prijatelja Sašu Lintu o kojem sam ranije napisao potresnu ratnu priču u blogu i koji sada živi u Djenovićima. Nakon što je izgubio skoro svu imovinu stjecanu kroz tri generacije, spaljene su mu kuće u Sarajevu i Trnovu, devastiran poslovni prostor i vikendica u Kumboru i nakon godina provedenih u Londonu, smogao je snage da napravi jedan divan kutak u Djenovićima gdje provodi veći dio godine. Družili smo se dva dana, Saša nije uspjevao sakriti golemo uzbudjenje i radost zbog ponovnog vidjenja, a mi smo ispunili davnašnju želju i obavezu da se još jednom vidimo.

Napravili smo i jedan izlet do Budve, obišli Perast i Kotor i uspio sam pronaći mog školskog druga iz gimnazije Miloša Markovića, stomatologa, rodjenog Budvanina koji i danas živi u kući unutar zidina starog grada, a koji mi je ispričao da mu je djed godinama živio u carskoj Rusiji (sve do Oktobarske revolucije 1917.) kada je sve izgubio i vratio se kući, a i Milošev otac je petnestak godina proveo u Engleskoj. Išli smo četiri godine u razred, Miloš je svirao trubu (ustvari pozaunu) u “Slozi” i u društvu “Vaso Miskin - Crni”, a i sada je član jednog malog benda. Prijateljstvo staro preko pedeset godina. I Suada je obnovila stare uspomene kada je, kao student, dolazila u Budvu u organizaciji popularne ZEU.

Zatim smo došli u Dubrovnik gdje smo daleke 1970.godine rekli sudbonosno “Da” u dubrovačkoj općini, pred matičarom Perom Milišićem. Prošetali smo Stradunom, Pilama, uskim dubrovačkim kalama, svratili na Porporelu i odsjedili ispred crkve Svetog Vlaha. Nekada smo česti dolazili u Dubrovnik i uvijek sretali dosta Sarajlija na Stradunu, ovaj put - nikoga poznatog! Odsjeli smo u hotelu “Argossy” na Babinom Kuku gdje su nas “orobili” za 165 eura - samo za spavanje! Računajući i ručak sa morskim specijalitetima u jednom divnom restoranu - ode cijela penzija!

Krenuli smo na sjever, opet prošli dvije granice i našli se u Splitu kod Srećka i Vladanke Felzer koji tamo žive već dvadesetak i više godina, oboje penzioneri zabavljeni čuvanjem unuka Duje i stare kujice Dore. Davnih pedesetih, kada sam išao u osmogodišnju školu na Marijindvoru, Vladanka je bila “mala, slatka curica”, a sa Srećkom sam proveo dane i godine u prostorijama SD “Bosna”. Išli smo na rivu koja sada ima sasvim drugačiji izgled jedne nakaradne kompozicije modernog i starog tako da se i Dioklecijan stidi pokazati svoje drevno zdanje koje je vijekovima bilo zaštitni znak Splita. Dok smo sjedili u restoranu na obali, pod šatrom, udarilo je takvo nevrijeme da su Vladanka i Suada morale zaštititi frizure pozajmljenim kišobranom.

Svratili smo i u naše Čaklje kod Podgore gdje smo nekada godinama ljetovali dok su nam kćerkice bile male. Naš tadašnji gazda Miloš je umro, a Maru smo našli sa dvjema unukama. Ušao sam na vrata i upitao da li ima jedna slobodna soba samo na nekoliko sati da se malo odmorim sa ženom. Nećete vjerovati da je odmah odgovorila “Nema, Vlado” a da me još nije ni vidjela.

Na magistrali su bile očajne gužve, trebalo nam je preko pet sati do Sarajeva, a dodatnu gužvu stvaralo je nekoliko svadbenih povorki koje smo usput sreli. Najzanimljivije je bilo u Ostrošcu gdje je kolona auta milila prolazeći pored svatova koji su, nasred magistrale, igrali kolo! Znali smo da smo došli u Bosnu!

U Sarajevo smo se vratili kasno uveče, nismo se čestito ni naspavali, a već su nas čekala nova iskušenja - janje sa ražnja kod Ćustine sestre Ćamke i zeta Hame koji imaju vikendicu na vrh Poljina odakle su nam dolazile granate za vrijeme rata. Jedna nam je prošla kroz tri sobe! Kažu da je u njihovoj vikendici bio Štab, a u dvorištu haubica. Nisu se “obrukali” jer su ostavili pun špajz hrane! Posjeta je bila ranije dogovorena u vrijeme kada je u Sarajevu bio i mladji Ćustin brat Tašo sa suprugom Sanelom, kcerkicom Neilom i sinom Arminom (oboje su zaista preslatki). Ćamka i Tašo su blizanci pa smo sjetili vica koji glasi ovako:

Dobio Suljo blizance, Mujo došao na čestitanje i usput pita da li su blizanci “jednojajčani ili dvojajčani”, a Suljo odgovara: Pa, jedno je dvojajčano, a drugo je - curica!

Napravili smo zajedničku sliku. U gornjem redu su Suadin brat Sead, Ferid - Feko Bakarević, dimaćin Hamo Hadžisaković, Sabira i Nedžad Zaimović, Vildana i Tašina supruga Sanela. U donjem redu su Suada, Dženana Spaho, Ćamka i Tašo sa kćerkicom Neilom i sinom Arminom.

Upravo smo saznali da su Ćamka i Hamo dobili jutros unuku! Njihova kćerka Anesa postala je sretna mama! Čestitamo!  Rasti i uživaj mala Henna na radost i zadovoljstvo tvojih roditelja, bake i dede! Kasnije su nam se pridružili i treća sestra Nadja sa suprugom Amirom, a došli su i stari zajednički prijatelji Goran i Gina Konforte. Goran nas je zabavljao cijelo vrijeme, a nas dvojica smo se prisjetili da sam ja, kao mladi predsjednik Sindikata bivše Jugobanke, držao posmrtni govor na grobu Goranovog oca Cadika! Više se i ne sjećam koje godine.

Ljudi, valja sve ovo izdržati, a, nakon svega, ponovo osvježiti blog sa aktuelnim vjestima jer se javljaju mnogi čitaoci bloga sa protestima zbog čestih “mirovanja ove web stranice”. Medjutim, treba napomenuti da mnogi obećavaju saradnju i slanje priloga i slika, ali od njih ni traga ni glasa. Neću ih nabrajati, sami će se prepoznati.