dovla.net

Sve više imam osjećaj da me mnogi posjetioci bloga doživljavaju kao “urednika dnevnih novina”, očekujući svakodnevno svježe informacije ili priloge. Budući da sam nekoliko dana bio odsutan, očekivao sam bar neki prilog od stalnih čitalaca ili saradnika. Šipak! Našao sam nekoliko poruka sa pitanjima gdje sam, šta se dešava, zašto nema novih priloga… Dakle, malo sam vas razmazio, izgleda da vam najviše odgovara da kliknete na Dovla.net, pregledate novosti i eventualne komentare, a  vaš lični doprinos blogu - ostavljate za neku drugu priliku.

E, sad - gdje smo bili ovih par dana. Naši stari prijatelji Melica i Nihad Ademović predložili su da par dana provedemo u Lovištu na Pelješcu gdje smo nekada zajedno ljetovali. Nakon našeg svakodnevnog bogatog programa druženja, taj prijedlog je objeručke prihvaćen, pa smo se otisnuli put “našeg” Jadrana. Da ne narušimo tradiciju, ručali smo u Stonu.

Lovište je malo, pitoreskno ribarsko mjesto na samom vrhu Pelješca u kojem smo godinama ljetovali dok su naše kćerke bile male i gdje smo stekli dosta prijatelja - mještana. Posljednji put smo bili 1991.godine, u vrijeme “burno”, kada su nacionalističke strasti dostigle vrhunac. Na Dan Lovišta, 27.juli, održana je tradicionalna fešta na rivi uz besplatno vino i ribu, polaganje vijenaca na spomenik iz NOB-a, Internacionalu, himnu “Hej Sloveni” i “Lijepu našu”, ali i uz istovremeni banket članova HDZ-a u hotelu “Partizanska veza” (ime je uskoro promijenjeno i hotel privatiziran). Posljednji put smo svi zajedno pjevali “Od Vardara pa do Triglava”.

Uvijek smo odsjedali kod vlasnika restorana “Indira”, možda najpoznatijeg mještanina pok. Veljka Bilčića, gdje smo imali pansion i stanovali u njihovom stanu. Kada smo se, nakon petnaest godina, pojavili i (glumeći slučajne goste), upitali da li imaju točeno pivo, istog trena su nas prepoznali Veljkova kćerka Vesna i supruga Frana. Bilo grljenja i ljubljenja, a kasnije i suza, a bilo je fascinantno kakvih su se sve detalja njih dvije sjećale, vezanih za naš boravak kod njih. Vesnin stariji sin Veljko (po djedu) bio je tada mali klinac, totalno plav i sa velikim naočarima, a sada se pojavio “momčina” koja plovi po cijelom svijetu kao “prvi časnik”. Naravno, nije nas se ni sjećao. Pitali su za druge goste - Sarajlije, a najviše za Malika, Alicu i Zlatu Filipović, njihove stalne, drage goste koji sada žive u Dablinu, Irska.

Ovaj put odsjeli smo kod porodice Srhoj gdje su Melica i Nihad bili stalni gosti. Tada je sa njima, pored djece, dolazila i njihova velika prijateljica Rada Perišić (sada živi u Americi) za koju su domaćini dugo vjerovali da je Nihadova druga žena (po šerijatu) jer je Dedo uvijek bio i ostao “zezator” i dugo ih držao u tom uvjerenju. Jednom sam bio prisutan kad je Dedo (mrtav ozbiljan) ubjedjivao jednog starijeg mještanina kako se rakija loza pravi od korjena loze, a ne od grožđa! Možete li zamisliti tog starijeg Dalmatinca kako je “bija popizdija”, ustajao je, hvatao se za glavu, zvao u pomoć…

Za mene je bila posebna atrakcija i otkriće domaćica Marija, stara oko 75 godina, koja se kupa svaki dan od maja do novembra, neobično inteligentna i zanimljiva osoba koja mi je pričala kako je izgledao njen život u vrijeme kada je bila mala djevojčica. U selu bez struje, takoreći bez prilaznih puteva, bez doktora…Marija je bila i učitelj i doktor i babica…čak je (sa 11 godina) porodila svoju rođenu majku (sa najmlađom sestrom), povezala pupak, okupala i povila bebu! To je uradila u još dva2tri navrata. Kada je trebalo ići u Orebić i voditi malu djecu na vakcinaciju (5 dana zaredom), Marija je naučila davati injekcije i obavljala taj posao u Lovištu za svu djecu iz sela! Recitovala mi je neke svoje pjesme, strašno mi je žao da ih nisam pribilježio. Ukratko, učinila je moj boravak u Lovištu bogatijim i sadržajnijim. Bili su divni domaćini i vjerujem da ćemo sigurno iskoristiti neku povoljnu priliku da ih ponovo posjetimo. A, siguran sam da će i Marija još dugo poživjeti da nas ponovo dočeka i ugosti.

Jedan dan smo trknuli do Orebića da se pozdravimo sa Ekremom Selakom koji živi u Vankuveru, Kanada, ali koji provodi po četiri mjeseca godišnje u Orebiću (sa tendencijom produženja boravka na 6 mjeseci) vodeći računa o povelikoj kući sa apartmanima i turistima koji kod njega odsjedaju. Plaho ugodno zaduženje. Upoznali smo i njegovu sestru Amiru koju je “ratni i poratni vihor” bacio čak u Adelaide, Australija i Ekremovu kćerku Ninu koja je pomagala tokom ljeta.

Malo sam odužio sa ovim prilogom jer je danas u Sarajevu prava “žega” - 34*C pa mi se ne izlazi u grad. U Orebiću smo posjetili i obitelj Barbalić. Malo starija sportska raja sigurno se sjeća odbojkaša Nikole Barbalića, kasnije profesora na Mašinskom fakultetu, koji je iznenada umro u Zagrebu prije dvije godine. Njegova supruga Mirela je bila sudija na jednom od sudova u Sarajevu, a sada živi i radi u Zagrebu. Mladji naraštaj poznaje njihovog sina Ivana, zaljubljenika u muziku i aktivnog saradnika na TV Sarajevo, a ja ga poznajem kao školskog kolegu naše Vesne koga sam, zajedno sa Vesnom, vozio iz Zagreba u Beograd (burne 1992.godine) da bi oboje otišli za Ameriku gdje su završili visoke škole. Taj 18.August pamtiću i po dirljivom rastanku Ivana sa malom sestricom Majom koja je ostala u Zagrebu dok su roditelji još bili u Sarajevu, a njen tužni pogled nikada neću zaboraviti. Još nešto interesantno moram zabilježiti. Obzirom da sam se odmah vratio u Kiseljak sa namjerom da udjem u Sarajevo, tada sam usput prikupio punu tašnu pisama koje su mi Sarajlije (u izbjeglištvu) davali da ponesem rodbini u Sarajevo. Dugo se nije moglo ući u opkoljeni grad, telefoni nisu radili i, kada je kratko uspostavljena telefonska veza, zvao sam nesudjene primaoce pisama u Sarajevu i saopštavao da nosim pisma njihove djece, supruga ili rodbine. Tako sam zvao i Mirelu i ona me je, nestrpljiva, zamolila da joj otvorim i pročitam pismo koje su napisali Maja i Ivan. Pismo je imalo 18 strana, čitajući ga slušao sam Mirelu kako plače sa druge strane žice i nisam mogao suzdržati suze! Morao sam svaki čas prekidati čitanje. I danas mi se “stisne” kad se toga sjetim. E, sada Ivan živi u Sarajevu, a Maja je doktorirala molekularnu biologiju i odlazi u Houston na “post-doc” studij. Već ima imena Azrine Zine i Ogija. Sretno Majo!

Četiri dana u Lovištu su protekla kao tren, bilo je riba, vina, kupanja i sunčanja (neko više, ja manje), u povratku smo ručali ribe i jegulje u restoranu “Kod Džudže i Mate” u mjestu Narona - Vid (dva kilometra od Metkovića na maloj rijeci Norin - sjećate se natpisa Kula Norinska na putu za Ploče) koji su nam preporučili prijatelji. I, nismo se prevarili. Navratili smo i u Mostar kod Suadine rodbine u kući nekadašnjeg Salih-bega Lakišića, Suadinog djeda. Pola kuće je sada muzej, a u drugoj polovici stanuju Suadini rodjaci Salko i Seka. Kuća je bila spaljena u ratu, a donacijom Fondacije “Aga Kan” obnovljena je u starom stilu i sada je zaštićeni spomenik kulture.

Nisam siguran koliko su ova moja pisanija interesantna, ponekad se osjećam kao da pišem dnevnik, a ponekad kao memoare koje će čitati moja unučad i nasljednici. Inshallah! Ne mogu reći da mi ovaj blog ne pričinjava zadovoljstvo, ali, nerijetko, osjetim i malu ljutinu zbog brojnih čitalaca koji imaju šta da napisu, posjeduju zanimljive fotografije, ali su totalno pasivni. A, znam da rado otvore ovu stranicu!

Približava se i datum našeg odlaska “drugoj kući” gdje nas nestrpljivo čeka naš mali unuk koga smo puno poželjeli. Još 4-5 dana i redakcija se ponovo seli “s one strane bare”. Kao i uvijek, bilo nam je predivno u našem dragom Sarajevu!