dovla.net

Kad smo se nekada davno rastajali nakon služenja vojnog roka ili na kraju smjena radnih brigada, pjevali smo “Oj drugovi jel vam žao, rastanak se primakao”. Evo i naš boravak u Evropi primiče se kraju, ostao je još jedan dan do polaska pa je vrijeme za oproštajnu rubriku. Bilo je divno, mjesec i po dana prošlo je “dok si reko keks”, a sada već mislimo na našeg unuka koji nas željno čeka.

Posljednjih par dana bilo je dosta susreta, ima i nekih fotografija, pa znajući da svi volimo pogledati “kako ko sada izgleda”, najbolje je uz svaki tekst priložiti svježu slikicu. Krenimo najprije od susreta sa poznatim slikarom Midom Jelkićem koji sada živi i radi u Zagrebu. U toku rata nestale su brojne slike iz njegovog ateljea, a danas smo, prolazeći Ferhadijom, vidjeli dvadesetak njegovih radova za koje se ne zna porijeklo, odnosno da li su uopšte originali.

U par minuta desio se susret nekoliko bivših sportista i sportskih radnika. S lijeva su Nenad Malović, nekadašnji košarkaš i dugogodišnji sportski funkcioner, Josip - Škija Katalinski koga ne treba ni predstavljati, Salko Selimović, bivši gradonačelnik, Savo Vlaški, bivši podpredsjednik grada i predsjednik FK “Sarajevo” i Nikola - Noka Bilić, legenda plesnih večeri u FIS-u i voditelj svih mogućih sportskih priredbi širom BiH.

Šetajući gradom tokom ljetnih mjeseci uvijek sretnete nekog “iz dijaspore”. Na ovoj slici, jedino je naša kuma Majda provela cijeli rat u Sarajevu. Ostali su kraće ili duže boravili u inostranstvu: Majdin suprug Nurko, Smiljka i Slobo Spasojević, moja Suada, zatim Suada i Kemo Hanjalić, još jedan bivši gradonačelnik. Svi super izgledaju!

Prije par dana, Mile Jovičić mi je poslao sliku snimljenu nešto ranije na Titovoj ulici. Mile je bio direktor Aerodroma Sarajevo sve do početka rata, sada živi u Kanadi i putuje po svijetu kao samostalni CRM konsultant (upravo se vratio iz Australije). Pored Mileta, na slici su “Energoinvestovci” Ile Vitorović i Stevo Kovačina, zatim moja melenkost i neizbježni “lutajući reporter” čiji preplanuli ten dolazi još više do izražaja u kontrastu sa bijelim sakoom!

Naši prijatelji Alica i Malik - Braco Filipović, čija kćerka Zlata se proslavila širom svijeta svojim “Zlatinim dnevnikom” pisanim u ratom opkoljenom Sarajevu sada žive u Dablinu, Irska. Sreli smo ih u restoranu zajedno sa poznatom dramskom umjetnicom, glumicom Etelom Pardo i njenom kćerkom Dunjom.

Sa Alicom i Bracom se redovno dopisujemo, nekada smo nekoliko godina zajedno ljetovali u Lovištu, danas smo bili “na kafici”, ispričali se, saznali da smo propustili priliku da vidimo i Zlatu koja je jutros otputovala u Irsku. Naša ljubimica “mala Zlata” diplomirala je na univerzitetu u Oxfordu, magistrirala, aktivna je kao neka vrsta ambasadora UN, proputovala je skoro cijeli svijet. Uspješna mlada djevojka, jedna od mnogih Sarajki koje s ponosom predstavljaju svoj grad.

Ugodne trenutke proveli smo sa proslavljenim ratnim generalom Jovom Divjakom. Razgovor je protekao uglavnom u šali jer Jovo nerado spominje ratne (i poratne) dogadjaje. Ovaj pu se ograničio na par ratnih viceva od kojih jedan prenosim: “Ide Suljo negdje poslije rata, a ispred njega njegova Fata. Pita ga Mujo zašto Fata ide ispred njega kada se zna da kod nas muško uvijek ide ispred, a žena malo pozadi. Suljo se pravda i pita po čemu pa on treba da ide ispred. Mujo kaže: Pa tako stoji u Kuranu! “Jest, kaže Suljo, ali Kuran je pisan prije nego što su postojala minska polja!”

Ljubitelji košarke, posebno prijatelji KK”Bosne” znaju “vječitog sekretara košarkaškog kluba” Boška Grubnića koji je sada avanzovao u Generalnog sekretara. Nisam znao da je dan ranije u “Avazu” objavljen intervju sa Boškom, a zanimljiv odgovor je bio na postavljeno pitanje: Postoji li ličnost koja vas fascinira? Odgovorje glasio: Josip Broz Tito i Vule Vukalović. Boško kaže da je od Vuleta naučio sve dobre stvari u životu.

Kad smo već kod Tita, evo jedne fotografije iz njegove epohe. Suadin bratić Goran juče nas je dočekao u majici sa grbom bivše Jugoslavije što govori da se i mlade generacije sa nostalgijom sjećaju stare, dobre Juge. Biti jugonostalgičar ne mora uvijek da znači žal za bivšom državom pod tim nazivom, nego sjećanje na vrijeme koje smo zajedno provodili sretni i zadovoljni naivno vjerujući da “takve zemlje nema nigdje na svijetu”.

Na kraju, danas smo se našli sa mojim rodjakom Ladom i njegovim sinom Matejom koji nam je uručio poklon za njegovog malog rodjaka u dalekom Michiganu. Nadamo se i želimo da Matej i naš Ian učvrste rodbinske veze, vjerujemo da će nam Matej jednog dana doći u posjetu, a trudićemo se da Ian posjeti domovinu njegove mame, dede i bake.

Slijedeće javljanje je za nekoliko dana iz nove lokacije - Williamston u Michiganu! Puno pozdrava svima!