dovla.net

Beskrajno duga i komplikovana priča o Srebrenom tornju već je po malo zamorila i same Varšavljane koji su se smatrali prevarenim jer ni poslije dvadesetpet godina gradnje ovog objekta jos uvijek nije bilo kraja niti se on nazirao. Već su se izmijenile nekolike poznate firme koje su bezuspješno počinjale uvijek sa novim elanom i novim bilbordom koji je oglašavao i objašnjavao zainteresovanom stanovništvu kako će izgledati ovaj velelepni toranj. Medjutim, uvijek se sve svršavalo na isti način pa se gradilište ponovo zatvaralo i pažnja je nestajala kao da se nikad nista neće završiti. Read more »

( Posvećeno Mehmedu Husiću-Memici)

Lijepa nekadašnja sarajevska nevina kokuzna vremena! Trideset godina unazad, divnog majskog vikenda, udruženi slavimo zaslužene diplome studija žurnalistike u vikendici našega prijatelja Memice, na samoj obali Jadranskog mora, u Maloj Dubi. Kao u bajci, spontano se okupila studentarija puna ljubavi, bezbrižna i srećna, a mjesec maj, oduvijek je bio mjesec mladih, sretnih i zaljubljenih. Bilo je tu svega i svačega, sve u duhu onog prepoznatljivo otkačenog bosanskog humora.

Krajem aprila 1976. polažem diplomski ispit iz izborne grupe predmeta Međunarodni odnosi i Međunarodno pravo, pred trojicom profesora, na Fakultetu Političkih Nauka u Sarajevu. U kabinetu, najstariji ispitivač, bio je prof.dr. Ešref (koga smo svi od milja zvali Dedo) Vražalić. Sjedio je to jutro meštar Dedo u vrhu sofre pune onih dosadnih knjižurina i papira, te natenane ispijao tursku kahvu sa pride rahatlokumom, koju mu je minutu ranije servirala njegova omiljena fakultetska konobarica Fata. Profesor Dedo me ponudi kahvom, pa kada sam je oprezno i ljubazno odbio, reče mi da od Fate mogu da naručim šta god hoću, na njegov račun! Read more »

Trebale su da prodju mnoge godine u izobilju i blagostanju i da se mnogi putevi po ovoj divnoj planeti ukrste i da se obidju razne zemlje i dogode razni dogadjaji da se tek petnestak godina od ovih susreta ponovo nadjem u Varšavi. Protutnjao je dobar dio života u kome mi na um nije padala ni Poljska a ni Varšava. Bilo je to samo izblijedilo sjećanje na neke davne dogadjaje koji nisu imali neki veliki rejting u mojoj memoriji. Više smo kao porodica boravili u inostranstvu i spremali se da to i nastavimo, nakon Iraka i Jordana, u Libiji kad su se na horizontu pojavili blagi nagovještaji da bih trebao da odem u Poljsku i obavim neke poslove za manju firmu u kojoj sam radio. Bližila se osamdesetosma i ja sam ponovo sletio na Varšavski aerodrom kao da ponovo dolazim u neki košmarni san. Ovaj put sam ipak poznavao mnoge ljude koji su došli sličnim poslom i koji su otsjeli kao i ja u hotel “Forumu” u centru grada koji se nije ni malo izmijenio od moga posljednjeg dolaska. Sve je bilo sumorno i kao zaboravljeno u nekom snu. Automobili koji su kao jedno stado kloniranih ovaca obilazili gradom stvarali su, kao i kuce, kao i ulice, kao i sve drugo, bezličnu istorodnu jednoličnu masu. Jedino su hoteli Forum, Viktorija, Europejska i jos par drugih garantovali koliki toliki standard i sigurnost života sličnog kao i na zapadu, sve ostalo je bilo ispunjeno nekom zapuštenošću i bezvoljnošću. Ljudi su obavljali svoje poslove bez i malo zadovoljstva i sve je nosilo pečat tadašnje sovjetske dominacije koja je nepokretno lebdjela u svakom uglu i taložila se godinama. U takvoj atmosferi svaka naša faca je nastojala da se prikaže bolja i jača od stvarne mogućnosti i uglavnom su svi izigravali bogate Amerikance i ništa se nisu od njih razlikovali. Standard nam je to dozvoljavao a objest i loša edukacija i odgoj samo su potencirali taj jaz koji se stvarao izmedju očajnih i deprimiranih domaćina i bahatih gostiju. To je dolazilo do punog izražaja u prepunim barovima gdje su stranci činili većinu i gdje su se Evropljani često sukobljavali sa Arapima i ostalim došljacima sa Bliskog Istoka, mahom oko žena i djevojaka koje su bile vrlo eksponirane na takvim mjestima. Prodavnice i robne kuće su bile slabo opskrbljene ali ono što je moglo da se nadje, pogotovo od odjevnih predmeta, bilo je jeftino i gosti su to kupovali budzašto da bi kasnije to poklanjali i pravili se važni. Ipak, jedan sloj privilegovane populacije je dobro živio zahvaljujući “Birijoškama”, probranim životnim namjernicama i radnjama sa stranom robom koja se kupovala uz specijalne kartice koje su imali stranci i uvaženi domaći poslušnici ondašnjeg režima. U takvoj situaciji sam se našao kada sam nekoliko dana obilazio skelet ukletog “Srebrnog tornja” koji je kao avet stajao nedovršen na trgu koji je nosio ime ozloglašenog “Djeržinskog”, sovjetskog miljenika, poljskog visokog policijskog maga i bio ovjekovječen u jednoj bronzanoj statui koja je stajala nasred trga. Taj kostur, zapušten i ogradjen visokom drvenom ogradom bio je nedaleko od srušenog dijela geta koji je isto tako avetinjski stajao kao pandan ovom objektu dok se na trgu odvijao život svakidašnjih potreba zanemarujući tužnu stvarnost koja ga je okruživala. Ulazili smo u prostore i penjali se na spratove koji su počeli da se grade još prije dvadesetak godina mijenjajući svoje izvodjač, je ali koji nikad nisu uspjevali da ga privedu kraju nego je sve ponovo zastajalo i ponovo padalo u sjećanje. Objekat je imao zlu sudbinu jer se gradio na jevrejskoj zemlji gdje je nekad bila sinagoga koja je srušena u ratu i to je bio razlog koji su stanovnici ovog grada navodili kao osnovni zašto još uvijek ovaj objekat stoji kao uklet i nedovršen na trgu ruskog omraženog enkavedeovca poljskog porijekla. Svi su bili ubjedjeni da se nikad neće ni završiti budući da je na njega palo staro jevrejsko prokletstvo koje neće donijeti sreće nikome ko to pokuša. Read more »

Zadovoljstvo je imati 60 + godina

1. Otmičari nisu baš zainteresirani za tebe.
2. U slučaju otmice vjerojatno će te prvog pustiti.
3. Nitko ne očekuje, da ćeš kamo pobjeći.
4. Ljudi te zovu u 9 ujutro i pitaju: „Oprosti jesam li te probudio?“
5. Ljudi te više ne gledaju kao hipohondra.
6. Ničeg više nema što trebaš naučiti udarajući glavom u zid.
7. Stvari koje sada kupuješ, nećeš više „iznositi“.
8. Mirno možeš večerati u 4h poslijepodne.
9. Možeš preživjeti dan bez seksa, ali bez naočala ne.
10. U svađu možeš ući jedino još oko mirovinskih rasprava.
11. Više ne razmišljaš o ograničenju brzine kao o izazovu.
12. Prestaješ uvlačiti trbuh bez obzira tko ulazi u sobu.
13. Pjevaš i zviždiš uz melodiju mobitela.
14. Vid ti se više neće bitno pogoršati.
15. Tvoje investicije u zdravstvenu blagajnu konačno se isplate.
16. Tvoje kosti daju sigurniju vremensku prognozu nego Meteorološki zavod.
17. Tvoje tajne su potpuno sigurne kod tvojih prijatelja, jer ih se ni oni više ne sjećaju.
18. Proizvodnja moždanih stanica je konačno smanjena na prihvatljiv nivo.
19. Ne možeš se sjetiti tko ti je poslao ovu listu.
20. Primjećuješ li da je ova informacija napisana velikim slovima da bi ti bilo što lakše čitati.

Pošalji svima, kojih se još sjećaš…

NI TAMO NI VAMO

Ni Tamo Ni Vamo Za 28. Septembar      Zgrada je imala 6 stanova.To su one stare Austro-Ugarske kuce u Kralja Tvrtka.Od starih stanara,osto je samo Jozo i zena mu Rasema.Prosle godine odselila je stara Hadzicka.Prodala stan i otisla da zivi kod kcerke na Kosevsko brdo.Prije nje,na nekoliko mjeseci odselio je i Dzuro Nikolinovic.Kazu da je prodo stan za bud zasto i otisao kod sina.Jedni tvrde u Beograd a drugi opet kazu u Australiju,jer misle da mu se sin tamo preselio odma poslije rata.Ostala 3 stana ,stari su stanari napustili odma na pocetku rata ili malo kasnije.Niko se od tih nije poslije pojavio.Pricaju da su i oni prodali stanove ,a gdje sad zive ,niko i ne zna a nikog i nije ni briga. Read more »

INTERES ZA MOJ BLOG

Pod ovim naslovom, 20-tog septembra ,2006.god. primio sam poruku od Vlade Kaluže, u kojoj, izmedju ostalog, piše:”Većinu mojih prijatelja i poznanika sam obavijestio o otvaranju mog “bloga” (…). “Dakle, blog prvenstveno, odnosno isključivo, ima za cilj da nas još više približi, da nam pruži priliku da komuniciramo na zajedničkoj osnovi i da, putem slika, vidimo neke od poznatih “sarajevskih likova” i, ponekad, ponešto pročitamo o njima”… Read more »

Park je sagradjen prije oko 250 godina za potrebe dvora, tada na periferiji već slavnog Beča                                           i sve do pada Austro-Ugarske monarhije 1918. g., bile su u njemu smještene i štale za konje, a još uvijek je tu i ogroman rasadnik. U parku je smještena i jedna od najstarijih                                                 i najcjenjenijih manufaktura porcelana u Evropi, koji karakteriše ugodna boja slonovače.

Danas je to u pravom smislu narodni park, širom otvorenih vrata na sve četiri strane, prepun šetača,, džogera, sportista… Ljeti se tu održava veoma popularni festival tzv. etničkih filmova, na kojem su prikazivana skoro sva djela BiH kinematografije. Read more »

Mili Pavlović, Sarajlija koji već godinama živi u Torontu, bivši novinar a sada pisac kratkih priča u stilu “sarajevsko - torontovskog Alana Forda i TNT grupe” poslao je nekoliko priloga. Za početak, sjećanje na Indekse pod naslovom

OBALA JE BILA PUSTA I TAKO VRELA

Toronto, decembarska nedjelja. S vjetrom, minus trideset. Sunčan, mrazan dan, gledam tako prazno i besciljno u daljinu kroz prozor toplog stana, a kako bih zagrijao i duhovni radijator, prisjećam se sarajevsko-jadranskih susreta i događaja u neko ljetnje vrijeme, polovinom sedamdesetih. Sve sa notama, pjesmom ”Indeksa”, rajom popadalom u sevdah, sa onim poznatim bosanskim humorom od koga ponekad i ponekog zaboli glava i otpadaju uši. Read more »

Nakon uspješne operacije kuka, naš Pego je izašao iz bolnice i slijedećih nekoliko dana će provesti kod svoje sestre Vere. Naravno, njegova Mirjana je s njim, u Varšavu se vraćaju u ponedjeljak, a onda predstoji dugi period rehabilitacije koji zahtjeva uporan i disciplinovan pristup vježbama. Medjutim, obzirom da se Pego odavno nalazi u “teškoj kategoriji” biće neobično važno skidanje suvišnih kilograma za šta nije dovoljno samo maratonsko plivanje nego i radikalno smanjenje obroka i redukciju prekomjernih kalorija.

Kako bi se održao dobar glas bloga u pogledu aktuelnosti i ažurnosti, naš lutajući reporter se našao “na licu mjesta” i poslao svježe, današnje fotografije. Nadam se da ne treba posebno objašnjavati ko je ko na slikama. Ostaje mi da Pegi poželim uspješnu rehabilitaciju i brzi povratak na stranice bloga iako već sada ima dovoljno materijala za slijedećih nekoliko sedmica.

Već kada smo sletjeli na Varšavskom aerodromu osjetio sam da više nisam puki stranac. Imao sam neka poznanstva, a i jedan uradjen enterijer što ipak nešto znači svakom arhitekti ma kakav on bio.

Aerodrom je bio skoro prazan, oživio je samo kad je sletio taj zadnji naš avion, a čekao nas je moj Japanac Joshiho Umeda, i umjesto u hotel “Forum” gdje su mi rukovodioci odredili smještaj, mi odosmo u jedan zanimljiv stan gdje nas je čekala ugodna porodična atmosfera u znaku japansko-poljskog prijateljstva. Joshihova žena je bila sićušna i slatka Poljakinja koja je više ličila Japanki, a i govorila je taj jezik koji je njen otac, poznati profesor na orijentalistici varšavskog univerziteta, predavao već dugi niz godina.  Read more »