Emigrantske jezičke razglednice (Drugi nastavak)
Dragi Vlado,hvala na uvazzavanju i stavljanju moje razglednice u Tvoj raskossni Blog. Udarila ccast na mene kao na ssarova kamenje. Prepao sam se tolikog broja ccitalaca. Nisam se spremao za takvu paradu i nisam bass siguran da cu sa svojih 76 godina drzzati termpo i brzo pisati. Pokussacu,a ako me i istjerass iz Bloga, necu se ljutiti ,to sam i zasluzzio. Neki moji prijatelji koji su proccitali razglednicu u Blogu, savjetuju mi da nessto visse obrazlozzim zassto Jergovica predlazzem za nobelovca i kazzu da sam dosadni stari tupadzzija ,naroccito kada citiram one argumente. Dobro, posstujem svoju emigrantsku raju. Argumente ostavljam za krajnju nuzzdu u pisanju i za kraj pisancije razglednica , a pokussacu da o Jergovicu nessto dostojno da kazzem.
U ovoj prilici ne mogu da se doliccnije i duzze zadrzzim na temeljitijoj analizi Jergovicevog stila, njegove umjetnine, strukture djela, njegove poetike,a knjizzevna kritika , s obzirom na znaccaj i kvalitet njegovih ccetrnaest knjiga (koliko je meni poznato) joss uvijek ssuti ili tek nessto bijedno promuca. Ovdje, medju emigrantima koji ccitaju knjizzevna djela iz BiH ,Jergovic je najprihvaceniji i najtrazzeniji pisac .CCini mi se da je jedna njegova znaccajka (osobina, svojstvo,odlika,karakteristika) najvisse doprinijela njegovoj popularnosti i da je njome dobrano “kupio” ccitaoce.Vec odavno bh. pisci u svojim djelima “ssetaju“ preko granice dokle ide govor lica, dokle ide govor pisca, gdje su u tekstu opssti stavovi, ideologije, ccije je ssto (ssta je ih-form ,ja forma, kada pisac liccno pricca i dozzivljava,a ssta je er—form,kada pricca on,tj.drugo lice).Jergovic se ne trudi da to razgranicci do te mjere da i ne stavlja ni znake navoda niti crte da oznacci upravni (direktni) govor ccime nas brzze i ccvrssce vezuje u njegovu mrezzu priccanja. Nije to ni poza, ni manira,ni navika,vec njegov mudar stav :”To je isto i svejedno je to, budale, i beznaccajno je to u zzivotu”. Pisac jednostavno “disse” u djelu kao Bosanac, kao Bossnjak, kao Hrvat, kao Jevrejin, kao Srbin. Neuniformisan ,nesuprotstavljen, ,lezzeran,lissen manijakalne borbenosti ,bez isukanog nozza ili kame ,ili ccakije u dzzepu prilikom razgovora. (Vidi u romanu “Gloria in excels”stranice: 22,32,139,192,193,204,205 i dr.) : “Zassto,bolan,necess da nisi bolestan”? Pitao je Franc”; “Zzena ima na rukama tetovirane krizzeve (katolkinja) modre kao tinta (talijanska rijecc), razvlaccila je jufke (orijentalizam); ”amidzza Pepi, amidzzinica Jela”, ”desetog travnja”; “27 marta”; ”Kressevo,treci tjedan augusta”; “nutkaju jelom i pilom”, “Kao ssto se o braci i razbraci govori”; ”Ko i tko,niko i nitko,tisuca i hiljada; dundo, ,haustor,rujan,svibanj; riba se “ussccuje”, kapula sasussena;janjetina smrdi, rajccice, elem, podrijetlo, sljedba; ljudi se ubisse od pasjaluka, nije im zzao ni insana ni hajvana . Kada nasumice otvorimo stranicu knjige — sve pulsira i zvucci kao Bosna.
Jergoviceva neutralizacija vjesstacki i nepotrebno,i neprirodno ,i neljudski oponiranih (suprotstavljenih) rijecci - odslikava iskonsku bosansku teznju za slobodnim zzivotom dostojnu svakog knjizzevnog napora da je predocci ccitaocima dobre volje, poglavito onima koji su bili primorani da napuste sunce svoga neba.
Napusticu, za sada, ovaj ozbiljniji ton kazivanja i buduci da su ovo ipak “razglednice”, pokussacu da lezzernije ispriccam nekoliko anegdota : ”Meni je u vojsci 1951/52. mladji vodnik, porijeklom iz juzzne Srbije (inacce nije bio ni sadista ni grub ccovjek , ssto je imanentno ponassanju mnogih vojnih lica u svijetu vojske), kada sam nessto pisao za njega (vodni plan, ssta li), znao reci: ”Pisses bre, ucco, tim turskim pismom”. Pisao sam latinicom. Kada sam mu pokussao objasniti da je latinica najznaccajnije pismo ccovjeccanstva i jos po mnogo ccemu naj, naj, odgovorio mi je nessto u smislu da je “cirilica najbolje pismo na svetu, jer tu nema labavo, razumess, pissi kao ssto govoriss, razumess”. Kazivao sam da je taj fonetski princip – svaki glas da ima svoj znak (slovo) – star tri hiljade godina i da i Turci danas imaju veoma dobru, fonetsku latinicu. Uslijedila je replika: “Pa to ti, bre, celo vreme i govorim. Ti si Turccin”. Njegova rijecc bila je presudjujuca i zadnja.On je bio vlast i u jeziku; vodnici zzandari, uvijek su bili bolje placeni od uccitelja.
Poslije rata (1996), radio sam kao uccitelj engleskog jezika u Osnovnoj sskoli na Mejtassu (upraviteljica Vlasta ?).U osmom razredu pokussao sam da jednom ucceniku objasnim da je bolje nessto reci na drugi naccin na nassem jeziku. Drsko mi je odgovorio: ”Sa`cete reci da znate govoriti bosanski”. Zzestoko sam se naljutio i rekao mu da me povrijedio jer su moji prastari preci bili Bosanci i da ne dolazi na ccasove dok mu ne dodju roditelji u ssskolu. Ja sam taj incident bio i zaboravio kada se u zbornici pojavila jedna zzena , koja je zzeljela da sa mnom o neccem razgovara. Izvinjavala se “zbog onog svog “srećke’’ i rekla da sam ja bio njen professor sh.jezika i razrednik u srednjoj sskoli i da je i ona mene jedva prepoznala. Zamolio sam je da zaboravi na incident (halalosum) i na najljepssem bosanskom jeziku siti smo se napriccali.
OVDJE JE KRAJ DRUGOG NASTAVKA
otvoreno: 1142 puta
utorak, 11. septembar 2007 u 07:53
Tekst Bate Jeftica “Emigrantske jezicke razglednice” iscupan je iz Batinog strucnog poimanja naseg jezika, neopterecenog,
i ne usmjeravanog ni politicki, ni nacionalisticki, niti na bilo koji nacin siledzijski.
Mene u cijelom Batinom konglomeratu jezickih pitanja, komentara i odgovora posebno zabrinjavaju dva podrucja. Prvo, hoce li ikad nasi jezicki strucnjaci stati na put permanentnog, kontinuiranog, strucnog izucavanja naseg jezika i osloboditi se revolutivnih zaokreta u tzv. jezickoj politici. Mi poslije svakog rata, poslije svakog udruzivanja, ili diobe u smislu politickih odnosa, mijenjamo pristup izucavanju naseg jezika. Mijenjamo mu ime, prekrajamo pravila, cistimo leksiku, nacionalisticki skartiramo i dopunjavamo fondove. Nije li to guranje onoga sto bi nam trebalo biti svetinja u svojevrsnu prostituciju, da mi oprosti nas jezik. Ja ga vise ne mogu ni imenovati drukcije do “nas jezik” zato sto mu ova sadasnja imena vrijede do novih politickih promjena u odnosima nasih naroda na Balkanu. To meni, kao piscu koji u podrucju engleskog jezika pise na “nasem jeziku”, i ovdje niko i ne pomislja da me zbog toga izbaci iz Udruzenja pisaca Kanade, predstavlja veliku bojazan kad je rijec o statusu mojih knjiga u zemlji, ili zemljama moga rodjenja: ako me danas svrstaju u bosanske pisce, recimo na bosanskom jeziku, a sutra se Bosanska krajina odvoji u posebnu drzavu i proglasi svoj drukcije imenovani jezik…?
Drugo, ja zivim i pisem u Kanadi, i to na “nasem jeziku” i vec osjecam da u mnogo cemu moj jezik nije kompatibilan sa zastrasujucim novacijama i tendencijama razvoja “naseg jezika” u njegovim politicki iscjepkanim regijama njegove jedinstvene vjekovne teritorije. Problem mi je sto se te promjene dotiraju iz biroa, nacionalisticki obojenih, i debelim slovima upisuju u pravopise i rjecnike, a mnogi vec odavno standardizirani oblici guraju u anatemu. Zar je narodu oduzeto pravo da stihijno, prirodno razvija svoj jezik, a da se mi pisci obilato koristimo njima, smisljajuci najljepse vidove njegove primjene. Da se, takodjer, strucnjaci u nasem jeziku naucno bave tom covjekovom tvorevinom, a ne da je siluju gore od jeftine carsijske kurve (molim zenski rod da mi oprosti ovu metaforu).
Rifet Bahtijaragic
utorak, 11. septembar 2007 u 17:36
Činjenica je da su sada na ovim prostorima u upotrebi (službeno) četiri jezika: srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski, umjesto srpsko-hrvatskog koji se upotrebljavao od vremena Kraljevine SHS (nisam siguran tačno od kada). To je fakat koji niko ne osporava. Polemika se vodi oko toga da li je to, u suštini, jedan jezik koji svi razumijemo i “ne treba nam prevod”.
Posebno je, naprimjer, pitanje koliko se razumiju jedan Zagrepčanin i jedan Bračanin (ili Bracanin), iako oboje govore hrvatskim jezikom.
Ovdje u Americi, često sam u situaciji da odgovaram na pitanje kojim jezikom govorim, a kojim sam govorio ranije! Snalazim se kako znam.
Jedan primjer isprepletenosti naših jezika:
- Srbin kaže: “Idem KUĆI, tamo me čeka moja žena koja je DOMAĆICA.
- Hrvat kaže: “Idem DOMU svom, tamo me čeka moja žena koja je KUĆANICA!
Komentar nije potreban.
S poštovanjem, Vlado Kaluža
utorak, 11. septembar 2007 u 21:53
Bezbeli da je to jedan jezik,nego se oko imena ne mozemo sloziti.
ak
srijeda, 12. septembar 2007 u 03:56
Kolumna Borisa Dežulovića u “Feralu”:
Kroatizmi
26. avgust 2007. | Boris Dezulović: Velika se frka nadigla ovih dana zato sto je Glas Istre objavio intervju s Lepom Brenom. Nije, istinabog, Ceca osamdesetih rekla ništa skandalozno: skandalozno je ispalo samo sto je to ništa skandalozno Brena rekla, a Glas Istre objavio na - srpskom.
Feral, recimo, već petnaest godina sve što Srbi za taj list kažu ili napišu uredno objavljuje na jeziku kojim Srbi govore, pa nikom ništa.
Dobro, nije baš nikom ništa, bilo je bogami i svakome svašta, ali redarstvenici s predziđa hrvatstva odavno su od Ferala digli ruke.
Njima je valjda i prirodno da četnici u tom tjednom memorandumu SANU pisu na četničkom jeziku. Sada, međutim, eto srpskog jezika izvan Ferala, slobodnog poput krvoločne zvijeri puštene iz kaveza, i vreba iz trafika nedužne hrvatske čitatelje.
Pitanja ima stotinu, ali kako god okreneš stvar je razarajuće apsurdna. Načelno, hrvatski i srpski dva su različita jezika, i s tim se svi slažu. Načelno, dakle, kad izvorni govornik srpskog jezika daje intervju hrvatskim novinama, valjalo bi ga prevesti na hrvatski, i s tim se svi slažu. Problem je, međutim, što hrvatski čitatelj i načelno i u principu bez poteskoća čita intervju Lepe Brene na srpskom, i razumije svaku riječ. On bi, doduše, volio da ne razumije, on gnjevan
moze reći da ne razumije, ali svi znamo da je razumio i da laže, jer bi radije bio budala nego poliglot.
To je vječna hrvatska frustracija i Hrvati je liječe kako znaju. Izmišljaju nove riječi, rastavljaju “neću” u “ne ću”, titluju srpske
filmove, lektoriraju Krležu, traže od haaških tužitelja da im optužnice sa hrvatsko-srpsko-bosanskog prevedu na hrvatski i prave se da ne razumiju kad Lepa Brena kaže “Brioni su za mene svetsko čudo”. Iznenadili biste se, međutim, koliko bi Hrvata razumjelo da je Lepa
Brena rekla “Brioni su za mene srpska ostrva”.
Jer Srbi su nas, reći će oni, svih ovih stoljeća terorizirali velikosrpskim književnim standardom jednako kao oružjem, svaka je srpska riječ ovdje odjekivala poput topovskog projektila, i mnogi je
nevini hrvatski čitalac (bum!) i gledalac (bum!) stradao čitajući štampu (bum!) ili gledajući direktne (bum!) prenose (bum!!) fudbalskih
(kabum!!!) utakmica. A zdravo se tkivo hrvatskog nacionalnog korpusa i danas, kao nekoć, razara metastazirajućim srpskim turbo-folkom,
srpskim filmovima, srpskim televizijskim serijama, srpskim knjigama, srpskim humorom i intervjuima sa srpskim zvijezdama na srpskom jeziku.
Da Hrvati, međutim, nisu tako autistični u svom malom, tijesnom bunkeru, i da barem ponekad zavire kroz puškarnicu na drugu stranu, lakše bi podnijeli taj kulturni teror. Utješila bi ih možda u njihovoj paranoji, ali i nahranila posrnuli domoljubni ponos, spoznaja da i ta čudna bića neobična jezika s druge strane predziđa more - jednaki problemi.
U isto vrijeme, gotovo istog dana kad je intervju Lijepe Brijene u Glasu Istre pokrenuo novu jezičnu Oluju, a domobrani i pozadinci u najboljoj hrvatskoj vojnoj tradiciji krenuli iza akademika i
jezikoslovaca “čistiti” oslobođeni kulturni prostor od sumnjivih riječi i glagolskih oblika, na suprotnoj strani fronta drugi je jedan Glas, ovoga puta banjolučki Glas Srpske, objavio uznemirujući tekst o aveti agresivne hrvatske uljudbe i pogubnom utjecaju hrvatskih medija na srpski nacionalni identitet.
“Za razliku od programa hrvatskih televizijskih kuća, u Republici Srpskoj, a naročito u njenom zapadnom dijelu, evidentan je nedostatak
redovnog programa televizija iz Srbije. I dok građani Republike Srpske čekaju na program RTS-a i drugih TV kuća iz Srbije, stručnjaci upozoravaju da je - zbog uticaja hrvatskih televizija - u govoru mladih, ali i starijih građana naše Republike prisutno sve više “kroatizama”, kaže se u dramatičnom komentaru Glasa Srpske.
Niste, eto, ni znali da postoji ta riječ, kroatizam. Znamo da postoje turcizmi, germanizmi, talijanizmi, anglizmi i ostali sitni, opasni
insekti što poput virusa ebole iznutra izjedaju naš materinji jezik, na čelu s najopasnijim od svih, strašnim, nakaznim srbizmima što se
halapljivo hrane našim hrvatskim infinitivom, vršeći nezapamćeni genitiv nad posvojnim pridjevima čiji je jedini grijeh bio to što su
pripadali hrvatskom rječniku. U tom halucinacionalnom ustanku nismo nikad ni pomislili da bi moglo postojati nešto što se zove kroatizam,
da bi i hrvatske riječi mogle nekome biti tuđice, da bi jednom mogle napraviti ono što hrvatsko oružje nikad nije - prijeći Drinu.
Internetski forumi, ali i ozbiljni znanstveni skupovi, novinski komentatori, akademske i političke elite u Republici Srpskoj i Republici Srbiji već duže se vrijeme bave tako fenomenom “hrvatskog kulturnog imperijalizma”. Ovdje se o tome, naravno, ne zna ništa, ali priča je fascinantno ista.
“Srpska politika, za razliku od hrvatske, nikada nije umjela da cijeni značaj jezika za očuvanje nacionalnog identiteta”, kaže u Glasu Srpske
banjolučki intelektualac Predrag Gugo Lazarević: “Srpski intelektualci su jezički otvoreni prema hrvatskim leksemima, pa danas veliki broj
Srba govori ‘dojam’ umjesto ‘utisak’.”
Zvuči poznato? Pa nas ovdje već petnaest godina istim dramatičnim glasom upozoravaju da hrvatska politika, za razliku od srpske, nikad nije znala cijeniti značaj jezika za očuvanje nacionalnog identiteta,da su hrvatski intelektualci sluganski otvoreni prema srpskim leksemima i da danas veliki broj Hrvata govori, šta ja znam, ‘utisak’ umjesto ‘dojam’!
I da frustrirani Hrvati, kažem, pomole guzicu iz rovova - koje su iskopali da horde do zuba naoružanih srbočetničkih reči ne izađu na
istočne granice Velike Srbije i zauzmu liniju
prijedlog-prilog-rečenica - vidjeli bi kako su u međuvremenu stotine hrabrih hrvatskih riječi prodrle duboko u neprijateljsku pozadinu.
Marširaju preko Drine brojka, tečaj, učinak, uređaj, vozilo, zdravstvo, drvored, pouzeće, ishod, strahovlada, mučnina, upala, prehlada, posuda, smeće, navodno, ples, konobar - sve strašne hrvatske riječi koje je nedavno na frontu svojim ušima čuo ratni reporter beogradskih Večernjih novosti.
Stupaju tako ponosni kroatizmi jedan uz drugoga, udario gordi hrvatski infinitiv na srpski gedžovanski genitiv, a srpski babići i brozovići u
panici traže sinonime što su se razbježali Srbijom, za uši izvlače dezertere iz rečnika Matice srpske i privode pobegulje iz
niskotiražnih ćiriličnih načertanija, dok vazduhoslovstvo i proturiječna odbrana spasavaju što se spasiti dade, uspijevajući tek nadljudskim naporima ekavizirati “redosled” ili “testeninu”.
Paradoksalno, hrvatska se uljudba u svom jurišu na istok koristi istim koridorima kao i svojedobno srpska. Onako kako su nas hrvatski paranoici godinama uvjeravali da je Hrvatska strateški srbizirana humorističkim serijama s Čkaljom i Mijom Aleksićem, socijalističkim sapunicama, “Boljim životom”, plitkim filmskim komedijama, srpskom lektirom, novokomponovanim narodnjacima, ali i pop i rock muzikom - tako danas srpski paranoici upozoravaju da iz srpskih kafića i
taksija, sa splavova i iz kafana odjekuju Oliver, Grašo i Gibonni, a sa srpskih televizora - Hrvatska televizija. Igor Mandić dočekuje se u
Beogradu kao pop zvijezda, a srpske televizijske kuće spremno otkupljuju svaku Huljićevu sapunicu: “Vila Marija” je već i reprizirana, “Obični ljudi” zauzeli su najvišu kotu srpskog utjecaja,
TV Pink, a serija “U zaleđu”, na užas srpskih patriota, nije čak ni prevedena, pa se zloglasna ustaška riječ “zaleđe” našla duboko u srpskom ofsajdu.
Kao rezultat svega, jedan mi se ugledni hrvatski Srbin požalio nedavno kako ga mladi Beograđani pozdravljaju sa - “bok”! Gde je nestao lepi
srpski “ćao”, zavapio je neki jezikoslovni genije na jednom tamošnjem internetskom forumu, na kojemu se mrtvo ozbiljno objašnjavalo kako su
“downloadirati” i “bluetoothirati” hrvatske riječi, dok se na srpskom kaze “daunloadovati” i “blututovati”.
Bokče, pravde - rekao bi stoga hrvatski intelektualac, samo kad bi pomolio nosom preko vreća pijeska složenih između naslonjača i
televizora.
Paranoje nacionalnih higijeničara razotkrivaju tako njihovu najgoru noćnu moru. Dokazujući da su različiti, hrvatski i srpski nacional-shizofrenici pokazuju koliko su zapravo isti. Razlika je
možda tek u tome što se u Hrvatskoj stječe takav utisak, a u Srbiji - dojam.
petak, 21. septembar 2007 u 11:47
Predmet mi se zvao Srpskohrvatski-Hrvatskosrpski jezik! Taj predmet, jezik sam ucio. Kako mogu ljudi tvrditi da sada govore Srpski, Hrvatski, Bosanski…
Koji strani jezik ste ucili u skoli? Kineski vjerovatno ne, zato i ne tvrdite da ga govorite. Bosanski, Hrvatski, Srpski “govorite” zato [to su vam to sa televizije rekli i u novinama napisali, a mnogi “progutali”.
P.S. U Austriji gradjani ne govore austrijski, u Skotskoj skotski, Kanadi…..Australiji….Irskoj…..itd. I, NISTA NE SMETA, SVE JE OKAY!
petak, 21. septembar 2007 u 15:12
Kad se stvari ovako simplificiraju uvijek se sjetim jedne veoma stare anegdote koja potječe još iz doba Kraljevine Jugoslavije, S-H-S / Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca/.
Kaže Mujo Sulji: “Pitam se šta li ono S-H-S znači.
Ono prvo S sigurno se odnosi na komšiju Živka, ono H sigurno na komšiju Matu ali nikako ne mogu da dokučim što je ono treće S…. asli ga smo to mi…”
Azra K.
četvrtak, 31. jul 2008 u 17:37
Da i ja dam svoj komentar, na ovu prastaru jeziccku srpsko-hrvatsku bolest. Sliccne situacije i nesporazume, sam dozzivljavala joss kao dijete. Navessccu samo ova dva primjera. Kada su me kao djete, u Beogradu, poslali da kupim flassu ulja, u granapu mi je prodavaccica rekla, da se ulje kupuje na benzinskoj pumpi, a zejtin u granapu! A u dalmaciji, kada sam hijtjela kupiti hljeb, isto tako mi je odgovoreno, da se hljeb kupuje 300 km. dalje, a ovdje se kupuje samo kruh!
Ali za razliku od sadasnjeg vremena, to je tada bilo popraceno sa smjehom, sto sam sigurna da danas ne bi tako bilo, smijeh je, na zalost, negdje izgubljen. Danas su svi jako ozbiljni i ljuti, horni na svadje.
Neka smijeh ne napussta vasse lice, svima vam ljepsse stoji!
Pozdrav svima koji govore NASIM JEZIKOM, od Dude, kako me svi zovu!
petak, 1. avgust 2008 u 01:12
Naredio Momčilo Krajišnik da se u RS predje na ekavštinu. Lome spikeri govor, zbunjuju se, a on i dalje insistira, dok mu jedna lingvistkinja u Banjaluci nije rekla: “Odebi!”
Bogatstvo jezika se mjeri po kvantitetu sinonima. Mi ih ukidamo, jer mislimo da su tudje - u našem pr(ij)evodu - neprijateljske.
Kad broj “nepoznatih” riječi, uveden od politolingvista predje 25%, a to nije ostvarljivo radi mješanja stanovnika, onda se može govoriti o različitim jezicima.
Budite sretni ako vašeg komšiju koji nije “vaš” - razumijete.
Zeko