Pego: Na kraju duge

Sve ono što smo gledali u filmovima dogadjalo se bar djelomično i u našim stvarnim životima. Sa razlogom ili bez razloga? Ma, ko bi još to mogao znati?!.

James Dean je jedne kobne subotnje većeri na kasnoj, vanrednoj projekciji u kinu “Partizan” potpuno promijenio naš životni smisao. “Istočno od raja” je bio film za pamćenje, napravljen po Steinbeckovom sjajnom romanu. Za vrijeme filmske projekcije tajac. Nije se čula ni muha. Poslije filma, kolone mladih ljudi su se zbunjeno i bez riječi razišle kućama. Nista vise nije bilo kao prije.

Nekako u isto vrijeme, Kemo Redžić i ja, studenti prve godine Arhitekture, završili smo svoj prvi enterijer “Klub Radio Sarajeva” koji se nalazio u podrumu zgrade u ulici Danijela Ozme i uzeli do tada nezamislive pare za honorar. Kemo je svoj dio novca, kao pravi patriota, potrošio u Sarajevu a ja sam odmah krenuo u Zagreb da kupim Vespu, san svakog mladog čovjeka u to vrijeme.

Tamo u Zagrebu me čekao matematički genije Štambuk Mladen-”Štap”, onaj sa kojim smo kao juniori “Bosne” u Banjaluci osvojili republičko prvenstvo u košarci, koje nam je kasnije na silu oduzeto, o čemu je Mladen već pisao na ovom blogu.

Mladen je svoju genijalnost prodavao ambicioznim ali pomalo tupim studentima u Zagrebu i Ljubljani, a odlazio je čak i na službeni put u ostale univerzitetske gradove u cijeloj zemlji i polagao matematiku za one koji to nisu mogli sami, pa je to on, umjesto njih, sjajno i uspješno radio, naravno isključivo za novac.

Maestro je bio matematički genije, u tome nije bilo sumnje i to se znalo čim bi se ušlo u studentski grad. Bio je vrlo poznat i krajnje poslovan mladi čovjek i sjajan organizator u svom poslu.

Mi smo tada nastupali, ne kao jedan, nego kao dva J.Deana, koja su kao u onom Steinbeckovom filmu, zaradila grdne pare na uzgajanju i prodaji graha, jer sam ja u džepu imao pozamašnu sumu novca za kupovinu Vespe a Mladen nekoliko honorara od svojih klijenata, pa smo se “puni kao brod” ne razmisljajući mnogo, bacili na užitke lijepog i lagodnog života koji je u to vrijeme Zagreb u izobilju zaista mogao da pruži .

U kafiću ispod nebodera, Mladen me jeupoznao sa svim likovima iz tadašnje zagrebačke elite, koji su zaista bili face. Paul Newman bez lijeve ruke, Belmondo, Alen Delon, Bogart i mnogi drugi, sve sami njihovi klonovi, koji su bili puni ideja i prijedloga kako novac koji sam ja imao u džepu da svi zajedno najbolje potrošimo. To nam je stvaralo visok položaj i važnu harizmu, koja je nepogrešivo okupljala ovo društvo. Onda smo se razvili u strijelce i krenuli uz i niz Ilicu, glavnu zagrebačku ulicu, u potrazi za dobrim provodom.

Obilazimo mnoga poznata, u to vrijeme kultna mjesta, i na kraju već dobro zagrijani nalećemo na famozni i dobro poznati “Ritz” bar u kome pjevaju Dušan i Žarko Dančuo, otac i sin, koji, svako u svome domenu, kako starogradske tako i zabavne muzike, ostvaruje savršenstvo.

“Ritz bar” je pod opsadom. Sve vrvi od znatiželjnog svijeta koji na razne načine dolazi do para koje će tu lako potrošiti, samo da bi mogao da osjeti onu rijetku atmosferu svjetskog glamura, koja se tada mogla naći jos samo na filmu. Odmah po ulasku u bar, pridružuje nam se jato raznih noćnih ptica, barskih ljepotica, raznih Brižita, Liz Tejlor, Ava Gardner i ostalih djevojaka koje su frapantno ličile na njih, ali ipak su bile sa našeg podneblja i koje sjedoše odmah oko našeg stola ubrzo pretrpanog časama skupog pića.

Mi se osjećamo kao da smo u filmu “Istočno od raja” i sve što se dogadja donosi nam slavu i neizmjerni užitak. Svi nas vole, od konobara do prodavačica ljubičica od kojih kupujemo cijelu zalihu cvijeća i djelimo ih ovim lijepim djevojkama za našim stolom.

Zagreb je uvijek, za mene, bio vrhunski grad zabave i pun svakojakih uzbudjenja u kojem sam se osjećao kao riba u vodi. “Štap” Mladen koji me je tog dana dočekao na kolodvoru i sa kojim sam krenuo u osvajanje grada, je dobro snimio i upoznao Zagreb za te tri godine studentskog života koje je u njemu proveo i zato mi je bio sjajan vodič i uspješan domaćin. Samo ovaj put je u mom džepu bila poveća suma para koje su doduše bile namijenjene za kupovinu Vespe, ali koja je od samog početka imala neku drugu sudbinu.

Provod je bio sjajan, svi su bili sretni i veseli pa smo već nekoliko puta uspjesno uhvatili “tercu” sa Žarkom i Dušanom Dančuom i stalno im sa našim veselim horom djevojaka, davali solidnu pratnju i već smo se spremali da i sami izvedemo našu omiljenu solo interpretaciju “Bentbaše” u aranžmanu “Četiri M” tadašnjeg kvarteta koji je harao našim muzičkim prostorom.

Noć prolazi ludo i nezaboravno i na kraju se pojavljuje zvijezda večeri - Drago Diklić. On nastupa u kasne sate pred samu zoru i sve živo u baru obara s nogu svojim melanholičnim glasom. Zavlada muk i tišina. Onda, iznenada, gromoglasni aplauz jer je njegova pjesma posebna a on je vrhunski muzičar skromnog, sjetnog lika i zavodljivog melanholičnog glasa. Mi ga pozivamo za sto, on pristaje jer smo njegovi fanovi i jer poznajemo njegovu muziku i sve njegove omiljene pjevače i njihove svjetske hitove koje Drago i sam povremeno pjeva.

Odvajamo ga u naše društvo jer je i onako već kraj programa i on nas , kad i posljednji gosti odlaze i kad se bar zatvara, odvozi njegovim kolima, sportskim MG-ijom, “racing green” boje, u tamnu spokojnu noć koja se već uveliko bori sa jutrom koje joj se neminovno primiče.

Dok jurimo njegovim kolima, kao u James Dean-ovom Porshe-u, autoputem prema Ljubljani i dok nam Diklić pjeva svojim baršunastim glasom svjetske hitove, osjećamo se kao mladi lavovi koji lete kroz zvjezdano nebo i oblake, svjesni da je ovaj trenutak samo naš i da nam ostaje za cijeli život.

“At the end of the rainbow you’ll find a part of gold,.. čujem i sada kako pjeva iskreno i melanholično..

“Na kraju duge, ti ćeš naći grumen zlata. Na kraju puta, nema više gdje da kreneš… Na kraju priče, sve ćeš ipak doznati, ali nasa ljubav je blago, koje naša srca uvijek grije. I zato je naša ljubav vječna jer naša ljubav nema kraj, nema kraj, nema kraj”.. to mi godinama odzvanja u ušima kad god sam sam i kad mi loše krene, a poslije mi se zakotrlja i poneka suza jer osjetim da me je Drago tom pjesmom obmanuo i nesvjesno prevario za cijeli život.

Vraćamo se poslije nezaboravnog koncerta u raspomamljenim kolima na autoputu, pravo na Zagrebacki autobuski kolodvor.

“Na kraju rijeke voda zaustavlja svoj tok… ali naša ljubav će teći i dalje, jer kao ni vrijeme, naša ljubav nema kraja”.

Upravo se tu, na autobuski kolodvor, u ranim predjutarnjim satima, kao rijeka slijevala i zaustavljala masa svakojakih ljudi i žena, koji se vraćaju kao noćne ptice iz gradskih barova, kafana, bistroa i odsvakud gdje bi svi, nakon ludo provedene noći, stajali pored šanka sa posljednjim čašama u rukama i kao utvare i duhovi meditirali o životu i smrti čekajući svoj posljednji dah prije smaka svijeta, dok se purpurna zora sporo pomaljala u svom čednom nagovještaju rumenila i novog dana koji se približavao sa istoka.

Tu se nazirala ta tanka nestvarna i neuhvatljiva nit, koja tačno označava gdje se završava noć i gdje nastaje još jedan novi, tek začeti dan.

Pego

P.S. Ovu priču posvećujem mom dragom prijatelju Mladenu Štambuku bez koga bi Zagreb za mene bio samo anonimni grad i tijelo bez duše.

Dragi moj Mladene, to su zaista bili divni dani mladosti. Dani vina i ruža. A, prelijepa dama, koju smo tada pokupili na autobuskom kolodvoru, se zvala Inge i imala divne zelene oči, prćast nosić i kratku plavu kosu i razdragan dječiji smijeh kroz koji mi je slala važne poruke, dok sam je u tvojoj studentskoj sobi gledao nalakćen na krevetu, kako s tobom igra “Belot” i u žaru igre i zanosu pobjede na kartama, sakuplja novčanice sa stola i sva sretna kao da želi da zaustavi vrijeme, mi dovikuje:

“Dragi, zaradila sam nam dovoljno za sjajan ručak u “Esplanadi”, a ako Mladen bude dobar i njega ćemo povesti sa nama.”

Tada je ova šarmantna mlada dama koja je zalutala u labirintu života, nagovjestila buduću Juliju Roberts dajući svoj doprinos inspiraciji za film “Pretty woman’” koji nas je zabavljao tek mnogo godina kasnije i podsjećao na ove minule dane nezaboravne mladosti.