Emigrantska jezička razglednica (Četvrti nastavak)

Pretprošlu razglednicu sam završio jednom anegdotom iz školskog života. Sada bih pisao o nekim ozbiljnijim, možda je bolje reći tragičnim temama, koje moje prijatelje u emigraciji ne ostavljaju ravnodušnim. Pitamo. Imaju li pravo gradjani BiH, naša djeca (budući ekonomisti, matematičari, trgovci, ljekari, privrednici i  dr.) – da saznaju da se u susjedstvu, s one strane ulice, ograde, školskog zida — od svih riječi kojima se nazivaju brojevi, od jedan do bilion, različito kazuju samo tri  riječi : tisuća: hiljada ; milijun : million ; bilijun : bilion. Da se od svih zamjenica samo nekoliko drukčije u komšiluku izgovaraju : ko: tko ; netko: neko; niko: nitko ; svako : svatko. …Da i oni s one strane brda ili rijeke, u drugom kantonu ili županiji , ili srezu, imaju stotinjak hiljada istih imenica i glagola i njihovih oblika ; da su iste konjugacija, deklinacija, fleksija. Da i danas ima 17 miliona gradjana (Bošnjaci, Crnogorci, Hercegovci, zapadni i istočni, Hrvati i Srbi – (sve po abecednom redu) koji se sporazumijevaju nadnacionalnim ili multinacionalnim, ili metanacionalnim jezikom.

Još je filozof, KVINTILIJAN, učitelj djece rimskih careva, ( I v.), u djelu Obuka besjednika, tvrdio da je najdragocjenija ljudska osobina za učenje i spoznaju – radoznalost. Kao dijete nisam čuo za Kvintilijana, ali sam se dva puta u djetinjstvu, a dva—tri puta kao odrastao, penjao na minaret. Prošvercovala me mala raja i jarani.

Djeci se danas uskraćuje spoznaja i mentalno se osakaćuju od malih nogu. Ima bezbroj primjera koji to očituju: Sedamdesetih godina prošlog vijeka u Prosvjetno-pedagoškom zavodu u Sarajevu na jedan način smo testirali učenike u trećim razredima osnovnih škola. Nakon čitanja jednog teksta, većina ispitanika (u gradskim sškolama ) nije  mogla da se sjeti da li je tekst koji su maloprije imali pred sobom i pročitali ga – pisan ćirilicom ili latinicom. Bilo im je svejedno do te mjere da to uopšte nisu zapažali. Više od milijardu ljudi u svijetu pisšu i čitaju latinička  pisma, medjutim, politikantsko- pedagoški  mračnjaci u novijim zakonskim odredbama na razne načine depresiraju latinicu (svjetsko pismo bez koga je nezamislivo čitati i pisati udžbenike i  knjige  iz  oblasti: medicine, veterine, hemije, fizike, matematike, biologije, zoologije, botanke; to je pismo gotovo svih evropskih jezika).

Zanimljiv je podatak da su od 5.februara 1968.godine, od broja 602, “Male novine”, najtiražniji i najpopularniji dječiji list u Jugoslaviji, počele da se štampaju u dva izdanja: ćirilicom i latinicom. U pismu čitaocima, objavljenom u vrhu prve strane, urednik saopštava:

“S obzirom na to da se u svim našim krajevima u školama uči latinica i ćirilica - da bi čitaoci mogli da vježbaju i drugo pismo - u izdanju latinicom štampaćemo dvije strane u listu ćirilicom,a u ćiriličnom izdanju - dvije strane latinicom.”

U svim školama u BiH koje su u službi “nacilogija” ide se krupnim koracima naprijed i sunovraćuje u prošlost. S tim u vezi zanimljive su još neke ilustracije. Na radio Slobodnoj Evropi, u programu “Most” (2.juli 2007.)-profesor Filozofskog fakulteta u  Banja Luci, Miodrag Živanovic, kazivao je: ”U Tv.dnevniku za gluhonijeme krajem prošle godine dogodilo se sljedeće. Djevojka čita vijesti, a u uglu ekrana jedna druga djevojka prevodi za gluhonijeme, to je bila jedna sarajevska televizija, a gledaoci su pitali na kom jeziku ona prevodi, da li na bosanskom, srpskom ili hrvatskom. I što je najgore neki kantonalni odbor ili komisija, ne znam tačno naziv, donio je odluku da se angažuju tri prevoditelja za gluhonijeme” (…) “Evo ja ću pročitati tri citata, a poslije ću reći odakle su ti citati. Prvi citat:”Islamski post je jedini pravi post. Kršćanski post nije pravi post, jer oni ipak tokom posta  nešto jedu i piju”; Drugi citat:”Netko je potpisao Dejtonski sporazum i zna  se tko je izvukao kraći kraj”; i  treci citat: “Srbi su bili jedini antifašisti tokom Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini, mada je doduše tu bilo i nešto malo poštenih Muslimana i Hrvata, ali oni su zanemarljivi”. To su citati iz udžbenika tzv. nacionalnih predmeta u osnovnim i srednjim školama iz kojih uče naša djeca u Bosni i Hercegovini i onda dolaze na naše univerzitete sa takvom sviješću, sa takvim informacijama.”

Nakon čitanja ovih čudovišnih i tragičnih primjera - eto i jezik gluhonijemih se dijeli na tri naci idioma - zanimalo me kada je ovo jezičko ratovanje počelo. Mada me moj drug Rifet podsticao da se prvenstveno bavim prečim pitanjima koja se tiču budućnosti našeg jezika i kuda će nas odvesti sadašnja četiri jezika u Evropi (koja se integriše u svakom pogledu) — umjesto jednog, uz sve uvažavanje njegovih savjeta, ipak cu početi slijedom svojih razmišljanja, pa ću onda uvažiti njegove napomene.

Osmi zaključak čuvenog Novosadskog dogovora, koji su potpisali najznačajniji jugoslovenski književnici i jezikoslovci onog vremena — (10.prosinac 1954) — glasi: “Treba odlučno stati na put postavljanju umjetnih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba spriječiti štetnu pojavu samovoljnog “prevodjenja” tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.” Nakon toga, na svim značajnijim slavističkim skupovima bilo je primjedaba da se taj zaključak često ne poštuje, a na Petom kongresu slavista u Sarajevu (13–17.septembar 1965) objelodanjen je jedan primjer nepoštovanja koji je izazvao  nepovoljne komentare i negodovanja. Naime, profesor Ljudevit Jonke predočio je skupu tekst govora predsjednika Sabora Republike Hrvatske, Vladimira Bakarića - izmijenjen sa ijekavice na ekavicu, u beogradskim novinama, a onda je zatim pokazao tekst koji je štampan u sarajevskim novinskim kućama i koji je reijekaviziran, tj. ponovo pisan ijekavicom. Bilo je komentara i primjera da se tako postupa na svim stranama, a i da se čak i Ćopicev govor prepravlja i uskladjuje sa varijantama (rječnik ,fonetika) — te da  se, ipak, u BiH najviše poštuje sloboda izbora opredjeljenja za varijante ili neutralizaciju varijantskih opreka u originalnim autorskim tekstovima.

Aktivnosti na jezičkim podjelama naročito su došle do izražaja i negativno se odrazile na bh prilike sedamdesetih godina u Hrvatskoj u vrijeme tzv. hrvatskog proljeća. Evo nekih primjera:

Jezik– roba –novac — vlast — crna berza -

Sarajevska Nedeljna revija “Svijet”, sedamdesetih godina prošlog vijeka, imala je najveći tiraž (za sedmični list ovoga tipa) na teritoriji bivše Jugoslavije –180.000 primjeraka (urednik Dejan Divljan). Više od polovine tiraža išlo je na teritorij SRH. Za vrijeme ljeta u primorskim mjestima  više od trideset ljudi pred kioskom znalo je da čeka u redu za dnevni list “Oslobodjenje” (Dubrovačka i Makarska rivijera, Pelješac, itd). U današnjem “inostranstvu” prodavali su se: AS, UNA, Orbis, Male novine, VEN i dr. List UNA prodavao se u Splitu čak za vrijeme rata sve do 1995. bez ikakvih “prevodjenja” na hrvatski jezik.

Vec 1970-ih godina, a docnije je to sve više uzimalo maha, na kioscima u SRH, sve je manje bilo ovih dnevnih i sedmičnih listova. Iako su dogovori i pravila ponašanja to zabranjivali, novinske kuce (njihovi marketinzi) u Hrvatskoj diktirale su prodavnicama da ne prodaju bh. izdanja. To je  išlo dotle da je sa kioska vraćana neotpakovana štampa u paketima sa kojih čak nije skinut plastični omotač protiv kiše i habanja, a prodavači su se ispričavali  time da se nije moglo prodavati, da nema mušterija, iako im roba nije ni pokazivana. { Svi podaci iz Marketinga ” “Oslobodjenja”,Buljugic i saradnici, 1998}. U knjizi “Dukljanski epistolarij” književnik Jevrem Brković Piše: “Husić se pokretanjem sarajevskog tabloida AS, na neki način, distancira od beogradskog i zagrebačkog naciotrenda u žutoj štampi. Postavlja se izvan i iznad takvih tendencija, sa željom da objedini čitateljstvo ovih jugoslovenskih sredina, što mu i uspijeva. U Zagrebu se prodavalo 45.000 AS-a, u Podgorici 5.000, Beogradu 35.000 i tako redom sve do Ljubljane gdje je AS bio veoma tražen i čitan južnjački tabloid”. (Str. 375)”. Ovome treba dodati da se AS najviše prodavao za vrijeme Olimpijade u Sarajevu (Navodi iz Marketinga “Oslobodjenja” i izjave Džavida Husića u medijima 1998 i 1999).

Jezik — roba– novac– vlast — crna berza– “Rodoljubivi, “patriotski”, “nacionalni interesi”–ugroženost svoga naroda i jezika, a u stvari sve se vrtjelo oko zarade, ili — kako to u Bosni kažu za prevaru i šićaar — “oko hodžina jorgana”.

Dijahronijski posmatrajući, od početka pismenosti u Južnih Slovena do sedamdesetih godina 20-tog stoljeća — skoro 1000 godina — neprocjenjivo je bio koristan i blagotvoran udio hrvatskih književnika, jezikoslovaca i općenito kulturnih i javnih radnika, na sve vidove materijalne i duhovne kulture u Bosni i Hercegovini. Budući da je u vidokrugu našeg posmatranja opseg i značaj doprinosa Hrvata u predstandardizaciji i standardizaciji zajedničkog jezika na centralnom južnoslavenskom prostoru — nezaobilazno je predočiti neke dragocjene argumente, što ostavljam za jednu od sljedećih razglednica.