dovla.net

Dugo razmišljajući kako da nastavim svoj rad na pisanju, došao sam do zaključka da jedno važno područje našeg života do sada nije ni dodirnuto, a kamoli obuhvaćeno. To je boravak u Poljskoj koji bi trebalo pretstaviti u nizu priča ili kao jednu dužu novelu. Namjera mi je da to počnem odmah i da se pozabavim kako je do toga uopšte došlo da se počnemo interesovati za ovaj dio svijeta koji nam i nije bio u planu osim kao neke usputne poslovne destinacije kako je to i krenulo. Ne krijem da su nam neka zanimljiva poznanstva ipak otvorila oči i ukazala na neke savim druge, do tada za nas skrivene, draži i mogućnosti ove zemlje ali, presudno je bilo kada sam ipak prihvatio projekat “Srebrnog tornja u Varšavi” gdje sam radio kao arhitekta i vodio poslove završnih radova na ovom objektu, upravo kad je izbio rat u bivšoj Jugoslaviji i kad smo mi ovdje u inostranstvu gradili, dok nam se zemlja razgradjivala i nestajala pred našim očima. Tada se dogodilo da smo se kao cijela porodica našli u ovoj zemlji i tu ostali.To je ta prica.

Poljske priče

Prolog

Godina sedamdesetpeta.

Dok sam pisao naslov ovih priča, nekako sam se čudno osjećao. Kao da sam nešto predosjećao. Do sada sam pisao kratke priče uglavnom iz daleke prošlosti, pune nevjerovatnih mladalačkih podviga i dogadjaja koje sam izvlačio pažljivo iz te daleke prošlosti da im se ne okrnji neki važan i presudan detalj. Sada bih htio da napišem nešto što se dogodilo ne tako davno i što u sebi nosi lomove čije posljedice još uvijek osjećam na sebi. Ako to budu priče, a čini mi se da ništa drugo i ne može biti, one će imati svoj redoslijed, mada sam siguran da ću ih pisati kao Singer, ne tako dobro i uspješno, ali ću od njega pozajmiti jedan interesantan metod koji se vjerovatno javio kod samog objavljivanja, kao ideja samog izdavača, pa su ga objavljivali kao jedan sloj prica iz stare Poljske koji je odisao onim iščezlim jevrejskim vremenom koje se oslanjalo na tradiciju i nosilo u sebi bezbroj novih, starih rijeci uglavnom vezanih za jevrejsku tradiciju i vjeru, kao i novih priča, mahom iz Amerike ili Izraela, koje su bile isto tako superiorne i odisale decentnim jevrejskim duhom ali moderne i uzbudljive uostalom kao što je on sve do sada i napisao.

Često me pitaju kako to da sam ja u Poljskoj. To nisu samo ljudi koji me dobro znaju, moji stari poznanici i prijatelji od davnina, nego ljudi koje upoznam na nekom interesantnom mjestu ili nekom partiju i evo već na prvom predahu dolazi to pitanje.

Često sam odgovarao sa nekoliko konvencionalnih rečenica, koje su već bile pripremljene i stilizovane od čestih upotreba, tako da su bile kratke i ubjedljive, ali bez imalo objašnjenja i emocija. Ali, kad sada dobro razmislim i malo se izmaknem na distancu, moram da kažem da je to ipak bila jedna čudna životna saga koja me je našla ne tako mladog, ne tako pripremljenog i sa mnom se dobro poigrala.

Nista od onih kratki dolazaka koji su na neki način bili test i sonda koja bi otkrila da li ovdje ima života ili ne. To su bili romantični poslovni izleti kada sam ja iznenada dobijao putni nalog i dolazio da obavim jedan od mojih poslova koje sam nedavno pisuci o njima nazvao “Potemkinova sela”, budući da se radilo mahom o scenografijama za velike Jugoslavenske izložbe u inostranstvu, pa sam ono malo vremena koje mi je bilo ostalo poslije napornog rada, uglavnom provodio u turističkom obilasku zanimljivih dijelova ovog ili onog poljskog grada nikad ne razmišljajuci o ma kakvoj mogućnosti da bih mogao ovdje doći za stalno i provesti jedan tako značajan dio svog života. Čak, da budem iskren, nije mi ni na pamet padalo da će mi se to desiti jer sam tada imao potpuno druge kriterije i želje što se tiče izbora i smjera kojim sam se kretao u okviru mojih ustaljenih životnih interesa i puteva. Zato je to što je uslijedilo i za mene bilo najveće iznenadjenje koje mi se u životu dogodilo.

O Poljskoj sam znao premalo da bi po bilo kojoj osnovi pobudila moju pažnju, a stvarnost je bila takva da me baš ništa u nju nije privlačilo. Čak kada sam prvi put ovdje i dolazio trudio sam se da ostanem što kraće birajući linije koje su me do mog cilja, a tada je to bio Poznanj, dovele najkraćim i najbržim putem. Sjeo sam u neki neugodan ruski poluvojni i polucivilni avion koji je toliko grmio i stvarao skoro neprijatnu buku koja se čula i u samom avionu uz opasno zagrijavanje poda, što sam slučajno otkrio kad sam ga dodirnuo rukom, da mi je taj kratki let od Beograda do Varšave bio vrlo mučan, a nastavak vozom do Poznanja, odmah po sletanju, turoban i prazan, tako da mi je jedino uzbudjenje bilo što sam kasno uveče uspio da ubjedim čuvara da me, i kad nije bilo vrijeme, pusti da pogledam taj famozni paviljon u kome će se održati izložba koju sam ja trebao da projektujem, što je uostalom i bio jedini razlog mog dolaska u Poljsku. Upalio mi je sva svjetla i ja sam tad sagledao ogroman i nezanimljiv prostor koga je u bliskoj budućnosti trebalo pretvoriti u “Diznilend YU dostignuca”. Brzo sam to pogledao, sjeo u voz i vec ujutru sam se ponovo vozio borbenim avionom i sretno spustio na surčinski aerodrom .

Nešto više od toga doživio sam kada smo, par mjeseci poslije, sa ekipom starih “morskih vukova” u ovom poslu, napravili tu izložbu suočavajući se sa veselim ženama i zatvorenim, utučenim muškarcima, neimaštinom i očajnim vremenom koje se mijenjalo iz sata u sat sa karakteristikama bar dva godišnja doba koja su jedva dozvoljavala da se, u kratkim intervalima predaha i sunčanog vremena, ipak naslute lijepi krajolici sa interesantnim jezerima i šumama koje su se prostirale u nedogled. Društveni život je bio sjajan jer smo mi bili milioneri koji su razbacivali novac na svakom mjestu jer su nam cijene bile beznačajne a užitak kolosalan, bar tako je to izgledalo u jedinom, tek otvorenom novom “Merkur” hotelu u Poznanju. Od čitavog tog boravka, ostalo mi je zanimljivo prijateljstvo sa dva Japanca koji su bili na istom poslu, jedan iz Japana koji je bio šef - Takajuki Imaggio, a drugi - Joshiko Umeda, koji je kao malo dijete sa roditeljima došao u Poljsku i za cijeli život svoju sudbinu povezao sa ovom zemljom; obadvojica sjajni i vrlo zanimljivi mladi ljudi koji su i dan danas moji dragi prijatelji, a sve je naivno počelo u nekom baru i na Sćećinek jezeru gdje smo stanovali u vilama za iznajmljivanje i bili susjedi na istom zadatku.

Nešto više sam se zainteresovao za Poljsku kada su me, odmah poslije sajma, koji je doživio veliki uspjeh jer je ne samo skrenuo pažnju domaćina koji i nisu bili bogzna kako teški za takvu animaciju nego čak i pažnju naših razmaženih poslovnih ljudi koji su se iskreno divili kako sam od starog olinjalog paviljona koji je imao čudnu sudbinu da su ga selili u djelovima, buduci da je od metalne konstrukcije, u Bombaj i ponovo vratili ovdje gdje je. Pozvan sam da hitno, po zavrsetku sajma, napravim od tog istog materijala i namještaja Jugoslavenski klub u Varšavi u Aleji ruža br 5, tačno pored naše ambasade, u kojoj je tada živjelo i radilo mnogo naših ljudi.

Taj posao je već bio nešto drugo i dok su radnici pravili ugodan enterijer dotad nevidjen u istočnim zemljama, u prostoru podruma bivše kineske ambasade koja je, što smo otkrili već na prvom koraku, bila izbušena kao “Trapist” sir i ozvučena da se moglo čuti sve i svugdje, pa su naši pozvali svoje James Bondove iz Beograda koji su došli i poput pravih profesionalaca sve ponovo doveli u red i pustili nas poslije toga da nesmetano radimo svoj posao. Ja sam stanovao pored ogromnog, ruskog nebodera koji je kopija sličnih zgrada u Moskvi, a sve su poput “Lomonosova”, pa tako i ova, koja je tada suvereno dominirala Varšavom dok je njena znatno manja kopija bila u neposrednoj blizini - hotel “Varsava”, sumorna i mračna zgrada u kojoj sam ja proveo skoro cijelih mjesec dana.

Ništa od svega mi se nije svidjeilo, osim možda Vilanova, stare rezidencije Kralja Sobijeckog Drugog i njegove žene Kraljice Mrisijenke koja je bila Francuskinja i donekle Starog mjesta, koje je, mada restaurirano ili bolje receno potpuno novo izgradjeno jer je Varšava bila razorena i uništena za vrijeme Drugog svjetskog rata do te mjere da ništa nije ostalo od starog grada, ipak imalo neku važnu prednost nad svim tim nezgrapnim i sumornim trgovima i sandučastim gradjevinama koje su me navodile na pomisao da u njima žive samo nesretni i izgubljeni ljudi. Mada mi se dešavalo da sam sa mojim Japancem Joshikom i njegovom slatkom, poput dražesne vjeverice, minijaturnom ženom Agnješkom, provodio sjajne večeri u potpuno drugoj atmosferi, u dobrom društvu intelektualaca, tadašnjih opozicionara i članova buduće “Solidarnosti” i zanimljivih ljudi ali su se na kraju pod uticajem obaveznog teškog napijanja, duše tih ljudi otvarale i iz njih je izlazio čemer i jad sputanog i besciljnog života

Zavrsili smo posao. Varšava i njeni Jugovići su dobili sjajan klub a od promjene deviza za uredjenje prostora rukovodioci su dobili “kvite” koje su mogli da troše na put oko svijeta i na sve što se moglo naći i kupiti u toj zaista jadnoj zemlji jer su “kvite” davale devizni status bijednom zlotu, domaćoj valuti, koji je tako vrijedio stostruko više. Zbogom Varšavo, mislio sam odlazeći, nema razloga da te ponovo vidim.

Ali, slijedeće godine nekako u isto vrijeme, slučajno sam pronašao avionsku kartu koju sam dobio kao poklon za dobar posao i ogromnu finansijsku uslugu rukovodiocima i otkrio da je ta povratna karta na kraju i da su ostala samo nekolicina dana njene vaznosti što me natjeralo da potražim let i iskoristim je da mi ne propadne. Naravno, nije tada bilo lako naći mjesto u avionu za Divlji istok u kome su čekala razna zadovoljstva za male pare budući da smo imali i na pretek dolara, pa sam morao da se poslužim trikom i rekao sam u Lotu da sam kum a moja žena kuma na jednom poljsko-jugoslovenskom vjenčanju i upalilo je, pa se ubrzo žena i ja nadjosmo u avionu za Varšavu ususret novim iskušenjima koja će trasirati naše sudbonosne puteve ka toj zemlji.