“Vaganje” komentara
Pokušavam da izbjegnem “osjetljive” teme i komentare odbacujući objavljivanje isuviše provokativnih, posebno obojenih nacionalizmom ili mržnjom, ili pak usmjerenih na ličnu difamaciju. Istina, nisam dosta puta upotrijebio svoje “uredničke makaze” jer nije ni bilo potrebe za intervencijama. Ponekad obavim i potrebne konsultacije. Htio bih kroz jedan primjer da ilustrujem taj vid komunikacije, pa prilažem poruke koje su razmjenjivane da bi se donijela adekvatna odluka.
Takodje bih htio još jednom da izrazim svoje iskreno divljenje ličnosti Azre Jajatović, njenim razmišljanjima, stavovima i riješenosti da “istina izadje na vidjelo dana, uz ma koju cijenu”!
Prvo je Azra, privatno reagovala na prilog Bate Jeftica iz Emigrantske jezičke razglednice u poruci Bati Rafajloviću:
Evo, Bato, par rijeci u vezi sa cetvrtim Jefticevim nastavkom teksta o jeziku. Navodi on podatak iz jednog istrazivanja sedamdesetih godina proslog vijeka, pa kaze kako ucenici treceg razreda osnovne skole nakon procitanog teksta nisu mogli odgovoriti na pitanje je li tekst pisan latinicom ili cirilicom, jer su podjednako znali i jedno i drugo pismo i bilo im je svejedno . A sada, sta sam ja dozivjela za vrijeme proteklog rata. Ti znas, pisala sam o tome na Vladinom blogu, da je moja kuca bila uvijek puna knjiga, citalo se i cita, pa, kako se djeca u ratu nisu mnogo kretala, cesto nije bilo nastave, a i kad je bilo, kratko je trajala, citala su djeca tada (kao, uostalom, i odrasli) mnogo vise nego sada, nisu imali gdje doci do knjige, pa je moja kuca postala javna djecja biblioteka. Jednog dana dodje djevojcica, osam , devet godina, trazi sta za citanje, ja nadjoh knjigu, po mojoj procjeni prema njenom uzrastu, i dijete odnese. Vraca se za tri minute s knjigom, pa ce meni: ” Evo, kaze moj babo da su ovo cetnicka slova!!!” Eto tako, valja nama dalje!!! Puno pozdrava, Azra
Onda je Bato Rafajlović tu poruku proslijedio Bati Jeftiću:
Dragi moj profesore, evo jedne divne reakcije na vas zadnji tekst u dovla blogu koju sam dobio od moje dobre prijateljice, takodjer bivse gimnasticarke, kcerke velikana BiH sporta i fizicke kulture Salema Jajatovica - Azre. Iz samog njenog teksta jasno je o kakvoj osobi je rijec. Srdacan pozdrav Vama i Maci. B a t o
Tada je Bato Jeftić proslijedio meni obje poruke sa komentarom i prijedlogom:
Dobar dan Vlado, molim Te proccitaj ove redove; ako nije isuvisse pretenciozno s moje strane, i ako se Bozzo i Azra ne bi ljutili, mozzda bi ovaj Azrin tekst valjalo objaviti kao komentar uz moj ccetvrti nastavak. Postupi kako Ti je gospodska volja. Halalosum. Srdaccno Tebe i Tvoje pozdravlja Bato Jeftic.
Zbog samo jedne “osjetljive” riječi, odlučio sam da o svemu konsultujem i Azru i Batu R. i napisao:
Draga Azra i Bato, Dobio sam ovu poruku od Bate Jeftica uz njegov komentar i prijedlog da se, eventualno, objavi na blogu ukoliko se vas dvoje (prvenstveno Azra) slozite. Ne vidim nista ruzno ni provokativno, cak moze biti indikativno, a i ja osobno imam jedno iskustvo iz rata koje cu objaviti kao komentar. Javite se sa misljenjem. Evo, sve ovo saljem i Bati (mislim na Jeftica). Puno pozdrava svima, Vlado
I, odmah je došla Azrina reakcija, popraćena i citatom jednog velikog književnika pod naslovom “Istina i trpljenje”:
Dragi Vlado, Davno je Borislav Pekic napisao : ” Ja o necemu istinu mogu misliti, ali hocu li je reci ne zavisi od snage (istinitosti) te istine, vec od moje snage. I ne budimo opet naivni: ne snage mog izrazavanja, mojih moci da istinu dobro iskazem, nego od moje pripravnosti da zbog nje trpim.” (Borislav Pekic, Pozoriste kao soba za razbijanje stakla, Knjizevnost, 1984/85). Ja sam uvijek ” mislila racionalno , a ne nacionalno, a svoju licnu snagu usmjeravala ka znanju i istini a ne interesima kolektiva”, kako je to lijepo rekao jedan moj kolega, ali godine cine svoje i sve manje imam snage da otrpim posljedice istine koju iskazem. Zato se, sve cesce, uklanjam i usutim. Ali, eto, objavi, pa makar mi kakav “Cehaja” dosao i na kucna vrata!!! Puno, puno Te pozdravljam, Azra
Čini mi se da jedan “ratni dogadjaj” može poslužiti kao dodatni komentar:
Nakon što je moja supruga Suada izašla iz Sarajeva decembra 1993.godine, u naš stan je “uselio” Haso Vukas kojeg sam poznavao ranije jer je radio u centru “Skenderija”. Kada je, nakon rata i velike borbe da povratimo naš stan, Haso konačno “iselio”, odnio je sa sobom sve naše stvari izuzev klavira koji je, očito, bio pretežak pa ga je “sklonio” kod jedne naše susjede i to je jedina stvar koju smo uspjeli vratiti.
Nakon rata, prilikom Suadinog prvog odlaska u Sarajevo, jednom prilikom je srela svoju prijateljicu Diju Nanić, nastavnicu u školi “Miljenko Cvitković”, a koja joj je ispričala slijedeću zgodu:
- Imala sam jednu učenicu koja je uvijek bila odlično pripremljena za zadatke iz lektire iako je mnogo djece imalo opravdani izgovor da nemaju potrebne knjige iz zadane lektire. Na moje pitanje odakle joj sva potrebna lektira, rekla je da oni stanuju u stanu “nekih Kaluža” koji imaju veliku biblioteku!
Nikada nismo uspjeli “izganjati” nijednu stvar i sve bismo to mogli “halaliti”, ali biblioteku koju smo skupljali cijeli život ne možemo prežaliti.
Ipak, jedna olakšavajuća okolnost je da knjige nisu “naložene” nego su imale i svoju upotrebnu vrijednost.
Dovla,
Nisi jedini imao unutrasnjeg cetnika u stanu, Moj cetnik, po imenu Sabrija - znaju ga raja iz Energoinvesta, imao je obraza,kad je shvatio da mora izaci, da ucijeni sa 4,000.- KM da izadje iz stana (ama dao sam mu, nek ih se najede). Uzgred, ustanovio sam da su se on i ostala bagra koja su ga potpomogla, sluzili falsifikovanim papirima da bi on “uletio” u moj stan, koji nikad nije bio proglasen napustenim (kasno sdam dobio taj dokument, krili ga od mene).
O stvarima i ostalom sto je bilo plod mog dugogodisnbjeg boravka u inostranstvu ne mogu ni pricati, niti hocu - bilo je i gorih desavanja.
Ali, kako rece jedna jednom prilikom - ama boli me krpa koja mi je ostala/propala tamo.
Pozdrav,
Halid Grozdanic - Sterling, VA
Moj brat, snaha i dvoje djece stanovali su ( i sada stanuju ) u naselju Aerodrom. Po upadu cetnika uspjeli su ,u zadnjem trenutku , prebjeci u naselje Dobrinja. Po zavrsetku rata , a poslije nekoliko godina, snaha je srela jednog svog prijatelja te kako je bilo uobicajeno pricala kako je prosla u ratu. Naravno da je kukala kako je, izmedju ostalog, ostala bez svih stvari u krcatom 3-sobnom stanu. Prijatelj ju je slusao jedno dobrih pola sata. Kada je zavrsila samo je rekao :” Ja sam izgubio sina jedinca.” Kada mi je to ispricala zaklela se da vise nikad nece pricati kako je prosla u ratu.
Negdje, davno, procitao sam jednu izreku koju cu pamtiti do zivota a glasi: “Bio sam nesretan sto nemam cipela a tada sam sreo covjeka bez nogu”.
Narcis je svakako u pravu, uvijek ima “gore od goreg”. Medjutim, moja poenta je bila na knjigama koje su korištene tokom i poslije rata, nisu bile “naložene”, a bile su nam veoma važne jer smo ih godinama skupljali sa velikom ljubavlju. Čak sam podvukao da smo bili spremni “halaliti” ostale stvari, izuzev biblioteke koju ne možemo prežaliti.
Postovani blogovci,
Mislim da je tema malo preteska i na neki nacin smo svi manje vise nesto izgubili, neko najuze clanove familije, neko klavir i knjige, a neko bogami i ruke i noge,pa bih zamolio sve one sto su bili vani za vrijeme rata zajedno sa svojom familijom da ipak ne kukaju toliko, jer sve se moze nadomjestit i zamjeniti osim ljudskih zivota, kao sto se nakraju i desilo. Sa malo ili vise truda svi ti sto su upali u tudje stanove su izasli, i stanovi su vraceni, a ljudski zivoti nisu niti ce.
Postovanje.
Primjedba urednika: Komentar je sasvim korektan, ne razumijem skrivanje iza pseudonima “Unknown”. No, ne smeta. Takodje, tema uopšte nije bila “kuknjava za namještajem”, treba samo čitati pažljivo i sa dobrom voljom!
Komparirati bilo koji materijalni gubitak sa gubitkom zivota je u najmanju ruku neukusno. “Ziva glava dugove vraca” kaze narodna poslovica. I stvara, naravno. Vlado ce, mozda ne onakvu kakva je bila, obnoviti biblioteku; i ona zena ce nabaviti novi namjestaj, ali sin onog neutjsnog roditelja se ne moze vratiti. Shvacam i jedne i druge. I meni je stradala kucna biblioteka (u kucnom budjetu druga stvar po velicini ulaganja, odmah iza putovanja), biblioteka na Fakultetu, dva automobila,klavir itd. ali bi mi dali mnogo vise - sva nasa materijalna dobra - da nam nije poginuo bliski rodjak. O tim stvarima je najbolje ne govoriti. Destrukcija je olicenje rata i prevrata. Lalic lijepo kaze: “U ratu sve brzo stari i propada”.
Oni koji su (neopravdano) prisvojili tudje, kao nekom cudnom pravilu, ne uzivaju to dugo. Oteto - prokleto. Covjek moze shvatiti da oni koji su izgubili sve i protjerani iz svojih domova uzimaju tudje. Moraju, jer nemaju drugog izlaza. Oni su, u svakom slucaju, ratni gubitnici. Sasvim je druga stvar kad oni koji imaju, bezobzirno upadaju u tudje posjede, biblioteke, kola; tudja radna mjesta (neki fakulteti su eklatantan primjer “izbacivanja” sposobnih da bi ih zamjenili sa “podobnim”). To su ratni dobitnici.
Gledao (dozivio) sam to 41,45 ,92 i 95.
Mnogo za jedan zivot
Zeko
Tema je beskrajna, vracat cemo joj se dok zivimo - jer nam je rastrgala,unistila,promijenila,
preusmjerila zivote u nezeljenom pravcu, otela najmilije i drage..Naravno da nema elegantnog rata, svaki je pun prljavstine, gramzljivosti, okrutnosti, tragicnosti…
Svako ima svoj “prtljag”, svoja gorka iskustva…Ovom prilikom asocirah na nekoliko:
Poslije rata, mi, koji smo u raznim trenucima i na razne nacine, pod razlicitim okolnostima IZASLI(”pobjegulje”) - osim izuzetno rijetkih iznimaka, NISMO MOGLI DOBITI( vratiti se na) POSAO, a NI STANOVE , vikendice itd, skupa sa imovinom..Jednostavno - to je bio ratni plijen i POLITIKA..Podaci o “napustenim” cetnickim i ustaskim(jer - sta bi drugo bili?), a i ostalim(neimenovanim), stanovima, kolima, imovini, su se skupljali, dostavljali, prodavali.Jednom prilikom sam cula da je prije rata u Sarajevu bilo ca 30.000 podstanara.Poslije rata - nijednog…Mnogi su izgorili u borbi, jer je to zaista bila borba, za povrat STANISTA(prije svega)…
Sjecanja i asocijacije su mnoge…
Bodo je izasao, sa svim potrebnim dozvolama za posjetu porodici, iz Sarajeva - jula `94., kad su se otvorili “Plavi putevi”.Ostala je komsinica u stanu - da cuva(od koga!?).Nakon dvadesetak dana je, S DOZVOLOM, “uselila” porodica sa dvoje djece.Muz je smjestio zenu i kcerku - i otisao u Ameriku sa sinom .Komsije su nam javile, mi smo zvali zenu i nudili joj da zivi S NAMA dok nesto ne nadje(porodica iz Cajnica).Nije pristala, kaze - doci ce joj majka…Bodo se vratio maja `95. i potucao po tudjim stanovima do oktobra `98…Ja sam isla gore-dole, posao nisam(nakon 25god radnog staza u Domu zdravlja, a NIJEDNOG specijaliste mog profila tada nisu imali)dobila, djeca “gore” nezbrinuta…ZNAM da su mnoge izbjeglice OCEKIVALE, osim rijeci i parola, pomoc pri ORGANIZOVANOM POVRATKU, osim da salju pare i pomoc..Medjutim, to se nikada nije desilo, naprotiv…Jednom su, mislim `95., na Upsalski univerzitet pozvana tri (nacionalno)reprezentativna pjesnika:Sarajlic, Vesovic, Ivankovic..Audirorij - pozvan “akademski, izbjeglicki krem”…Citaju pjesnici svoju poeziju, odgovaraju na pitanja(O JEZIKU..), a onda, sto ja ocekujem, dolazi GLAVNO PITANJE: KAKVA JE SITUACIJA, organizuje li se sta za povratak..?..Izet Sarajlic, koga veoma cijenim, je odgovorio, polako, razmisljajuci..:”U ratu smo mislili da nam je sve jasno..A sad nam je sve nejasno..”..U publici tajac..
Izmedju ostalog - jednom prilikom sam,nakon rata, iz Sarajeva, zvala Predsjednicu udruzenja izbjeglica(?).Javila se njena sekretarica i rekla da je Predsjednica otisla na granicu.”Koju granicu?”- pitala sam .Tajac - jer mislim da je to bio signal(moje pitanje) da nisam “prava”..”U Brcko, nasi ljudi gledaju svoje kuce i stanove, a ne mogu uci u njih!” “Pa, evo mene u sred Sarajeva, isto gledam u svoj stan i svoj ves na balkonu - a ne mogu uci?!Ne treba ici tako daleko, na granicu!?”
“Sta ja znam, javite se vi kad ona dodje..”
“Ako ona misli kao i vi, onda se nemam rasta javljati..”-rekoh i nastavih, zajedno s Bodom, glavinjati po bezbrojnim kancelarijama i nadlestvima…
Pozdrav svima,Andjelka Milanovic.
Opet ja - ne mislim da je kuknjava za namjestajem ili bilo kakvim materijalnim dobrom (spomenuo sam, bilo je i gorih desavanja) - ko je stvorio to, stvorice i novo.
Po meni, vise je rijec o ponasanju onih sto se “dobro snadju”, a kako stoje stvari tamo, jos je uvijek “snalaze”.
A, bezbeli da je, prokleto oteto.
Srdacno iz Sterlinga, VA
Halid Grozdanic
Ja se veoma čudim da se neko čudi babinoj izjavi za vrijeme krvave agresije na njegov grad.
Azra K.
Čini mi se, ako griješim ispravite me, kako je veliki G.G. Markes jednom prilikom izrekao i napisao da je „život najveća stvar koju je čovjek pronašao“, misao i istina koja ne podliježe subjektivnim sudovima iz prostog razloga što valjda na ovom svijetu ne postoji čovjek koji bi neke druge stvari, bilo materijalne ili duhovne, nadredio životu, pogotovo ne sopstvenom.
Prirodno je da se čovjek u normalnim okolnostima i egzistencijalnoj sigurnosti bavi i nekim drugim stvarima koje ne podrazumijevaju borbu za goli opstanak, otuda i različite sfere društvenog života na različitim nivoima i razinama…Tim i takvim procesom u jednakoj mjeri pogođeni su i odrasli i djeca, u uslovima relativne životne sigurnosti i bezbrižnosti djeca skupljaju postere omiljenih muzičkih grupa, sličice najdražih sportista, odrasli popunjavaju rupe u velikom regalu kupujući nova i dopunjena izdanja omiljenih pisaca, ako već nisu u mogućnosti skupljati `Rolex` satove…
U onom, skoro pa četverogodišnjem periodu jada, boli, stradanja i patnje, djeca su sa kanisterima u obje ruke po vodu išla, trčala u podrume podvrgnuta nekim ratnim igrama, u uslovima kada su slike djetinjstva nestajale u plamenu silne gluposti i destrukcije odraslih, u uslovima kada su postojeće nekropole pretijesne postale a inovatori smrti zadovoljno trljali ruke… Svoju nesavršenost čovjek pokazuje baš u takvim okolnostima, tek tada shvatajući kako je život samo jedan, neponovljiv, vrlo ranjiv i osjetljiv, sačuvati ga u apokaliptičnim vremenima bilo je izrazito teško, odnekud nametnuto kao osnovni i jedini cilj, samo preživjeti…Izgubljeni su pri tome neki moralni kodeksi, načela humanosti i ljudskosti, imperativ preživljavanja kao dominantan motiv vodio je ka socijalnom neodarvinizmu, u takvom odmjeravanju slabiji su bili apsolutni gubitnici i njihovi životu imali su nešto manju ´specifičnu težinu´…
Za svođenje nekakovog bilansa svega što je izgubljeno nije bilo vremena, a izgubljeno je mnogo toga i čovjek u toj masi izgubljenog danas pokušava pronaći dio svojega jer generalno rečeno nesreća pripada svima nama, manje ili više…
Od nekolicine knjiga koje sam imao poznanici su mi, poslije očeve smrti, doturili ´metafiziku morala´, ´kritiku praktičnog uma´ i priručnik ´gitara za početnike´, a da li su knjige vrijedne pomena(?) pred tragičnom činjenicom da je Bato Kameni, sav izrešetan, ostao ležati na užarenom i krvavom asvaltu, sem toga Kanta ne razumijem najbolje…
´90-te, boraveći u München-u sreo sam ´folksdojčera´, čovjeka iz Vojvodine čija mi je sudbina bila tako daleka a kome su ´46 oduzeli sve što je imao i savjetovali da napusti zemlju, neprestano je ponavljao kako mu je žao njegovih konja, ravnice i konjske zaprege, otimačina je kod nas imala duboke korijene…
Valjda je suđeno da nam se po glavama vrte tako grozni vremenski orijentiri: prije rata, za vrijeme rata, poslije rata, o životu razmišljamo ´post festum´ rado se sjećajući omiljene kafane, prijatelja i poznanika, šetališta, ´prijatnog rasporeda i rijetkih predmeta´, ali i to je u redu, život čine male i prizemne stvari kojima, dok ih posjedujemo i njima vladamo, ne pridajemo presudan značaj, dobro je ako te stvari možemo živom riječi saopštiti ili barem napisati, jesam izgubljen ali ipak živ…
Postovani Vlado,
Velikodusno ste mi dali priliku da saradjujem, pa vam se toplo zahvaljujem na otvaranju vrata vaseg elektronskog doma za jos jednog Sarajliju dobre volje.
Tesko je zacijeliti rane. Ovdje , u Torontu, gotovo svakodnevno, prvo sto otvaramo, to su pdf smrtovnice “Oslobodjenja”. Za neke je to jos dokaz da su zivi, jer, ako ispracaju mrtve, preko interneta, barem misle da je tako.
Ne mogu da shvatim pojedine blogovce koji nisu otskocili iz religijske, ili ko zna koje metafizike , pa ne shvataju metafore kojima se ovdje sluzimo.Ako je klavir, biblioteka, stan, i ostalo samo pusta materija, sta onda imamo pricati i uporedjivati to sa gubicima ljudskih zivota, pa naglasiti “jedinac” ( i ja imam 13- godisnjeg jedinca, svira bogami klavir, a i sa bibliotekom je na “per tu”).
Za sve nas izvan zavicaja, te izgubljene stvari su metafora bivseg, sretnog i dostojanstvenog zivota i nista vise.
Licno nisam razgulio iz Sarajeva, nego sam se borio pod zastavom BiH. kao lojalni patriota.
Poslije nekoliko krvavih mjeseci i visestrukog ranjavanja, za nagradu valjda, zavrsio od BiH MUP-a, pod strogom kontrolom SDA, u podrumu “Sunce” u Dobrinji. Za zasluge sto sam bio malo previse multikulturan Bosanac i Sarajlija. Resto sto je bilo u tim “zatvoskim” rupama po Dobrinji je pobijeno, ili je toliko muceno zvjerski da nije prezivjelo niti nekoliko mjeseci nakon “oslobadjanja”, “razmjena”, itd.
O tome dalje necu, jer to koriste zvijeri iz primitivno-fasistickog SDS-a, da bi kompenzirali svoj monstruozni zlocin nad mojim gradom.
Recimo, sve mi je materijalno oteto, a zatim sam, izlomljenih kostiju od danonocnog mucenja i gladovanja od 46 dana, iz Dobrinje proslijedjen HVO-u na Stup, a dalje na put u “inozemstvo”, kako su to novopecene Sarajlije iz SDA sarkasticno priopcavale rodjenim Sarajlijama prezivjelima od njihovog zlocina , pljacke i terora, ispracajuci ih na put bez povratka ( kako su zamislili kao i drugi HDZ ili SDS fasisti).
Dobro zapamtite, samo ono duhovno ne mogu fasisti oteti. U stvari, njih duhovno i ne tangira. Na bilo kojoj tacci svijeta, ma gdje se nalazio, ja sam Sarajlija, a Sarajevo moj mili zavicaj. Njima se to samo moze pricinjavati, jer ga kroje i broje kroz suskavu nafaku, kvadrate, dunume i ostale mjerne jedinice bijede i svoje nemoci.
Ne dirajte, molim vas, previse u nostalgicare, kako nas u tzv. dijaspori rado posprdno nazivate. Eto vam tamo onih za koje iz straha glasate. Bez ijednog normalnog rezona. Ko hoce jedinstvenu BiH treba se prvo boriti protiv naci partija i njihovih ideologa i planera.Kojima ta BiH i Sarajevo ne pripadaju ni po cemu.
Slobode mi moje kokuzne, bez materijalne BiH pod kontrolom nacista i vjerskih ekstrema, u bilo kojem obliku!
P.S. Ne mogu zamisliti Vladu da je npr. prodao klavir i biblioteku na sarajesvkoj pijaci za kilo krompira i frtalj litre sumnjivog jestovog ulja!
Obzervacija na tekst G. Pavlovica, ako moze?
Citiram:”Dobro zapamtite, samo ono duhovno ne mogu fasisti oteti.”
Netocno. Moze se oteti i “ono ljudsko” od covjeka. Zato smatram da su Sarajlije najgore prosle u ovom zadnjem ratu. Onog trenutka kada su postali veliki … (dopuniti nacionalno-vjerskom kategorijom po slobodnom izboru),tj. “veci katolici od pape”, a zatim se okrenuli protiv svojih sugradjana cija je jedina krivnja bila to “sto nisu ono sto oni jesu” izgubili su SEBE. Izdali su i sebe i svoje Sarajevo.
Ko moze zaboraviti gledanje u cijev koju drzi zadnja osoba za koju bi ste pomislili da ce vam ikada nanijeti zlo? Za sve vrste odnosa po bilo kojoj osnovi (osobnoj, poslovnoj itd.) potrebno je povjerenje. A poznato je da se jednom izgubljeno povjerenje tesko moze vratiti. Nekada je to i nemoguce.
I nakon svega sto se zbilo, o kakvim odnosima danasnje Sarajlije mogu govoriti bilo medjusobnim, bilo sa onima koji su se nekada zvali njihovim sugradjanima?
Dalje, sta bi znacio povratak u taj i takav grad kakav Sarajevo danas jeste za one koji se ga dobro sjecaju onakvim kakvo je prije rata bilo? Cak i da nas, koji smo sada daleko od svoga grada, rat nije dotakao i promijenio, zivot bi vec ucinio svoje. Ne moze se dva puta stati u istu rijeku.
Sto se tice zrtava koje su prezivjele istinske strahote, moram primjetiti da je jedan dio tih nesretnika, nalazeci racionalizaciju u zlocinima pocinjenim nad njima, izgubio “ono ljudsko” kroz duboku mrznju koju nose na srcu i potrebu za osvetom.
Nije rijedak slucaj zrtve koja postaje gora od agresora, te preuzimajuci njegove metode uz potporu racionalizacije metastazira u krvnika!
Sto se tice prodavanja klavira za litru ulja (ratnih 80 maraka, ako me pamcenje ne vara), G. Kaluzu ne poznajem osobno, te ne mogu komentirati, ali znam one koji su prihvatili puno gore “razmjene” u svrhu prezivljavanja. Da li su uistinu imali izbor ili im je to bilo nametnuto situacijom…tesko je reci. No,da li sada mirno spavaju?
I ja sam provela rat u svome gradu, a da opet moram donositi iste odluke ne znam da li bih ostala, te i ako bih se odlucila na ostanak kako bih se ponasala.
Knjige, slike, ploce, klavir jesu, kako cesto cujem iz Rajevosa, “samo materijalni gubitci” (uz obavezni nastavak “nek’ je ziva glava”), ali samo u oku povrsnog promatraca koji ne razumije sta znaci graditi svoj unutarnji svijet. Nije zalud ona stara izreka - “Moj dom je moj zamak” pa bio taj zamak i kartonska kutija ispod mosta!
Sarajlije cesto prepoznam u jednom liku iz filma “Ronin”, u usamljenom covjeku koji gubi smisao zivota nakon izdaje i rusenja njegovog svijeta. Cini mi se da i mi lutamo kao taj samuraj koji je, kako ne bi preksrio kodeks i izgubio “ono ljudsko”, a samim tim i sebe, zivi vec kako zivi…
Jedan dio Sarajlija zivi sa sjecanjima na ono sto je bilo i sto oni jesu bili, a uspjeva, u isto vrijeme, ne uociti ono sto sada jesu.
Cak i da se sve to sto je “samo materijalno” nekim cudom vrati u cijelosti, mogu li se izbrisati iz sjecanja iskustva iz ratnih godina, bez obzira da li je to vrijeme provedeno u Sarajevu ili izvan njega?
Drugim rijecima, mozemo li mi opet biti “oni stari mi”?
Da se vratim na gornji citat: “Dobro zapamtite, samo ono duhovno ne mogu fasisti oteti.”
Ako nas je izvjesno iskustvo promijenilo nikada vise necemo biti ono sto smo bili. Ni mi, a ni Sarajevo. Dakle, fasisti mogu oteti ono duhovno, iako se to tako ne cini na prvi pogled.
Zao mi je sto se ne mogu sloziti sa tako lijepom konstatacijom G. Pavlovicu, ali mislim da je bolje pogledati odraz u ogeldalu nego sneno lutati sa sjecanjem na odraz izgubljenog vremena sa poneke sacuvane stare slike.
Bosna je karakteristicna po tome sto u njoj nista ne nestaje i sva se sjecanja prenose sa koljena na koljeno. Ako vec neko nije bio u Sarajevu za ratnih godina, dovoljno je da procita Andrica kako bi shvatio o cemu govorim.
Sve naj
N. Sci.
Mislio sam da je rasprava o ovom pitanju završena u septembru, no se Mili pojavi sa dodatnim tekstom, na koga (gospodja ili gospodjica) N.Sci reagira, po meni, briljatnom obzervacijom, iako to nije, jer se radi o tekstu čija je kratkoća obrnuto proporcionalna širini sižea.
Dovladovci će se možda upustiti u raspravu, ali sve što je napisano, ako ne dopre do ušiju i svijesti onih koji o Bosni i Hercegovini odlučuju, koji njome upravljaju, sve će naše disputacije biti samo lamentacije.
Pozdrav
Zeko
Stovani Zeko,
Kako rece Vlado Bulatovic Vib, nesposoban (podoban) u sluzbi dotjera onoliko koliko sposobnih otjera. I eto sad smo razasuti svud po svijetu…