dovla.net

Već kada smo sletjeli na Varšavskom aerodromu osjetio sam da više nisam puki stranac. Imao sam neka poznanstva, a i jedan uradjen enterijer što ipak nešto znači svakom arhitekti ma kakav on bio.

Aerodrom je bio skoro prazan, oživio je samo kad je sletio taj zadnji naš avion, a čekao nas je moj Japanac Joshiho Umeda, i umjesto u hotel “Forum” gdje su mi rukovodioci odredili smještaj, mi odosmo u jedan zanimljiv stan gdje nas je čekala ugodna porodična atmosfera u znaku japansko-poljskog prijateljstva. Joshihova žena je bila sićušna i slatka Poljakinja koja je više ličila Japanki, a i govorila je taj jezik koji je njen otac, poznati profesor na orijentalistici varšavskog univerziteta, predavao već dugi niz godina. 

Njih dvoje su bili naši domaćini jer su se roditelji povukli u neki drugi stan da nam ne bi smetali. Namještaj je bio starinski i težak ali sa respektom stila koji je pretstavljao, dok me udobna kuhinja potpuno oborila, ne nekom posebnom organizacijom ili dizajnom, nego nečim što mi je bilo veoma zanimljivo i drago. Stari neugledni kuhinjski ormari bili su naknadno islikani divnim veselim crtežima koji su mi privukli pažnju. Njih je naslikao prijatelj Agnješkine bake, niko drugi nego Mark Shagal. Sve je to veličanstveno izgledalo pogotovo uz ostali dio stana koji je bio prepun knjiga u tvrdom crnom povezu i sa kožnim namještajem od punog drveta i djelovo tamno sa po kojom zanimljivom uljanom slikom znalački osvjetljenom koja ga je osvježavala da bi se na kraju u kuhinji pretvorio u vatromet boja paunovog perja koji su od ovog stana pravili rajsku baštu i veoma ugodno i tajnovito mjesto za život. Sve ostalo je bilo u sjenci ovoga samo su njihove pitoreskne japanske siluete koje su se hitro kretale izmedju raznih vrijednih predmeta od srebra i stakla jos vise pojačavale ovaj nezamjenjljivi umjetnički dojam.                                  Ostali smo bez daha i to na prvom svom koraku u Varšavi.

Pego

Nastavak slijedi

Iako je bilo kasno ljeto, nije bilo vruće, pa smo ugodno obilazili znamenitosti grada i po prvi put sam osjetio taj život koji se tu dogadjao a ja ga nisam primjećivao do tada, buduci da sam uvijek bio zaokupljen svojim poslom i da su rijetki prekidi i vrijeme odmora bili posvećivani hedonističkim istraživanjima dobre hrane po rijetkim restoranima koji su tada postojali i koji nisu baš ostavljali neki bogzna kakav utisak na nas koji smo znali za mnogo bolje. Ono što nas je već tada zagolicalo bila su pozorišta i veleljepna opera iz vremena kada se kod nas Karadjordje naganjao sa Turcima, kao i mnogi drugi oblici kulturnog života koji su probijali tu naslagu tuge, melanholije i bijede koja je bila svugdje prisutna. Izložbe su bile mjesta gdje se okupljala umjetnička elita mada se možda više razgovaralo o svemu drugom što je snašlo ovo društvo i mnogo snažnije ga zaokupilo, nego o samoj umjetnosti koja je bila evidentna i svugdje prisutna.

Ipak, najjaci utisak je na, nas na prvom koraku, ostavila religija koja je bila nedokučiva Bastilja čak i za sve one koji su je htjeli neutralisati i oslabiti. Jer to je bila jedina brana koja je bila dobro organizovana pred svim naletima komunizma i želje da se Poljska oslabi. Nedeljna jutra su ličila na okupljanje zavjerenika koji, ne gledajući opasnost i više iz prkosa, idu svojim putem, ulaze u sjenovite crkvene porte lijepo obučeni i svjesni da su daleko od pobjede koja očekuje istinske, prave žrtve i odricanja, ali uporni i čvrsti ponavljali su to u sve većem i većem broju.

Sve nas to nije naročito zanimalo, ali smo primjećivali i povremeno sa našim domaćinima koji, budući da su ateisti, i nisu davali akcenat na vjeru, ali su čvrsto bili ubjedjeni da će okupljanje i stalna napetost u kojoj su držali postojeći prosovjetski režim kad-tad uroditi plodom.

Naša poveća kolonija takodjer nije davala nikakav značaj ovome, već je slatko drijemala na sigurnim pozicijama koje su stranci, a pogotovo mi, imali u ovoj zemlji. Čak se to odmah primjetilo na prvom našem susretu u klubu koji je bio ušuškan i pretstavljao oazu Zapada gdje je sve imalo neku prednost i gdje se osjećala neka nevidljiva sloboda kao da smo se nalazili u nekom našem dobrom restoranu.

Maralkovska ulica, dika ovog grada kako tada tako i sada, nije ostavila na nas neki utisak jer su sanduci neproporcionalnih zgrada sa malim prozorima i napuštenim nesrazmjerno malim i uskim balkonima /ako ih je uopšte i bilo/ izgledali zapušteni i olinjali, a ispred većine su bile skele koje nisu bile znak da se te kuće popravljaju nego su jednostavno štitile prolaznike od orušavanja dotrajalog materijla na fasadama. Izlozi su bili jad i bijeda sa po kojim izloženim prašnjavim eksponatom koji nije privlačio ničiju pažnju. Ulice pune loše odjevenih muškaraca i zapuštenih žena koje su brzo promicale kao da su svjesne svog neprivlačnog izgleda. Prolazeci pored centra, nismo mogli da se ne sjetimo strahovite eksplozije plina koja je /kao diverzija, što se pričalo/ uništila čitavu raskrsnicu i okolne fasade zgrada koje su činile moderni centar grada. To je za sobom povlačilo i ostale slike iz dalje prošlosti kada su, neposredno poslije oslobodjenja, ulice grada bile pune ruševina medju kojima su kolone očajnih ljudi bez krova nad glavom čistile grad koji je bezmalo bio porušen do temelja.

Dok smo šetali pored reprezentativnih robnih kuća u nizu izmedju pasarela koje su ih povezivale, sa druge strane od glavne ulice, na moje iznenadjenje, naletih na nešto što je svjetlucalo na trotoaru i sageh se misleći da je i to jedan komad jeftine i neukusne bižuterije koja se mogla naći na svakom mjestu u gradu i svečano taj prsten očistih i teatralno poklonih svojoj ženi koja prihvati ovu igru ali se ipak iznenadi kad bolje pogleda taj prsten u svojoj ruci. “Hajde da provjerimo ipak, šta je to” reče moja Mirjana i udjosmo u prvu zlatarsku radnju pored Vars i Sava centara, znanih robnih kuća.

Ne malo smo se iznenadili kad nam je zlatar, poslije ovlaš bačenog pogleda, rekao da je to vrijedan zlatni arapski prsten sa solidnom izradom i dobro radjenim skupim rubinom i da on može da da sumu koja nam se učinila vrlo privlačnom.

“Rekao sam ti da ću da ti poklonim na ovom putu nešto vrijedno i evo već to sada činim”, rekoh šeretski ali tada nisam ni znao da ćemo pri povratku u našu zemlju naći provaljen stan u kome su lopovi ipak pronašli vrijednosti koje su bile i više od vrijednosti ovog prstena.

Tada smo kupili na toj poznatoj varšavskoj ulici komplet kožnih lijepo uradjenih kofera i nekoliko vrijednih knjiga koje su zaista bile jeftine i to je bilo sve. Ostatak je potrošen u restoranima i barovima koji su odisali ustajalom i memljivom atmosferom koja je uglavnom svugdje i bila.

Jedina interesantna destinacija u istraživanju ovog grada je bio Vilanov, koji nas je odmah očarao, da li zato što se u tom trenutku pojavilo i sunce koje je ovu prijatnu sliku upotpunilo ili zato što je istorija zajedno sa dobrim umjetničkim skladom ovom cijelom kompleksu davala izuzetnu privlačnost ili je možda sama sudbina htjela sa nama malo da se poigra pa se mi na prvi pogled zaljubismo u ovaj kraj.

Wilanow kao odredište ili prst sudbine

Sama činjenica da se nešto nalazi na jugu od nečega daje mu neku privlačnost i šarm, pogotovo nama ljudima sa juga, a Vilanov se nalazi upravo južno od grada i odmah nam se učinio topliji i bliži našem kraju. A to što je u njemu živio jedan kraljevski zaljubljeni par davalo mu je onu neprevazidjenu crtu privlačnosti koja je nama južnjacima od velikog emotivnog značaja. Sam dvorac koji je skladan i neobično polukružno, amfiteatralno postavljen u odnosu na prilazni park sa lijepom crkvom i visokim drvećem, svakovrsnim niskim rastinjem i cvijećem koje sa te prilazne strane priprema posjetioca na radost susreta kad prodje kroz ulaznu kapiju usred visokog zida koji zaklanja dvorac i taj divni prostrani plato od tepiha uvijek zelene, umiljate trave koji je jajastog oblika jer prati liniju tog zaista neobičnog i skladnog zdanja. Sve što se odatle širi i prostire kao vilanovski dvorski kompleks ili jednostavno mjestašce, Vilanov je čarobno privlačno i neobično lijepo. Iako tada nismo imali dovoljno vremena da ga u potpunosti sagledamo i istražimo, ipak je i to bilo dovoljno da nas zavede svojom neobičnošću i nestvarno krhkom ljepotom.

Božanstveni vrtovi sa druge strane dvorca koji su se kaskadno spuštali prema jezeru opasanom stazama i putićima koji su se sučeljavali sa potocima koji skakuću po kamenju i ulijevaju se u jezero, djelovali su poznato ali tajnovito. A u šumi starih hrastova koji pamte i kraljeve iznenada se pojave kao fatamorgana potpuno nepripadajući i nestvarni tajlandski vrlo dekorativni i sa puno boja portali ili manje nastrešnice kao hramovi koje su putnici kraljevske krvi donosili u svojoj mašti iz daleka i ovde ih sa maštom gradili stvarajući neko snovidjenje koje se preplitalo sa stvarnošću i spuštalo do same obale gdje su isti takvi nestvarni istočnjački čamci i djunke pored male kamene crkvice sa teškom železnom kapijom, čekale na neke nestvarne i nepoznate putnike da ih provozaju kroz tajnovitu i tananu, poput paukove mreže, izmaglicu koja uvijek lebdi nad zelenim jezerom kao mrena nad začaranim vilinskim okom.

Trebale su da prodju mnoge godine i da se sva ta ljepota ispreplete u jednu zajedničku pletenicu i da se u nju inkrustriraju i dnevni dogadjaji kao onaj kad nam u parku, poslije mnogo godina, prilaze vestalke u bijelom, sestre sljedbenice Majke Tereze i da me jedna od njih, kada smo se zaustavilili iz radoznalosti da ih bolje osmotrimo i da se popričamo, bez razloga poljubi u obraz na moje zaprepaštenje i na opšte odobravanje ostalih, a kada se priča nastavila, otkrijemo da je jedna od tih mladih i lijepih sestara iz Subotice a druga sa otoka Zlarina pored Šibenika, ili, kada sam počeo redovno utorkom kada je kompleks bio zatvoren, da slikam i kada sam susreo jednu zaista neobičnu i misterioznu osobu sa kojom sam slikajuci vodio duge i zanimljive razgovore, što ću kasnije posebno izdvojiti i opisati u jednom dijelu.

Taj dio Vilanova smo samo naslućivali, ali ova kratka posjeta tog nestabilnog ljetnog poslijepodneva nam je samo u povremenim intervalima obasjavala suncem i otvarala dušu prizorima i slikama kao neko proročanstvo koje nam kazuje šta će nam se i gdje dogadjati u bliskoj budućnosti. Od stare stanične zgrade koja je pretvorena u postu odakle ću kasnije slati pakete za izbjeglice i sužnje pod opsadom, pa prema zamku, načičkani su lijepi restorani koji su čisti i moderni i novi bili i tada kao što su i sada i mada se taj dio i nije bitno mijenjao važnost samog mjesta i istorijska vrijednost natjerala je graditelje da je izuzetno srede i daju joj život što nije moglo da se nadje baš svugdje u gradu. U jednoj od takvih restoracija “Kraljevskoj kuhinji” rucali smo na kraju dana sa Joshihom i Agnješkom zaista dobro, jelo je bilo ukusno, vino pitko i sve kako dolikuje mjestu pored zamka, u raskošnoj i ugodnoj atmosferi zamora na raznim jezicima i tihoj jedva cujnoj muzici koja nas je potsjećala da smo još uvijek izvan mreže sudbine koja se ipak lagano spušta na nas. Konobar je na kraju pobožno i sa strahopoštovanjem prihvatio napojnicu od pet američkih dolara i zadovoljno klanjajuci se strpao je u džep dok smo mi u dobrom raspoloženju napuštali Vilanov i odlazili u Iwicku 11, u stan naših prijatelja, sa Shagalovm prelijepom slikom na kuhinjskim obješenim elementima, da bi već sutra rekli “Zbogom” našim dragim domaćinima i gradu koji je neopaženo pustio pipke prema nama kao jedna velika hobotnica koja se spremala da nas zgrabi i uništi ili da nas izvuče iz nemilog ratnog vihora koji se u ne dalekoj budućnosti već spremao.