dovla.net

Mili Pavlović, Sarajlija koji već godinama živi u Torontu, bivši novinar a sada pisac kratkih priča u stilu “sarajevsko - torontovskog Alana Forda i TNT grupe” poslao je nekoliko priloga. Za početak, sjećanje na Indekse pod naslovom

OBALA JE BILA PUSTA I TAKO VRELA

Toronto, decembarska nedjelja. S vjetrom, minus trideset. Sunčan, mrazan dan, gledam tako prazno i besciljno u daljinu kroz prozor toplog stana, a kako bih zagrijao i duhovni radijator, prisjećam se sarajevsko-jadranskih susreta i događaja u neko ljetnje vrijeme, polovinom sedamdesetih. Sve sa notama, pjesmom ”Indeksa”, rajom popadalom u sevdah, sa onim poznatim bosanskim humorom od koga ponekad i ponekog zaboli glava i otpadaju uši.

Ko još nije čuo za Bjelave, sarajevski muzički Tin Pan Alley? Odatle potiče ona: vratio se mali Kemica iz škole, kraj školske godine, donio knjižicu, a tamo gotovo sve kečevi! Ljut babo, gleda u onu bruku, pa upita sina nasljednika:

“Dobro, Kemo, matematika, jezik, poznavanje prirode… Ali što me, bolan, obruka pa iz pjevanja najgori? Pa ti dobro znaš da ti babo najbolji avaz u mahali ima. Nema sevdalinke koju ne znam. Na koga li se ti odmetnu, da mu nanu njegovu!?”. Ne zna jadni Kemica šta će reći, ne bi li kako izbjegao siguran degenek, pa odvali:

“ Ali babo, nije to samo pjevanje, tu su i one note, teško je to uhafizati!”

Kad to ču babuka, uhvati degenečiti Kemicu, sve vičući da se nadaleko čulo u mahali:

“Onda notaj, Kemo, notaj!

Sa Bjelava, put plavoga mora, svakog ljeta, po prispjeću bostana, u pijačarski biznis uputio bi se čuveni Babura, piljar sa istančanim poslovnim damarom za ponudu i turističke prilike Srednjeg Jadrana. Njegova stalna kota bile su Baške Vode, baš tamo kod “Borika” , gdje su nekoliko godina zaredom domaće i strane goste zabavljali legendarni “Indeksi”.

Doveze Babura tog ljeta brdo bostana, te ga istovari u sred lučice, na udarnom mjestu. Nedaleko razapne poveliki vojni čador i tu se pojeftino smjesti sa hanumom Bahrijom. Kod istovara pomože mu neki momak iz Zavidovića, Meho zvani Brzina, pa ga Babura radno angažova na određeno vrijeme da mu se nađe pri ruci i oko prodaje.

Prođe tako hefta, dvije, prepolovi se ono brdo slatkih lubenica. Trlja piljar Babura ruke, broji mrsan pazar, te sa puno žara svojoj hanumi hvali pomoćnika Mehu zvanog Brzina.

Planira gazda kako će Mehu u Sarajevo povesti, primiti ga na stan, školovati sirotog, eventualno oženiti kakvom polovnjačom, ne bi li ga što bolje uhljebio. Gazdarica Bahra sve to mirno sluša, neveselo klima glavom, nit’ romori, nit’ govori. A, sve konta, sa pritajenim strahom, na šta će se ovo malo nenadane ljepote na kraju izroditi. I, ne počeka jadna dugo, kukala joj majka!

Onako mlad, vitak i povisok, uvijek veseo i nasmijan, ubrzo zapade Meho za oko nekoj maloj Čehinji koja se tu, oko bostana, vrtila po vascijeli dan i samo blehnula u ovog lafčinu. Mic po mic, sve se više opasan ašikluk poče zametati. Jednog predvečerja, kad Baburu po nesreći opasno zabolje glava, te ranije ode na konak, dva goluba se konačno nađoše sami u svom sevdahu. A, ostade i povelik dnevni pazar kod pomoćnika Mehe. Kako to obično biva kada su šuškava nafaka i sevdah u kombinaciji, Brzina potvrdi svoj nadimak, zaždi one pare od prodatog bostana, zavrnu ruku lijepoj Čehinjici, pa se ,onako zaljubljeni i parali, ispariše u nepoznatom pravcu.

Nabio gazda najlon čarapu na glavu da fiksira frizuru, obukao pidžamu, popio nekakve hapove protiv glavobolje, ali san nikako na oči da dođe. Puše jadan, otpuhuje, legne, pa ustane, opet legne, ali šejtan ne da mira. Skoro ponoć, a od Mehe i pazara nit’ traga nit’ glasa. Posla Bahru u inspekciju, pa kada se ova vrati sva uplakana, on pomisli da mu pomoćnika nisu neki mangupi prebili i oteli pazar, ili da se nije jadan u moru utopio, ne daj Bože. Kad razabra šta mu to hanuma raportira, konačno shvati da je bezobrazno prevaren i pokraden. Iste sekunde, onako u onoj spavaćoj munduri, sa najlon kalupom na glavi, zanogeta se put Borika gdje su Indeksi jos prašili preostale numere te večeri.

“Obala je bila pusta i tako vrela”, milovao je svojim baršun glasom naš dobri pjevač Pimpek uši opuštenoj publici, koja je tu, uz nove i stare hitove Indeksa većinom plesala onaj poznati “stiskavac”. I, ne dade mu se da dovrši strofu nakon solo rifa gitariste Bode, jer u tom trenutku na binu skoči sumanuti Babura, bez pardona i početničke treme pred nastup , obrati se našem čuvenom pjevaču:

“Kolega, jedno važno obavještenje, molim!”

Začudi se Pimpek ovom svom novopečenom “kolegi”, ali ne imade druge, nego mu odmah predade mikrofon. Pomisli pjevač na sve one svakodnevne požare okolo, pa kako mu neko, na ovakav način, takoreći otima mikrofon iz ruku, normalno je rezonovao da je i ovo neka nova uzbuna, ili tako nešto. Uze Babura mikrofon, isturi se u prvi plan bliže publici, pa krešteći podviknu:

“Pažnja, pažnja! Meho, vrati pazar, ubošću te nožem! Ponavljam: Meho, vrati pazar, ubošću te nožem!”

Ni to uspaljenom Baburi nije bilo dovoljno, pa je usput demonstrativno reklamirao poveliki nož za vađenje onog probnog trokuta iz bostana, vitlajući njime iznad glave da pokaže da se sa njim nije šale igrati.

Objavivši ovo svoje važno obavještenje, novopečeni konferansije plesnjaka u Boriku okrenu se Pimpeku i pošteno mu se oduži sa -“Hvala, kolega!” .

Ne treba ni pominjati da su se svi članovi Indeksa povaljali od smijeha, a prepun plesnjak Borika, do u cik zore, prepričavao ovo neviđeno estradno čudo.

Sutradan su svi išli da lično, iz prve ruke, vide i upoznaju ovog neobičkonferansijea, te da usput pazare bostan, pa je tako ova neugodna epizoda ipak na dobro izašla po Baburin piljarsko-turistički biznis. Njegovom vrlom pomoćniku Mehi su u Zavidovićima, po završetku tog nezaboravnog ljeta, nadjenuli novi nadimak: Meho Pazar.

Eto, meni se i sada, na ovih kanadskih minus trideset, još uvijek priviđaju onaj baršun pjevač Pimpek , basista Fadil, gitarista Bodo, bubnjar Mića i klavijaturista Neno, pa se nađoh kako pjevušim onu njihovu sarajevsko-morsku : “Obala je bila pusta i tako vrela…”