Cico: Monstrum u bečkom parku
Park je sagradjen prije oko 250 godina za potrebe dvora, tada na periferiji već slavnog Beča i sve do pada Austro-Ugarske monarhije 1918. g., bile su u njemu smještene i štale za konje, a još uvijek je tu i ogroman rasadnik. U parku je smještena i jedna od najstarijih i najcjenjenijih manufaktura porcelana u Evropi, koji karakteriše ugodna boja slonovače.
Danas je to u pravom smislu narodni park, širom otvorenih vrata na sve četiri strane,
prepun šetača,, džogera, sportista… Ljeti se tu održava veoma popularni festival
tzv. etničkih filmova, na kojem su prikazivana skoro sva djela BiH kinematografije.
A baš tu, usred parka, su iznikla u pravom smislu dva monstruma, dva bunkera od
betona, visine preko 30 m, koji su po aneksu Austrije od strane Njemacke, sagradjeni da bi se pojačala odbrana grada. Bunkeri dominiraju svojim sivilom i okrutnim siluetama i pored ljepote tog parka, nadvili se nad podšišane krošnje drveća, cvjetne aranžmane i uredno podkresanu travu, stalno praveći ogromnu sjenu nad tom ljepotom.
Zaista je teško i zamisliti da postoji tako mračan um koji je odobrio da se tako nesto sagradi na tako lijepom mjestu. Oni podsjecaju na jedno mracno, “olovno vrijeme” (izraz? reziserke Lilliane Cavanni), kada nista nije bilo vrijednije od zasljepljene ideologije i za koju nije bila zrtva samo ljepota, vec i milioni ljudskih zivota.
Sve me to donekle podsjetilo i na nase Sarajevo, kada su negdje 70-tih srušeni omiljena
okupljališta Sarajlija, restoran sa baštom “Istra” i Gradska kafana, a potom i Umjetnički paviljon, da bi se sagradila, slična onim bunkerima, Robna kuca “Sarajka” i malo proširila ulica. Naravno, vec su mnoge slične robne kuce “ukrašavale” urbane centre gradića diljem cijele zemlje i koje su nosile imena gradića, kao što djeca nose prezimena svojih roditelja.
Stoga vjerovatno ni “gradski” oci Sarajeva nisu željeli da u tome zaostanu i pristupili su tom “urbicidu”, kako je to nazvala moja ovdašnja prijateljica dipl.ing.arh. Slavica Obradović. A šta tek reći o gradnji javnog klozeta u Velikom parku u Sarajevu, medju mezarjem naših sugradjana.
Kao velika i simbolična nada da sve nije i neće biti izgubljeno, vidi se u pozadini jedne od fotografija tih bečkih monstruma. Fabrički dimnjak toplane i tvornice ze obradu smeća, koji je umjetnički oplemenio, kao i cijelu tvornicu, svojim specifičnim stilom, čuveni austrijski arhitekta, dizajner i slikar, Friedrih Hundertwasser.
Josip Kabiljo Cico
Nemajuci obicaj da se bilo kada javim sa komentarom na priloge koje sam napisem na stranicama ovog bloga, ovaj put moram to uciniti. Prvo i najvaznije, zadnjih par mojih tekstova na Blogu izgledaju tehnicki u pravom smislu slampavo, pisana kao bez imalo tehnickog znanja o kompjuteru, i stoga su teski za pracenje. Uvjeravam citaoce da je tekst koji posaljem na E-adresu naseg Vlade u sasvim korektom stanju, medjutim kod prenosa teksta sa E-pisma na stranice bloga jave se problemi, sto niukom slucaju nije odgovornost onoga koji to radi, vec jedino i iskljucivo moja greska, koja mi je tek od strane strucnjaka danas ukazana. Naime, tekst uvijek pisem u WORLD-u, tu ga i tretiram, vrsim korekcije, ispravljam gramaticke greske, jednom rjecju poliram tekst. Onda ga prenesem na otvorenu stranicu E-pisma, ali opet i tu, kao i svi oprezni ljudi, opet trazim greske, pokusavam da tekst bolje uoblicim, mjenjam redoslijed, jednom rjecju dajem tekstu “zavrsnu glazuru”. E tu je greska, posto ova sprava je malo zlopamtilo, uradi bez naseg znanja ono sto joj je nekada bilo uradjeno, mada pred nasim ocima na ekranu je na izgled sve uredu. I evo problema za Gl. & o. urednika, sta dalje, pustiti tekst kakav takav je ili ga zabunkerisati do nove prilike. Tada se vidi velika korektnost naseg velikog gurua, koji tekst pusti, svakao da bi pisac bio ohrabren time sto je tekst ugledao svjetlost dana, mada je i on svjestan da ce se citaoci malo namuciti da ga prate, a i sadrzaj ce se malo razvodnjiti. Stoga, “od sada, pa na dalje i ubuduce”,tekstove pisem (ako jos ko ostane da ih cita) ili na otvorenom pismu ili u WORLD-u, a nikako mjesano i nadam se da ce biti manje problema za Gl. & o. urednika.
J.K.