dovla.net

( Posvećeno Mehmedu Husiću-Memici)

Lijepa nekadašnja sarajevska nevina kokuzna vremena! Trideset godina unazad, divnog majskog vikenda, udruženi slavimo zaslužene diplome studija žurnalistike u vikendici našega prijatelja Memice, na samoj obali Jadranskog mora, u Maloj Dubi. Kao u bajci, spontano se okupila studentarija puna ljubavi, bezbrižna i srećna, a mjesec maj, oduvijek je bio mjesec mladih, sretnih i zaljubljenih. Bilo je tu svega i svačega, sve u duhu onog prepoznatljivo otkačenog bosanskog humora.

Krajem aprila 1976. polažem diplomski ispit iz izborne grupe predmeta Međunarodni odnosi i Međunarodno pravo, pred trojicom profesora, na Fakultetu Političkih Nauka u Sarajevu. U kabinetu, najstariji ispitivač, bio je prof.dr. Ešref (koga smo svi od milja zvali Dedo) Vražalić. Sjedio je to jutro meštar Dedo u vrhu sofre pune onih dosadnih knjižurina i papira, te natenane ispijao tursku kahvu sa pride rahatlokumom, koju mu je minutu ranije servirala njegova omiljena fakultetska konobarica Fata. Profesor Dedo me ponudi kahvom, pa kada sam je oprezno i ljubazno odbio, reče mi da od Fate mogu da naručim šta god hoću, na njegov račun!

Sjećam se da sam tog časa imao jaku tremu, pa sam pomislio, kako bi to lijepo bilo da iz Sejinog bifea, u prizemlju fakultetske zgrade, poručim duplu lozu, te da je puknem na štesrce, ne bi li mi se kako jezik bolje razvezao! Naravno, od loze ne bi ništa, pa se prešlo na radni dio ovog zvaničnog susreta na visokom akademskom nivou.

“Zabrana upotrebe agresije, prijetnje i sile u međunarodnim odnosima i međunarodnom pravu”, bila je tema mog diplomskog rada, kojeg sam tog dana branio pred vrsnim naučnicima. Profesor Dedo se brinuo da ne omanem po pitanju Međunarodnih odnosa, prof.dr. Nedim Šarac, koji je to jutro od Fate na poklon dobio krušku, pa je čakijom pažljivo ljuštio, po pitanju istorije diplomatije, a prof.dr. Vladimir Đuro Degan bio je tu da me ekspertno propituje iz oblasti međunarodnog prava. Pućkao je lulu, a sobom se širio aromatični miris nekakvog holandskog duhana koji je ovaj čuveni svjetski putnik vješto prstima vadio iz luksuzno dizajnirane konzerve, na kojoj je bio naslikan jedrenjak.

Pošto su sva trojica pozitivno ocijenila moj diplomski rad, navalili su da me unakrsno rešetaju pitanjima. Ama, nije da se hvalim, nešto me pošlo, ni sam ne znam kako, pa sam sve odgovorio kao hafiz!

Ponude ti oni meni čistu desetku, ali kao danas nemaju vremena da me za najvišu ocjenu dalje ispituju, nego će da nastave na drugoj sesiji koju mi zakazaše za mjesec dana!

Kakva desetka! Daj ti meni da se što prije kutarišem muke i danonoćnog štrebanja! I tako, ja ti njima fino ponudim da mi upišu osmicu i halale tu desetku nekom ambicioznijem studentu-diplomcu! Sva se trojica grohotom nasmijaše, uzeše moj indeks, pa mi rado upisaše zajedničku ocjenu - 8.

Kamenčina mi spade sa leđa! Poslije ukupno šesnaest godina školskog robijanja, konačno slobodan kao ptica! Zalepršam tako lagan, kao perce, niz stepenice prema Sejinom bifeu, da na brzaka dohakam ponekoj lozi, pa naletim na Azru Dardagan, svoju kolegicu sa godine.

“Šta je to s tobom? Koja silna sreća iz tebe izbija! Ima li šta za čestitati?”, i sama uzbuđena, upita radoznalo.

“ Fajront! Ende! Nema više škole!”, lupam totalno poremećen od sreće.

“ Već diplomirao? Svaka ti čast!’, iskreno čestita Maca, kako smo je svi znali i zvali na fakultetu.

Malo se ipak sabrah i uljudih u društvu lijepe mi kolegice. Dok smo zajedno silazili prema studentskom bifeu, jos mi reče da je i ona skoro diplomirala, zajedno sa Biljanom Matijaš i Mehmedom Husićem!

Nađosmo se tako u omiljenim podrumskim prostorijama kod bifedžije Seje, nas četvero taze diplomiranih žurnalista druge generacije sarajevske žurnalistike ( prva generacija, zna se, otpada, jer se “prvi mačići u vodu bacaju”).

Memica se vec “načeo” od diplomske euforije. Pozva nas da dođemo, već za prvi majski vikend, kod njega u Malu Dubu, da zajedno proslavimo sticanje akademskih titula. A, slavljenje je krenulo čim smo se tu našli, jer je naš dobri Sejo, iz svog toplog perivoja, automatski slao ture pića, kao i svaki puta kada bi neka stalna studentska mušterija stavila tačku na dugotrajno trljanje studentskih klupa i njegovih sećija u bifeu.

Niko srećniji od mojih staroga i stare! Kada čuše da sam diplomirao, zaplakaše skupa kao djeca, što od bivše muke, što od ove nenadane sreće! Izvadiše iz svojih penzionerskih budžaka bruku para za ona kokuzna vremena, pa me tako pošteno opremiše za diplomsku ekskurziju. Stanovao sam na Čengić Vili I u neboderu naspram Kina “Kumrovec”. Nikada nisam znao da li je čuveno selo Kumrovec, pored one komunističke kadrovske škole imalo kakvo kino, ali sam svaki put, kada bih izašao iz svoje zgrade, na to, za sekundu, pomislio.

Po mene dolaze juniorska zlatna pera sarajevske novinarske škole: Željko Miličević, koji je tada vozio ohrndanu “bubu” i Majo Dizdar iz “Oslobođenja”, te Maca i Biljana, naše studentske ljepojke. Pitam, onako usput, Maju, za kino u selu Kumrovec, a on mudro, bez teksta, vrti glavom i zlobno se smijulji… Nagazi Željko gas do daske, tako da se iza nas zaviori gust oblak dima kao iz ciganske furune. Poče tako putnička priča. Miličević, Majin kolega iz redakcije, volio je da se propituje, više u šali pa privali, onako po starinski - od kojih si, “odaklen” si i sve u tom stilu, primjerenom bon tonu kakvog strogog seljačkog prela. Zapotegao temu prezimena. Dizdar, Matijaš, Dardagan, Pavlović. Zače se tu čitava geneološka rasprava, pa ti tako Miličević dođe do Pavlovića.

Kada mu Majo, vrsni poznavalac bosanskohercegovačkih porodičnih stabala i žbunova najozbiljnije priopći da sam ja, u stvari, direktni potomak srednjevjekovnih bosanskih vladara, ondašnjih vlasnika čitavog sarajevskog polja i šire, Željko iskreno zinu od čuda!

Nemalo za tom arheološko-muzejskom šupljom pričom, zaustavi odveć pregrijanu “bubu” pred usputnom birtijom da se noge protegnu, pa zasjedosmo u bašču uokvirenu mirišljavim jorgovanima. Dođoše gazda i konobarica, naručismo bukadar meze i pića, pa se šuplja, pred novim svjedocima, nastavi. Predstavlja me Miličević domaćinima kao kneza Pavlovića, pa mi se on i Majo u tandemu počeše šeretski obraćati po toj birvaktile tituli, uz teatralne duboke naklone, baš kao kakvi pravi dvorski paževi!

Kakav knez, pa još u antirojalističkom komunizmu, kukala mi majka! Od sumnjive meze i refuznog vina, te mahnite vožnje mog nesuđenog vazala, toliko mi se smučilo da sam u punoj brzini morao otvoriti prozor i obrukati se pred očima onakve dvije ljepotice i dame! Nemalo zatim, pridružili su mi se i ostali putnici u toj aktivnosti. Jah, lijepe li nam ekskurzije, na kraljevskom nivou!

U Malu Dubu stigosmo na jedvite jade, a naš vozač, da vožnja zaista ostane u dugotrajnom sjećanju svih putnika, uparkira “bubu” u moru! Hvala ti Bože, što je more bilo plitko i da je baš tu, kojim slučajem bila i plaža!

Taj prizor su, pored začuđenih mještana, oduševljeno pozdravili aplauzom naši domaćini, na čelu sa Memicom. Bili su tu Majin stariji brat Enver, Duda Đurović, Fahro Memić, sve novinari “Oslobođenja”, te studenti, Mirza, Memicin brat zvani Pile, budući pravnik, Pero Pivaš i Jan Beran sa završnih godina žurnalistike.

Vrijeme je bilo kako se samo poželjeti može, osim što je sutra ujutro rominjala majska kišica. Duda je to iskoristio da sa Fahrom ode nahvatati ribe za roštilja, jer, kao iskusni ribolovac, reče da ribe najbolje grizu kada pada kiša.

Ubrzo je došao sa punom kesom, a onda smo Enver i ja obavili roštiljski dio posla. Poslije derneka i obilnog dalmatinskog gurmanlučenja, skupismo se opet turistički, te, u dvoja kola, zapucasmo kod Sarajlije Tambe na svečano sezonsko otvorenje njegove konobe. I tu je bilo raznih aranžmana, prvo u pogledu dočeka pred vratima, kada je zahtijevano da muški imaju kravate (Tamba, vlasnik koji nas je pozvao, još nije došao da nam progleda kroz prste).

Da razbijem salonsku monotoniju, odem u WC, skinem onaj poduži lanac za puštanje vode iz vodokotlića, pa mi ga Enver fino smota oko vrata, baš kao pravu kravatu. Drugi su počeli stavljati maramice, a Željki nije bilo mrsko od svojih čarapa svezati nekakav čvor oko vrata , kao pravu leptir mašnu!

Kako smo zadovoljili salonske forme, momak na vratima nije imao druge nego da nas pusti unutra. Konoba je već bila puna zvanica, bili su tu gosti iz Italije, Francuske i Njemačke. Sarajlija, ipak, ponajviše. Majo je već bio u svom elementu. Išao je od stola do stola, kulturno-diplomatski se upoznavao sa internacionalnom publikom, po nekoliko puta. Enver predloži da mu jednu nogu privežemo za nogaru od stola, ne bi li se kako konačno udomaćio, te prestao da ugrožava tradicionalne dobrosusjedske odnose.

Jan i Pero složno se uhvatiše utrkivati ko će više popiti. Jana smo zvali Žuti, a Pero je bio riđi, njega smo zvali Pero. Izgledali su poput Vikinga ili nordijskih moreplovaca boreći se protiv silnih boca ledenih “Tuborga”. Memica, Fahro i Duda sjedoše sa tek prispjelim vlasnikom konobe Tambom, pa se uhvatiše preozbiljnih tema. Memica je uvijek bio blage naravi, umjeren u šali, bez namjere da nekog podcijeni, ili ne daj Bože, uvrijedi. Volio je da druguje sa starijom rajom, nekako se tu najbolje osjećao.

Izađem vani, u bašču, po Enverovom gurmansko-inspekcijskom dekretu, da provjerim kako kuhar tamo majstoriše na velikim gradelama. Primijetih kako riblje specijalitete tek vadi iz povelikog zamrzivača. Izvadi tako desetak zubataca, još zaleđene ih dobro usoli, pa ih baca na vatru. Zakasnio na posao, ni žar se još nije formirao, sva mu roba zaleđena, a nije vidjela ni marinade i ostalih zerzevata! Oprlji ti on one zubace s jedne, pa zatim i sa druge strane, poškropi ih maslinovim uljem koji po ribi razmaže ružmarin grančicom. Zubatac, svakako crvenkasta riba, roštilj majstor isto tako crven u licu i podobro upucan, pa jado nije uspio ocijeniti da li je ta boja reš ili živocrvena. Tako da je dalmatinske gurmanluke ponosno poslužio po sistemu - “živ pečen, nedopečen!”.

Skrešem mu ja tu nešto fino kao inspekcijsku pohvalu za njegov trud, pa se vratih društvu u konobu. Poslije, do duboko u noć, sa žaljenjem sam gledao Tambine goste kako isključivo žvaću sir sa malo hljeba, dok su zubaci na stolovima ostali samo kao ikebana…

Diplomska ekskurzija te večeri je doživjela svoj vrhunac u Hotelu “Nimfa”, u Živogošću. Odemo u hotelski disko klub, onako đuture. Klub pun lokalnih “galebova”, cura im ni za lijeka, pa sve kidišu na naše. Navalili, pa im uporno dosađuju, baš kao da ženska neće u životu više vidjeti. Enver i ja se tu dosjetismo, skinemo košulje, pa jedan do drugoga počnemo izvoditi trbušnjake! “Galebovi” pomisliše da smo anamo oni, pa sve do jednog razguliše u nepoznatom pravcu. Tako spasismo dignitet i personalni integritet diplomskog djevojačkog hora.

Nakon fajronta u disko klubu, penjemo se uz pomoćne stepenice hotela prema parkingu. Mračno kao u rogu. Enver ide ispred mene, Majo i Željko su iza. Začu se zapomaganje! Okrenem se, ali, u onom mraku, ni prst pred nosom se ne ukaza. Neko jednako viče “u pomoć, u pomoć!”. Enver i ja se spustimo koju stepenicu niže, sve pipajući po mraku, grčevito se držeći za gelendere. Napipamo nekog čovjeka koji umalo nije odletio sa stepenica u ponor! Povučemo ga preko gelendera nekako nazad, a on još nekog dovuče za sobom, držeći ga za ruku. Upali Enver upaljač, kad tamo, brat mu Majo dovukao svog pajdu Željka iz ponora u koji je ovaj, sav sretan, junački i dobrovoljno, poletio…

Ne znam šta mi bi, ali sam zaključio da sa Željkom nazad, u Malu Dubu, ne idem. Odem pješice uzbrdo, izađem na Jadransku magistralu, računajući da još nije kasno za neki autobus, ili bilo kakav prijevoz.

Pođoh prema Maloj Dubi, negdje oko tri po ponoći. Mračno i studeno, da nevolja bude veća, zapuhao oštri majski burin.

Odjednom, iza leđa, čujem škripu kočnica, okrenem se, farovi mi blješte u oči, ništa ne vidim. Neko me zove po imenu. Prilazim polako, nepovjerljivo, na automobilu vidim masku “Alfa Romeo”, idem dalje, otvaraju se vrata sa moje strane, čujem kako vozač dovikuje “upadaj!”. Ulazim, vidim nasmijano lice Naila Repovca, sarajevskog ugostitelja i legendu grada. Išao u Italiju da kupi “Alfu”, pa se vraća kući, put Sarajeva. Kažem mu da sam sa rajom u Maloj Dubi. Njemu to bi drago da čuje, pa nagazi gas do daske da i on vidi neke svoje drage face, i to, što je moguće prije!

Taman na ulazu u Malu Dubu, jedna velika, blaga krivina. Profuli Nail ulaz, vratolomno poveze nizbrdo kraticom kroz polja i vinograde, preko nekih terasa, staza i drugih bogaza, pa i on naposlijetku završi u moru, taman tamo odakle smo prethodno, na jedvite jade, izvukli Željkinu “bubu”!

Nešto duboko dumam ovih dana, u Torontu, ali nikako se ne mogu sjetiti kako smo se svi vratili kući, dragom domu svome. Veliko čudo je da smo ikako došli, ali evo, svjedočim da je tako bilo, sada će tačno trideset godina od tog istorijskog diplomskog vakta!